#234
Posted: 01/07/2006 00:16
by vatrogasac
Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže:"Šteta, šteta",
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić' tamo, gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.
Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:"Sasvim nesta!"
jer društvima dženetlija
grob-samo paravan tvori!
Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?
Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!
Mevlana Dželaludin Rumi
#238
Posted: 12/07/2006 16:36
by Lika
Ne boj se sine
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili Ti si moćan, jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se sine, tu je majka.
Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.
Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Majka
#244
Posted: 02/08/2006 16:39
by Lika
Reci mi o Slatka, dražesna! Crnim hidžabom pokrivena:
Šta si učinila???
Šta si učinila sa pobožnjaka isposnika!
Zasuko' je rukave da abdesti, za namaz da se pripremi:
Kad si se pojavila pred vratima Mesdžida.
Dok je mujezin glasom melozvučnim,
Sa vitke munare pozivao:
Allahu ekber, Allah je najveći,
On je pred džamijom nepomično stajao,
Gedajuć u Ljupku, Slađašnu-namaz zaboravio,
Razum mu pomutila, pamet oduzela, pred vratima Mesdžida.
O ti koji skrušenim glasom Allaha dozivaš!
O ti koji pobožno našeg sejjida veličaš!
Reci toj Slatkoj, dražesnoj, šta je učinila?
Sa pobožnjaka, isposnika!!!
Reci mi o Slatka,Dražesna, crnom maramom pokrivena,
Šta si učinila? Sa pobožnjka, isposnika!!!
Iz srca si mu iščupala, Din, Jekin i vjeru mu!
I ostavila ga...
I ostavila ga u tminama i lutanjima....
Ne, neće uputu i božiji hidajet pronaći ,
Više nikada,
Vrati mu namaz i post njegov,
O Ljupka, Prelijepa!
Tako ti Isaa i Ahmeda!"
Tako ti Svjetla Nur-Muhammeda!
Vrati mu namaz i post njegov...
O Prelijepa! O Predivna!
Reci mi o Slatka, Dražesna! Crnim hidžaabom pokrivena,
Šta si učinila!?
Šta si učinila sa pobožnjaka, isposnika....
#245
Posted: 03/08/2006 13:54
by rikardoreis
Pozdrav begefendiji i ostalim clanovima ove fine stranice...slucajno sam naletio na vas...i bojim se da cu ostat
Iz vasih redova izbija nesto sto me smiri,ma kako da sam nemiran u tom momentu. Zdivljuje me begefendijina sveprisutnost i nacitanost, od svetih knjiga, preko Bukowskog do Preverta, sto pokazuje u njemu onu toliko neophodnu toleranciju kakvu je rijetko naci kod ljudi..danas.
evo sad jedan mali-veliki prilog o promisljanju ko smo mi u stvari...odgovor, naravno nije u potpunosti dat.
Everything and nothing
Nikoga ne bijase u njemu; iza njegova lica i njegovih rijeci, koje bijahu bogate, mastovite i uzbudljive, bilo je samo malo hladnoce, sna kojeg niko nije odsanjao. Isprva vjerovase da su svi ljudi kao on, ali zacudjenost jednog njegovog druga, kad mu uze tumaciti tu prazninu, otkri mu vlastitu pogresku i pomoze mu da, zauvijek, shvati kako pojedinac ne treba da se razlikuje od vrste. Ponekad je mislio da ce u knjigama naci lijek od svoje bolesti i zato nauci malo latinskoga i jos manje grckoga, kako rece jedan savremenik, zatim pomisli kako bi u jednom prvobitnom ljudskom obredu lako moglo biti ono sto je trazio, i dopusti da ga u to uputi Anne Hathaway, jednog dugog lipanjskog popodnevnog pocinka.
U dvadeset i nekoj dodje u London. Nagonski, vec se bijase izvjestio u navici da hini da je neko kako se ne bi otkrilo da nije niko; u Londonu nadje zanimanje za koje bijase predodredjen, zanimanje glumca koji u predstavi igra nekog drugog pred mnostvom ljudi sto glume da ga prihvacaju kao toga drugog. Glumacki ga poslovi naucise posebnoj sreci, mozda prvoj koju iskusi, ali, kad bi izgovorio posljednji stih i posto bi s pozornice bio odvucen posljednji mrtvac opet bi ga spopao mrski okus nestvarnosti. Prestao bi da bude Ferrex ili Tamerlan i opet bi postao niko. Progonjen, stade izmisljati druge junake i druge tragicne price. Tako, dok tijelo ispunjavase svoju tjelesnu sudbinu, u bludilistima i krcmama londonskim, dusa koja je boravila u njemu bijase Cezar, koji se oglusi na opomenu proroka, i Giulietta, koja zamrzi sevu, i Macbeth, koji u pustosi razgovarase s vjesticama. Niko ne bijase toliko ljudi kao taj covjek koji, poput egipatskog Proteja, mogase poprimiti oblik svega sto postoji.
Dvadeset je godina ustrajao u toj upravljanoj obmani, ali ga jednog jutra spopade gadjenje i uzas od toga da bude toliko kraljeva koji izgibose od maca i toliko nesretnih zaljubljenika koji se susrecu, rastaju i milozvucno umiru. Na taj isti dan odluci prodati kazaliste. Prije negoli se navrsi tjedan, vrati se u rodno mjesto, gdje iznova otkri stabla i rijeku svoga djetinjstva i ne povezivase ih s onima koje bijase slavila njegova muza. Morao je biti neko; postade povuceni kazalisni poduzetnik, koji stece bogatstvo i koga su zanimali zajmovi, parnice i sitna lihva. Obicavahu ga, u njegovoj povucenosti, posjecivati prijatelji iz Londona, i on preuzimase, zbog njih, ulogu pjesnika.
Prica dodaje da je, prije ili poslije smrti, stao sucelice Bogu i rekao mu: JA, KOJI SAM UZALUD BIO TOLIKO LJUDI, ZELIM BITI JEDAN I JA SAM.
Bozji mu glas odvrati iz vihora: NI JA NISAM; SANJAH SVIJET KAO STO I TI ODSANJA SVOJE DJELO, MOJ SHEKSPIRE, A MEDJU OBLICIMA MOGA SNA NALAZIS SE I TI, KOJI POPUT MENE, BIJASE MNOGI I NIKO
H.L.Borges
,ma svi ste superr
