Prije pohoda na Hajber, Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Zastavu (vodstvo) ću dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, a i Allah i Poslanik Njegov njega vole.’’ Ljudi počeše razmišljati tko bi to mogao biti, kad Poslanik, s.a.v.s., reče:
''Pozovite mi Aliju!'' Omer, r.a., pripovjeda:
''Nikad nisam želio vodstvo kao tog dana.''
Sve do sada navedeno bi moglo biti dokaz Alijeve, r.a., legitimnosti da bude nasljednik Poslanikov, s.a.v.s., no jedan od središnjih i sasvim izričitih dokaza te legitimnosti je ostavljen za kraj. Naime, riječ je o poznatom događaju koji se odigrao 18. zu-l-hidždžeta desete godine po h. u mjestu zvanom Ġadīr Hum, za vrijeme Poslanikova, s.a.v.s., povratka sa Oprosnog hadždža. Upravo oko interpretacije ovog događaja će se najviše lomiti koplja sunnijskih i šiijskih učenjaka.
Vraćajući se sa Oprosnog hadždža u društvu veće skupine ashaba, Poslaniku, s.a.v.s., biva od Allaha, dž.š., objavljen ovaj ajet:
''O Poslaniče, obznani ono što ti je spušteno od Gospodara tvoga, jer ako to ne učiniš, onda nisi dostavio Poslanicu Njegovu, a Allah će te od ljudi zaštiti. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.''(El-Mā’ide, 67.) Ta stvar je bila toliko važna da se Poslanik, s.a.v.s., bojao otpora i uplitanja, pa je u očekivanju boljih okolnosti, stvar odgađao za kasnije, sve dok ne stiže konačna i hitna naredba Allaha da se ta zapovijed izvrši bez odgađanja, te da se ne treba bojati nikoga. Poslanik, s.a.v.s., zastaje u Ġadīr Humu, okuplja sve ljude iz povorke, te uzevši hazreti Aliju za ruku, održa govor u kojem reče:
''Zar nije Allah najpreči vjernicima !?'' Ljudi odgovoriše:
Belā - ’’Jeste!’', pa Poslanik, s.a.v.s., reče:
’’Bože!, kome god sam ja vođa, učitelj i autoritet (mewlā) kojem se pokorava, Alija će biti njegov vođa, učitelj i autoritet (mewlā). Bože!, budi prijatelj kome je i Alija prijatelj, a budi neprijatelj kome je i Alija neprijatelj!'' (hadis sahīh).
Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., tada rekao i:
''Bože, posvjedoči! Bože, dostavio sam ti naređeno,...'' Ovaj hadis se, inače, prenosi u još nekoliko verzija, i to od preko trideset ashaba. I sam hazreti Alija se znao pozivati na ovaj događaj, npr. kada je jedne prilike rekao:
''Zaklinjem Allahom čovjeka, muslimana, koji je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., na Ġadīr Humu kako je rekao ono što je rekao!'', pa ustade dvanaest boraca Bedra, i to posvjedoči (Ahmed ibn Hanbel).
Prema poznatom historičaru El-Ja‘qūbīju, taj je dan, tj. na Gadir Humu, objavljen i sljedeći ajet:
’’... Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera,...’’ To je bio ujedno i posljednji objavljeni ajet. Ljudi su tada u grupama dolazili hazreti Aliji, čestitajući mu na njegovom imenovanju vođom muslimana. Ebū Se‘īd El-Hudrī, r.a., pripovjeda kako je Poslanik, s.a.v.s., tada rekao:
’’... Njegovo zadovoljstvo je postignuto, a Alijev welājet (vodstvo) ostvaren,...’’Ono što je izazvalo spor između sunnijskih i šiijskih interpretatora ovog događaja, jeste tumačenje riječi
mewlā. Prema mišljenju sunnijske škole, riječ
mewlā je ovdje upotrebljena u značenju pomagača, miljenika i sl. To potvrđuje i ajet:
''... Ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik (mewlā) njegov, i Džibril i čestiti vjernici,...''(Et-Tahrīm, 4.) No, i šiijski učenjaci će posegnuti za qur'anskim tekstom da bi dokazali ''ispravno'' tumačenje riječi
mewlā. Tako npr. Allah, dž.š., kaže u Qur'anu:
’’Vjerovjesnik treba da bude preči (ewla) vjernicima nego oni sami sebi,...’’(El-Ahzāb, 6.) Prema šiijskim interpretatorima, to potvrđuje i 57. ajet sure El-Hadīd, te 13. ajet sure El-Hadždž. S druge strane, zašto bi ta riječ dolazila u značenju prijatelja i sl. kada je Qur'an već proklamovao prijateljstvo i bratstvo među vjernicima. A zašto bi, inače, i ljudi, nakon tog Poslanikovog, s.a.v.s., govora, prilazili hazreti Aliji čestitajući mu na njegovu imenovanju. I sam Omer, r.a., je prišao Aliji, r.a., govoreći mu:
’’Postao si, o sine Ebī Tālibov, mewlā svakog vjernika i vjernice!'' Upravo za ovim Omerovim, r.a., riječima će sunnijski autoriteti posegnuti kao za još jednim dokazom da riječ mewlā u ovom kontekstu znači pomagač, zaštitnik i sl. Naime, Poslanik, s.a.v.s., je još uvijek bio živ, a nemoguće je da bi on imenovao nekoga koji bi još za njegova života bio autoritet ravan njemu.
Postavlja se sada pitanje zašto neki od ashaba, uključujući i Ebū Bekra, r.a., nisu ispoštovali Poslanikovu, s.a.v.s., volju nakon njegove smrti ? Odgovor je da se tome ne treba čuditi,
jer su neki od ashaba (da ne kažemo mnogi) već i prije znali iskazivati neposluh Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., a zašto ne bi i ovaj put, tim više nakon njegove smrti. Navest ćemo dva primjera:
1) El-Buhārī bilježi sljedeći događaj, a koji se desio u Poslanikovoj, s.a.v.s., bolesti, nakon koje je na nekoliko dana i umro: ’’Kada se Poslaniku, s.a.v.s., pojačala bolest, rekao je:
’Donesite mi (papir i tintu) da vam nešto zapišem, a nakon čega nećete zalutati!’ Omer, r.a., na to reče:
’Vjerovjesnika, s.a.v.s., je savladala bolest (u delirijumu je i on ne zna šta govori), mi imamo Allahovu Knjigu i ona nam je dosta!’ Ljudi se počeše prepirati (neki su bili uz Omera, r.a., a neki da treba poslušati Poslanika, s.a.v.s.), i svađa uze maha, te Poslanik, s.a.v.s., reče:
’Sklonite mi se s očiju!, zar se smije prepirati preda mnom!?’ Ibn ‘Abbās, r.a., je znao kasnije reći:
’Najveća nesreća je ta što nije zapisana Poslanikova, s.a.v.s., naredba tada.’’ (El-Buhārī).
Zar onaj koji je pod direktnim nadzorom Allaha, dž.š., može bulazniti i govoriti besmislene riječi ? Prema načelima islama, Allah je zaštitio Poslanika, s.a.v.s., od bulažnjenja ili neprimjerenih riječi, te je on nepogrešiv. S druge strane, kako je Omer, r.a., mogao reći:
’’Allahova Knjiga nam je dovoljna!’’ Prema tekstu Kur’ana, muslimani se moraju pokoravati i Allahu i Poslaniku, s.a.v.s. A kada je Ebū Bekr, r.a., izabrao Omera, r.a., za svog nasljednika, gotovo da se onesvijestio dok je pravio oporuku, no Omer, r.a., tada nije rekao ništa i nije smatrao da on bulazni.
Prema sunnijskoj interpretaciji ovog događaja, navodi se činjenica da je Poslanik, s.a.v.s., nakon toga živio još nekoliko dana, i da u tom vremenu nije ponavljao tu naredbu. Da je bilo nešto od esencijalne važnosti, on bi to učinio, bez obzira na protivljenje pojedinaca.
2) Pred kraj svog života, Poslanik, s.a.v.s., je organizovao vojsku pod vodstvom mladog Usame ibn Zejda, r.a., zahtijevajući da svi sudjeluju u toj vojni i da izađu iz Medine.
Mnogi od ashaba su odbili poslušati Poslanika, s.a.v.s., a što je umnogome uznemirilo samog Poslanika, s.a.v.s.
Da su ashabi zaista bili svjesni hazreti Alijinog primata na imamet, svjedoče sljedeći primjeri :
1) Ibn ‘Abbās, r.a., pripovjeda : ’’Jednom smo krenuli sa Omerom, r.a., (dok je bio halifa) prema Siriji, pa se on jednoga dana odvoji od skupine, a ja ga sustigoh, pa mi on reče:
’O Ibn ‘Abbās, moram ti se požaliti na sina tvoga amidže (Aliju, r.a.). Zatražio sam od njega da krene sa mnom, pa je odbio. Još uvijek vidim da je ljut, pa šta ti misliš šta je razlog tomu ?’ Ja rekoh:
’O Zapovjedniče vjernih, pa ti to već znaš!’ On reče:
’Pretpostavljam da je još uvijek žalostan što mu je promakao hilafet.’ Ja rekoh:
’Tako je, on misli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., njemu želio imamet dati.’ On reče:
’O Ibn ‘Abbās, možda je Poslanik, s.a.v.s., tako i želio, ali šta ako Allah nije tako želio ? Poslanik, s.a.v.s., je želio njega, a Allah drugoga, pa se ostvarila Allahova volja, a ne volja Allahova Poslanika, s.a.v.s.. Pa zar se sve što je želio Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostvarilo? On je želio da mu amiđa (Ebū Tālib) prihvati islam, ali to nije Allah htjeo, pa ga nije ni primio.’’’
2) Jedne prilike se Omer, r.a., obraća Ibn ‘Abbāsu, r.a., ovim riječima: “Tako mi Allaha, Alija je najdostojniji da bude halifa, ali zbog tri razloga smo ga odbili:
- Bio je premlad,
- bio je privržen potomcima ‘Abdu-l-Muttaliba,
- ljudi nisu htjeli imati poslanstvo i hilafet udružene u jednoj obitelji.
3) Poznati historičar El-Mes‘ūdi bilježi: ’’Nakon događaja na Seqīfi, Alija, r.a., se obraća Ebū Bekru, r.a., ovim riječima :
’Pogazio si moja prava, odbio si da se konsultuješ sa mnom i ignorisao si moje žalbe.’ Na to mu Ebū Bekr, r.a., odgovara:
’Da, to je istina, ali ja sam se pobojao haosa i nereda.’’’
Postavlja se sada pitanje zašto je nakon svega toga, hazreti Alija uopšte i davao zakletvu Ebū Bekru, r.a., i ostaloj dvojici halifa nakon njega ? Ako je istina bila na njegovoj strani, zašto nije ustrajao u njoj? Kod šiijskih autora se susrećemo sa dva razloga:
- Bojazan hazreti Alijina za stvar islama, gdje preteže opći interes njegovog očuvanja.
- Bojazan hazreti Alijina za vlastiti život.
Sve to vrijeme je h.Alija primjenjivao
teqijju (teqijja predstavlja disimulaciju, što u širem značenju podrazumijeva klonjenje svake vrste opasnosti, tj. nošenje svog uvjerenja u srcu, te u slučaju opasnosti i verbalnog izjašnjavanja protiv njega). Time se i objašnjava relativna bliskost h.Alijina sa halifama prije njega. Da je to sve baš tako, potvrđuje i hazreti Alijin govor poznat kao Eš-Šiqšijje:
’’Pazite!, tako mi Allaha, sin Ebā Quhāfe (Ebū Bekr, r.a.) ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin,...Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti, ili mirno trpjeti,...Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao svojim putem, ali je nakon sebe hilafet predao Ibnu-l-Hattābu (Omeru, r.a.),...Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, sve dok on ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim viječanjem?!,...’’
http://www.znaci.com/razumijevanje/art254_0.html