https://stav.ba/acif-efendija-hadziahme ... gubljenja/AĆIF-EFENDIJA HADŽIAHMETOVIĆ – 75 GODINA OD POGUBLJENJA
21.01.2020.
Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada, kojom je prilikom pozvao u pomoć Albance s Kosova i Bošnjake iz drugih dijelova Sandžaka. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak. Partizani su ga strijeljali 21. januara 1945. godine na Hadžetu, dijelu Novog Pazara, na prostoru ulice koja se još uvijek naziva Partizanska.
Piše: Esad RAHIĆ
Aćif Hadžiahmetović (1887–1945) najutjecajniji je sandžački političar u međuratnom periodu i tokom Drugog svjetskog rata. Bio je najznačajnija ličnost po značaju u partiji Džemijet (Jedinstvo), poslije braće Nedžib-bega i Ferhat-bega Drage, a koja je djelovala od 1919. do početka 1924. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i okupljala albansko, tursko, bošnjačko i drugo muslimansko stanovništvo Makedonije, Kosova i Sandžaka. Tri puta biran je za narodnog poslanika u Skupštini Jugoslavije – 1920, 1925. i 1938. godine – a u međuratnom periodu na njega su izvršena tri atentata.
Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada, kojom je prilikom pozvao u pomoć Albance s Kosova i Bošnjake iz drugih dijelova Sandžaka. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak.
Partizani su ga strijeljali 21. januara 1945. godine na Hadžetu, dijelu Novog Pazara, na prostoru ulice koja se još uvijek naziva Partizanska. Hadžet je u to vrijeme bio muslimansko mezarje, a danas je velika novopazarska mahala. Po porijeklu je bio Albanac, a po geografskoj odrednici i mjestu rođenja Novopazarac i Sandžaklija.
Sandžak i Srbija, Bošnjaci i Srbi Aćif-efendiju Hadžiahmetovića doživljavaju potpuno suprotno. Za jedne nacionalni junak, za druge nacionalni neprijatelj. Za Bošnjake čovjek koji je spasio, prije svega, novopazarske Bošnjake od potpuno izvjesnog četničkog pokolja i genocida, za Srbe čovjek koji je predvodio oružane formacije koje su se borile protiv njihovih djedova s bradama, kokardama i šubarama na glavi. Za jedne najsposobniji i najutjecajniji predratni i ratni političar, za druge nelojalan, samosvojan i “antisrpski” nastrojen. Za jedne Novopazarac i Sandžaklija od rođenja, za druge “uljez” u Novom Pazaru albanskog porijekla s lošim namjerama i ambicijama. Za jedne čovjek koji je bio na braniku odbrane i slobode Sandžaka, za druge borac za projekt “Velike Albanije” i albaniziranje lokalnog bošnjačkog življa.
Za Bošnjake je on čovjek koji ih je volio, za Srbe osoba koja je prema njima gajila negativne emocije. Za Bošnjake ličnost koja zaslužuje spomen-ploču, za Srbe čovjek čiju spomen-ploču u centru grada treba što prije ukloniti. Za Bošnjake čovjek koji je bio kooperativan s Nijemcima u mjeri koja je bila neophodna da bi se očuvala njihova biološka supstanca, za Srbe kolaboracionista koji je sarađivao s okupatorima i samim tim počinio izdaju. Za komuniste čovjek koji je bio antirevolucionarno i antikomunistički nastrojen, za predstavnike građanske klase pristalica kapitalističkog društvenog uređenja. Za Bošnjake ličnost koja je nepravedno osuđena i streljana, za Srbe neko nad kim je potpuno zasluženo izvršena egzekuciju. Za jedne osoba koju je neophodno rehabilitirati, za druge ličnost prema kojoj treba trajno zadržati postojeće pravne i sudske kvalifikacije.
Ono što je sigurno, Aćif-efendija nije bio pristalica fašističke ideologije, što potvrđuju i srpski historičari. Nije planirao etničko čišćenje i genocid nad srpskim narodom. Nije napadao srpske gradove. Kratkotrajna epizoda kontranapada u smjeru Raške bila je dio sveukupnog operativnog plana odbrane Novog Pazara, a ne neki širi i dugoročniji operativni projekt.
Aćif-efendija nema oreol svetitelja. U uvjetima rata i nema potpuno nevinih. Svaki učesnik rata bar nekog ili bar nešto nosi na duši.
Ali, ne može Dragoljub Draža Mihailović, koji je odgovoran za stotinu hiljada ubijenih Bošnjaka i za desetine hiljada ubijenih Srba i drugih, biti nevin, patriota, vođa pokreta otpora i borac protiv okupatora, iako je s njima otvoreno i tijesno sarađivao, a jedan regionalni i lokalni političar i lider kao što je Aćif-efendija biti gore historijsko zlo od njega.
Ne može svaka četnička, nedićevska i ljotićevska šuša olahko dolaziti do sudske rehabilitacije, a ljudi iz Sandžaka osuđeni i strijeljani od komunista nemati nikakve šanse da posredstvom srbijanskog sudstva eventualno ostvare pravo na nepristran i pravičan sudski proces i potencijalnu rehabilitaciju.
Sandžački Bošnjaci nemaju namjeru štititi nikog ko je eventualno odgovoran za bilo kakvo nedjelo učinjeno tokom Drugog svjetskog rata, ali su ogorčeni dvostrukim aršinima i standardima koji očigledno postoje u ovom pogledu u srbijanskom sudstvu, dnevnoj politici i historiografiji.
Ako se teži ka jednakosti svih građana, onda taj princip mora važiti ne samo za žive već i za one koji su odavno pod enigmatičnim i nedovoljno razjašnjenim okolnostima među mrtvima. Pravda ne smije imati nacionalni predznak. Ona mora imati kozmopolitski i univerzalni karakter.
Zanimljivo
-
Haman2
- Posts: 3998
- Joined: 09/12/2016 20:04
#226 Re: Zanimljivo
-
Haman2
- Posts: 3998
- Joined: 09/12/2016 20:04
#227 Re: Zanimljivo
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/141 ... ovica.htmlZNATE LI KO JE BIO MUSTAFA MULALIĆ? Četnički ideolog koji je do zadnjeg dana ostao uz Dražu Mihailovića
Tokom Drugog svjetskog rata bosanskohercegovački muslimani u različitim omjerima su se mogli naći u svim zaraćenim vojskama. Iako su istaknuti muslimanski pojedinci koji su učestvovali u partizanskom pokretu, s jedne, te ustaškom, s druge, dobro poznati, o muslimanima koji su bili dio četničkih snaga Draže Mihailovića se vrlo malo zna i govori. Najistaknutiji među njima bio je Mustafa Mulalić.
Mustafa Mulalić rođen je 1896. u Livnu. Nacionalno opredijeljen kao Srbin, prije Drugog svjetskog rata bio je član Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS) i njen poslanik (1931. i 1935. godine) u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Prije Aprilskog rata bio je administrator i saradnik lista „Sokolski glasnik“. Njemačku okupaciju dočekao je u Beogradu, gdje je živio. Tada se povezao sa nekim oficirima Draže Mihailovića, a zatim je otišao na Ravnu goru. Po dolasku u štab na Ravnoj gori postaje urednik lista „Ravna gora i ravnogorska misao“. Tokom cijelog rata bio je blizak s Dražom Mihailovićem, zadužen u prvom radu za pokušaj pridobijanja muslimanskog stanovništa u četnički pokret i njihove naknadne srbizacije. Ni brojni pokolji koje su četnici činili nad muslimanskim stanovništvom tokom čitavog rata, ni plan da se u okviru nove Jugoslavije formira etnički čista velika Srbija bez muslimanskog i hrvatskog stanovništva nisu uspjeli promijeniti stavove Mulalića. Čak ni činjenica da je već 1944. bilo definitivno jasno da će četnici završiti kao ratni gubitnici, nije mu bila dovoljno jak motiv da napusti Dražu.
Tako je Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni:
''Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama''.
Istom prilikom, Mustafa Mulalić je dodao:
''Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rješenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti''.
Početkom 1944. Mulalić je trebalo da zajedno sa dr. Lazarom Markovićem predstavlja četničku delegaciju u Londonu radi novih pregovora sa jugoslovenskom vladom. Međutim, nakon sjednice CNK u selu Rošcima riješeno je da umjesto njega i Markovića putuje Adam Pribićević.
U Mihailovićevom štabu ostaje sve do aprila 1945. Bio je jedini Musliman u toj komandi i autor napisa za radiografsku emisiju Vrhovne komande JVuO za muslimane u kojima se pozivaju muslimani na ideološku borbu protiv komunizma. Bio je član političkog (civilnog) dijela Vrhovne komande JVuO, potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta i urednik lista „Istok“.
Nakon četničkog sloma na Zelengori, dolazi u Beograd i predaje se vlastima DFJ. Osuđen zbog četničke ideologije na pet godina zatvora koje je izdržao u beogradskoj Glavnjači.
Poslije rata radio je kao trgovac u jednom sarajevskom poduzeću. Nije se više nikad politički izjašnjavao. Bio je aktivan član pokopnog društva “Bakije.” Napisao je nekoliko romana, ali oni nikad nisu štampani, već se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Dženaza mu je bila 26. decembra 1983. godine ispred Begove džamije u Sarajevu.
Poslije II. svjetskog rata, aktivno je sakupljao narodne pjesme, koje nikad nije publicirao, a njegova rukopisna zaostavština sačinjena od 10 tomova, tipkanih na pisaćoj mašini pod nazivom "Jugoslovenska mekamska muzika", čuva se u Historijskom arhivu u Sarajevu. Historijski arhiv u Sarajevu je 2013. godine objavio dio njegove rukopisne zaostavštine pod nazivom "Nove kajde za stare sevdalinke" (priredio: Sejdalija Gušić), u kojoj se nalazi notni zapisi i tekstovi sevdalinki. Također je značajan njegov rukopis "Kratka monografija narodnog instrumenta koji je bačen u zaborav", posvećen sazu, koji se također čuva u Historijskom arhivu u Sarajevu. Taj članak je objavljen u knjizi "Saz u Bosni", čiji je autor Šukrija Trako (Institut sevdaha, 2003).
(D.H.)
Napomena:Izecena kana je kratka sobzirom na nedjela koja je cinio. To samo pokazuje kolika je bila objektivnost sudova nakon Drugog svjetskog rata. Tako npr. Korkut koji je spasio Hagadu i jednu jevrejsku djevojcicu, samo zbog toga sto nije htio da se prikljuci novoj vlast biva osudjen na duzu kzanu nego ovaj dokzanani zlocinac, a da ne govorim o Aliji Nametku i mnogim drugim.
-
Haman2
- Posts: 3998
- Joined: 09/12/2016 20:04
#228 Re: Zanimljivo
[quote]KRISTIJANIZACIJA STOCA: KRIŽNI PUT U PREDIZBORNU KAMPANJU
25.01.2020.
Prvi korak ka gradnji Križnog puta na stolačkom Starom gradu lokalna općinska administracija već je napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja. Da se radi o sinhroniziranoj akciji govori i činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine već izdala instrukciju da se pripremi izmjena odluke o proglašenju spomenikom Starog grada u Stocu. Tim izmjenama ukinula bi se zaštitna zona i bila bi moguća nova gradnja
Piše: Nedim HASIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Inžinjering i krađu izvedenu na posljednjim lokalnim izborima više nije moguće ponoviti. Glasača je sve manje. Ili umiru ili su već u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji, na privremenom radu. Posla je sve manje, nema ni infrastrukturnih projekata. Zato se lokalna stolačka administracija, predvođena HDZ-ovim načelnikom Stjepanom Boškovićem, odlučila na izvedbu kapitalnog projekta: izgraditi Križni put iznad Stoca, na Starom gradu, nacionalnom spomeniku pod zaštitom države. Ili spomeniku koji bi barem trebao biti pod zaštitom. Po definiciji, Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima, postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke. Tradicija postoji od 17. stoljeća.
ZABRANA GRADNJE
Gradnjom Križnog puta pokušava se izgraditi slika Stoca kao drevnog kršćanskog grada, čak i po cijenu skrnavljenja nacionalnog spomenika. Istovremeno, na toj će se religioznoj temi sa začinom politike zakuhati predizborna kampanja za lokalne izbore koja će ciljati na vjerske osjećaje tamošnjih Hrvata. Kada im već nisu kadri ponuditi ništa drugo, opipljivije.
Šta stoji u podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH? Stari grad Vidoški u Stocu utemeljen je u 5. i 6. stoljeću u vrijeme bizantskog cara Konstantina, koji je u Stocu izgradio tvrđavu s ciljem zaštite svojih trgovačkih karavana, koji su išli sa zapada prema istoku, prema nekadašnjem Bizantu. Nakon cara Konstantina grad je bio zapušten sve do dolaska Slavena u 8. i 9. stoljeću, a u 14. i 15. za vrijeme hercega Stjepana Kosače, doživio je svoj srednjovjekovni procvat. Grad su 1471. godine osvojile Osmanlije i on dobija današnje konture sa svim tvrđavama, zidinama i kulama. U 17. stoljeću grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen u Hercegovini. Venecija je 1718. godine pokušala osvojiti grad i proširiti svoju republiku na istok, ali u svojim namjerama nije uspjela ni tada, a ni nakon pedeset godina.
Ovaj grad po svojoj površini bio je najveći u Bosni i Hercegovini, a u njemu je bilo sjedište Ali-paše Rizvanbegovića, odnosno Hercegovačkog pašaluka za vrijeme Bosanskog ustanka. O osmanskoj posadi nema nikakvih sigurnih podataka prije početka 18. stoljeća. Godine 1664. u Stocu je boravio Evlija Čelebija. U njegovom opisu Stoca nema spomena gradu ni posadi. To ne znači da Vidoški nije postojao bar u ruševnom stanju, ali posade nije imao. Evlija Čelebija spominje utvrđene kule uz pojedine kuće. Za Kandijskog rata i Bečkog rata (1645–1669. i 1662–1699) udarale su mletačke čete na Stolac. Kako su nakon mira u Karlovcima sagrađeni i prošireni gradovi u Mostaru, Ljubinju, Trebinu, vjerovatno je tada popravljen i proširen Stari grad Vidoški i u njega stavljena posada s dizdarom na čelu, a u isto doba ustrojena i vidoška kapetanija.
Ono što se zna jeste da je u ovaj grad dva puta udario grom i zbog eksplozije baruta oba puta je grad stradao. Prvi put se to desilo 1757. ili 1758. godine. Odmah je popravljen jedan dio grada, kako se to vidi iz natpisa na jednoj kuli gdje je urezana 1758–1759. godina, a ostale su popravke obavljene nešto prije maja 1768. godine. Nakon ove popravke grad je zadobio onakav oblik kakav je imao i kasnije. Grad je imao sedam kula spojenih do dva metra debelim zidovima. Tako ga opisuje i jedan francuski časnik, koji je 1806. godine posjetio Stolac, samo ne spominje broj kula, nego kaže da ih je više. U ovome gradu bila je jedna džamija, više čatrnja, kula za municiju i više stambenih zgrada.
Osim dizdara u gradu je stanovao i kapetan. Drugi put je grad udario grom 1840. godine, a tri godine kasnije popravio ga je hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. Od 1808. do 1810. godine branio se iz ovog grada kapetan Mustafa-beg Rizvanbegović, protiv kojeg se Stolac pobunio. Godine 1832. uzaludno je ovaj grad opsjedala vojska Husein-kapetana Gradaščevića, koja je bila poslana protiv Ali-paše Rizvanbegovića. U augustu 1878. godine uspostavljena je austrijska uprava. Stari grad je 1883. godine gotovo u potpunosti popravljen, a 1888. godine izgrađena je i moderna tvrđava, smještena iznad one koja je postojala u periodu osmanske uprave. Historijsko područje – Stari grad Stolac proglašeno je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
IZMJENA ODLUKA KOMISIJE
Nakon Drugog svjetskog rata lokalna komunistička vlast uništavala je nemilice starogradsku tvrđavu i druge građevine. Od kamena Starog grada građeni su različiti objekti u središtu Stoca, poput lokalnog sjedišta Komunističke partije. Od oktobra 1952. godine tvrđava u Stocu stavljena je pod zaštitu države kao važan kulturno-historijski spomenik. Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH od 8. aprila 1962. godine utvrđeno je da se “tvrđava Stolac, vlasništvo državno, nekretnina sa površinom 247019 kvadratnih metara, upiše u Registar nepokretnih spomenika kulture”. Prostornim planom Bosne i Hercegovine utvrđen je režim prethodne zaštite nad Starim gradom Stolac, a spomenik je kategoriziran kao dobro I kategorije ili kao “najizrazitiji predstavnik svoje vrste s visokim dometom ostvarenja, a ima nacionalni značaj”.
Godine 2003. historijsko područje Stari grad Stolac proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. “Nacionalni spomenik sastoji se od donjeg grada, gornjeg grada, središnjeg platoa s gradnjom iz razdoblja austrougarske uprave, pristupnog puta uz Veli-dedino brdo u ukupnoj duljini od 1200 m udaljenosti od donje kapije sve do gornje kapije, kao i dijela brda ispod bedema”, utvrdila je Komisija a u članu 3. njihove odluke iz 2003. godine stoji da su na nacionalnom spomeniku “dozvoljeni samo istraživački radovi i radovi konzervacije, konstruktivne sanacije, restauracije, uključujući i radove koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, u skladu s tehničkom dokumentacijom izrađenom prema uslovima nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine”, te da “na nacionalnom spomeniku nije dozvoljena izgradnja nikakvih objekata niti postavljanje privremenih ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija spomenika”.
Dakle, jasno su određene granice tog nacionalnog spomenika, kao i granice zaštitne zone. Jasno je određeno i da je u zaštitnoj zoni zabranjena nova gradnja. A ta se zona nalazi s obje strane tvrđave, ispod ulice. Tu ne smije biti nikakvih novih radova, jer je odluku o tome donijela državna komisija. Ono na čemu se sada radi jeste da se ta odluka izmijeni, da se promijene njene odredbe a samim tim i granice spomenika kako bi se izmijenile i granice zaštitne zone. A onda se odlučivanje o tome može li se i šta tamo graditi spušta na kantonalni i općinski nivo i lahko je zaključiti da će aktuelna stolačka administracija izdati rješenje za gradnju objekata takozvanog Križnog puta.
Prvi korak ka gradnji lokalna je općinska administracija već napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja.
Federalni zastupnik Amer Obradović prije mjesec dana na sjednici Parlamenta Federacije BiH postavio je pitanje Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i Federalnoj upravi za inspekcijske poslove da li kao nadležne institucije za provođenje odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH poduzimaju radnje i aktivnosti povodom odluke stolačkog Općinskog vijeća kojom je Općina Stolac prodala nekretnine na nacionalnom spomeniku Stari grad Stolac Župi sv. Ilije Proroka Stolac radi “gradnje sakralnih objekata”.
Obradović je kazao da općina Stolac, umjesto da zaštiti spomenike koji se nalaze na njenoj teritoriji, i dalje radi na njihovoj devastaciji te ustvrdio kako Stolac ne smije biti prepušten samovolji samo jedne stranke. Jer kada se izmijene granice spomenika i samo tvrđava ostane unutar te zone, onda je otvoren put za projekte koji će biti po volji načelnika Stjepana Boškovića i tamošnjeg HDZ-a.
Da se radi o sinhroniziranoj akciji govori i činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH već izdala instrukciju da se pripremi izmjena odluke o proglašenju spomenikom Starog grada u Stocu. Tim izmjenama ukinula bi se zaštitna zona i bila bi moguća nova gradnja.
Odluka o izmjeni je, kako nezvanično saznajemo, već pripremljena i o njoj trebaju glasati članovi komisije. Članovi komisije su Amir Pašić, Goran Milojević i Radoje Vidović. Vidović je dugogodišnji kadar HDZ-a BiH, bivši delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, a Goran Milojević je kadar PDP-a, arhitekt i bivši zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH. Nezvanično, i Milojević i Vidović glasat će za predloženu izmjenu odluke, a hoće li ona zaista biti usvojena ovisi onda samo o Amiru Pašiću. Njegov je glas presudan u odluci hoće li stolački Stari grad ostati nacionalni spomenik ili postati središnji dio HDZ-ovog političkog projekta.
PROTEST SVEĆENIKA
Treba podsjetiti kako ovo nije prvi put da lokalne stolačke vlasti krše odluke državnih institucija. Naime, prije petnaest godina naloženo je uklanjanje nelegalno postavljenog križa na najvišoj tački stolačkog Starog grada, na vrhu austrougarske tvrđave. Križ je tamo postavljen, iako je jasno naznačeno da na tvrđavi ne smije biti nikakvih građevinskih zahvata. Nakon što je tadašnji federalni ministar Ramiz Mehmedagić potpisao odluku kojom je u januaru 2005. godine križ trebao biti uklonjen, to ni do danas nije učinjeno. Između ostalog, i zato što su pojedini svećenici organizirali proteste zbog kojih radnicima koji su trebali ukloniti križ nije bio dozvoljen pristup tvrđavi.
Bezakonje traje petnaest godina jer je država dopustila Stjepanu Boškoviću da pregovara s Federalnim ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša o rješavanju slučaja katoličkih obilježja na brdu iznad Stoca umjesto da provodi svoje odluke. Na odluku o uklanjanju nelegalno postavljenog križa tada je reagirao i Ordinarijat mostarsko-duvanjske biskupije priopćivši da je srednjovjekovna tvrđava u Stocu, gdje je sada križ, “u vrijeme osmanlijske vladavine pretvorena kroz 400 godina u kulu terora, u martirij Kristovih vjernika, holokaust domaćih kršćana”. Nije pomoglo ni što je Upravni odbor za provedbu mira (PIC), također, izrazio neslaganje s postojanjem vjerskih obilježja iznad Stoca. Isto tako, tadašnji glavni federalni inspektor za graditeljstvo Danijel Capelj uputio je stolačkoj općini odluku o obustavljanju daljnjih radova na izgradnji betonskih postolja za križeve te zatražio da se uklone sva do sada izgrađena betonska postolja za križeve, za što je dat rok od 30 dana. Odluka ne samo da do danas nije ispoštovana nego je Općina Stolac placeve na kojima su postolja prodala Katoličkoj crkvi.[/quote]
https://stav.ba/kristijanizacija-stoca- ... -kampanju/
25.01.2020.
Prvi korak ka gradnji Križnog puta na stolačkom Starom gradu lokalna općinska administracija već je napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja. Da se radi o sinhroniziranoj akciji govori i činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine već izdala instrukciju da se pripremi izmjena odluke o proglašenju spomenikom Starog grada u Stocu. Tim izmjenama ukinula bi se zaštitna zona i bila bi moguća nova gradnja
Piše: Nedim HASIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Inžinjering i krađu izvedenu na posljednjim lokalnim izborima više nije moguće ponoviti. Glasača je sve manje. Ili umiru ili su već u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji, na privremenom radu. Posla je sve manje, nema ni infrastrukturnih projekata. Zato se lokalna stolačka administracija, predvođena HDZ-ovim načelnikom Stjepanom Boškovićem, odlučila na izvedbu kapitalnog projekta: izgraditi Križni put iznad Stoca, na Starom gradu, nacionalnom spomeniku pod zaštitom države. Ili spomeniku koji bi barem trebao biti pod zaštitom. Po definiciji, Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima, postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke. Tradicija postoji od 17. stoljeća.
ZABRANA GRADNJE
Gradnjom Križnog puta pokušava se izgraditi slika Stoca kao drevnog kršćanskog grada, čak i po cijenu skrnavljenja nacionalnog spomenika. Istovremeno, na toj će se religioznoj temi sa začinom politike zakuhati predizborna kampanja za lokalne izbore koja će ciljati na vjerske osjećaje tamošnjih Hrvata. Kada im već nisu kadri ponuditi ništa drugo, opipljivije.
Šta stoji u podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH? Stari grad Vidoški u Stocu utemeljen je u 5. i 6. stoljeću u vrijeme bizantskog cara Konstantina, koji je u Stocu izgradio tvrđavu s ciljem zaštite svojih trgovačkih karavana, koji su išli sa zapada prema istoku, prema nekadašnjem Bizantu. Nakon cara Konstantina grad je bio zapušten sve do dolaska Slavena u 8. i 9. stoljeću, a u 14. i 15. za vrijeme hercega Stjepana Kosače, doživio je svoj srednjovjekovni procvat. Grad su 1471. godine osvojile Osmanlije i on dobija današnje konture sa svim tvrđavama, zidinama i kulama. U 17. stoljeću grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen u Hercegovini. Venecija je 1718. godine pokušala osvojiti grad i proširiti svoju republiku na istok, ali u svojim namjerama nije uspjela ni tada, a ni nakon pedeset godina.
Ovaj grad po svojoj površini bio je najveći u Bosni i Hercegovini, a u njemu je bilo sjedište Ali-paše Rizvanbegovića, odnosno Hercegovačkog pašaluka za vrijeme Bosanskog ustanka. O osmanskoj posadi nema nikakvih sigurnih podataka prije početka 18. stoljeća. Godine 1664. u Stocu je boravio Evlija Čelebija. U njegovom opisu Stoca nema spomena gradu ni posadi. To ne znači da Vidoški nije postojao bar u ruševnom stanju, ali posade nije imao. Evlija Čelebija spominje utvrđene kule uz pojedine kuće. Za Kandijskog rata i Bečkog rata (1645–1669. i 1662–1699) udarale su mletačke čete na Stolac. Kako su nakon mira u Karlovcima sagrađeni i prošireni gradovi u Mostaru, Ljubinju, Trebinu, vjerovatno je tada popravljen i proširen Stari grad Vidoški i u njega stavljena posada s dizdarom na čelu, a u isto doba ustrojena i vidoška kapetanija.
Ono što se zna jeste da je u ovaj grad dva puta udario grom i zbog eksplozije baruta oba puta je grad stradao. Prvi put se to desilo 1757. ili 1758. godine. Odmah je popravljen jedan dio grada, kako se to vidi iz natpisa na jednoj kuli gdje je urezana 1758–1759. godina, a ostale su popravke obavljene nešto prije maja 1768. godine. Nakon ove popravke grad je zadobio onakav oblik kakav je imao i kasnije. Grad je imao sedam kula spojenih do dva metra debelim zidovima. Tako ga opisuje i jedan francuski časnik, koji je 1806. godine posjetio Stolac, samo ne spominje broj kula, nego kaže da ih je više. U ovome gradu bila je jedna džamija, više čatrnja, kula za municiju i više stambenih zgrada.
Osim dizdara u gradu je stanovao i kapetan. Drugi put je grad udario grom 1840. godine, a tri godine kasnije popravio ga je hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. Od 1808. do 1810. godine branio se iz ovog grada kapetan Mustafa-beg Rizvanbegović, protiv kojeg se Stolac pobunio. Godine 1832. uzaludno je ovaj grad opsjedala vojska Husein-kapetana Gradaščevića, koja je bila poslana protiv Ali-paše Rizvanbegovića. U augustu 1878. godine uspostavljena je austrijska uprava. Stari grad je 1883. godine gotovo u potpunosti popravljen, a 1888. godine izgrađena je i moderna tvrđava, smještena iznad one koja je postojala u periodu osmanske uprave. Historijsko područje – Stari grad Stolac proglašeno je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
IZMJENA ODLUKA KOMISIJE
Nakon Drugog svjetskog rata lokalna komunistička vlast uništavala je nemilice starogradsku tvrđavu i druge građevine. Od kamena Starog grada građeni su različiti objekti u središtu Stoca, poput lokalnog sjedišta Komunističke partije. Od oktobra 1952. godine tvrđava u Stocu stavljena je pod zaštitu države kao važan kulturno-historijski spomenik. Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH od 8. aprila 1962. godine utvrđeno je da se “tvrđava Stolac, vlasništvo državno, nekretnina sa površinom 247019 kvadratnih metara, upiše u Registar nepokretnih spomenika kulture”. Prostornim planom Bosne i Hercegovine utvrđen je režim prethodne zaštite nad Starim gradom Stolac, a spomenik je kategoriziran kao dobro I kategorije ili kao “najizrazitiji predstavnik svoje vrste s visokim dometom ostvarenja, a ima nacionalni značaj”.
Godine 2003. historijsko područje Stari grad Stolac proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. “Nacionalni spomenik sastoji se od donjeg grada, gornjeg grada, središnjeg platoa s gradnjom iz razdoblja austrougarske uprave, pristupnog puta uz Veli-dedino brdo u ukupnoj duljini od 1200 m udaljenosti od donje kapije sve do gornje kapije, kao i dijela brda ispod bedema”, utvrdila je Komisija a u članu 3. njihove odluke iz 2003. godine stoji da su na nacionalnom spomeniku “dozvoljeni samo istraživački radovi i radovi konzervacije, konstruktivne sanacije, restauracije, uključujući i radove koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, u skladu s tehničkom dokumentacijom izrađenom prema uslovima nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine”, te da “na nacionalnom spomeniku nije dozvoljena izgradnja nikakvih objekata niti postavljanje privremenih ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija spomenika”.
Dakle, jasno su određene granice tog nacionalnog spomenika, kao i granice zaštitne zone. Jasno je određeno i da je u zaštitnoj zoni zabranjena nova gradnja. A ta se zona nalazi s obje strane tvrđave, ispod ulice. Tu ne smije biti nikakvih novih radova, jer je odluku o tome donijela državna komisija. Ono na čemu se sada radi jeste da se ta odluka izmijeni, da se promijene njene odredbe a samim tim i granice spomenika kako bi se izmijenile i granice zaštitne zone. A onda se odlučivanje o tome može li se i šta tamo graditi spušta na kantonalni i općinski nivo i lahko je zaključiti da će aktuelna stolačka administracija izdati rješenje za gradnju objekata takozvanog Križnog puta.
Prvi korak ka gradnji lokalna je općinska administracija već napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja.
Federalni zastupnik Amer Obradović prije mjesec dana na sjednici Parlamenta Federacije BiH postavio je pitanje Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i Federalnoj upravi za inspekcijske poslove da li kao nadležne institucije za provođenje odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH poduzimaju radnje i aktivnosti povodom odluke stolačkog Općinskog vijeća kojom je Općina Stolac prodala nekretnine na nacionalnom spomeniku Stari grad Stolac Župi sv. Ilije Proroka Stolac radi “gradnje sakralnih objekata”.
Obradović je kazao da općina Stolac, umjesto da zaštiti spomenike koji se nalaze na njenoj teritoriji, i dalje radi na njihovoj devastaciji te ustvrdio kako Stolac ne smije biti prepušten samovolji samo jedne stranke. Jer kada se izmijene granice spomenika i samo tvrđava ostane unutar te zone, onda je otvoren put za projekte koji će biti po volji načelnika Stjepana Boškovića i tamošnjeg HDZ-a.
Da se radi o sinhroniziranoj akciji govori i činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH već izdala instrukciju da se pripremi izmjena odluke o proglašenju spomenikom Starog grada u Stocu. Tim izmjenama ukinula bi se zaštitna zona i bila bi moguća nova gradnja.
Odluka o izmjeni je, kako nezvanično saznajemo, već pripremljena i o njoj trebaju glasati članovi komisije. Članovi komisije su Amir Pašić, Goran Milojević i Radoje Vidović. Vidović je dugogodišnji kadar HDZ-a BiH, bivši delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, a Goran Milojević je kadar PDP-a, arhitekt i bivši zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH. Nezvanično, i Milojević i Vidović glasat će za predloženu izmjenu odluke, a hoće li ona zaista biti usvojena ovisi onda samo o Amiru Pašiću. Njegov je glas presudan u odluci hoće li stolački Stari grad ostati nacionalni spomenik ili postati središnji dio HDZ-ovog političkog projekta.
PROTEST SVEĆENIKA
Treba podsjetiti kako ovo nije prvi put da lokalne stolačke vlasti krše odluke državnih institucija. Naime, prije petnaest godina naloženo je uklanjanje nelegalno postavljenog križa na najvišoj tački stolačkog Starog grada, na vrhu austrougarske tvrđave. Križ je tamo postavljen, iako je jasno naznačeno da na tvrđavi ne smije biti nikakvih građevinskih zahvata. Nakon što je tadašnji federalni ministar Ramiz Mehmedagić potpisao odluku kojom je u januaru 2005. godine križ trebao biti uklonjen, to ni do danas nije učinjeno. Između ostalog, i zato što su pojedini svećenici organizirali proteste zbog kojih radnicima koji su trebali ukloniti križ nije bio dozvoljen pristup tvrđavi.
Bezakonje traje petnaest godina jer je država dopustila Stjepanu Boškoviću da pregovara s Federalnim ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša o rješavanju slučaja katoličkih obilježja na brdu iznad Stoca umjesto da provodi svoje odluke. Na odluku o uklanjanju nelegalno postavljenog križa tada je reagirao i Ordinarijat mostarsko-duvanjske biskupije priopćivši da je srednjovjekovna tvrđava u Stocu, gdje je sada križ, “u vrijeme osmanlijske vladavine pretvorena kroz 400 godina u kulu terora, u martirij Kristovih vjernika, holokaust domaćih kršćana”. Nije pomoglo ni što je Upravni odbor za provedbu mira (PIC), također, izrazio neslaganje s postojanjem vjerskih obilježja iznad Stoca. Isto tako, tadašnji glavni federalni inspektor za graditeljstvo Danijel Capelj uputio je stolačkoj općini odluku o obustavljanju daljnjih radova na izgradnji betonskih postolja za križeve te zatražio da se uklone sva do sada izgrađena betonska postolja za križeve, za što je dat rok od 30 dana. Odluka ne samo da do danas nije ispoštovana nego je Općina Stolac placeve na kojima su postolja prodala Katoličkoj crkvi.[/quote]
https://stav.ba/kristijanizacija-stoca- ... -kampanju/
-
Haman2
- Posts: 3998
- Joined: 09/12/2016 20:04
#229 Re: Zanimljivo
Da li nam trebaju kompenzacijske liste ili svako treba ici na provjeru kod glasaca? Tekst je malo starijeg datuma ali moze posluziti kao osnova za razmjenu misljenja.
Napomena: Kliknite na lin da procitate cijeli tekst. https://inforadar.ba/top-lista-uhljeba- ... uNwX5pRjecTOP LISTA UHLJEBA: Sa vjerom u stranku – za pare i fotelju!
Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS - od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima
Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Ove liste nećete imati na vašim glasačkim listićima. Kandidate koji se nalaze na njima nećete direktno birati na izborima. Osim redovnih listi, postoje i kompezacijske liste koje sastavljaju stranke, a služe za raspodjelu mandata nakon prebrojanih glasova. S obzirom da su u fokusu redovne stranačke kandidatske liste, priča o kompenzacijskim listama ostaje u drugom planu, iako često znaju biti ključne kod raspodjele mandata.
Kompenzacijski liste su mehanizam kojim se namiruju stranke, odnosno način da se strankama u onim izbornim jedinicama u kojima su prešle izborni prag, ali zbog nedovoljnog broja mjesta nisu dobile mandat, to nadoknadi davanjem kompenzacijskih mandata nakon što se sabere njihov ukupan broj glasova u entitetima.
Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS – od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima.
ČETVRTINA KOMPENZACIJSKIH MANDATA
