Forum Klix.ba

Njanjavi wrote:Druze rec za insana koji je napisao the dying of the light da mu je inspiracija presusila i da je kao nesto podbacio, govori koliko si diskonektovan od realne kritike. Dalja rasprava stvarno nema smisla.

PoslaTo dimnim signalima sa stabla jagode

Sama činjenica da je naziv pjesme "posudio" od Dylana Thomasa mi već mnogo govori o njoj.
Da ne govorim o stihovima i rimama kao "And I was told, That the streets were paved with gold. And there'd
be no time for getting old when we were young. But it's alright", koje mogu impresionirati jedino
srednjoškolca koji ne čita mnogo, pa mu ovaj Noelov stih izgleda kao životna mudrost.

uglavnomja wrote:ma za kolegu njanjavog je sve osim "te" generacije smece, ai u samoj generaciji je 90% smece (kao sto je meni smece gotovo sve ono sto je nabrojao na opnom spisku )

a zna se ko su utemeljitelji rocka i da su svi nabrojani samo pokusaji originalnog kopiranja

bas me zanima misjenje doticnog o dylanu? i on smecar tektstopisac i los muzicar? matorac kojeg bi trebalo popljuvati ako odluci doci u sa?

Ma joj mogli bi se mi razbacivati sa spiskovima i imenima i onime šta volimo i šta ne volimo čitavu noć.
Ali mnogo govori činjenica da u jednoj rečenici drobi Stonese i AC/DC i Whitesnake ili Bon Jovia.
Mislim postoji očita razlika između tih bendova zbog koje im nije mjesto u istom kontekstu. I onda
povrh svega navodi Noela Gallaghera i Oasis kao neko opšte mjerilo vrijednosti i kao bend generacije.

Mislim ako ćemo govoriti o bendu koji je obilježio moju generaciju odnosno bend uz koji sam odrastao, onda
to jedino može biti Radiohead. Jedini bend koji je zadržao kontinuitet kvalitete sve ove godine i čiji se
svaki novi album još uvijek sa uzbuđenjem očekuje. Njih bi recimo mnogo više volio pogledati od Stonesa.

Strpa čo'ek hladno u isti koš Bon Jovi i AC/DC, aferim! [emoji38]
Jes da je debeli off, ali da i ja malo doprinesem:
U cijeloj priči oko ovih brit pop bendova je po mom mišljenju pogrešno koristiti termine najbolji, najkvalitetniji itd jer ne postoji apsolutni kriterij za tako nešto, i to je hiljadu puta prežvakano. Stvar ukusa. Možda se može raspravljati je li ukus dobar ili loš ali ne vrijedi.

Blur i Pulp su sigurno bili originalniji, Oasisov kompletan opus je jedan veliki hommage Beatlesima (što ne mora nužno značiti nešto loše). Oasis jesu bili megapopularni u određenom trenutku, ali daleko od toga da su imali neki bitan uticaj na bilo koga (eventualno na tadašnje tinejdžere koji su preko njih možda "otkrili" Beatlese)

A (da ne bude kompletno off topic) što se tiče Stonesa: sumnjam u cijelu tu priču, neozbiljno mi zvuči. Mada bih volio vidjeti Keitha još jednom

dale cooper wrote:
Ja ne govorim o popularnosti Oasisa u ono vrijeme. Očigledno je da je bila enormna i da su obilježili brit pop eru.
Govorim o kvaliteti same muzike i kako ona izgleda sa ove vremenske distance. Ništa od Oasisa poslije What's The Story...
nije vrijedno spomena.

Ne volim ulaziti u ovakve rasprave, kada se radi o muzici jer, bez obzira na to sto zvuci kao klise - sve je stvar ukusa. Nije muzika nesto mjerljivo, nije atletika jbg, ali "nista od Oasisa poslije What's the Story" - nema sanse da se slozim. Definitely Maybe je bolji od What's the Story btw (mislim, znam da je prije izasao, samo kazem), bar meni, iako poslije mozda nikad nisu napravili nesto slicno, svi albumi poslije imaju odlicnih pjesama. Be Here Now je upropasten kokainom i produkcijom, Standing on the Shoulder of Giants mi je odlican album, iako ima uzasnih pjesama (I can see a liar, Little James), Heathen Chemistry je mozda i najlosiji, ali opet imas 4-5 odlicnih pjesama tu, a Don't Believe the Truth i Dig out Your Soul su mi sasvim dobri albumi.

Nothing matches the hype, jebi ga. Poslije prva dva albuma, sve drugo je nekome razocarenje, ali mislim da je na kvalitet svih tih albuma najvise uticao izbor pjesama - svi bi bili dosta bolji da su neke pjesme koje su ostale B sides, zavrsile na albumima.

S druge strane, slazem se da Gallagheri nisu skloni ekspreimentisanju, koliko bi mogli i trebali da budu. Igraju na sigurno i to mi se ne svidja, ali Noelovi solo albumi su bas dobri. Steta, recimo, sto nema nista od Noelovog albuma sa Amorphous Androgynous (The Future Sound of London). Mislim da bi ona dva hipika izvukli puno iz njega. Noel ima uho za melodiju, kao rijetko ko.

Poslusaj recimo:





Ili Death of You and Me, If I Had a Gun, What a Life....

Beady Eye mi je recimo razocarenje, iako imaju OK pjesama. Bas me zanima kako ce Liamove solo stvari zvucati.

Inace, mislim da je nepravedno Oasis vezati uz Britpop fenomen. Pojavili su se prije njega i nastavili trajati poslije, a nije bas da su zvucali ili pojavom licili na ostale Britpop bendove. Sav taj Britpop pokret mi se uvijek cinio dosta vjestackim, tj. kreiranim od NME-a i slicnih magazina, tesko da se tu moze definisati jedan zvuk, pa da toliko bendova spada pod Britpop...

Britpop je engleski odgovor na americki grunge.

A citava britpop scena nije ni do koljena jednom Primal Screamu ili Stone Roses.

...joooj, rupo đe sam upo...

ho oponopono wrote:...joooj, rupo đe sam upo...

Svako svoje brani.

muha_sa wrote: samo da ti ovdje javnem otišo trabant za 9 cenera

Ispašće da sam neki veliki mrzitelj Oasisa što nije istina, jer smatram da su prva dva albuma zaista dobra.
Vjerovatno mi je Definitely Maybe i najdraži jer između ostalog sadrži i Live Forever, koja je jedna od onih
epskih i životno afirmirajućih pjesama o mladosti.

Ali nakon toga i nakon ogromne slave koju su stekli u procesu, išli su linijom manjeg otpora, sa istom formulom
bez puno eksperimentiranja, ali sa sve lošijim pjesmama i u tome najviše leži problem kasnije faze Oasisa.
Noel jednostavno nije znao pisati drugačije pjesme niti se mijenjati i rasti kao autor (o Liamu da ne govorimo).
Eto čak i ovaj projekat sa The Future Sound of London je propao jer se Noelu to činilo kao prevelik iskorak
iz njegove autorske komfort zone.

Što se tiče brit-pop ere i sami Britanci gledaju na to vrijeme sa pomiješanim emocijama posebice kroz
prizmu new labour vlade Tonya Blaira koja je obećavala tako puno, a ispunila tako malo. Tako da se i neki
bendovi poput Oasisa vezuje uz te emocije.

Meni je Pulpova Common People vjerovatno najbolja pjesma koja je izašla iz tog perioda, možda zato što
je tematikom bila ošrti kontrast opštoj euforiji koja je vladala u Britaniji sa dominacijom brit-popa sa jedne
strane i uspona Tonya Blaira sa druge strane. Common People je bila sjajna studija karaktera i ogromnog
jaza između radničke i srednje klase i Britanskog visokog staleža opisana u humorističnom prikazu odnosa
dečka i cure sa suprotnih strana jaza. A to je sve spojeno u jednu od najeuforičnijih melodija ikada sa nenadjebivim
klimaksom (izvedba na Glastonburyu 1995 je nevjerovatna)

dezurni_ucenik wrote:A citava britpop scena nije ni do koljena jednom Primal Screamu ili Stone Roses.

Oasis su u principu htjeli biti novi Stone Roses. Samo što su Stone Roses sa sličnim uticajima kao i Oasis
uspjeli napraviti mnogo originalniju muziku, spojivši je sa plesnim elementom.

dale cooper wrote:Ispašće da sam neki veliki mrzitelj Oasisa što nije istina, jer smatram da su prva dva albuma zaista dobra.
Vjerovatno mi je Definitely Maybe i najdraži jer između ostalog sadrži i Live Forever, koja je jedna od onih
epskih i životno afirmirajućih pjesama o mladosti.

Ali nakon toga i nakon ogromne slave koju su stekli u procesu, išli su linijom manjeg otpora, sa istom formulom
bez puno eksperimentiranja, ali sa sve lošijim pjesmama i u tome najviše leži problem kasnije faze Oasisa.
Noel jednostavno nije znao pisati drugačije pjesme niti se mijenjati i rasti kao autor (o Liamu da ne govorimo).
Eto čak i ovaj projekat sa The Future Sound of London je propao jer se Noelu to činilo kao prevelik iskorak
iz njegove autorske komfort zone.

Što se tiče brit-pop ere i sami Britanci gledaju na to vrijeme sa pomiješanim emocijama posebice kroz
prizmu new labour vlade Tonya Blaira koja je obećavala tako puno, a ispunila tako malo. Tako da se i neki
bendovi poput Oasisa vezuje uz te emocije.

Meni je Pulpova Common People vjerovatno najbolja pjesma koja je izašla iz tog perioda, možda zato što
je tematikom bila ošrti kontrast opštoj euforiji koja je vladala u Britaniji sa dominacijom brit-popa sa jedne
strane i uspona Tonya Blaira sa druge strane. Common People je bila sjajna studija karaktera i ogromnog
jaza između radničke i srednje klase i Britanskog visokog staleža opisana u humorističnom prikazu odnosa
dečka i cure sa suprotnih strana jaza. A to je sve spojeno u jednu od najeuforičnijih melodija ikada sa nenadjebivim
klimaksom (izvedba na Glastonburyu 1995 je nevjerovatna)

John Major ti je tad bio premijer. Tony Blair je 97. godine dosao.

dale cooper wrote:Ispašće da sam neki veliki mrzitelj Oasisa što nije istina, jer smatram da su prva dva albuma zaista dobra.
Vjerovatno mi je Definitely Maybe i najdraži jer između ostalog sadrži i Live Forever, koja je jedna od onih
epskih i životno afirmirajućih pjesama o mladosti.

Ali nakon toga i nakon ogromne slave koju su stekli u procesu, išli su linijom manjeg otpora, sa istom formulom
bez puno eksperimentiranja, ali sa sve lošijim pjesmama i u tome najviše leži problem kasnije faze Oasisa.
Noel jednostavno nije znao pisati drugačije pjesme niti se mijenjati i rasti kao autor (o Liamu da ne govorimo).
Eto čak i ovaj projekat sa The Future Sound of London je propao jer se Noelu to činilo kao prevelik iskorak
iz njegove autorske komfort zone.

Što se tiče brit-pop ere i sami Britanci gledaju na to vrijeme sa pomiješanim emocijama posebice kroz
prizmu new labour vlade Tonya Blaira koja je obećavala tako puno, a ispunila tako malo. Tako da se i neki
bendovi poput Oasisa vezuje uz te emocije.

Meni je Pulpova Common People vjerovatno najbolja pjesma koja je izašla iz tog perioda, možda zato što
je tematikom bila ošrti kontrast opštoj euforiji koja je vladala u Britaniji sa dominacijom brit-popa sa jedne
strane i uspona Tonya Blaira sa druge strane. Common People je bila sjajna studija karaktera i ogromnog
jaza između radničke i srednje klase i Britanskog visokog staleža opisana u humorističnom prikazu odnosa
dečka i cure sa suprotnih strana jaza. A to je sve spojeno u jednu od najeuforičnijih melodija ikada sa nenadjebivim
klimaksom (izvedba na Glastonburyu 1995 je nevjerovatna)

Taj rad.

Nas prevod ove pjesme je - para na paru, us na fukaru.

dale cooper wrote:

dezurni_ucenik wrote:A citava britpop scena nije ni do koljena jednom Primal Screamu ili Stone Roses.

Oasis su u principu htjeli biti novi Stone Roses. Samo što su Stone Roses sa sličnim uticajima kao i Oasis
uspjeli napraviti mnogo originalniju muziku, spojivši je sa plesnim elementom.

Da ali na zalost nisu stekli toliku popularnost kao i Oasis.

dezurni_ucenik wrote: Da ali na zalost nisu stekli toliku popularnost kao i Oasis.

Pa kad su fakticki izbacili jedan album i raspali se. Second Coming je bezveze. Ne bi ni Oasis stekli toliku popularnost da su se raspali nakon Definitely Maybe, ali bi vjerovatno uzivali kultni status koji sad uziva The Stone Roses.

dezurni_ucenik wrote:

dale cooper wrote:Ispašće da sam neki veliki mrzitelj Oasisa što nije istina, jer smatram da su prva dva albuma zaista dobra.
Vjerovatno mi je Definitely Maybe i najdraži jer između ostalog sadrži i Live Forever, koja je jedna od onih
epskih i životno afirmirajućih pjesama o mladosti.

Ali nakon toga i nakon ogromne slave koju su stekli u procesu, išli su linijom manjeg otpora, sa istom formulom
bez puno eksperimentiranja, ali sa sve lošijim pjesmama i u tome najviše leži problem kasnije faze Oasisa.
Noel jednostavno nije znao pisati drugačije pjesme niti se mijenjati i rasti kao autor (o Liamu da ne govorimo).
Eto čak i ovaj projekat sa The Future Sound of London je propao jer se Noelu to činilo kao prevelik iskorak
iz njegove autorske komfort zone.

Što se tiče brit-pop ere i sami Britanci gledaju na to vrijeme sa pomiješanim emocijama posebice kroz
prizmu new labour vlade Tonya Blaira koja je obećavala tako puno, a ispunila tako malo. Tako da se i neki
bendovi poput Oasisa vezuje uz te emocije.

Meni je Pulpova Common People vjerovatno najbolja pjesma koja je izašla iz tog perioda, možda zato što
je tematikom bila ošrti kontrast opštoj euforiji koja je vladala u Britaniji sa dominacijom brit-popa sa jedne
strane i uspona Tonya Blaira sa druge strane. Common People je bila sjajna studija karaktera i ogromnog
jaza između radničke i srednje klase i Britanskog visokog staleža opisana u humorističnom prikazu odnosa
dečka i cure sa suprotnih strana jaza. A to je sve spojeno u jednu od najeuforičnijih melodija ikada sa nenadjebivim
klimaksom (izvedba na Glastonburyu 1995 je nevjerovatna)

John Major ti je tad bio premijer. Tony Blair je 97. godine dosao.

Rekao sam usponu, ne izboru. Tony Blair je 1994 počeo sa kampanjom i tad je izmišljena fraza "new labour".

Edin H. wrote:


Taj rad.

Nas prevod ove pjesme je - para na paru, us na fukaru.

To je to.

Da, otprilike tako.

FreakyStyley wrote:

dezurni_ucenik wrote: Da ali na zalost nisu stekli toliku popularnost kao i Oasis.

Pa kad su fakticki izbacili jedan album i raspali se. Second Coming je bezveze. Ne bi ni Oasis stekli toliku popularnost da su se raspali nakon Definitely Maybe.

Jebiga, Stone Roses su izdali jedan od najboljih debi albuma ikada. Teško je ono bilo ponoviti. Second Coming je to
samo potvrdio.

FreakyStyley wrote:

dezurni_ucenik wrote: Da ali na zalost nisu stekli toliku popularnost kao i Oasis.

Pa kad su fakticki izbacili jedan album i raspali se. Second Coming je bezveze. Ne bi ni Oasis stekli toliku popularnost da su se raspali nakon Definitely Maybe.

E sad, pa skoro svaki band da se raspao nakon prvog albuma ne bi bio popularan. Metallica npr...
Stone Roses su pripadali madchester sceni a Englezi se nisu zadovoljavali da ostatku svijeta uvale samo ekstazi tablete i party scenu. UK je htjela da proda rock muziku, da vrati primat od onog sto su im Ameri klepili. Tako je nastao britpop. Cak je i jedan novinar iz NME nedavno priznao da je morao da daje petice svakom Oasis albumu tada, naredba sa vrha.

dale cooper wrote: Jebiga, Stone Roses su izdali jedan od najboljih debi albuma ikada. Teško je ono bilo ponoviti. Second Coming je to
samo potvrdio.

Za boldirano se itekako slazem.

Samo govorim o popularnosti. Nije bas da su the Stone Roses bili neki underground bend, hint - Spike Island. Jednostavno, nisu ni priblizno popularni bili kao Oasis prvenstveno zbog toga sto im drugi album nije ni priblizno dobar bio kao prvi, a fakticki su vec bili u raspadu dok su ga uspjeli izdati.

dezurni_ucenik wrote: E sad, pa skoro svaki band da se raspao nakon prvog albuma ne bi bio popularan. Metallica npr...
Stone Roses su pripadali madchester sceni a Englezi se nisu zadovoljavali da ostatku svijeta uvale samo ekstazi tablete i party scenu. UK je htjela da proda rock muziku, da vrati primat od onog sto su im Ameri klepili. Tako je nastao britpop. Cak je i jedan novinar iz NME nedavno priznao da je morao da daje petice svakom Oasis albumu tada, naredba sa vrha.

Ma sve OK, samo govorim o popularnosti. The Stone Roses je kultni bend samo iz jednog razloga - sto su imali fantastican prvi album. Isto tako su poslije toga nestali iz jednog razloga - sto im je drugi album bio los i sto je raskol unutar benda vec postojao, pa su se ubrzo i raspali.

FreakyStyley wrote:

dale cooper wrote: Jebiga, Stone Roses su izdali jedan od najboljih debi albuma ikada. Teško je ono bilo ponoviti. Second Coming je to
samo potvrdio.

Za boldirano se itekako slazem.


Samo govorim o popularnosti. Nije bas da su the Stone Roses bili neki underground bend, hint - Spike Island. Jednostavno, nisu ni priblizno popularni bili kao Oasis prvenstveno zbog toga sto im drugi album nije ni priblizno dobar bio kao prvi, a fakticki su vec bili u raspadu dok su ga uspjeli izdati.

Da, naravno. Stone Roses jednostavno nisu dovoljno dobro iskoristili momentum koji su stvorili sa debi albumom.
Osim što je bio inferiorniji od prethodnika Second Coming je izašao i previše kasno (čak 5 godina razlike!)
Do tada su se stvari na muzičkoj sceni drastično promjenile.

FreakyStyley wrote:

dezurni_ucenik wrote: E sad, pa skoro svaki band da se raspao nakon prvog albuma ne bi bio popularan. Metallica npr...
Stone Roses su pripadali madchester sceni a Englezi se nisu zadovoljavali da ostatku svijeta uvale samo ekstazi tablete i party scenu. UK je htjela da proda rock muziku, da vrati primat od onog sto su im Ameri klepili. Tako je nastao britpop. Cak je i jedan novinar iz NME nedavno priznao da je morao da daje petice svakom Oasis albumu tada, naredba sa vrha.

Ma sve OK, samo govorim o popularnosti. The Stone Roses je kultni bend samo iz jednog razloga - sto su imali fantastican prvi album. Isto tako su poslije toga nestali iz jednog razloga - sto im je drugi album bio los i sto je raskol unutar benda vec postojao, pa su se ubrzo i raspali.

Spike Island - sto kazu drugi Woodstock, drugo ljeto ljubavi.



Evo Rosesa od prosle godine. Najavili su i treci album. Izbacili prosle godine dva nova singla.

dale cooper wrote:

FreakyStyley wrote:

dale cooper wrote: Jebiga, Stone Roses su izdali jedan od najboljih debi albuma ikada. Teško je ono bilo ponoviti. Second Coming je to
samo potvrdio.

Za boldirano se itekako slazem.


Samo govorim o popularnosti. Nije bas da su the Stone Roses bili neki underground bend, hint - Spike Island. Jednostavno, nisu ni priblizno popularni bili kao Oasis prvenstveno zbog toga sto im drugi album nije ni priblizno dobar bio kao prvi, a fakticki su vec bili u raspadu dok su ga uspjeli izdati.

Da, naravno. Stone Roses jednostavno nisu dovoljno dobro iskoristili momentum koji su stvorili sa debi albumom.
Osim što je bio inferiorniji od prethodnika Second Coming je izašao i previše kasno (čak 5 godina razlike!)
Do tada su se stvari na muzičkoj sceni drastično promjenile.

Upravo tako ili sto bi reko Noel Gallagher:"They George Bested it."

dezurni_ucenik wrote:

FreakyStyley wrote:

dezurni_ucenik wrote: E sad, pa skoro svaki band da se raspao nakon prvog albuma ne bi bio popularan. Metallica npr...
Stone Roses su pripadali madchester sceni a Englezi se nisu zadovoljavali da ostatku svijeta uvale samo ekstazi tablete i party scenu. UK je htjela da proda rock muziku, da vrati primat od onog sto su im Ameri klepili. Tako je nastao britpop. Cak je i jedan novinar iz NME nedavno priznao da je morao da daje petice svakom Oasis albumu tada, naredba sa vrha.

Ma sve OK, samo govorim o popularnosti. The Stone Roses je kultni bend samo iz jednog razloga - sto su imali fantastican prvi album. Isto tako su poslije toga nestali iz jednog razloga - sto im je drugi album bio los i sto je raskol unutar benda vec postojao, pa su se ubrzo i raspali.

Spike Island - sto kazu drugi Woodstock, drugo ljeto ljubavi.



Evo Rosesa od prosle godine. Najavili su i treci album. Izbacili prosle godine dva nova singla.

Da

Slusao im ova dva singla, jedan mi je onako OK, drugi bezveze. Bojim se da su se samo radi para okupili.

Inace, dosta solo stvari Iana Borwna mi je sasvim OK. Uporediti ga recimo sa Richardom Aschroftom. Sve ovo sto on solo radi mi je neslusljivo, cak mi ponekad izgleda da se potpuno pogubio.