I dijaspora i domaci... puno je to ljudi koji su, bez obzira na porijeklo, veoma razliciti po opstoj kulturi, obrazovanju, statusu u drustvu, imovnom stanju. E sad, tu dolazi i uticaj sredine u kojoj zive. Elem, jedno veliko sarenilo.
Oni koje poznajem i koji dodju u goste preko ljeta, su OK. Doduse radi se o meni (nama) bliskim ljudima - moja sestra i zaova sa svojim porodicama, svekar, svekrva i jos par rodjaka.
Malo se pozalimo, malo se nasalimo i to vrijeme brzo prodje. Ljudi se ponasaju kao da su juce otisli iz ovog grada, kao da se ne radi o vremenskoj distanci 20 i vise godina. Ima dovoljno tema za razgovor i druzenje, tako da jedni drugima "ne zagorcavamo zivot".
Bilo je perioda kad ih je hvatala nostalgija, a ja sam im govorila da sacuvaju pasose i da ne zatvaraju vrata iza sebe. Nostalgija ce proci vec nakon druge porcije cevapa, a onda ce poceti pravi problemi oko posla, stana, zivota generalno. Ovo nije ni nalik zemlji iz koje su otisli prije XY godina, ni ljudi vise nisu isti.
Kad pitaju, objasnim sta se i kako desava... od koverte u bolnicama, kradja, podvala, lazi, nerada, nameta i nakaradnih zakona... Ono malo lijepog i dobrog, vide i sami...
Nisam nikad i nikoga osudjivala zbog odlaska... Uvijek sam govorila "blago njima" jer mogu da biraju gdje ce i kako ce zivjeti, mogu i "tamo i ovamo" kad god pozele... a meni... meni su sva vrata zatvorena
