Forum Klix.ba

Škobo Habu wrote:

Priznajem, ja sam malo iskarikirao.

Banksy wrote:Nije to rekao, ali je vidljiv otklon, što nije ni čudno, ni problematično.
U usporedbi s onim što smo tada bili, u što smo vjerovali, i za što smo se zalagali, a posebno uspoređujući (pred)ratno Sarajevo s ovim danas, jasno je da svi mi koji smo prošli to iskustvo danas osjećamo stid i nelagodu zbog sopstvene naivnosti i gluposti... Sama bih sebe rado zaboravila.

MILJENKO JERGOVIĆ 'Bilo mi je zanimljivo iskustvo ponovno čitati “Sarajevski Marlboro”... već sam pomalo zaboravio te priče i onog koji ih je pisao'

...
Pročitao sam i taj ‘Sarajevski Marlboro’, što je bilo vrlo zanimljivo iskustvo jer sam nakon 25 godina pomalo i zaboravio tu knjigu i onoga koji je te priče pisao. Prvi put sam to mogao čitati gotovo kao tuđi tekst.
...

Hajvan wrote:eki to??
posipamo se pepelom koliko svi kolektivno pisamo sami po sebi…nekriticki…

ne znam mozemo li vise i dublje u samodestrukciju i depresiju od ovog, koliko se samooomalovazavamo….

a da dragi darwin da se osipas, da ne izlazis s dermatologije

piupiu wrote:

Banksy wrote:Nije to rekao, ali je vidljiv otklon, što nije ni čudno, ni problematično.
U usporedbi s onim što smo tada bili, u što smo vjerovali, i za što smo se zalagali, a posebno uspoređujući (pred)ratno Sarajevo s ovim danas, jasno je da svi mi koji smo prošli to iskustvo danas osjećamo stid i nelagodu zbog sopstvene naivnosti i gluposti... Sama bih sebe rado zaboravila.

MILJENKO JERGOVIĆ 'Bilo mi je zanimljivo iskustvo ponovno čitati “Sarajevski Marlboro”... već sam pomalo zaboravio te priče i onog koji ih je pisao'

...
Pročitao sam i taj ‘Sarajevski Marlboro’, što je bilo vrlo zanimljivo iskustvo jer sam nakon 25 godina pomalo i zaboravio tu knjigu i onoga koji je te priče pisao. Prvi put sam to mogao čitati gotovo kao tuđi tekst.
...

Baš tako. Nama nije dobar niko ko se ne vodi formulom nekritičkog idealiziranja Sarajeva (a i Bosne), ko nije spreman da o nama piše mitološke narative. To je neko čudno stanje kolektivnog narcizma. Kad čujem ono 'to samo u Bosni može/ima' (o merhametluku i dobroti), ospem se.

Škobo Habu wrote:Bolje je se zapitati šta će na kraju ostati od Miljenkova jastva kada se uzme u obzir čega sve do sada odrekao.

On se nakon svake knjige restuje na novo. Pobogu, pa nije android, već ljudsko biće.

piupiu wrote:

Škobo Habu wrote:Bolje je se zapitati šta će na kraju ostati od Miljenkova jastva kada se uzme u obzir čega sve do sada odrekao.

On se nakon svake knjige restuje na novo. Pobogu, pa nije android, već ljudsko biće.

Mene najviše nervira što mu se vrećice s rajčicama kotrljaju niz Hajduk Veljkovu u ovim poznjim pričama, pa ga kudim jer se odrekao lokalnog govora, i ja, eto, tipično čaršijski. A odavno mu nisam koji roman pročitala, tako da uopšte ne znam kako se razvija, ni šta je izgubio, a šta dobija.

Škobo Habu wrote:

piupiu wrote:

Škobo Habu wrote:Bolje je se zapitati šta će na kraju ostati od Miljenkova jastva kada se uzme u obzir čega sve do sada odrekao.

On se nakon svake knjige restuje na novo. Pobogu, pa nije android, već ljudsko biće.

Mene najviše nervira što mu se vrećice s rajčicama kotrljaju niz Hajduk Veljkovu u ovim poznjim pričama, pa ga kudim jer se odrekao lokalnog govora, i ja, eto, tipično čaršijski. A odavno mu nisam koji roman pročitala, tako da uopšte ne znam kako se razvija, ni šta je izgubio, a šta dobija.

Mene ne nervira ništa kod Miljenka.

Ono što mi je onako jalijaški fascinantno jeste to njegovo nastojanje da se odrodi od svega što je bio. Pogotovo taj odmak od rata i svega što ga je pratilo. To se da najbolje iščitati iz knjige "Trans-atlantic mail", u kojoj je sadržano e mail dopisivanje između Semezdina Mehmedinovića i Jergovića.

Miljenko je neke vlastite razmirice i neslaganja sa određenim krugom ljudi, koji mu je, na koncu, bio krug bliskih prijatelja, prenio na sam grad.
No, ako u obzir uzmemo određena dešavanja u posljednjih dvadeset godina, više je Jergović osporavan u Zagrebu i Hrvatskoj, nego li u Sarajevu i BiH.
Sjetimo se one polemike sa Viskovićem oko Draže Mihajlovića, odjeka u hrvatskoj javnosti i svega što se zbivalo iza toga.

Ono što mu kružok njegovih ličnih prijatelja, a kasnije najvećih osporavatelja, zamjeri jeste njegova epizoda u "Slobodnoj Dalmaciji".
No, nakon rata, koliko se sjećam, Miljenko je pisao za "Dane", sve negdje do početka dvijehiljaditih, a možda i kasnije?

johnnykola wrote: Selidba dokazuje da se nije odrodio, ali hajde.

Postoji li više Sarajevo vaše mladosti o kojem govorite u “Selidbi” i koja je razlika živjeti danas u Sarajevu u odnosu na vrijeme vaše mladosti i odrastanja?

- Naravno da ne postoji. Otišao sam prije dvadeset i pet godina, pa čak i da je grad sve to vrijeme živio pod staklenim zvonom, e samo da bi mene dočekao nepromijenjen, svejedno više ne bi bilo isto. Između ostaloga i zato što ja nisam isti. U dlaku sam dvostruko stariji pa više ne živim kao dvadesetšestogodišnjak, nego kao pedesetdvogodišnjak.

Pišete i o ocu i majci, obitelji, ljudima koje ste sretali i s kojima ste se družili u Sarajevu, a ponekad su ti opisi gotovo fotografski precizni. Koje uspomene posebno nosite u srcu iz tog vremena?

- Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena. Umjesto uspomena imam sjećanja, dokumente, sitnice zaostala nakon niza smrti, fotografije… Ali ništa od svega toga nije uspomena. Moja sjećanja nemaju sentimentalnu vrijednost. Ona su materijal za tekst, šlagvort za priču.

sinuhe wrote: ↑15/11/2019 07:06 Njemu tek u Hrvatskoj nista nije potaman. Kao da ne moze smisliti tu zemlju. Sta bi da je emigrirao na Zapad koji ne poznaje pa se cudi kako u hrvatskim skolama ne citaju Anu Frank i hvali Srbiju jer je tamo u lektiri ova Poljakinja Olga Tokarczuk.

¤ jelena ¤ wrote: ↑16/11/2019 02:50 E, da je više takvih, kojima ludačka i crna košulja nisu potaman pa se bune jer znaju za bolje

i čude se sistemskoj fašizaciji društva u kojem žive

jer na istu nisu oguglali.

DaffyDuck wrote: ↑18/11/2019 16:13

¤ jelena ¤ wrote: ↑16/11/2019 02:50 E, da je više takvih, kojima ludačka i crna košulja nisu potaman pa se bune jer znaju za bolje

i čude se sistemskoj fašizaciji društva u kojem žive

jer na istu nisu oguglali.

Hajde mo molim te objasni ovo sa pravdanjem jednog nobelovca sa fasistickim svjetonazorom i distancirajuci njegov umjetnicki opus?

Njemu tek u Hrvatskoj nista nije potaman. Kao da ne moze smisliti tu zemlju. Sta bi da je emigrirao na Zapad koji ne poznaje pa se cudi kako u hrvatskim skolama ne citaju Anu Frank i hvali Srbiju jer je tamo u lektiri ova Poljakinja Olga Tokarczuk.

BulevarGotivice
prije 6m
Jel Brkata Munira održala protest u Švedskoj protiv dodeljivanja Nobelove nagrade Handkeu? hahahahahahahahahahahhahahaha koji ste vi imbecili, majko moja...

Hajvan_Teški
7.11.2019. u 09:15
Ovo su oni tipovi ljudi koji u slobodi mišljenja daju suprotno mišljenje od većine normalnih umova. I na taj način privlače pažnju na sebe. Kakve god da imo argumente ti ćeš privući pažnju na sebe i to ti je cilj pažnja a ne istina.

¤ jelena ¤ wrote: ↑20/11/2019 10:42
Što se tiče njegovog odnosa prema austrijskom nobelovcu - dakle, piscu iz Austrije koji je, od Akademije iz Švedske, dobio prestižnu nagradu za svoje višedecenijsko književno stvaralaštvo, a ne za svoj svjetonazor devedesetih - kad pažljivo pročitaš Jergovićev tekst o Handkeu, u njemu ćeš pronaći sasvim jasnu kritiku navedenog svjetonazora. Kritika sadrži Jergovićevo viđenje uzroka Handkeovog političkog djelovanja devedesetih (slike iz djetinjstva) i Jergovićev stav da je riječ o neoprostivo pogrešnom rasuđivanju i djelovanju, zastranjivanju, regresiji, banalnosti jednog čovjeka koji je, pored svega, i lošeg, što ga čini ljudskim bićem, ujedno i izuzetan pisac čija su književna djela, po mišljenju Komisije koja o tome odlučuje, očito zavrijedila Nobelovu nagradu.

Austrijski pisac rekao je da je on i “Jugosloven po majci i ujaku, koji je studirao u Mariboru”.

– Moj djeda je na referendumu u Koruškoj glasao za priključenje Jugoslaviji. Jugoslavija je meni nešto značila. I kada mi sada nameću nešto sa Srbijom, to je nepošteno. Ja sam tamo išao zbog Jugoslavije – rekao je Handke.

sinuhe wrote: ↑15/11/2019 07:06 Njemu tek u Hrvatskoj nista nije potaman. Kao da ne moze smisliti tu zemlju. Sta bi da je emigrirao na Zapad koji ne poznaje pa se cudi kako u hrvatskim skolama ne citaju Anu Frank i hvali Srbiju jer je tamo u lektiri ova Poljakinja Olga Tokarczuk.

I ovaj dekorativni skandal oko Ninove nagrade samo je u meni pojačao zavist. Zašto zavist? Zato što živim u zemlji u kojoj se ne može ni sanjati o takvoj nagradi, o živoj književnosti i kulturi koja je potvrđuje i osporava, o društvu koje tako ozbiljno doživljava svoje pisce, njihove knjige, književne nagrade, ljude koji ih dodjeljuju. Eto, volio bih da Hrvatska ima makar zeru od svega toga. Volio bih to, premda nisam ni dio hrvatske književne scene, niti sudjelujem u njezinim ceremonijalima. (Za tim, opet, nimalno ne žalim. Nemam za čim. Bilo bi to kao da sam nesretan što se ne uspijevam uvući u kućicu za vrapce...)

Ponešto nas je, ipak, u ovoj epidemiji iznenadilo, premda smo podosta o njoj mogli znati iz historiografskih, književnih i filmskih djela, počev od Biblije, “Decamerona”, preko Braudela, Le Goffa i Huizinge, pa do Barbare W. Tuchman, čije je “Daleko zrcalo” - svojevrsna povijest svijeta kroz epidemiju bubonske i plućne kuge, koja se odvila između 1348. i 1350. - objavljeno u prijevodu Mate Marasa i u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, sredinom osamdesetih bilo vrlo zapaženo među hrvatskom i jugoslavenskom publikom, i svakako bi ga vrijedilo ponovo objaviti, u svjetlu infekcije svijeta Covidom-19. Ali možda nas je, ipak, najviše mogla iznenaditi mržnja koju živi ovih tjedana s kraja zime i početkom proljeća 2020. osjećaju prema zaraženima.

O takvoj mržnji, naime, nismo našli traga ni u fikcijskim, ni u dokumentarističkim izvještajima koji tematiziraju epidemije koje su od ranoga srednjeg vijeka pa sve do kasne renesanse oblikovale našu civilizaciju i naš pred-pogled na svijet. Crna je kuga dočekivana i ispraćana sa strahom. Zaražene se sažalijevalo - i to onom vrstom sažaljenja koja je nadomjestak savjesti i istinske empatije koja bi iz savjesti proizašla, a služi, uglavnom, tome da nas, sasvim praznovjerno, zaštiti od toga da ne doživimo jednaku sudbinu - za zaražene se molilo, njihovo stradanje tumačeno je kao Božja kazna za njihove grijehe, kao i za kolektivno društveno posrnuće, ali nije ih se mrzilo.