Radio Sarajevo wrote:Dok smislim šta ću napisati, nerviram se.
Imam preko 30 godina, i još nemam djece. Moji prijatelji mahom imaju djecu, neki i po dvoje - troje, a kako vrijeme prolazi, sve se više pitam jesam li ja lud ili je to ipak 20-30-40 ljudi oko mene?
Naime, način na koji ih odgajaju mi definitivno nije normalan. Puštaju im sve i svašta, i dijete je konstantno centar svijeta. Ispričaću nekoliko situacija koje su mi se desile posljednjih godina, a kad pomislim na njih, popizdim.
1. Zovu me prijatelji da im objasnim nešto o poslu koji su preuzeli. Dakle, ja sam njima potreban, i dajem im besplatan savjet o veoma ozbiljnoj stvari.
Na Skajpu umjesto da pričam s njima, sve vrijeme je u kadru njihova jednoipogodišnja kćerka. Ona se igra s ajpedom, ona određuje kad ćemo pričati i koliko ćemo pričati, te ona guguće kad joj se prohtije. Kaže mi njena mama, "znaš, ona mora biti u centru pažnje". Nakon 20-ak minuta, misleći da će shvatiti koliko je to glupo što rade, prekidam vezu pod izgovorom kako mi je nestalo interneta.
2. Otišli smo na vikend u inostranstvo s drugarima i njihovo troje djece. Mali četverogodišnjak, inače najmlađi od njih troje, će cijeli jebeni vikend maltretirati sve ljude oko sebe, a oni neće napraviti ništa.
Za večerom će gurati hranu sa stola, tokom šetnje u prirodi će gađati brata i sestru, te nas ostale, svim i svačim, vrištaće i plakaće kad mu se to radi, a roditelji neće uraditi ništa. Nakon što je mene udario štapom u glavu, uzeo sam i slomio štap, i ispao najgori. Rekao sam im oboma da ako oni to trpe, njihov je izbor, ali ja neću. Cijelo veče nakon toga je propalo.
3. Drugo putovanje, s drugim prijateljima... Dogovor je da dođemo u tri para, a oni će djecu ostaviti kod nane i dede. Dan prije, bez da su ikoga pitali, odlučuju da povedu stariju curicu, iako su hoteli rezervisani za nas šestoro, a ne 6+1. Jedva sam izmajmunisao dodatne krevete, ali ne bi to bio najveći problem, da nisu bukvalno cijeli boravak prilagodili maloj Amili. Amila je u tih pet dana išla i na jahanje, i u igraonicu nekoliko puta, i morali smo biti tiši ako je ona umorna.
Amila je sjedila s nama do 2-3 ujutru iako ima pet godina, sutra bi bila cijeli dan nadrkana i njoj su se svi morali prilagođavati (naravno, osim mene, mene je bolio kurac što je nadrkana). Vozimo se zajedno u autu, a Amila zahtijeva dječije pjesmice. Na njenu vrisku tata joj govori "sačekaj da završim", a mama samo pojačava bez da smo završili konverzaciju jer Amila vrišti. Elem, Amila jednom i nikad više.
4. Ljudi se potpuno prilagode djetetu, i prema njemu/njoj ravnaju bukvalno sve, i kad se mogu vidjeti s prijateljima, i gdje će ljetovati, i šta će dijete jesti itd. Čim djeca zaplaču, dobiju ono što žele. Pored svega toga, pojavljuje se idiotski koncept školstva, nazvan Montesori, gdje dijete uči samo ono što voli. Neko želi da me ubijedi da dijete od sedam godina zna šta voli, iako ja nisam znao ni sa 20.
Najgore od svega je kad nešto kažeš, ti nisi relevantan, jer zaboga nemaš djecu. Ljudi te samo pomnože s nulom, ili ti eventualno kažu "vidjećeš kad budeš imao svoje". Jebote, pa zar moram imati djecu da znam da je nekulturno pustiti svoje dijete da nekome skače po glavi? Zar moram imati djecu da bih znao da kad se kafa pije, djeca ne prilaze? Moram li imati djecu da znam da nije normalno da mu sa dvije godine daš ajfon, ajped i ostale uređaje od kojih postaje autistično?
Ja nisam smio govoriti kada odrasli govore, nisam smio uzeti ništa sa stola ako me ne bi ponudili, nisam smio prići dok se pije kafa, i nisam smio dosađivati. Kad mi se jednom kaže da nešto ne može, znači da ne može.
Molim vas da podijelite svoja iskustva. Mogu se uključiti i roditelji koji se osjećaju prozvano, ali molio bih bez uvreda, i bez argumenata, "vidjećeš kad budeš imao svoje". Neka mi pokušaju objasniti na neki drugi način zašto puštaju djetetu da njima i ostalima skače po glavi. Da li znaju da ih drugi ljudi izbjegavaju zbog toga?
Uh.... Umorih se pišući, ali eto nadam se kvalitetnoj raspravi.
Za kraj evo jedan članak. Google Translate radi dobro, pa prevedite na engleski.
http://www.hpdetijd.nl/2016-03-08/de-pa ... ngelukkig/
Kaže da tinejdžeri mahom postaju depresivni jer su kao djeca bili prezaštićeni. Kada pređu dvadesetu, čak obolijevaju od teške depresije jer nisu navikli da se udare, a kamoli da ih neko otrese i ostavi na ulici. I onda kad se to desi, paf!
