Der Standard o nagradi:
Nobelova nagrada za književnost Petera Handkea privlači veliku međunarodnu pažnju i kritiku. Ne zato što se sumnja toliko u književnu vrijednost njegovih knjiga, nego zbog stava koji je autor zauzeo u ratu na EX YU prostorima.
New York Times: govori o autoru i citira Jennifer Egan iz američkog PEN kluba: "ostali smo bez riječi o nagradi autora čiji javni izgovori/ opravdanja potkopavaju hisrorijsku istinu i pružaju pomoć počiniteljima. Posebno ta pomoć je sporna u doba porasta nacionalizma, te drugih negativnih trendova u svijetu.
U zemljama bivše Jugoslavije raspoloženje se mijenja od kritike (BiH) i slavljeničkog raspoloženja (Srbiji) U Bosni i Hercegovini organizacija žrtava "Majke Srebrenice" autora naziva "poricateljem genocida u Srebrenici", dok srpski dnevnik Novosti zvuči slavobitno i pun euforije : "Pravda za Srbiju, Nobel za Handke".
Od 1996. Handke je iritirao javnost. Handke je proputovao ratom razorene zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i u "izvješću" opisao svoje utiske o zemlji i njenom narodu.(Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien" ("zimsko putovanje rijekama... ili pravda za Srbiju") Tako je osjećao simpatije prema srpskoj strani i kasnije osudio NATO bombardovanje na Srbiju..Najspornije i osuđujuće je bilo je i naišlo na
opće nerazumijevanje javnosti Handkeov odlazak na sprovod Slobodana Miloševića. Ratnog zločinca optuženog za genocid 2006. godine gdje je održao i govor. Handke je time prekršio sve moguće tabue.
Pisac Vladimir Vertlib također iznosi svoje mišljenje o odluci odbora Nobelove nagrade:
Ako neko slijedi Handkeovo rasuđivanje, on to nije učinio uprkos tabuima, već upravo zbog njih. Želio je suprotstaviti se svijetu koji "navodno" zna istinu, vjerovao je da zna sve o Miloševiću i ratu, a ipak nije bio prisutan u ratnom sukobu. "Ni ja ne znam istinu, ali gledam, osjećam, pitam".
Ovakva percepcija "iz prve ruke" jako su bitne u književnom opusu i doživljajima pisca. Njegovo protivljenje "popularnim prosudbama o svijetu" proizlazi iz njegove sumnje u to što svi govore. Ljudi poput Handkea koji sumnjaju u SVE, moraju nužno sumnjati i u svijet za koje tvrde da je ispravan. Pa tako ne može alibi dati Srbima, a osuditi druge. Nego preispitati sve uloge, a
ono što Handke hvali kao historiski relativizam ili poricanje može se promatrati kao posljedica njegove averzije prema dominantnom mišljenju koje tada vladalo o sukobu na EX YU prostorima. A to sugeriraju brojne informacije od Handkea.
Što su više mediji, koje je Handke često oštro kritizirao gurali priču o dobru i zlu, to je on više tražio opravdanja i "opravdavao zlo"
Jugoslavija je bila poveznica sa majkom i porijeklom za Handkea. Bez "totalitarnih režima" smatrao je EX YU modelom multikulturalne Europe. Handke u svom "književnom prkosu" i požudi za provokacijom te problematičnim izjavama " izgara prosto toliko pa je i sam dio priče. I mnogi su ga tako negativno shvatiti.
Vladimir Vertlib koji smatra Handkeovo političko stajalište "odvratnim", ističe da je autorovo književno djelo "djelo velikog humanista".
Švedska akademija i sekretar Mats Malm rekao je pak, da nije na Akademiji da "odmjeri" književnost protiv politike. Akademija to nije učinila ni u jednom slučaju pa ni u "slučaju" Handke.( Kako god u prošlosti nisu bili imuni na to.)