Mit o zajednickoj borbi protiv fasizma

[LBVIEW]

Dakle, ako preispitujes odnos komunista prema zlocinima nad Bosnjacima, odnosno, kako i Bergholz rece u svom radu "sutnju" spram istih, automatski imas generalno negativan stav prema partizanima.
Procitati ponovo, mozda se i skonta iz drugog puta.

[LBVIEW]

Izvor mu je Bruno Busic. Pametnom dosta.

Dobro sad Bruno, no sta cemo s partizanom Zulfikarpasicom ili, recimo, arhivskom gradjom bivse drzave/izjavama prezivjelih i sl. na koju se poziva americki profesor historije Max Berholz u svom naucnom radu: "Cudna sutnja. Zasto nema spomenika za muslimanske civilne zrtve u Bosni u Drugom svjetskom ratu?"

[Haman2]

Citati koje sam naveo su iz price Adilazulfikar pasica " MOJ PUT U FOCU". Vrati se na prezentirani tekst i procitaj. Znam da ti to zulja pamet ali istina je istina. Cetnici su cinili masovne zlocine po : Foci, Visegradu i Gorazdu pa i Rogatici. Tako je biolo u Drugom svjetskom ratu, tako je bilo i u ovom poslednjem. Adil Zulfikarpasic nije bio ni cetnik ni ustasa nego partican sa cinom.

Da se podsjetimo: https://focanskidani.wordpress.com/2016 ... focu-1942/

[The 51st State]

dakle i empirijski dokazano da su cetnici i partizanu isto u prvih 6 mjeseci rata, nemamo sta dalje pricati,

[LBVIEW]

dakle i empirijski dokazano da su cetnici i partizanu isto u prvih 6 mjeseci rata, nemamo sta dalje pricati,

A odgovorne za zlocine nad bosnjackim civilima pocinjenjenim u toku ustanka nisu htjeli procesuirati, jer bi doveli u pitanje karakter istog koji je, po komunistickoj ideoloskoj matrici, iskljucivo narodnooslobodilacki i antifasisticki. Uz to, kompromitirali bi i "spomenicare", a nakon rata generale JNA, poput ovog Jovanica.
U tom svjetlu zanimljive su izjave svjedoka na koje se Max Bergholz poziva u svom naucnom radu, poput onog radnika na gradilistu - Bosnjaka kome nakon rata prilazi /pokusava se pozdraviti partizanski pukovnik koji ga je, s nekolicinom drugih vodio na stratiste.
Btw. obiljezena je godisnjica zlocina u okolini Kulen Vakufa, na istom mjestu gdje su i 41-e napravili pokolj.
http://www.rtvusk.ba/vijest/obiljezena- ... ljci/33261

[Haman2]

Philip J. Cohen piše:



“Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. avgusta 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom -opaska D.B) i desetine hiljada četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beogarada, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. novembra 1944. i 15. januara 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici. Saradnja sa komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su sarađivali sa Nijemcima. “

(P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83)

Na str. 199., u bilješkama br. 201. i 202., autor nastavlja:

“ U jednom dokumentiranom slučaju, 3.000 četnika iz četničkog korpusa Čegar, blizu Niša, napustilo je svoga četničkog komandanta majora Mirka Ćirkovića, da bi masovno postali partizani u septembru 1944., pridruživši se 14. partizanskoj diviziji.

… Ova amestija je proširena na one četnike, hrvatske domobrane i slovenačke domobrane koji su pomagali partizanima i koji, teoretski, nisu bili krivi za silovanja, ubistva ili paljevine – radnje po kojima su četnici notorno bili poznati. ‘Odluka o općoj amnestiji lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihailovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovali u jedinicama hrvatskih ili slovenačkih domobranaca’, Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, 1. februar 1945., tom 1., br. 12., str. 6. … Iz ove amnestije su isključeni ustaše, Slovenačka bijela i plava straža, sljedbenici Ljotića i članovi Nedićeve administracije. ”

(Cohen navodi čitav niz izvora kojima potkrepljuje gornje navode: Tomašević, Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941.-1945.; The Chetniks, Stanford, California, 1975., str. 347., 414., 425.; Singleton, Fred, Twentieth Centuri Yugoslavia, New York, Columbia University Press, 1976., str. 97.; Clissold, Stephen, Whirlwind: An Account of Marshal Tito’s Rise to Power, New York: Philosophical Library, 1979., str. 214.; Borković, Milan, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvinsliška uprava 1941.-1944., Knjiga I (1941.-1942.), Beograd: Sloboda, 1979., str. 331., 358.; Martinović-Bajica, Petar, Milan Nedić, Chicago: The First American Serbian Corporation, 1956., str. 212., 446. itd )

Uzimajući u obzir sve to, postaje razumljivijom Titova popustljiva politika prema četnicima i njihovom vodstvu – bio je to jedan od načina da osigura vlast sebi i Komunističkoj partiji; u protivnom, moglo se lako dogoditi da se
upravo njemu i suradnicima poslije rata sudi kao “banditima” i ”izdajnicima” .U svjetlu spomenutih činjenica, kolektivna amnestija, odnosno abolicija četnika pred sam kraj rata, bila je prije logična posljedica do tada vođene politike nego iznenađenje.
Opća mobilizacija koja je kasnije uslijedila u Srbiji, omogućila je i ostatku četnika da kokardu zamijeni zvijezdom petokrakom i tako se uključi u pobjedničku, partizansku vojsku.

Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti (dojučerašnji četnici), slijedećih tjedana, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci” – partizani, u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, gdje su provodili masovne zločine nad tamošnjim pučanstvom. Ono što nisu bili kadri za vrijeme rata učiniti kao četnici, sada su nastojali nadoknaditi s petokrakama na kapama, izdašno koristeći priliku koja im je pružena.

Poslije rata, više radi toga da se umiri javnost izvan Srbije, sudilo se nekolicini četničkih istaknutih vođa na čelu s Dražom Mihailovićem i Nikolom Kalabićem, dok su na tisuće drugih zločinaca, ogrezlih u krvi ostali nekažnjeni. Uostalom, i odugovlačenje s hapšenjem samoga Mihailovića (do kojega dolazi tek 13. ožujka 1946. godine, odnosno, gotovo godinu dana nakon svršetka rata), kao i način na koji je to učinjeno, dokazuje koliko su komunisti postupali oprezno i kalkulirali kada je bilo u pitanju kažnjavanje četničkih kolovođa; ne samo radi Engleza, nego i zbog straha da će organiziranom akcijom hvatanja četnika uznemiriti i uzburkati srpsku javnost. Zbog toga se išlo na sofisticiran i pažljiv način, tako što je OZN-a navodno vrbovala pojedine Dražine suradnike – koji su ga kasnije navodno “odali” .
Ravna Gora, Spring 1944
Ravna Gora, Spring 1944
Ovaj igrokaz – jer Rankovićeva OZN-a je od početka jako dobro znala gdje je Draža i na koji način ga se može uhititi – završio se onda kada su Tito i njegovi suradnici dobili signal od Saveznika da će sve proći bez posljedica, i kada je javno mnijenje u Srbiji bilo pripravno to prihvatiti.
Tako je krajnje popustljiv i blagonaklon stav komunista prema četnicima i intelektualcima velikosrpskog i pro-fašističkog usmjerenja, koji je bio evidentan za vrijeme cijeloga a posebice je došao do snažnog izražaja u njegovoj završnoj fazi, da bi se zatim u raznim oblicima nastavio i u cijelom poratnom razdoblju.
Ova potpora velikosrpskoj politici, koju su komunisti sticajem okolnosti i vođeni egoističnim interesima vezanim za vlastitu poziciju pružili »reakcionarnim elementima« protiv kojih su se (tobože) borili kroz cijeli rat, dovela je do toga da su već na samome početku žrtvovali proklamirana načela nacionalne ravnopravnosti koja su trebala biti osnovnim stupom buduće višenacionalne države – i jedan od postulata jugoslavenskog sustava.
Jer, ne treba zaboraviti, da je KPJ, pozivajući 1941. godine, narode i narodnosti Jugoslavije na oružani otpor okupatoru, to učinila upravo na platformi “nacionalnog oslobođenja i ravnopravnosti“ koju će poslije rata uživati svaki od pojedinih naroda ili narodnosnih skupina.
Da su priče o “nacionalnom oslobođenju i ravnopravnosti“ bile ništa drogo do puke parole i floskule, dokazala je Partija odmah nakon rata – ne samo masovnim ubijanjima i progonima svih nepoćudnih, nego i njegovanjem dobrih odnosa s dojučerašnjim saveznicima kojima su vraćali dug iz prošlosti.
Tako se nova komunistička vlast, potrudila da oda priznanje i počast mnogim pro-fašistički orijentiranim srpskim intelektualcima, kao što je to slučaj, primjerice, sa 73. javna djelatnika – intelektualca koji su svojim potpisom ‘Apela srpskom narodu’ (u kolovozu 1941. godine) izravno pomogli učvršćivanju okupacijske vlasti u Srbiji i Beogradu.
Imena ovih “uglednika” objavljena su u Maloj enciklopediji u izdanju Prosvete, a među njima su i dr.Milan Kašanin, Sima Pandurović, dr.Milan Fotić, Stevan Hristić i drugi. (Opširnije: Philip J.Cohen, Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str.199-214.).
Slučajevi prihvaćanja (kao moralnih, znanstvenih, kulturnih i političkih autoriteta) onih koji su otvoreno iznosili najekstremnije ideje i stavove, u srpskoj praksi nisu pojedinačni niti rijetki slučajevi. Ovoga puta, međutim, takvi “uglednici” su promovirani kao zaslužni građani, od strane onih koji su bili na čelu “zajednice bratskih naroda i narodnosti” , odnosno, jugoslavenske komunističke elite.
Očiti primjer je i Vasa Čubrilović – doajen velikosrpske ideje i tvorac rasističko-fašističkih teza i dokumenata (poput Iseljavanja Arnauta i sl.) – koji u Titovoj Jugoslaviji uživa sve počasti i kroz cijelo poratno vrijeme zauzima važna mjesta u političkom i javnom životu. Njegov Elaborat o riješavanju manjinskog pitanja u novoj Jugoslaviji, koji je za potrebe komunističkih vlasti izradio neposredno prije svršetka rata, i koji u sebi sadrži iste elemente, dobrim dijelom je prihvaćen, te se po njemu postupalo u obračunavanju s Nijemcima, Albancima i drugim narodima koji su bili potencijalna smetnja velikosrpskim interesima. Da se radi o čovjeku za sve režime, pokazao je i odnos Miloševićeve vlasti prema ovom “zaslužnom akademiku” – pokopan je uz najviše počasti u aleji zaslužnih građana, na Novom groblju u Beogradu.
Postavljati takve osobe na mjesta ministara, ravnatelja kulturnih i obrazovnih institucija, davati im visoke političke pozicije, promovirati ih u akademike i intelektualce prvog reda, ne može se tumačiti drugačije, nego kao izravna i svjesna potpora kontinuitetu velikosrpske ideje.
Ove pojave su najbolji pokazatelj stvarne moći i utjecaja velikosrpske struje na tadašnju vlast, što se danas često ne želi priznati, ili se relativizira.
Uostalom može li se drugačije objasniti činjenica da su brojni srpski intelektualci bili podjednako podobni za Hitlerov i Mussolinijev naci-fašističi režim, Dražin četnički pokret, za Nedića, Ljotića, i Tita?
Daljnji razvoj događaja, međutim, i posebice odnos Titove komunističke vlasti prema njima pri kraju i po svršetku rata, govori o tome da partizani svoje bradate saveznike nisu zaboravili. Da nije bilo tako, ne bi ih masovno i bez ikakvih posljedica primili u svoje redove pripremajući se za napad na Beograd (u koji su nastojali ući prije Crvene armije i time osiguratii svoju vlast).
Kako inače objasniti to da je istoga dana (!?) kad su partizani ušli u Beograd – 20.10.1944. godine – AVNOJ donio odluku o generalnoj aboliciji za pripadnike četničkih postrojbi?!
Jednom jedinom rečenicom koja glasi:
“Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića”, stavljena je točka na sve njihove masovne zločine i na sva zvjerstva koja su počinili u petogodišnjem ratu! Je li to razumljivo, obzirom na službene (i uporno i često javno iznošene) stavove o “koljačkim bandama Draže Mihailovića” koje su Tito, Ranković i ostali opetovano ponavljali obećavajući narodu pravedno kažnjavanje ratnih zločinaca?
Svakako jeste, ako uzmemo u obzir ono što se događalo cijelo vrijeme rata; sjetimo se što su o tomu pisali sami sudionici NOB-a i visoki dužnosnici Komunističke partije, od kojih su neki bili i članovi Vrhovnog štaba i najbliži Titovi suradnici: Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić, Svetozar Vukmanović Tempo, Milovan Đilas, Milan Basta …Krajnje blagonaklon odnos partizana prema četnicima, koji je konačno rezultirao i ovom sramnom kolektivnom amnestijom, bio je, dakako, uvjetovan činjenicom da je veliki broj upravo tih zločinaca i koljača poslije kapitulacije Italije (i pogotovu pred kraj rata, od jeseni 1944. godine na dalje), prešao u redove “antifašista”, i odlučivao o vlastitoj aboliciji!
Ma koliko se činilo neobičnim, ovo je jedino logično objašnjenje takvom postupku tadašnjeg “najvišeg zakonodavnog tijela NOB-e”, AVNOJ-a
U tom smislu, znakovit je i postupak komunističkih vlasti prema ideologu četničkog pokreta i autoru svih njihovih značajnijih programskih dokumenata Stevanu Moljeviću. On se predao partizanima 03.09.1945. godine i bio osuđen na 20 godina robije, a zatim pomilovan.
O kakvoj se ideologiji radilo, vidljivo je među ostalim i iz „Programa četničke Dinarske divizije” koji je utvrđen u Mostaru od 08. do 12. ožujka 1942. godine. Ovaj „Program“ predstavlja daljnju razradu globalnih smjernica četničke ideologije razrađenih u Moljevićevom ideološkom opusu nazvanom “Naš put” od 30. lipnja 1941. godine, i odnosi se na konkretne zadaće “Dinarske divizije” koju je vodio zloglasni četnički koljač, pop Momčilo Đujić. Evo samo jednog kratkog citata:
“Radi ostvarenja Srbinove osnovne zamisli i stvaranja srpske nacionalne države, formirat će se kao jedan činilac te zamisli, u reonu Kosova polja ‘Dinarska divizija’ od izrazito nacionalnog elementa. Ta divizija ponikla na istoimenom polju, gde je nekada bilo groblje srpske slave i srpskog junaštva, ima da dade izraza vaskrsnute Srbinove vojničke moći, i da kao jedan veliki gvozdeni malj, vaspostavi čisto nacionalni poredak u svim zemljama gde žive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspiriraju … da širi i ostvaruje srpsku ideju u delovima Like, severne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne. “
Budući da su poslije rata čvrsto zasjeli na vlast, Srbi (među kojima je bio popriličan broj onih koji su bili ili sudionici ili simpatizeri poraženog četničkog pokreta), su osigurali kontinuitet ove ideje, kroz drugačiju formu, prilagođenu novonastalim uvjetima. Za razliku od Hrvata, koji su nosili kolektivni pečat krivnje i ispaštali grijehe Pavelića i ustaša, kod njih je situacija bila bitno drugačija. Čak niti najistaknutiji među komunističkim dužnosnicima čija je velikosrpska orijentacija bila “javna tajna” , nisu zbog toga snosili posljedice. Udaljavani su s pozicija, tek ako su se ogriješili u odnosu na Tita.*
(* U tom smislu, znakovit je slučaj Aleksandra Rankovića, koji nije bio smetnja zbog svoje otvorene velikosrpske opredijeljenosti, ali je postao nepodoban kada je otkrivena «afera prisluškivanja», odnosno, kada je optužen za špijuniranje samoga Tita. Nakon toga, na čuvenom “Brijunskom plenumu” , on je 1966. godine smijenjen sa svih dužnosti i isključen iz Partije. Do svoje smrti, nikada nije dao niti jedan intervju, niti istupio javno s objašnjenjima. Vjerojatno je to bila cijena koju je morao platiti da ne bi bio likvidiran. Ne bez razloga, na njega kao jednoga od autentičnih predstavnika pro-četničke struje u bivšoj Komunističkoj partiji, i svemoćnog šefa OZN-e, odnosno UDB-e, srpski ultranacionalisti su i danas ponosni. )
Ova neprekinuta nit, očita je u toleriranju revizije novije povijesti južnoslavenskih prostora, te slijedom toga i otvorene rehabilitacije četničkog pokreta koja je na djelu od početka osamdesetih godina.
Zar i kasnije, tijekom Miloševićevog ustoličenja i “događanja naroda“, nismo svjedoci veoma blagonaklonog i više nego tolerantnog odnosa tadašnjih (komunističkih!) institucija vlasti (kako Saveznih, tako i srbijanskih) prema otvorenim istupanjima četničkih lidera i njihovih pristaša na masovnim mitinzima i proslavama? Kako to da Savez komunista, Savez udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata, Socijalistički savez radnog naroda, Savez sindikata, Savez socijalističke omladine i brojne druge masovne organizacije “antifašistički” opredijeljenih građana prije svega „slobodarske Srbije“ iz koje je sve krenulo ali i istih Saveza Hrvatske , nisu reagirali na ponovno rađanje četničke fašističke ideologije?
Odgovor je vrlo jednostavan: ekstremni velikosrpski nacionalistički pokret osamdesetih godina dobrim je dijelom upravo usmjeravan upravo preko komunističkih tijela i organizacija koje su služile kao transmisija ideološkom konceptu velikosrpske nacionalističke desnice predvođene intelektualnom i crkvenom elitom (SPC, SANU, UKS itd.)
U praktičnom smislu, Savez komunista Srbije (kasnije fuzioniranjem sa Savezom socijalističkog radnog naroda Srbije kao najmasovnije asocijacije građana pretvoren u “Socijalističku partiju Srbije”), bio je od početka samo puki izvršitelj ovih ideja i stožer u kojem su se one tehnički provodile u političkom smislu. Vojska i policija su, po automatizmu prihvatile novog gospodara, te se poslije raspada SKJ u siječnju-veljači 1990. godine u Srbiji jasno oblikuje nakaradna inačica nacional-socijalističkog pokreta u kojemu su upravo velikosrpski šovinisti udarna pesnica.
Hrvatski komunisti-“antifašisti “ ostali su nijemi
Je li ovako bezbolan prelazak s tvrdoga “antifašizma” (koji je u socijalističkoj Jugoslaviji tako brižno “njegovan” više od 50 godina) na čistu velikosrpsku naci- fašističku opciju bio moguć, ako je bilo istinske, duboke i suštinske razlike u praktičnom djelovanju ove dvije tobože “oštro” suprotstavljene ideologije i prakse?
Odgovor mora glasiti: ne.
Da je bilo te suštinske razlike, bilo bi i otpora onih koji brane svoja stečene prava na slobodu “izvojevanu kroz antifašističku borbu”. Što se desilo s desetinama tisuća “Titovih partizana”, pa da tako smjerno šute i podnose revitalizaciju četničkog pokreta? Do jučer su te pojave nazivali “avetima prošlosti” i zaklinjali se na obranu “tekovina antifašizma i socijalističke revolucije” svim sredstvima i “do zadnje kapi krvi” … a u odsudnim trenucima ništa od toga. Naprotiv – s četnicima se u Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” (ponovno poslije pet desetljeća sklapa savez), a institucije države i njezina vojna sila (“JNA”) stavljaju se u službu zajedničkih interesa velikosrpske vrhuške, neovisno o tomu tko je od njih deklarativno “komunist”, tko “demokat” ili “liberalno-građanski orijentiran”, a tko “umjereni” ili rigidni nacionalist četničke provenijencije.
Pravi antifašisti su očito ostali u značajnoj manjini (što opet dalje znači da ih i nije bilo mnogo) i bili nijemi promatrači onoga što se događa na javnoj sceni.
Uskoro je i srbijanski narod rječito potvrdio svoje opredjeljenje. Već na prvim višestranačkim izborima za predsjednika Srbije i Narodnu skupštinu Srbije – održanima 09.12.1990. godine, ova opcija je odnijela više nego uvjerljivu pobjedu.
Između 32 kandidata (koliko je sudjelovalo u utrci za predsjednika Srbije), Milošević je dobio ukupno 46,72% glasova birača, a Vuk Drašković je bio na drugom mjestu sa 16,40%, dok su svi ostali (uključujući i demokratski opredijeljenog dr. Ivana Đurića) bili potisnuti na marginu. Sličan rezultat je ostvaren i u pogledu sastava srbijankog Parlamenta. Velikosrpska nacionalistička struja je imala gotovo 90% svojih zastupnika. Biračko tijelo Srbije odabralo je gotovo aklamacijom svoju političku opciju predvođenu velikosrpskim nacionalistima i Miloševićevom nacional-socijalističkom partijom..
Na kraju, i u razdoblju najnovijih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, u razdoblju od 1991. do 2000. godine, učinci njihovoga zajedničkog djelovanja su, na žalost, više nego očiti. U suradnji s tzv. “JNA” i koristeći njihovo naoružanje, tehniku i logistiku, i zapovjedni kadar, četnici su na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova pobili desetine tisuća ljudi. Ovaj nezapamćeni masovni zločin uz sva razaranja, paljevine, sustavna silovanja, te progon milijuna civila, najbolji su dokaz njihovih temeljnih ideoloških odrednica. Djelujući u suradnji s regularnom vojskom ili u okviru “JNA” , i jedni i drugi (i četnici i «jugovojska») su na uvjerljiv način pokazali da su bili i ostali prirodni saveznici – kako u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i na kraju dvadesetoga stoljeća, u vrijeme raspada Druge Jugoslavije. “Kokarda” i “Petokraka” , skupa, na istom krvavom poslu, samo su simbol pravog lica dvije srodne ideologije, dva totalitarizma koja su u povijesti čovječanstva prouzročile najveće nesreće i krvoprolića.
Fašizam i komunizam, očito, imaju više zajedničkog nego što bi se to moglo na prvi pogled činiti… Na nesreću svih naroda na ovim prostorima, za takvu konstataciju i jedni i drugi su pružili i više nego uvjerljive dokaze.
I, na kraju, uzimajući u obzir sve naprijed rečeno, treba li se začuditi činjenici da nitko do sada, u posljednjih 70 godina (od 1945. do 2015. godine), nije odgovarao za desetine tisuća civila i zarobljenika koji su od strane komunista i tzv. Narodno-oslobodilačke vojske pobijeni u posljednjim mjesecima rata i poraću, uključujući i likvidacije počinjene od strane OZN-e, UDB-e, KOS-a, SDB-a i drugih službi, te u kazamatima poput Golog otoka, Stare Gradiške, Srijemske Mitrovice, Lepoglave, Zenice i drugdje?
Upravo je to dokaz djelotvornosti komunističkih tvornica laži koje su odgajale generacije i tako stvorile nakaradni sustav izokrenutih vrijednosti, u kojemu se mnogi još uvijek vrte, kao u začaranom krugu.
Ne smije se zaboraviti, da je i Titova zločinačka komunistička praksa dijelom totalitarizma koji je u XX stoljeću uzrokovao više od stotinu milijuna žrtava. Upravo toliko je do sada pobijeno diljem svijeta od strane komunističkih režima.
U tom mračnom mozaiku zla, beščašća i monstruozne svireposti, i Josip Broz Tito sa svojom Komunističkom partijom ima svoju zločimačku ulogu.I to ne samo kao statist .
Svoju sramotnu ulogu u tom beščašću imaju i svi oni koji danas pravdaju te zločine a zločinca slave. A da savez “antifašista ” i četnika traje još i danas svima je vidljivo .
Ne treba nikoga čuditi što i danas kada SPC i četnici iz Srbije pokrenu “lov na ustaše ” u prvom redu lovaca su i “antifašisti ” Hrvatske

[madner]

Pa preispitivanje je valjda pocelo od komunista dok su jos bili na vlasti.

Problem je sto pokusavate uzeti djelove od Maksa, koji tvrdi da su partizani bili jedna multietnicka vojska koja se borila za sve etnije i onda to spojiti sa zakljucima Brune i ostalog sljama.

[geralt]

Izvor stranica posvecena 13. SS Handzar diviziji

[LBVIEW]

To niko i ne spori, samo tema analize i zakljucci njegovog rada se presucuju.
Sto se preispitivanja tice, pocelo jeste, no ucinak nikakav, jer drugovi jednostavno nisu mogli protiv sebe, odnosno nisu bili spremni na
revidiranje stava o karakteru ustanka.

[madner]

Pa njegov zakljucak ste jedino izostavili iz citiranja.
To i jeste sporno, uzimate djelove koje vam pasu i dodajte ove Bruno zakljucke.



Ne znam sta je trebalo revidirati o karakteru ustanka, 1979 je izasla knjiga cetnici u WW2, koja ima i dio o 1941 koji pokazuje kako dolazi do nastanka oba pokreta, saradnje sa okupatorima, pregovorima sa Njemcima itd... To sto ljudi nisu citali je druga stvar, kao i obicno.

[geralt]

Haman svoje pisanije kopira sa opskurne stranice posvecene Handzar diviziji, koja usput simpatizira NDH, ustase i Zlatka Hasanbegovica. Necu ih linkovati ovdje da im ne bih popravljao njihovu jadnu statistiku posjeta (6000 posjeta od 2005. ), koga stvarno zanima moze provuci kroz Google bilo koju recenicu iz njegovog zadnjeg teksta.

Umjesto toga, evo jedne fotografije komandanta Hamanovih pulena i jednog od njihovih bliskih prijatelja i saveznika:



Ova slika je iz 1944, ne iz 1941. Dakle, nakon cetnickih pokolja u Foci, Gorazdu, Visegradu, Prozoru, Sandzaku... No, fasisti ce uvijek vise mrziti antifasiste nego jedni druge.

[Haman2]

Ja ponovo naglasavam. Nije bitno odakle je nesto uzeto. Sve napisano momete procitati u tekstu Adila Zulfikarpasica " MOJ PUT U FOCU". Taj tekst moze svako koristiti, a koliko ja znam Zulfikarpasic nije bio ni ustasa a ni cetnik nego jedan partizanski komandant.
Da li je ovaj link ustaski kako neki tvrde. Evo jos jednom pa procitajte i ne pisite proizvoljne tvrdnje. Mi nismo ucili objektivnu istoriju. Sve je bilo podredjeno jednom cilju o kome sam napisao puno komentara. Naravno, nekima istina ne odgovara, jer u svakom ratu uporno ponavljaju iste zlocine
https://focanskidani.wordpress.com/2016 ... focu-1942/

[insomnia78]

Ovo je dio Adilove knjige. Istu stvar je napisala i Natasa Zimonjic Cengic koja je tada u svojstvu partizanske bolnicarke boravila u Foci

[LBVIEW]

Ovo je dio Adilove knjige. Istu stvar je napisala i Natasa Zimonjic Cengic koja je tada u svojstvu partizanske bolnicarke boravila u Foci

Skoro je i Max Bergholz objavio naucni rad u kojem objasnjava zasto komunisticke vlasti nisu obiljezavale zlocine nad Bosnjacimsa, gdje se, izmedju ostalih, spominju i ovi "ustanici" o kojima govori i Zulfikarpasic, no dobropoznati "antifasisti" su, ili isti preskocili, ili relativizirali doi besvijesti.
Btw., neki dan je obiljezen zlocin nad Bosnjacima u okolici Kulen Vakufa 92-e, dakle na istoj lokaciji gdje su "ustanici" napravili pookolj 41-e.

[geralt]

https://handzar.jimdo.com/2016/04/11/an ... partizana/

Edit: Evo jos jedan odakle kopira: https://kamenjar.com/cetnici-i-antifasi ... deologije/

[Ned071]

sve je to napisano i objavljeno. samo bosnji treba max bergholz da bi shvatio da se tako nesto desavalo...

[The 51st State]

Ovo je dio Adilove knjige. Istu stvar je napisala i Natasa Zimonjic Cengic koja je tada u svojstvu partizanske bolnicarke boravila u Foci

nista to nije dovoljno za isprane tekovinama revolucije, jebale ih tekovine.
graha diplomac i cao.

[Haman2]

Neki komenatori na svaki nacin nastoje zataskati istinu. Nisu jedini. Ima puno i onih koji bi trebali raditi na razotkrivanju zlocina - istine, a oni uporno rade suprotno.

[salik79]

https://handzar.jimdo.com/2016/04/11/an ... partizana/

Edit: Evo jos jedan odakle kopira: https://kamenjar.com/cetnici-i-antifasi ... deologije/

I odavde:

https://www.avlija.me/stari-tekstovi/ad ... -focu-1957

[Haman2]

Sta nam ovi linkovi govore? ili prenose Svi linkovi prenose pricu Adila Zulfikarpasica " Moj put u Focu". Za neke nije bitna istina, nego je bitan link odakle je preuzet neki tekst. Da je npr. tekst Adila Zulfikarpasica preuzet iz Oslobodjenja, sve bi bilo OK, ali ako je iz nekog malo sumnjivog linka onda to sto je Adil napisao u pricu Moj put u Focu postaje sumnjivo.

[geralt]

Govore nam da se Adilove rijeci koriste u svrhu odredjene ideologije, konkretno handzarovsko/ustaske (tj. fasisticke). Mislim, mene bi zabrinulo da citam tekst sa kamenjar.com i zateknem sebe kako klimam glavom, ali pretpostavljam da nismo svi isti.

[General War]

Neki komenatori na svaki nacin nastoje zataskati istinu. Nisu jedini. Ima puno i onih koji bi trebali raditi na razotkrivanju zlocina - istine, a oni uporno rade suprotno.

Ti i istina ste davno jedni drugima rekli laku noc.

[General War]

Ovo je dio Adilove knjige. Istu stvar je napisala i Natasa Zimonjic Cengic koja je tada u svojstvu partizanske bolnicarke boravila u Foci

nista to nije dovoljno za isprane tekovinama revolucije, jebale ih tekovine.
graha diplomac i cao.

Preko milion zrtava na teritoriji SFRJ, jedva ste iskopali Focu i to redaktirano i jos povezali sa partizanima... i ponavljate ko papagaji...dobro ste, eto vas trojica.

[insomnia78]

Doduse zlocin se dogodio samo u Foci. Jel to?

[insomnia78]

Foca je iskopana zato stono njoj prica partizan blizak samom vrhu. Likovi koji se spominju su sama krema na celu sa Titom. Covjek koji je i sam oficir.
Jako je vazna ova Adilova prica