Piše: Gojko BERIĆ
Monstrum kao svetac
Svakog jedanaestog dana u mjesecu Majke Srebrenice i Podrinja posredstvom televizije ulaze u naše domove, podsjećajući nas da postoje i veće ljudske patnje od onih o kojima svakodnevno pišu novine. Mirnim protestima na ulicama Tuzle, a ovaj posljednji je bio najmasovniji od kraja rata, one traže minimum zadovoljštine za tragediju koja se na njih obrušila – da im se kažu mjesta koja još kriju kosti njihovih sinova, muževa i braće, i da svi počinioci genocida u Srebrenici budu primjerno kažnjeni.
Teško ide i jedno i drugo, što u ovim očajnim ženama kopni nadu u istinu i pravdu. Amerika i Evropa, pokrovitelji naše sadašnjosti i naše budućnosti, požuruju nas da zaboravimo na ono što je bilo. Sudbina ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića jedina su vijest iz rata u Bosni i Hercegovini na koju svjetski mediji još čekaju. Uskoro će se navršiti jedanaest godina otkako je Haški tribunal podigao optužnicu protiv njih, a oni su i dalje na slobodi. Sigurna da je on na nekoj adresi u Srbiji, vlastima nadomak ruke, Karla del Ponte je prije nekoliko mjeseci dala prednosti hapšenju generala Mladića.
Ali, šta je sa s tim monstrumom? Niko ga ne hapsi, a on sam niti se predaje, niti puca sebi u sljepoočnicu. Srbija nema racionalan odgovor ni na jedno pitanje u vezi s njim. Svi dosadašnji odgovori bili su u suštini lažni. Dok je pola Beograda viđalo Mladića, vlasti su tvrdile da ne znaju gdje je. Moćni jataci su potom premjestili haškog bjegunca tamo gdje se on najbolje osjećao – u neku od kasarni. Kad je i to provaljeno, Mladić se, navodno, sklonio u neku usamljenu planinsku kolibu. Prema najnovijoj službenoj verziji, elitni goniči ga već nedjeljama traže po šumama i gorama. Do sada je, tvrdi Beograd, bilo dvanaest organizovanih potjera za Mladićem, i sve su propale.
Svijet vjeruje kako je račun između Srba i Mladića isključivo politički račun, te da je njegovo hapšenje samo stvar političke volje. Niko u tu teoriju nije uvjereniji od Karle del Ponte, koja se povodi za prostom logikom da ako Vlada donese odluku da se Mladić izruči Hagu, policiji ostaje samo tehnički dio posla, i priča bi bila završena. Opšte je mišljenje da je glavni kočničar takvog raspleta premijer Vojislav Koštunica, koji će biti na vlasti sve dok Mladić bude na slobodi. Sve što oficijelna Srbija u vezi s tom misterijom nudi jesu izjave u stilu proročice Pitije. Predsjednik Boris Tadić je prije tri dana u intervjuu bečkom dnevniku “Kurir” rekao kako ne zna gdje je Mladić, a kad bi to iko od čelnih ljudi Srbije znao, taj bi ratni zločinac već bio u Hagu. Srbija je uvijek imala “teškoće” s rokovima, kaže Tadić. Ali, te “teškoće” traju već pet ili šest godina, koliko Mladić živi u Srbiji, pa takve floskule više niko ne uzima za ozbiljno.
Ako se nastavi sa takvom retorikom, jednog bismo se dana mogli suočiti sa verzijom prema kojoj zlikovac s tim imenom i prezimenom, bar što se zvanične Srbije tiče, nije ni postojao.
Srebrenica je bila grobnica Mladićeve “ratničke slave”, koju je među Srbima stekao ubijajući artiljerijom civilno stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uprkos tome, on je već deceniju i po heroj sa postera, majica, kalendara i pivskih i rakijskih boca. Većina Srba se na taj način simbolično poistovjećuje sa jednim od najsurovijih ubica iz proteklog rata. Iako je zapravo riječ o istorijskom gubitniku i kukavici, mit o pobjedničkom vojskovođi i dalje traje. Mladić je svjestan kakva ga presuda čeka u Hagu. On ne razmišlja ni o Srbiji, ni o Srbima, već samo o tome kako da se što bolje sakrije i produži život bilo gdje, makar ispod suknje neke monahinje. Posramljena očevim likom i djelom, njegova kćerka se ubila tokom rata, a on je i tome uprkos nastavio da živi.
To što ga mnogi Srbi s obje strane Drine i dalje obožavaju dokaz je da račun između njih i ovog ratnog zločinca nikada nije bio patriotski i politički račun, već psihijatrijski slučaj. Simptom bolesti naroda koji zna samo za poraze.
Ali, šta je sa računom između ovog dželata i njegovih žrtava? U razgovoru za “Frankfurter algemajne cajtung” koordinator Pakta za stabilnost Balkana, Erhard Busek, izrazio je skepticizam u pogledu Mladićevog izručenja Hagu. Busek prije vjeruje da će Mladićev slučaj biti “riješen” – samoubistvom.
Naravno, nije isključen ni takav ishod. Ali, Busekova izjava kao da otkriva pozadinu čudne bolećivosti koju Evropska unija ispoljava prema vlastima u Beogradu: izostalo je postavljanje ultimativnog roka za hapšenje Mladića, a započeti pregovori o stabilizaciji i pridruživanju se nastavljaju.
Amor Mašović, koji kao malo ko poznaje patnje Srebreničanki, kaže da one sve manje drže do pravde, jer u nju više ne vjeruju. Evropa ne čuje njihove molitve. Te žene neće imati nikakvu satisfakciju od eventualnog Mladićevog samoubistva. A ako Mladić jednog dana ipak ode u Hag, suđenje neće imati isti efekat kao da mu je suđeno prije sedam ili osam godina. Kao što reče jedan filozof, zajedno s nama stari i nesreća. Ljudska izdržljivost je ograničena. I suze jednoga dana presahnu.
(Oslobodjenje)
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
