BORBA ZA OPSTANAK: NEPOVJERENJE JE NAŠA STRATEGIJA
20/08/2013 · by BOŠNJACI · in Bošnjaci, društvo, genocid. ·
Ocijeni ovo
BORBA ZA OPSTANAK: Nepovjerenje je naša strategija
Premlaćivanje Bošnjaka u Zvorniku, prijetnje bošnjačkim povratnicima za Bajram, uz institucionalnu podršku ovom ekstremizmu od strane organa Republike Srpske, kao što je evidentiranje „lakših povreda“ u zvorničkom Domu zdravlja kod pretučenog Bošnjaka, ili, formalistička reakcija Policije RS koja problem ne rješava u uzrocima, već u posljedicama – sve to nas uvjerava da nema mira sa Srbima koje obrazuje i odgaja genocidna ideja Republike Srpske. Srpski ekstremizam hrani se i proračunatom, kukavičkom, prostitutskom šutnjom vodećih bošnjačkih stranaka i političara. Mogu se Bošnjaci na glavu nasaditi u želji da svjedoče mir, toleranciju, praštanje, pomirenje, ali, sve te civilizacijske poruke nikoga se ne tiču, do li bošnjačke želje da se srpsko-hrvatski faktor vidi u svjetlu dobrote i komšiluka. Na žalost, mi živimo pored divljaka, pored otpada civilizacije, pored usmrđenih i krvlju zadojenih prostaka, koljača i silovatelja, a zapravo ortodoksnih kukavica, koji ni za šta nemaju snage osim da se iživljavaju na nemoćnim i da svoje hroptanje i mukanje prikazuju kao ljudske riječi. Ovu tmurnu sliku s vremena na vrijeme obasjaju odblijesci nade, kakvu šalju beogradske „Žene u crnom“ i rijetki srpski intelektualci, kakav je gordi Blažo Stevović iz Trebinja, dok sve drugo, u apsolutnoj kritičnoj masi, jeste cunami genocidnog opredjeljenja, jeste opsesija da se Bošnjaci ubijaju, protjeruju, istrebljuju, zastrašuju, vrijeđaju, a sve u uvjerenju kako je taj šovinistički smrad upravo ono čime treba da se ponosi srpski, a bogme i hrvatski narod. Kada bi neko u Sarajevu ili Tuzli onako divljački pretukao nekog Srbina koji je krenuo u crkvu na Božić ili Vaskrs, pa Bošnjaci bi napravili demonstracije, bošnjački bi autori pisali tekstove, mi bi se kolektivno zgražavali nad tim divljaštvom, dok kod Srba nema nikakvog kolektivnog zgražavanja, tamo se autori ne pale na takve teme, šta više, šutnjom se aplaudira ekstremizmu. Eno, nedavno je u Prozoru po drugi put napadnuta hanuma glavnog imama Safeta Pozdera (prvi put su je hrvatski ekstremisti trudnu udarili po glavi motkom na kojoj je bila zagrebačka šahovnica, a sad su joj razbili flašu pred nogama), ali nema nikakvih Lovrenovića, Komšića, fratara i ostalih lafinaša multikulture da osude to divljanje. Očito je da nismo isti, što ne znači da hronično ne ostaje bošnjačka želja da Srbi, a i Hrvati bogme, kolektivno dosegnu civilizacijsku i humanističku higijenu koju baštini i svjedoči bošnjački narod. Nakon ovog posljednjeg događaja iz Zvornika – a sličnih je bilo na stotine u dejtonskim godinama – ponovo su obesmišljena nadanja, sva upiranja da će se srpstvo Radovana Karadžića, oličeno u Republici Srpskoj, prizvati pameti i usmjeriti ka gradnji normalnih odnosa.
Neko će kazati – ali, mi nemamo izbora, moramo živjeti zajedno, jer je to uvjet za postojanje BiH, a BiH je okvir za bošnjački opstanak, i tako dalje: trlababa… Naravno, treba da živimo zajedno, treba da težimo boljem, ali, konačno! – ne treba da svoje želje vidimo kao iluziju, već kao realnost. Srbi nisu ono što mi želimo, već ono što jesu, napose, kao i Turci, koji nas nikada nisu voljeli kao što smo mi voljeli njih. Nema rezona da istrajavamo na nečemu što ne postoji, a što nam remeti zdravu i funkcionalnu percepciju naših mogućnosti. Recimo, Bošnjaci u ime udvaranja Srbima kidaju i neostvaruju veze sa islamskim svijetom, te gube mogućnost ekonomskog jačanja, a taj islamski svijet danas više ulaže po Srbiji i Hrvatskoj, nego u krajevima sa bošnjačkom većinom. Bošnjaci treba da gledaju svoje interese, a za ostale nek ostane taman koliko ima uzajamne potrebe.
SRBALIJANJE BOSNE I BOŠNJAKA
Ponekad neke događaje sustignu i iskomentiraju naredni događaji. Tako je i sa izjavom podpredsjednika Vlade Srbije, kažu, danas najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, Aleksandra Vučića, koji je rekao da – „u Srbiji danas niko ne mrze Bošnjake“. Izjava implicira da su u „Srbiji jučer mrzili Bošnjake“, pa se dogodilo nešto, kobejagi, zbog čega odjednom „u Srbiji ne mrze Bošnjake“. Prije nego što ovu izjavu ogledamo u zvorničkim događajima, dede da se prisjetimo tog Vučića.
Sjećam se, njegov blumblavi lik prvi put sam vidio kad je haškoj jazbini umro Slobodan Milošević, a TV Srbije napravila otvoreni program koji je trajao satima, i na kome su razni Srbi oplakivali smrt najvećeg srpskog sina koji umrije mučeničkom smrću. Nekrofilska euforija začas se ohladila, pa je Milošević ipak ukopan kao kućni ljubimac, jal pas jal mačka, u dvorištu svoje kuće u Požarevcu, namjesto da makar bude ukopan među raznim Srbima, na groblju za ljude. A toj euforiji intonaciju je davao Aleksandar Vučić, bivši Šešeljev radikal, koji je stalno vrtio glavom i suznih očiju ponavljao: „Njega su uBili, uBili, uBili…“ A na slovu „b“ pljuvačka bi mu letjela sve do kamere. Toliko je bio zajapuren od tuge da ga voditelj nije smio prekidati dok bi pravio stanke između tih osjećajnih, patetičnih riječi. Sad kad je uznapredovao do važnog političara vidim da opet osjećajno govori, vrti glavom i sve nešto na život i smrt odlučuje. Sjećam se kad se pojavio Milošević s kraja 80-tih i kad su svi Srbi svuda, a i mnogi Bošnjaci, u njemu prepoznali novog Tita, nikako se nisam mogao načuditi kako ljudi u toj oficirskoj, zapravo gedžovanskoj faci i pojavi mogu da vide nekakvog vođu. Pa onakvu frizuru kakvu je imao Milošević više nisu nosili ni ruski oficiri! U to vrijeme je čak i Miljenko Jergović napisao jednu kolumnu u slavu Miloševića, kao čovjeka od stava i čvrste ruke. Ja sam se ibretio. A taj ibret mi je naumpao kad sam ugledao tog Aleksandra Vučića, kako kukumače za Miloševićem, i zapitao sam se – kako je moguće da jedan takav primjerak izađe na površinu? Kako Srbi, baš, izaberu najgore patetičare i lafinaše među sobom? Valjda moraš biti od kiča i gedžovanluka da bi mogao predstavljati srpske političke afinitete. Koliko me je kod Miloševića fascinirala ruska frizura, a kod Dodika one oči sa konzerve goveđeg gulaša, toliko su me kod Vučića fascinirali blumblasti obrazi koji se zaokružuju u kobasičarska usta, vazda obalavljena. Izađe on da osjećajno priča i pljuje po kameri i oko sebe, i to Srbi smatraju mjerom ozbiljnosti. Mislim da to nisu fizički nedostaci, već mentalni feleri, kao što, recimo, „žensko pismo“ profesora R.H. nije feler njegove boje glasa, već opredjeljenja da se govori kao tetka. Tako i Vučićevi bejbi obrazi i balave usne uopće ne bi bili predmet opservacije da on nije toliko patetičan i kobejagi iskren, a opet sve to simbolizira srpski politički um od kojeg nam, na žalost, zavisi kvalitet života u našoj domovini. Ni Dodikov goveđi stajling ne bi bio uočljiv da nam taj gulaš ne muti perspektive i normalan život. Otud, velimo, ovo nije replika na fizičku, već na mentalnu pojavnost, koja se samo razotkriva preko ovih detalja.
Baš nekako u isto vrijeme kada je Aleksandar Vučić ovu lažljivu izjavu da u „Srbiji niko ne mrzi Bošnjake“ dao u dnevnom glasilu ministra četničke sigurnosti u BiH, u jednom drugom, sedmičnom glasilu, takođe od istog ministra, pojavla se reportaža o boravku u Beogradu dežurne budale Ekrema Jevrića Gospode, koji je uslikan sa šajkačom i kokardom. Normalno! Posve normalno! Jer, normalizujemo odnose, i to tako da Bošnjaci prestaju da vide svoju ugroženost, onako kako ministar sigurnosti ne vidi postojanje četničkih paravojnih formacija u BiH, iz kojih i proizilaze napadi na bošnjačke povratnike. U tom stilu je i velikosrpska TV Pink, sa sjedištem u Sarajevu, počela da Republici Srpskoj tepa, od milja govori: „Srpska“, („U Srpskoj su temeprature bile…“). NA Face TV, našega hadžije Senada, pojavio se nekakav što prenosi utakmice bh. reprezentacije na ekavskom, pa su i drugi spikeri počeli da se krevelje po beogradski. Ko zna, možda iskompleksiranom bošnjačkom uhu godi to kreveljenje po našim pojmovima. Naumpade mi sad jedan Bajro, portir je bio, kojega sam upamtio po rečenici: „Znadem i ja kulturnije da se izražavam pa da kažem belo i mleko“. Jadan je Bajro mislio da je ekavica kulturnija od bosanskog, pa možda i sad mnogi Bošnjak osjeti ushićenje od belog i lepog. Sve stvari se pomijeraju ka navikavanju na posrbljenost Bosne, a i bošnjačkoga, praktično, na trajnost genocidne tvorevine, na odumrlost bosanske državotvorne ideje i bošnjačkog naroda kao najjačeg baštinika te civilizacisjke paradigme. Nastavljači genocida nad Bošnjacima, očito, bolje od nas znaju stanje na berzi, pa već iskazuju komoditet na otetim društvenim prostorima. Biće da su sigurni kako će i na predstojećem Popisu ubilježiti još jednu genocidnu pobjedu, ispisujući veliki broj Bošnjaka iz bošnjaštva, a time i iz bosanstva. Daju im za pravo te raštrkane, potkupljene, zaglupljene bošnjačke elite, među kojima amabaš nema nikakvog razumijevanja za dramatičnost trenutka. Mnogi su Bošnjaci danas vatreni srbobrani. Iz te izgubljenosti su proizišli hvalospjevi za Vučićevu izjavu. Osobno sam sreo jednog pismenog Bošnjaka koji mi je sa ushićenjem kazao kako ga je Vučić oduševio svojom izjavom, koja, veli on, i ne mora biti tačna, ali lijepo je čuti takvo nešto. On je ugledao fasadu, a od te želje da vidi ono što ne postoji, nije uočio pravo lice Vučićevo; na pitanje da li namjerava doći u Srebrenicu, Vučić odgovara: „Mislim da je ključna stvar za sve nas da razmišljamo o budućnosti, jer dokle god mi sve vrijeme budemo pričali o prošlosti…“ Ovo je formula srpske politike: genocid nad Bošnjacima strpati u prošlost a Republiku Srpsku, koja je nastala na tom genocidu, u budućnost.
POD ZASTAVOM POKOLJA U SREBRENICI
Riječ „povjerenje“ u dejtonskim je godinama bila jedno od općih mjesta demokratskog rječnika. Ko hoće da bude pametan, i napredan, kaže: pomirenje i povjerenje. Te riječi konačno treba razmontirati iz bošnjačkog rječnika. Kakvo pomirenje! Kakvo povjerenje! Kad se bolje pogleda, niko od Srba i Hrvata nije trljao te riječi. Samo Bošnjaci, i samo oni koji su Bošnjake tjerali da papagajski ponavljaju nešto što im je svakako u mentalnom i moralnom programu. Bošnjaci nemaju problem s tim riječima. Zašto bismo onda verglali riječi koje živimo!? Niti smo mi imali, niti imamo problem prema Srbima i Hrvatima. Mi hoćemo s njima, i u pomirenje, i u povjerenje. Ali, oni neće s nama! I to konačno treba priznati. I treba živjeti u mjeri u kojoj je to moguće i realno. A to podrazumijeva kraj ustupcima, nadanjima i budalaštinama svake vrste, i konačno okretanje sebi i svome interesu. Otud ćemo direktno imenovati riječ „nepovjerenje“ kao kompas bošnjačkog kretanja u budućnosti. Voljeli bismo da za to nemamo povoda, ali, dosadašnje iskustvo nas uči da smo kroz povijest stradavali upravo zbog otvorenog povjerenja u sve i svakoga. Sjetimo se dolaska francuskog predsjednika Fransoa Miterana u Sarajevo 1992, sa zadatkom da spriječi vojnu intervenciju na Karadžićeve Srbe, a kada smo u znak iracionalne zahvalnosti tadašnju Vojnu bolnicu (sadašnju „Nakaševu“) nazvali „Francuska bolnica“. Ovakvih, i mnogo tragičnijih sekvenci, ima bezbroj u našoj povijesti. Vjerujemo dušmanima i neprijateljima, u njima ogledamo svoje želje da su dobrohotni, kao mi što smo, a onda nas oni nasamare isključivo uz pomoć našeg povjerenja u njih. Zašto bi se, uopće, bošnjačke relacije sa vanjskim svijetom zasnivale na povjerenju bez pokrića? Suludo je to. Dajte da vidimo, u istoj mjeri, odmah, šta je to što nudite, i šta je to što mi očekujemo, i obratno, i da se u gram potrefe ponude i očekivanja! A tu energiju koja više neće biti trošena na čekanja i razočarenja, Bošnjaci mogu pametnije iskoristiti, u svrhu ostvarivanja svojih raznorodnih unutarbošnjačkih interesa. A hičme ih je. Zbog toga s ponosom izgovaramo putokaz pameti, i putokaz spasa: Nepovjerenje je bošnjačka nacionalna strategija! Vjerujemo u Allaha, vjerujemo sebi, a drugima više nikada nećemo vjerovati na riječ, već samo i isključivo na konkretna djela. Konkretno, nas apsolutno ne zanima da li nas neko u Srbiji, ili među Srbima, voli ili ne voli, jer se od te ljubavi ne živi. Nas zanima da Srbi ukinu Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu, kao zastavu pokolja u Srebrenici, kao jednu anomaliju ravnu mogućnosti da je preživio i opstao Treći rajh Adolfa Hitlera, takođe izgrađivan na zločinu genocida – jer je ukidanje Republike Srpske prva stvar koju Srbi moraju učiniti ako hoće da se kao narod, kolektivno, imenuju antifašistima i humanistima.
Autor: Mr. Fatmir Alispahić
Ti bi da eliminiras remetilacki faktor zvan Srbi, njihovom asimilacijom u Multikultije? 
Srbi žive u Republici Srpskoj.Bošnjaci u dijelu Federacije,to su dva odvojena društva 