Forum Klix.ba

Orhanowski, vidim da si se vratio sa odmora.

HVALA ZA POKLON

odnosno za nove price

BRAT MOJE KĆERKE


Plus 30° je u hladu. (Ko mi je kriv što sjedim u hladu?!) U Gradskoj sam kafani kod Katedrale i čekam Seta, brata moje kćerke, Amerikanca koji je došao u Sarajevo u ulozi forenzičara.

Došao je prije tri dana i zvala me njegova majka iz Amerike, k'o biva da ga pripazim, jer šta zna dijete od dvadeset pet godina i s platom od deset hiljada dolara?

Čekao sam i čekao njegov telefonski poziv, smišljao šta da mu napravim za ručak, jer momak ne jede meso (ne trebam ni pominjati da ne pije i ne puši) i gledao stupidni televizijski program, čitao novi roman Nenada Veličkovića, ali telefon je ostajao nijem.

Lažem: zvonio je tri puta i glas me je uvijek pitao za doktora Muminagića. Znajući da nisam doktor, a ako me sjećanje ne vara niti se prezivam Muminagić, dva puta sam ljubazno odgovarao, dao instrukcije da "gospođa" provjeri broj telefona ili da proba zvati s manje sofisticirane sprave nego što je mobitel, ali sam treći put odgovorio: "Jebem i tebe i doktora Muminagića."

Tako su pozivi prestali.

Bilo je već kasno popodne i pregledao sam sve reprize repriza, pročitao Nenadovu izvrsnu knjigu i ostao bez cigara i pića, a moj pastorak još nije zvao.

Onda sam ja skrhao trećinu svog honorara da zovem njegovu majku u Ameriku i čuo da se nije ni njoj javio. Bila je zabrinuta, ali sam je tješio da je vjerovatno umoran od puta, da je otišao ravno na spavanje, da ne brine...

Pričao sam i sa svojom kćerkom. O čemu? Pojma nemam! Govorili smo nešto jedno drugom, neke besmislice koje samo mogu govoriti dva bića koja se vole.

Svratio sam do Doma pisaca i od Zlatka Topčića uzeo recenziju za svoju "akobogdabuduću" knjigu koju je faksom iz Zenice poslao Željko Grahovac. (Mnogo toga sam iz nje saznao o sebi i svom pisanju što prije nisam znao.)

Kao i uvijek, pitao sam za kiriju koju Udruženje duguje mom gazdi, Zlaji, i, kao i uvijek, dobio isti odgovor: poslato je na potpis kod Safeta!

Ko je Safet? Ne znam. Najtajanstvenija ličnost poslije princeze Anastazije.

Svrnuo sam i u dvorište moje "kuće zalazećeg sunca". Sad tamo moj komšija, Paša, drži provizornu auto-mehaničarsku radnju. Nisam zatekao njega, ali bio je Braco, pa smo mlatnuli po jednu pivu. (Braco je Srbin, a bio je zatvorenik na Kuli. Pričao mi je kako je tek iz trećeg puta uspio pobjeći, kako su ga tjerali da skače kroz "prozor" nacrtan kredom na zidu i kako je, napokon, kad je pobje­gao, od njih dobio "notu" da to nije bilo "fer", da se vrati, da se sve obavi "regularno" i "zakonski"?!)

Pozvonio sam i kod Lole, takođe komšije iz prizemlja. Popeli smo se do mog stana, a na njemu tri pečata - osoba koja je silovala moj stan godinama iselila se, ali ni meni nije odobren pristup dok ne dobijem nekakav svemogući potpis.

Svejedno, dok sam silazio niz stepenice "prevodio" sam Lorkine stihove u sebi: "Crveno, volim te crveno..."

Ovo, naravno, nema nikakve veze s mojim političkim opredje­ljenjima (pošto ih nemam), nego samo s bojom pečata na stanu u kojem sam proveo svoju mladost, u kojem se rodila moja prva kćerka, a koji je "proglašen napuštenim 6. decembra 1971. godine, nakon smrti Džamonja Vlatka koji nije imao drugih članova domaćinstva", te sam ja, shodno toj odluci, ostao ne samo bez stana, nego i bez oca i bez kćerke i bez svega što mi je nekad bio život.

Tek naveče "brat moje kćerke" me zvao i dogovorili smo se da me sutradan zovne u Redakciju. Čekao sam i čekao, pio već šestu kafu, ali Set, baš kao da je išao u školu Mirze Hajrića, nije zvao.

Vratio sam se kući i potrošio drugi dio honorara na poziv za Ameriku. Opet ista priča (pun mi je kurac toga da mi se samo ružne stvari dešavaju "opet". Kad će "opet" nešto lijepo da mi se desi: da skinem cipele i košulju i da hodam po ljetnom pljusku, da na prvu pahulju snijega izletim iz kuće, razjapim usta, isplazim jezik i ližem ta nebeska stvorenja kao najslađi sladoled, da dotaknem nečije sise, da dalje ne dužim!) o nesnalaženju u stranoj zemlji, u stranom gradu...

Ovaj put sam ja zvao Seta. Dogovorili smo se da se nađemo ovdje gdje sad sjedim, u pola tri. Zašto baš ovdje? Zato što mi je rekao da stanuje negdje kod Vijećnice, a pošto postoji samo jedna Katedrala u Sarajevu, za koju zna i sandžački taksista, ne bi mu predstavljalo veliki problem da je nađe...

Već je četiri sata i ja plaćam svoja tri pića (votka-tonik) i već se uvaljujem u sljedeći honorar...

U Redakciji je Dino, a Italija vodi 2:1. Hvatam se telefona i skoro ljut (ali više popišan) zovem majku moje kćerke.

Pričam joj sve po redu, a ona je sad ljuta na mene: "Moj sin nikad ne laže." (Rekao sam joj kako je njen sin, navodno, prethodnog dana zvao Redakciju, a da ga niko nije shvatio koga traži; rekao sam joj da ovdje i čistačice znaju bar toliko engleskog da odgovore na poziv, rekao sam joj da se moje ime i na engleskom i na našem izgovara isto...)

"Zamisli sebe u sličnoj situaciji", kroz plač mi je odgovorila.

"Čuj - zamisli sebe", baš kao da sam ja u Ameriku stigao dočekan (kao Momčilo Krajišnik u Sarajevo) s prostrtim crvenim ćilimom i sa fanfarama.

Sad više nisam samo popišan, nego i ljut, pa kažem da hoću da razgovaram sa kćerkom.

"Hi, tata. Spremam se za crkvu."

Negdje na putu do kuće sam se izgubio, ali sam se opet našao na Marindvoru.

Prethodno sam se sekundu zadržao kod Alipašine džamije, i, u sebi, proučio Fatihu za one koji su tu. Ne zato što sam vjernik, nego zato što oni to zaslužuju. Skoro je osam sati i kod Omera, kod Tičara, pristižu golubari da baždare svoje satove na vrijeme kad će im se ljubimci vratiti s jutrašnjeg leta.

"Svakome se bar neko ili nešto vraća, a od mene samo odlazi", mislim dok se penjem strmim stepenicama...

"Ne pitaš me kako sam?", kažem svom gazdi Zlaji.

"Izvini - kako si?"

"Šuti. Ne pitaj me!"

janje_ wrote:dovrsavam ovu zadnju knjigu u ediciji slobodne bosne "price" i primijetio sam da sam posto pravo depresivan citajuci to trajno (svaki dan po par prica), tako da na kraju jedva cekam da je procitam i ostavim.

volim kod knjiga kad me ne ostave ravnodusnim, a dariove price me bas pogadjaju. uhhh.

meni je dovoljno da procitam jednu ili dvije da se sjebem, iako sam, naravno, procitao sve sto mi je doslo pod ruku. tuga me uhvati citajuci o njegovom zivotu, a bude mi onda zao i svih nas jer njegove predratne price, iako pune crnila, opet opisuju jedan bolji grad i jednu bolju drzavu.

Koliko je on volio Sarajevo i uopce ljude to se rijecima nikad nece moci iskazati!
Hvala Orhanovskom koji se potrudio postaviti ovdje sve ove price.

Godinama citam Dzamonju, i svako malo naletim na neku Bosnu, sacuvanu zbog Dace, naravno... ali, nikad se ne umorim i nikad se ne zasitim prica kao sto su ove...
Sta reci? Mozda samo ono sto je rekao jedared u svojoj pjesmi Mika Antic, a koju je i sam Daca puno volio:
'Sa mnom je cudno i umrijeti
jer ja se nikad ne zavrsavam'

Istina! Daca je covjek koji se nikad ne zavrsava!

Lilia, dobrodosla na forum


BRIJANJE MOZGA


Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.

E, pa nije bilo baš tako.

Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje poma­lo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brija­njem (ili šišanjem), da je popio još dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)

Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije...

Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.

Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće...

Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!

Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."

Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.

Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vri­jedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvis­la, gramatički ispravna rečenica!

Nasumce šaram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete." (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim go­dinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)

"Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama." (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)

Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): "Vježbali su mate­matiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam," (Ja sam često sam, a tada, kad "održavam intimne odnose"; to zovem - drkanje.)

Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice - upravo sam naletio na jednu:

"Sakiba F. je bila iz Ilijaša." (Mašala!)

"Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)

Dosta! Što je dosta – dosta je!

"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu - pa, i nisam toliko lud.

Zvoni telefon:

"Je li to stan Darija Džamonje?"

"Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom."

"Htjela bih..."

Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obri­janom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "Šetalištu", izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstiše" u Dano, ali, baš me briga - ja sam Pisac...

...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će "pročitati" moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?"

Biban (ne čita), jer ga zna napamet: "Ubiću se! Ah, neću." To je početak i kraj.

...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...

... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:

"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"

... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:

"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"

"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."

"Pa, šta ću napisati, tata?"

"To!"

"Šta, tata?"

"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."

"Mogu li dodati da ga volim?"

"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."

"E, pa, onda mogu."



* * *

Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu - mnogo je više peruti.

Hey ekipa,

Pade mi na um da je pokojni Daco u Sarajevu bio poznat po svojim anegdotama i dosjetkama i da su se te "crtice" cesto prepricavale medju sarajevskom rajom.
Ako netko zna koju neka napise...

Evo ja se sjecam jedne:
"Na samom pocetku rata i opsade Sarajeva, nije bilo struje, hrane vode, nicega , pa ni alkohola.Kako je u SA bio prilican broj ljubitelja casice, poceli su se smisljati razliciti nacin da se napravi nesto za cugu.

Posele cu se vrtiti razne "domace" rakije i tako su jednom Dacu nesto jarani pitali za rakiju od tog i tog covjeka.
A on kaze: -dobra je, dobra , samo te sutra od nje BOLI I SAT NA RUCI"

Eto, ako netko zna neku zanimljivu dosjetku iz njegovog zivota neka napise.

...

...

...

...

...

Hvala na tekstovima - dosta sam njegovih pricha procitala ali evo nasla se pokoja koju nisam vidjela prije...

Znate li da li se preko neta moze nabaviti njegova knjiga?

Unaprjed hvala

Evo nasla sam 2 knjige na interliber.com...Ako jos koga zanima

Nesto kontam...proslo je vec sest godina od njegove smrti.
Sada je on za nas kralj, sultan, padisah....jedini pravi pisac urbanog duha....
stampaju mu se specijalna izdanja, sabrana djela, edicije....
a umro je maltene gladan.
Za kog vraga tada nismo prepoznali njegovu genijalnost, kupovali njegove knjige, sabrana djela, edicije....
moras li u Bosni umrijeti da bi neko prepoznao tvoju genijalnost?

.

Po cijenu, da stanem na prste, ljudima koji su ulozili truda i vremena, iako to ne zelim uciniti, naisao sam na pd file, Darija Dzamonje, posto vidim da se usporilo sa pisanjem i da je copy paste poceo raditi, ostavicu ovdje link za kolekciju Price, u izdanju Slobodne Bosne, iz 2003. Vjerovatno za ovo zna mnogo ljudi, ali eto, za neinformirane, i za one koji ne znaju Dzamonju, ili nisu spremni platiti cifricu, iz bilo kojeg razloga, sad kad ga nema, neka ostane barem nesto...

http://www.slobodna-bosna.ba/Plus/Dario ... aPrice.pdf

Interesuje me zna li iko, da li je kcerka, i bivsa zena Dzamonje, jos uvijek u Americi ili su se vratile u BiH? Pitam jer mi taj dio price nije poznat, a u pricama se cesto spomene, zena i kcerke njegove, i slicno.. Uglavnom i u Americi, ukoliko nisam pogresno informiran, zivjeo je Daco, u Dodgeville-u, nedaleko od Madison, Wisonsiju, koji je najljepsi studentski grad na Mid-Westu, i najljepsi kampus od Big Ten univerziteta ima University of Wisconsin. Uglavnom taj mu Dodgeville dodje na pola puta izmedju Dubque, Iowa, i Madison, Wisconsin, i imao sam priliku, tuda da prodjem, onako, in da middle, of not too much, helem, poslje toga je navodno zivjeo u Crown Point, Indijani, koji je nesto juznije od Gary, Indijane, o kojem smo imali prilike govoriti, u prici o Micheal Jacksonu i gradu koji je postao murder capital, u vrijeme, bas kad je Daco zivje u es-aj-de. Jedna od meni najboljih prica, u zbirici, je kad je otisao u casino, na Lake Michiganu - i tamo se susreo sa Micheal Jordanom...

Uglavnom, 6 godina prodje, ode covjek mlad, i sa njim dio Sarajeva. Malo je ljudi ostalo, i za rijetko koga kazem da mi je zao, ali Darijo je stvarno, jedan od najvecih gubitaka, i dovoljno je samo jednu pricu procitati da covjek to shvati... Ali nesto sumnjam da je i moglo drugacije, zato i nema smisla nista drugo, do prihvatiti cinjenicu, da ga nema i da je sve to je trebao ostvario, i jos nesto ekstra. Iskreno - meni ne znaci mnogo - ni Miljenko Jergovic ni Aleksandar Hemon, u poredenju s Dzamonjom, jednostavno, to nije za mene taj emotivni kalibar, a mozda je i cinjenica da je covjek zavrsio nekako tragicno, u poredenju s drugom dvojicom...

PEGLANJE MOZGA
Svakog četvrtka u pet sati idem na savjetovanje čija je svrha da zatomim
svoju "agresivnost" i da platim četrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i četiri
sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu - u protivnom, sve
moram krenuti iz početka.
Sve je to počelo od onog dana kada sam sa Nešom Čolakovićem smirio
bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio "luksuznu"
večeru, koja me je koštala oko šest dolara.
Riječ po riječ, sve dok nisam skupio sav svoj jad i čemer i pljunuo
Amerikanku, izašao iz kuće da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu
snijega na vrelo čelo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora.
Nisam ni dopušio, kad "rira, rira" - murija!
Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne čitaju mi moja
prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor.
"I bolje je", mislim, "da ne napravim veći belaj. Prespavaću noć u zatvora,
otrijezniti se, platiti 'sudiji za prekršaje', vratiti se kući, obećati Amerikanki da
više neću piti žestinu, pronosati svoju kćerku Vesnu i sve će biti..."
"Ahaaaaa!", kaže američki zakon: čitam optužnicu i ne mogu da vjerujem
svojim očima...
Ko đoja, prijetio sam Amerikanki da ću je isjeći na komade i ispeći u rerni,
pokušao da je udavim, a da bude još gore, udario sam svoju jednogodišnju
kćerku štosom, za što mi sljeduje zatvorska kazna od jedne do dvadeset godina i
kazna od hiljadu do sto hiljada dolara.
U dodatku stoji da mi je zabranjen svaki kontakt s Amerikankom i sa
mojom kćerkom.
Tu noć u zatvoru sam proveo u trenerci (a 13. februar je) i sve stvari su mi
u kući; policija me vodi do Amerikanke da pokupim svoje prnje, čekam u
kolima dok oni iznose bijedni kofer sa svom imovinom koju sam za tri godine
stekao u Americi, a ona mi maše, baš kao da nije pokušala da mi namjesti
dvadeset godina murije:
"Daco, izvini, nisam imala vremena da ti ispeglam košulje."
U policijskoj stanici čekam svoju sestru Mirnu, koja će mi dati prevoz
donegdje, a ne znam gdje - i mrzim četnike.
* * *
Jim Tomony, profesor psihologije, s neskrivenim čuđenjem čita moj dosje:
"Vi ste izjavili da ste krivi?" "Jesam, pa šta?"
"Znate, ja ovaj posao vodim već dvadeset godina i imao sam samo 'nevine'.
Šta vas je rukovodilo da priznate krivicu?"
Kako ja njemu, stopostotnom uspješnom Amerikancu, mogu objasniti da ja
svoju kćerku Vesnu volim skoro malo više od svoje kćerke Nevene, da, ako sam
tražio porotno suđenje - gdje bi se objelodanilo da je i Amerikanka bila pjana ko
pička, što njoj, kao učiteljici, znači automatski otkaz sa posla, a konsekventno
tome, našem djetetu smještaj u neku vrstu "prihvatilišta", gdje su uslovi mnogo
gori nego u filmu Crni biseri; gdje djecu prže cigaretama, gađaju ih teniskim
lopticama u glavu - iz zabave, a o onome, neizrecivom ne mogu ni da pomislim,
a kamoli da napišem...
Sad, šta je – tu je!
Dale je "samo malo gurnuo ženu, pa joj pala vaza na glavu i prouzrokovala
frakturu lobanje."
Jon (arhitekta i, iz hobija, instruktor karatea) "popio je jednu" i uopšte se ne
sjeća kako je ženi slomio raku.
Steve je uhvatio u krevetu, u svojoj vlastitoj kući, vlastitu ženu, s njenim
vlastitim ljubavnikom, razbio ga ko jaje, onda otišao u kafanu i napio se ko mejt
- kad je policija došla po njega - "opirao se hapšenju".
Philu je djevojka sakrila amfetamin, a on ju je "samo malo razrezao
nožem".
Dave je "slučajno zalupio vrata kola", dok je njegova žena izlazila, pa joj
pričepio prste... Bio je "malo popio" - što jest - jest, kaže on.
U igri sam: pokajnički, pred svima treba da kažem kakvo sam ja đubre od
čovjeka, da u meni postoji nezaustavljivi poriv da pljujem ljude, da im nanosim
bol i poniženje, da sam ja jedno primitivno biće, koje nije zaslužilo ni da se rodi,
a ne da živi, da za mene nema adekvatne kazne...
Pokušavam da se pravdam:
"...ali, vi ne znate šta je ona meni nagovorila..."
"Vidite, vi opet prebacujete krivicu za vaše agresivno ponašanje na
drugoga."
Teče sedmica za sedmicom: naučio sam lekciju i ponavljam, kao papagaj,
da je "sve do mene"...
U međuvremenu, Amerikanka je izganjala dozvolu da se možemo viđati,
da mogu opet vozati svoju Vesnu u kolicima, da mogu osjetiti njene slatke
poljupce na mom licu, da je mogu mirisati i beskonačno ponavljati: "Zeko, moj
dragi Zeko."
(Amerikanka mi svakodnevno piše pisma, baš u stilu četrdeset-dvogodišnje
junferice: "I love you, I love you, I love you..." i tako cijela stranica.)
Svaki put treba da opišem neku situaciju, gdje sam bio u prilici da pokažem
svoju agresivnost, ali sam se suzdržao...
"U supermarketu je bio čovjek, koji me je požurivao gurajući kolica,
vrijeđao me naglas, a ja sam mu rekao da, ako mu se žuri, može proći ispred
mene...", izmišljam priču.
"Very well, Dario", kaže Jim Tomony i ja idem, poslije sveg tog peglanja
mozga, na pivo sa Daleom. (Jeste da nam je obojici zabranjeno da pijemo, ali
kao što to reče jedan prvoborac, kad su ga uhvatili da peca ribu van sezone: "I
'41. je bilo zabranjeno otići u partizane, pa ja opet otišao.")
* * *
I to se svršilo: sad znam kako da se kontrolišem.
Vraćam se kući, ljubim svoju kćerku, koja je sad već "velika cura", a njenoj
majci kažem:
"Ako me sljedeći put budeš jebavala, poderaću te ko novinu, a, ako se
uhvatiš telefona da nazoveš policiju, otkinuću ti ruku!"
Onda dodajem:
"Znaš da se šalim", i to zaista mislim, ali i dalje mrzim četnike.

BOŽJI PRST I ŠAKA
Da je još živ Slobodan. Kovačević, sreo bih ga na uglu Kralja Tomislava i
Điđikovca, on bi prebacivao svoje masivno tijelo s noge na nogu, trljao ruke i
objašnjavao mi ko sam i šta sam: svu moju genealogiju, rekao mi gdje sam se
rodio i gdje sam stanovao, pa čak i broj mog telefona.
(Za one koji to ne znaju, Slobo je bio jedna od legendi Sarajeva i jedan od
onih, kako bi to američki Indijanci rekli, koje je Bog dotakao prstom, a što
bismo mi u Sarajevu manje poetično rekli - dileja.)
Nažalost, rekoše mi, umro je ljetos i izgledao je isto kao i prije trideset
godina (s tom razlikom što više nije znao genealogiju mnogih koje je sretao na
ulici), tako da sada nisam siguran da li postojim ili čak da sam ikad postojao.
Pogotovo otkad mi stupidni birokrati rekoše da mog "matičnog broja" nema
u kompjuteru, da me nema ni u kartoteci, a da je moj stan proglašen napuštenim
još davne 1971. godine, poslije smrti moga oca. ('Ajde de - bar su priznali da
sam imao oca.)
Slobinu inkarnaciju sam upoznao u Madisonu, u Americi, a zvao se, kako
ću kasnije saznati, Sidney.
Njegova teritorija je bila State street - potpuno slična našoj Ferhadiji, sa
bezbroj kafića i radnji, uličnih tezgi, šetalište i okupljalište studenata i
"zgubidana", prosjaka i biznismena, pedera i lezbijki, pripadnika raznih sekti...
Sidneya bi bilo teško svrstati i u jednu od kategorija: naravno, isključi lako
prepoznatljive, "uniformisane" biznismene, s njihovim nadmenim, bahatim
izrazima na licu i neprestanim pogledanjem na Rolex (ako niste znali - time is
money), ali i prosjake, koji, zveckajući sićom u plastičnim čašama od jogurta,
kruže ulicom, nijemo (jer im je zakonom zabranjeno da se obraćaju
prolaznicima) mole za svoj dio "američkog sna".
On bi, tako, trupkajući nogama, stajao pred staklenom vitrinom s kolačima
u nekoj od kafeterija, sve dok mu neko ne bi naručio kafu ili pitu od jabuka, ili
mu tutnuo dolar u ruku.
Na ulici bi zaustavljao ljude i propitivao ih o dobitnicima Oscara, ali nikad
nije imao problema s policijom, jer je iz njegovih očiju, boje nepržene kafe,
zračila blagost i dobrota.
Idući na jedan intervju za posao u italijanskom restoranu "Boticceli", gdje
je bila dobra lova, za sreću sam mu u ruku tutnuo pet dolara i - isplatilo se:
dobio sam "gospodski" posao, fleksibilno radno vrijeme i, plus, dijelio tal od
bakšiša s konobarima.
Tako je i počelo naše "prijateljstvo". Često bih, vraćajući se s posla, noseći
karton piva kući, sreo Sidneya i tutnuo mu konzervu u ruku, a on bi me, recimo,
pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju žensku ulogu, itd.
Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjeća na njemu je uvijek bila čista
i nije "tuknuo" na bijedu, taj specifični "damf" memle i truljenja, mokraće i
alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okružuje
sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u
neku "bašticu" na pločniku, popiti kafu i saznati da mu je ime kako je, da mu
otac živi u Detroitu i da mu on plaća "pansion" u Y.M.C.A. (Young Men
Christian Association - Udruženje mladih hrišćana) već dvanaest godina - od
smrti njegove majke, koju je zvao "mamica".
Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogo-dišnjak), ali
mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme računao samo od dana kad
mu je umrla "mamica".
U školi je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), što znači da
nikad nije naučio da čita i piše, a sve one silne podatke o "oskarovcima" je
zapamtio sa video kaseta. Što li je (on ili njegov otac) izabrao baš Madison, to
mi nije znao odgovoriti.
Koliko sam mogao skužiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maćeha ("blaga,
ali zla žena", kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im
pošalje čestitku za Božić - neko drugi je napiše.
Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom "jeansu",
skupim kaubojskim čizmama, s "pertlom-kravatom"; zove me na piće, i to u
najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu...
Sjedimo sad u pravoj bašti, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne
pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da već osam mjeseci
nisam vidio svoju kćerku Nevenu, onda mi je sve normalno.
On naručuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga
pitam što i on ne popije pivo:
"Ne pijem alkohol."
"A, sve one pive što sam ti ih ja davao?"
"Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen čovjek. Proslijedio
bi ih onim 'nesretnicima' u Parku." (P'jancima ili, kako ih ovdje zovu,
"vinosima".)
Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i
kockarnicu, što i nije puno daleko od Madisona - nekih šezdesetak milja.
"Sidney, otkud ti pare?", tek tad upitam.
"Umro mi je tata."
Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na
poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku
i čitam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skršio osamdeset hiljada dolara, a sada
tuži (preko advokata) državu, jer, po očevoj oporuci, trebalo mu se isplaćivati
mjesečno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom.
...Opet, kasnije, čitam da je dobio proces: lova mu vraćena i sad mu se
isplaćuje mjesečno.
Drago mi je za Sidneya, kojeg je Bog dotakao prstom, ali se pitam šta ću ja,
koji SAD-u dugujem petnaest hiljada dolara?
To što je mene Bog udario šakom, na američkim sudovima neće piti vode.

RAJA JE RAJA
Jim Timony, moj socijalni radnik, otišao je u Nebrascu da doktorira, tako
da slijedeće nedjelje ne moram da idem na svoju obaveznu seansu pokajanja i
trućanja takvih laži koje ni pas s maslom ne bi polizao: "Jeste li ikad udarili
nekoga?", "Ko? Ja? Šta vam pada na pamet." "Je li vas otac tukao kad ste bili
mali?", "Tukao me k'o vola u kupusu." (To je opravdanje, koje uvijek pali, pa da
sam čak i zaklao dvoje ljudi u po bijela dana i na po ulice, potapšali bi me po
ramenu s razumijevanjem i pustili kući, na posao, da čistim hale, okrećem
hamburgere, perem suđe, pakujem jebene košulje - što se sve svodi na isto - to
jest, da radim i plaćam porez. Ali, pod uslovom da sam Amerikanac, ovako...)
Završeno je i božićno ludilo, pa u fabrici, gdje radim, više nema posla za
sezonske radnike, tako da sam "na čekanju".
Imao sam tonu prekovremenih sati prošlog mjeseca, plus sam primio i
božićni ček u iznosu sedmične plate, tako da se može durati neko vrijeme.
Sinoć me zvao moj jaran Mujo, s Floride. P'jan je i svega mu je do guše:
"Danas, u samoposluzi, utovaram kese nekom šupku u gepek, kad vidim da
je registracija iz Wisconsina. Kažem mu da imam jarana, Dacu, u Wisconsinu, a
on me gleda k'o da sam smeće i kaže: de, momak, nemam ja cijeli dan vremena.
Ćuj, ba, njega 'momak' - mogao bih mu otac biti. Ne mogu više, Daco - sve mi
se zguturilo."
"Radiš li sad za vikend?"
"Mogao bih, al' neću."
"Naletiću ti na piće ovih dana."
"Zajebavaš?"
"Nisam odavno nikoga razvalio na remiju..."
Vansezonska, povratna karta na Greyhound autobusu je samo pedeset i šest
dolara, a put do Tampe traje dva dana. Kako već imam iskustva sa fašistoidnim
šoferima, koji brane svaki alkohol, u litarsku Coca-Colu sipam viski i idem da
vidim prijatelja, koji me je ispratio iz Sarajeva, prije skoro pet godina i to je bilo
naše zadnje viđenje.
* * *
Sjedim u Coral Baru u Tampi, na Floridi i svi me gledaju kao luđaka, jer su
mi na nogama čizme, samtane pantalone, košulja i teška vindjaka ("kanađanka")
prebačeni preko naslona stolice, a napolju je preko trideset stepeni.
Mujo je rekao da će doći po mene za pola sata, ali, evo, ja već pijem treće
pivo, a njega nema, pa mi ljubazna šankerica opet daje telefon...
Dubravka, Mujina žena, kaže mi da je on krenuo prije pola sata i da je,
vjerovatno, kreten, zalutao...
Na drugom kraju šanka je neki stari, olinjali pijanac i ja znam (pošto sam
magnet za budale) da će mi se kadli-tadli obratiti...
"Gadi mi se veći dio čovječanstva; pojebao sam 2500 žena, kladio se na
12500 konjskih trka, popio jezero Michigan alkohola, objavio dvanaest knjiga...
A, šta si ti, mala pizdo, uradio od svog života."
Šankerica kaže:
"Hej, Charles, sada je dosta...", ali je ja prekidam:
"Sve je O.K. Daj čovjeku piće (whisky s vodom) na moj račun", jer na tom
neobrijanom licu, punom dubokih bora, koje samo bol može izrovati,
nečešljanoj, sijedoj kosi, bistrim, plavim očima poznajem nešto - Vratnik,
Bistrik, Marindvor, Korzo i Istru, bife San, Šetalište, Plavi podrum i Hamambar,
Gradinu i Marinkovu baru - jednom riječju: raju.
"Živio, šupak", kažem mu, "propustio sam 2500 žena, pojebao sam 12.500
konja, ukrao sam na stotine knjiga, imam dvoje djece - eto, to sam uradio od
svog života."
U njegovim očima zaiskri smijeh:
"Sandy, daj maloj pizdi piće na mene."
"Hvala, stara pizdo."
"Znaš...", on poče, ali ja ga prekidoh:
"Ne znam, ali me nemoj gnjaviti, ako boga znaš."
(Već sam se zabrinuo što Mujo, kreten, ne dolazi - ne zbog toga što mu se
nešto moglo desiti - nego što mi se, onda, valja uvaliti lovu za taksi do njegove
kuće.)
U to, ulazi i Mujo: isti kao i uvijek, samo pocrnio, kao da je proveo dvije
smjene na ljetovanju u Ulcinju.
"Pa, gdje si, ustašice! Nisi ni po sata u gradu, a već znaš najveće pijance."
Grlimo se i ljubimo, balimo se i plačemo, a malobrojna američka publika u
baru je zbunjena kakofonijom bosanskih: "Pa, pička ti materina... Eeeh, jebo te
otac... Kurvo stara... Pederu jedan... Majmune blesavi... Idiote kretenski...
Budalo stara... Pa, jebem ti majku..." - svih naših, toplih izraza milošte i ljubavi.
Nakon što smo othuknuli, rekoh:
"Sandy, daj nam piće - šta ćeš ti, Mujo? - i Charlesu, takođe"
Mujo kaže:
"Ma, nemoj, Dubravka će se brinuti..."
"Ne brini, zvao sam je već... Sandy, would you be so kind to give me a
telephone once more?"
Mujo zove ženu i kaže da ćemo samo popiti piće i da dolazimo kući; čujem
Dubravkin glas, pun radosti: "U redu, ali mi samo nemoj reći da ćeš s Dacom
ostati još malo, jer s njim se ne može ostati još malo".
Charles hoće, pošto-poto, da završi misao koja mu se, još prije pola sata
začela u glavi:
"Znaš..."
"Jah, de reci!"
"Znaš, dečko, ti bi se trebao baviti pisanjem."
"Hvala ti, Charles. Razmisliću o tome."
* * *
Poslije petog pića, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sreće
ti, takav kreten, nađe onakvu ženu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim
nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja žena - ona mi je raja."
RAJA JE RAJA (II)
Dubravku godine nisu nimalo promijenile, ista je kao i uvijek -lagana i
prozračna kao pahulja, sa istim sjajem u očima i sa osmijehom - baš kao da su
joj se u životu dešavale samo lijepe stvari.
Ali, zato, Mujinog i Dubravkinog sina, Zlaju, jedva sam poznao: oca je
dostigao u visini (što baš i nije teško), prokrupnjao se - ni nalik na ono žgepče
koje sam zadnji put vidio u Sarajevu.
Kaže da me se sjeća, a ja mu ne vjerujem, ali me on pita kako mi je kćerka,
Nevena.
"Dobro, sine, dobro. Sad je već velika cura", sad ja foliram, jer kako mu
reći da ne znam, da svoju kćerku nisam vidio već osam mjeseci, od razvoda sa
ženom.
Sjedimo na verandi i razmjenjujemo informacije o raji: Rambo je u
Australiji; i Tule i Jolić; Dubravko je, takođe, u Americi - s njim se obojica
čujemo; Tiho i Goro u Kanadi; Bambi u Njemačkoj; Bobo u Švedskoj; Mosto u
Beogradu, a našeg Hamića i Kile više nema; ni Mande ni Bege...
Rat i ne pominjemo, kao da je to bio samo ružan san, nego se sjećamo svih
partija zinga u Hamićevoj radnji, barbuta u Mujinoj kući, pokera kod mene,
imena svih konobarica i konobara u gradu i, dok se prazne konzerve piva
gomilaju na stolu, sve više jedan drugom ponavljamo:
"Šta nam ovo uradiše, šta nam ovo uradiše, majku im jebem..."
Dubravka je napravila tripice (na moju molbu, jer toga sam se zaželio u
Americi), pa nam se i ona pridružuje. Pita me o razlozima razvoda s Dijanom, a
ja počinjem nadugačko i naširoko, naravno, prebacujući svu krivicu na "bivšu",
ali me Mujo prekida:
"Ma, rakija, brate, rakija!"
Ne mogu da se ne složim s njim, a Dubravka kaže:
"Ne znam, ali ona je meni uvijek bila draga", i tu nastaje neugodni muk,
koji remeti samo zvuk otvaranja konzervi piva i škljocanje upaljača...
Već je pokasno, Dubravka radi ujutro, a ni Mujo ni ja ne možemo više
popiti kao prije, pa idem u krevet i molim Dubravku da ostavi upaljena svjetla,
jer ne bih želio da im se, u gluho doba noći, popišam u špajz...
Budim se s najgorim mamurlukom u svom mamurlucima bogatom životu.
Ne mogu se kotarisati štucanja - ni pivo ne pomaže.
Mujo mi se uskoro pridružuje i pita me:
"Šta si, majke ti, sinoć radio s onim deterdžentom?"
"Kojim, ba, deterdžentom?"
"Onim kesicama što su bile na stolu u kuhinji?"
Polako mi se vraća film: u neko doba noći sam ustao, dobauljao do kuhinje,
vidio neke kesice sa slikom limuna i skontao da je to "limuntos", sasuo par njih
u bokal i pomiješao s vodom... Ispostavilo se da su to reklamni uzorci nekog
novog deterdženta "s okusom limuna", koje je Mujo uzeo iz supermarketa gdje
radi - to objašnjava moj teški mamurluk.
Mujo me pita hoću li doručkovati, a ja mu kažem da ne mogu na prazan
stomak i otvaram još jedno pivo...
Sad razgovaramo trezveno: o planovima za budućnost, o životu u Americi,
o životu u Sarajevu...
"Ne znam, moj Mujo", kažem, "za sada mi je jedini plan da ne umrem,
još... A, inače, ne mogu se pomiriti s mišlju da u Americi skončam kao kuhar...
Znaš, nakon smrti svog oca, hiljadu puta mi se desilo, na pošti, banci, portirnici,
kad izvadim ličnu kartu, da mi kažu 'A, vi ste Vlatkov mali', a meni srce
OVOLIKO... Sve kontam, akobogda, jednog dana, kad Nevena ili Vesna budu
dolazile u Sarajevo, da će im pogledati u pasoš i reći 'A, ti si Dacina'... Ne znam,
ne znam..."
"Hoćeš li da ti pokažem grad", pita me Mujo.
"Ma, jebe mi se - svi su isti", nimalo ljubazno odgovaram, ne zbog Muje,
nego mog besmislenog pokušaja da ovim putovanjem od pedeset i šest dolara,
pokušam povratiti prošlost i skoro da mi nedostaje moj jednolični, ubitačni
posao, bijedna soba, beskrajno redanje pasijansa u samoći, neprepoznatljiva
slika na televizoru, koji mi je ostavila moja jaranica Farida, Alžirka, Jim Timony
i njegovo ispiranje (mog) mozga...
Svaka odluka koju sam donio u životu, ispunila me je kajanjem, pa s tim
teretom i sad sjedam na autobus za "moj Madison".
* * *
Prije odlaska, moja Lin, Kineskinja s Taiwana, upozorila me je da se
čuvam Korejanaca, da su to najgori ljudi na svijetu - kako sam joj mogao reći da
"oni", "žuti", meni izgledaju svi isto?
U foajeu zgrade gdje stanujem je televizor, a treba da počne tekma Chicago
Bullsa. Međutim, neka je koka došla ranije i gleda neko sranje od soap-opere.
Dave, Korejanac, ustaje i mijenja kanal; ona se buni, a ja "gentleman Jim",
kažem Korejancu da odjebe, vraćam kanal, ne zato što mi se to gleda, nego što
kontam da bih zbog toga mogao nešto "ušićariti" kod koke... I to sranje se
uskoro završilo, pa prebacujemo sliku na Bullse; u poluvremenu idem u halu, a,
Korejanac za mnom... i tu me nokautira - ne "tekvan-doom", "karateom",
"džiudžicom", nego klasičnim štosom!
U četvrtak se na "seansi" pojavljujem sa šljivom na oku, a prva stvar koju
treba da ispričani je da li sam imao konflikata tokom prošle sedmice.
Lažem da sam se okliznuo na poslu i udario od rub stola. Mada mi ne
vjeruje, Jim Tomony mi savjetuje da tužim poslodavca, a ja mu, i dalje, lažem
da je to bila moja greška, jer nisam odmah pobrisao pod gdje sam, navodno,
nešto prosuo...
Kući me vozi Rick, koji je novi (tek pet-šest sedmica) momak "u razredu",
on je na uslovu jer je pod noge bacio polubrata, narkomana, koji je iznuđivao
pare od njihove majke; mrzi narkomane i nijednom ne pokazuje kajanje za ono
što je uradio i stalno ponavlja da bi to ponovo učinio i da će to ponovo učiniti,
ako treba.
U vožnji mu ispričam šta mi se zapravo desilo, a onda odemu u Nitty
Gritty, preko puta moje kuće, na piće.
Za šankom, Dave, Korejanac i podsmješljivo mi se smješka.
"To je šupak, koji me zavalio", kažem Ricku, a on mi hladnokrvno
odgovara:
"Jebe mi se. (I don't give a shit.)"
* * *
Rick se nije pojavio na već dvije "seanse", pa pitam Jima zna li šta je s nj
im.
"Nažalost, vratili su ga u zatvor. Prekršio je uslov - istukao je nekog
momka iz Koreje u 'Nitty Grittyu'. To je blizu tvog stana."
"Znaš li u kojem je zatvoru?"
"U Bloomingtonu, pretpostavljam. Zašto pitaš?"
"Onako..."
P.S.
Nikad nisam posjetio Ricka i još se stidim.

BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (I)
Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na
puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?
Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila
da s našim djetetom napusti Sarajevo - dok se "ovo" ne smiri (kako je većina
ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih,
razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u
zadatak da nam svima "dohaka")?
Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od
modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima
popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu,
tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati "kao zjenicu oka", simbol sloge
Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala
svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih
zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno
sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne
znaju šta bi prije prihvatile - djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama
uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti,
"teritorijalci", koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju
naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih
savjeta pri opraštanju.
Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka
disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse
biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi
ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih
podataka. Kod jednog autobusa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T.,
doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho:
"Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena
Džamonja!"
U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i
moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem...
Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam "kratkotrajni"
rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni
artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i
nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji - da
budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo
uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno
u drugom.
Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se
Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u
našoj prikolici u Baskom Polju.
Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj
pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se "ovo sranje završi".
Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito
prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i
plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?
ILI...
... je počelo ranije?
Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu
do Beograda. JNA i "ko-zna-ko-još" su držali aerodrom, ali sam poznavao
mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.
Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset
godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za
mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod
sebe.
Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, "to" neće dugo
trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi
naredbu.
Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge,
svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam.
Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj
pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji
se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je
bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je
srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u
sarajevskom podzemlju, "spasio život" kad bi on nešto zasro u kafani?
U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz
Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema
problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš,
da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve
srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.
Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja
književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do
srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko
ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene...
Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga
pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od
Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje "bosanština" ili, bolje
rečeno, "sarajevština", priča kao prava "beogradska maza".
Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke
prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo "ono" što se desilo u Sarajevu, ali mi to
samo odgađamo trenutak kada će i ta "tema" morati biti načeta...
Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)
Dok mi sipa "vinjak", Rajko pita:
"Neko mi je rekao da si dobio kćerku?"
"Ima dvije i po godine."
"Kako se zove?"
"Nevena."
Rajko, kao, prijekorno maše prstom:
"Vidi ti malog, lukavog šokca - dao srpsko ime kćerci."
"Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko?
Dobila je ime po mom pokojnom stricu."
Šalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada,
ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: "Šta to rade Srbima
po Sarajevu?"
Samo sliježem ramenima i iskapljujem "vinjak":
"Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom."
Rajkovi "čuveni" brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam
da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.
BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (II)
Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo,
svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju,
jedinom "namještaju" koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od
raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje,
telefona...
... pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:
"Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu", zvuči potpuno suludo. (???!!!)
"Jok - ti si! Bezbeli da nisam upućen - ti, sa 'Zelenog venca', bolje znaš šta
se dešava na Marindvoru nego ja..."
"Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne
možeš da vidiš, da osjetiš..."
Pucam po šavovima:
"Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući,
preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te
to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako."
Rajko je, najednom, "umoran", ide na spavanje...
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po
glavuši:
"Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo
jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu
ili u Orač, naručimo "još po jednu", sve će se objasniti, sve će leći na svoje
mjesto - pa, zar nismo jarani?!"
Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to
samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što
raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa "ma,
znali smo mi..."
* * *
Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je
vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje - ne može ništa da uradi za moj
odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.
"Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?"
"Nema više aviona za Sarajevo."
Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.
Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:
"Ljiljo, odvezi malog na terminal."
Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi...
* * *
Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas
leti posljednji avion za Sarajevo.
Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni
aerodrom...
Taksista neće ništa da mi naplati "jer sam Bosanac", a on jebe majku Slobi
Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.
Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine "klekovače"; negdje je oko
podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.
Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:
"Sredi se, bre, Bosanac." "Odakle si ti?", pitam ga. "Iz Beograda. Zašto
pitaš?" '"Nako."
Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:
"Bosanac, vreme nam je."
Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj
hvatao krivine, uz "jebaću im mamicu seljačku", laknulo mi je kad sam došao na
Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:
"Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?"
"Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga."
Ništa nisam slagao.
BEZIMENI UŽAS (III)
Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo
nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je
svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže
"zabavljen", kad ti mozak puca od napora da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti
od bola, a probija te hladan znoj.)
Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti... U toku
leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.
BI LI TO...
...onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hiljada ljudi iz
cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao
da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam "poštu" našim
nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu
Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do
skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada
su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih
plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da
se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i žaljenja,
kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika,
potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko
trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i
tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila "Make love not
war" i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po
ulicama razmiljeli "oslobodioci", pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu
- pod izlikom da "spašavaju" robu od "ćetnika", kada sam ubrzanim slijedom
događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu
metara, a po savjetu "vlasti" nisam smio pretrčati tu "atletsku disciplinu", nego
zamračiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s
Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena
Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski
uništili pripisali "balijama", jer je u njoj, navodno, bilo najviše "srpskih knjiga",
kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu:
Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod...
... kada sam prvi put u životu osjetio Strah.
... ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neizvjesne
sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do
najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost,
Strah koji ubija emocije i čini čovjeka samo nemoćnom životinjom kojoj je
ostalo samo to da se nemoćno BOJI...
ILI...
...je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate
"prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne
stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad "građanskim" i
"liberalnim" strankama.
Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili
pobjedu "reformističke stranke", za koju smo samouvjereno glasali i za koju
smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.
Tješili smo se da su to tek prvi rezultati "s terena", iz provincije, da će tek
uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će "integracija", napokon uzeti stvar u svoje
ruke...
Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.
Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s
kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to - naši prijatelji, raja, već
duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su
jedva dočekali priliku da se pridruže "stadu", da zanavijek izgube svoju
individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog,
nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije
toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.
U ime čega?
Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg
istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo
imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa
zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak",
najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda,
divljaštva, religioznog ludila.
ILI...
...da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u
prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?
Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO?
Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok
hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok
sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez "č", "ć", "š" i "ž".
Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da
radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO - taj
BEZIMENI UŽAS!

Svakodnevno se druzim sa ljudima koji su bili dobri s Dacom, iz njegovih napisanih i iz njihovih prepricavanih prica uvijek izlazi jedna konstanta, ta ogromna ljubav prema ovom gradu i njegovim gradjanima, ma gdje da su.
Kao i kod jos jednog velikana, Kike Sarajlica.
Pa zasto onda uzalud cekam da se keka ulica u tom gradu, koji su toliko voljeli, nazove po njima?

seln wrote:Nesto kontam...proslo je vec sest godina od njegove smrti.
Sada je on za nas kralj, sultan, padisah....jedini pravi pisac urbanog duha....
stampaju mu se specijalna izdanja, sabrana djela, edicije....
a umro je maltene gladan.
Za kog vraga tada nismo prepoznali njegovu genijalnost, kupovali njegove knjige, sabrana djela, edicije....
moras li u Bosni umrijeti da bi neko prepoznao tvoju genijalnost?

Potpisujem. No valjda to tako ide sa umjetničkim dušama..

Dacine genijalne priče sam otkrila 2003 godine. Znam to jer na prvoj strani knjige Priče stoji 17.07.2003.
Jedan interesantan momak kojeg znam radi u štampariji koja je štampala to izdanje pa mi je donio tu knjigu.

Knjigu sam u jednom dahu pročitala, a za pomenutog momaka se udala

Nema gdje nisam zavirila i nema koga sve nisam pitala "Imate li išta od Daria Džamonje?"
Nema...
U jednoj svojoj priči Daco pripovjeda kako je na onoj buvljoj pijaci našao neka svoja stara izdanja. Išla sam i tamo, misleći - možda nađem štogod...
Još uvijek tražim.

SinjaD wrote:Dacine genijalne priče sam otkrila 2003 godine. Znam to jer na prvoj strani knjige Priče stoji 17.07.2003.
Jedan interesantan momak kojeg znam radi u štampariji koja je štampala to izdanje pa mi je donio tu knjigu.

Knjigu sam u jednom dahu pročitala, a za pomenutog momaka se udala

Nema gdje nisam zavirila i nema koga sve nisam pitala "Imate li išta od Daria Džamonje?"
Nema...
U jednoj svojoj priči Daco pripovjeda kako je na onoj buvljoj pijaci našao neka svoja stara izdanja. Išla sam i tamo, misleći - možda nađem štogod...
Još uvijek tražim.

Imas u nacionalnoj biblioteci 4-5 knjiga