Evo ga, i SAFF-ovci daju svoj doprinos.
Amil Šukalo, čovjek koji živi bez osnovnih životnih namirnica – uvoznih!
Upoznajte nas sa Vašom potrošačkom politikom? Šta kupujete, šta ne, kada ste donijeli te odluke, zbog čega?
Potrošačku politiku kod mene, kao i sve drugo bitno u životu, bilo da se radi o odlukama, navikama ili planovima uglavnom kreiraju emocije. Moj prvi susret sa svjesnošću da volim ovu zemlju desio se ‘92. godine. Iako tada, kao 12-godišnji dječak, nisam u potpunosti bio svjestan svih razloga tih dešavanja, ali znam da je bio prisutan jasan osjećaj da mi žele nešto oduzeti, oteti, uništiti, nešto što pripada meni i nešto čemu pripadam ja. To “nešto” od tada je preraslo u jake i neraskidive emocije prema mojoj domovini, koje osjećam sada.
Moja potrošačka politika je vrlo jednostavna i jasna, kupujem domaće, kupujem bosanskohercegovačko, kupujem sve sa bh. etiketom, pa tek onda ostalo. To je odluka koja se ne donosi, to je odluka koja bi trebala biti prisutna uz svakog od nas ko želi napredak ovoj zemlji, ko gleda nekoliko koraka ispred i ko razmišlja o budućnosti generacija koje dolaze.
Danas kao čovjeku koji ima svoju porodicu, svoju djecu, nije mi problem odabrati bh. proizvod prilikom kupovine iako sam svjestan da je možda nekada manje kvalitetan u odnosu na alternative koje nam se nude iz okolnih zemalja, jer znam da je to moja investicija u ovu zemlju, jer znam da je to investicija u budućnost mog djeteta, tako da s tim povećavam i vjerovatnoću da ce naša djeca sutra, kada budu birala domaće, biti sigurni da biraju i kvalitetnije.
Navedite nam neke strane proizvode koje ste izbacili iz svoje potrošačke korpe i njihove domaće zamjene.
Radi se o vrhunskim svjetskim brendovima. Ali, evo, u mojoj potrošačkoj korpi već duže vrijeme nema Poli salame, Argete, Coca-Cole, Fructala, Nutele, Barille, Dukata, Podravke… Alternative uopšte nije bilo teško pronaći pored proizvoda Mesne industrije OVAKO, Sky Cole, Vitaminke, Klasa, Milkosa, Vispaka… Gore nabrojane domaće proizvode redao sam shodno nabrojanim stranim, tako da je lako pronaći u ovom slučaju kvalitetne zamjene. Kod nekoliko proizvoda uz koje smo odrasli bilo je, rekao bih, malo neobično na samom početku navići se na drugačije jer je dugo trajala jedna navika, ali sada kada već imam navike domaćih ukusa, jako teško bi mi bilo bez njih.
I ovdje bih želio istaknuti jedan trenutni problem i grešku koju prave naši građani. Vidimo da je aktuelan neki tihi bunt prema Konzumu i stranim trgovačkim lancima. Moramo biti svjesni da je to jedna neminovnost koja nas prije ili kasnije čeka i sa kojom se moramo pomiriti, a to je da velike svjetske korporacije preuzimaju tržište od manjih i sitnih kompanija. Nije nama problem Konzum, a rješenje Bingo, jer će i taj Bingo za godinu, možda dvije kupiti neki Lidl, Aldi ili neko treći. I šta tada? Nećemo imati gdje kupovati. Nije toliki problem gdje kupujemo već šta kupujemo. Neka nama Konzuma, Lidl-a, Aldi-ja, oni donose svjež kapital u BiH, otvaraju nova radna mjesta, ali hajde da ih natjeramo da im police budu pune domaćih proizvoda, a ne stranih, tako što ćemo samo domaće kupovati, hajde da ih natjeramo da kupac koji nije svjestan bitnosti ove situacije izgubi sate tražeći vodu Janu, koliko ja izgubim u svakom marketu dok nađem Tešanjski dijamant. Dok taj isti Tešanjski dijamant osvaja zlatne nagrade na prestižnim svjetskim sajmovima, naš narod traži i bira hrvatsku Janu ili srbijansku Prolom vodu. Dok god tako razmišljamo, nemamo se pravo žaliti. Ključ razvoja domaćih brendova i naše države je u našoj svijesti, u nama samima.
Da li je moguće kvaliteteno živjeti kupujući isključivo domaće proizvode?
Kupujući strani proizvod sigurno nam nije garancija da smo kupili kvalitetniji proizvod, osim što možemo sa sigurnošću tvrditi da smo platili kvalitetniju ambalažu i bolje promoviran proizvod, sve ostalo je manje-vise upitno. Želim reći, da nerijetko kupujemo manje kvalitetniji i manje zdraviji strani proizvod, koji je pun vještačkih aroma, raznih emulgatora koji najčešće direktno loše utiču na naše zdravlje, a nije strano ni da pojedini proizvodi sadrže supstance koji proizvode određenu ovisnost kod potrošača. Siguran sam da je naše mlijeko zdravije od niza uvoznih, siguran sam da je, recimo, riba iz naših čistih rijeka kvalitetnija i zdravija od svih uvoznih, kao dokaz tome imamo domaćeg uzgajivača ribe iz Žepe, kompanija Slap, koja je jako cijenjena na evropskom tržištu isključivo zbog svoje kvalitete i koja izvozi preko 800 tona ribe godišnje. Zar nam treba uvoznik za ribu? Garantujem da možemo kvalitetno i zdravo živjeti kupujući domaće proizvode, a opet ako trebam da jedem nešto slabije kvalitete, s ponosom biram opet naše u tom rangu.
Šta je sa robom koje se ne proizvodi u BiH, a neophdna je za život?
Skoro sve namirnice neophodne za život imamo sa markicom “Made in BiH”, neke s već prethodno nabrojao. Međutim, kada je riječ i o ostalim artiklima koji nisu neophodne za život, pa i tu imamo kvalitetne alternative. Ako trebamo deterdžent, sredstva za čišćenje imamo Likval, imali smo i nekad jaku Ditu iz Tuzle, ali našom odlukom da nam je bolji Persil, Ariel i slični njima, direktno smo utjecali na gašenje jednog domaćeg giganta. Želite da se dobro obučete počevši od čarapa – tu je čarapara Ključ, intimno rublje – Alma Ras, vrhunska elegancija – Granoff… i tako u nedogled. Skoro u svemu imamo alternativu, tek nakon toga treba doći strani proizvod. Sa ovakvim stavovima milijarde KM bi ostale u našoj državi, a sa tim novcem, na primjer, možemo napraviti cijeli autoput za samo jednu godinu.
Uvozni brendovi kupce osvajaju na osnovu marketinga i njihove navike konzumiranja istih?
Kako mi je osnovna profesija marketing, mogu sa sigurnošću tvrditi da je marketing grana biznisa koju su svjetski brendovi već odavno prepoznali kao osnovu u napretku svog poslovanja. Nažalost, kod naših brendova još uvijek ta svijest nije razvijena u toj mjeri da shvate bitnost pozicioniranja na tržištu. Sigurno da je jedan od razloga i nedostatak financijskih sredstava. Međutim, prije ili kasnije moraju shvatiti da prilikom kalkulacije svojih cijena kao obvezujuću stavku moraju imati dio za marketing i ta sredstva moraju usmjeravati u promociju proizvoda i brenda. Milka od 100 grama ne vrijedi 2.20KM, to je čista realnost. Potrošači moraju shvatiti da oni sami kroz ove 2.20KM plaćaju razne TV reklame u primetime-u, skupu ambalažu, kao i njenu poziciju na polici u marketu, pa tek onda proizvod, tj. to što jedu. Iz tog razloga je Milka skuplja, a potrošači je kupuju zbog podstreka i marketinškog bombardovanja sa svih strana putem raznih medija. Isti slučaj je i sa Coca-Colom, Nestle proizvodima i njima sličnim.
Da li je pomalo poražavajuće što pravimo intervju sa Vama, kao da ste neki izuzetak, pa mi, htijući donijeti neobične priče, javnost upoznajemo sa vašom potrošačkom filozofijom?
Nisam siguran da sam izuzetak, ali poražavajuće jeste sigurno samim tim da pričamo o ovome i da se ovo naziva neobičnom pričom. Mada, vjerujem da će naš narod koji je uvijek znao ispravno djelovati u kriznim i teškim situacijama i ovaj put izabrati i krenuti ispravnim putem, a to je podrška domaćim proizvođačima i kupovina domaćih proizvoda. Jer, kada je u pitanju domaća privreda i njen opstanak, sigurno da se nalazimo u teškoj i kriznoj situaciji.
Da li ste ponosni kada novac date nekom našem radniku iz, recimo, Gračanice, nego onom iz Austrije, Srbije?
Apsolutno da sam ponosan kada znam da moj novac ostaje u mojoj domovini, kada ostaje onom našem čovjeku u bilo kojem dijelu BiH, koji možda i nema mogućnost izbora, koji nije naučio da ide negdje tamo preko tražiti svoju nafaku, koji mora biti tu i koji samo zna biti tu, na svojoj “grudi”. Kada razmišljam o takvom čovjeku, a takvih je mnogo, malo je reći da sam ponosan. Mada, bojim se da iz pogrešnog ugla gledamo na te stvari, prije da trebamo osjećati stid zbog takvih ljudi, svaki put kada se odlučimo naš novac usmjeriti u nešto što nije naše, u nešto što nije njegovo, u nešto što nije domaće.
Kao i svaka navika, najteži su prvi koraci pri odvikavanju. Vaši savjeti čitateljima, kako ih napraviti u ovom pravcu domoljubive potrošnje?
Kada postavimo stvari na svoje mjesto i poredamo prioritete po pravim vrijednostima, neće se trebati boriti sa navikom. Sa navikom se bori novom navikom, to je najbolja dijagnoza. Prije svega žrtvujte malo više svoga vremena pri kupovini i potražite domaće proizvode u marketima. Imajte u svom frižideru samo domaće i biće vam lakše da se odlučite na konzumaciju domaćeg nego da pored punog frizidera izlazite ponovno u kupovinu tražeći nešto na što ste samo navikli. I to je, obećavam, najlakši put. A, možda i jedini.
Kako komentarišete odnos stranih trgovačkih lanca prema domaćim proizvodima? Da li je to “okidač” za buđenje svijesti naših građana?
Trgovački lanci se bahato ponašaju prema domaćim proizvođačima onoliko koliko im to sami potrošači dozvole. Kupujmo domaće proizvode tamo gdje ih ima i samo to može natjerati sve trgovačke lance da promjene odnos prema domaćim proizvođačima. Tek tada kada domaći proizvodi postanu tražena roba, možemo reći da smo povukli “okidač”.
S druge strane, vlast vrlo jednostavno moze zaštiti domaće proizvođače. Neophodno je zakonski obavezati trgovačke lance da su dužni posebno i jedinstveno označiti police sa domaćim proizvodima, tako da potrošač koji želi kupiti domaće vrlo jednostavno može naći put do njih. U dobroj mjeri potrošači ne kupuju domaće proizvode jer ih je teško naći na policama trgovačkih lanaca gdje su najčešće zatrpani stranim proizvodima.
Ali, zanemarimo zakonske regulative, one se svakako sporo usvajaju, a naša domovina nema vremena da čeka na njih. Investirajmo u našu zemlju, investirajmo u našu budućnost – kupujmo domaće proizvode, učinimo ih traženom robom.
