stokton wrote:1402 wrote:E mozete li sada malo objasniti situaciju u gradu Mostaru u periodu sukoba sa HVO ? koje su mahale ulice bile nase a koje od HVO ? Sjecam se porusenog Bulevara ( nisam iz Mostara).Moze li ko nacrtati kakvu kartu vezanu za grad mostar.Kako se armija drzala u gradu? jel HVO imao kakvog uspjeha u ulicnim borbama?
Drago mi je sto se vodi zdrav dijalog i sto imamo covjeka sa druge strane dragan.s. Covjek je jako objektivan i dobro poznaje situaciju.
Mostar vise nikad nece biti multietican grad jer je velika doza nepovjerenja u ljudima Mostara.( to je neko moje misljenje).
u blizini Starog mosta pise slijedece ( ostalo mi je u sjecanju,a ne znam pise li sad jos uvijek: "Starog su srusili svemirci, NLO=HVO, mat.. im svemirsku "
E ovako znači velika većina muslimana je bila u hvo-u zbog puno razloga(primali platu, zauzimali stanove, mogli nesmetano posjećivat porodice koje su bile u izbjeglištvu u Hrvatskoj, imali su oružije, nisu bili na linijama, osim onih muslimana iz Stoca).
A čak i crveni polumjesec, merhamet i SDA na čijem su čelu bili hrvatski plaćenici Hadžiosmanovići je sve radio protiv Armije u korist hvo-a, čak su i hranu prvo njima djelili.
Linije prema četnicima su čuvali samo iz Armije. U jesen 92' je formirana prva mostarska brigada koja je bila stacionirana u Južnom logoru zajedno sa Bregavom. Bregavu su sačinjavali muslimani iz Stoca i Dubrava kojima hvo nije dao da dole imaju sjedište pa su morali dolazit u Mostar. Bila je je ioš jedna jedinica Armije na Gubavici i u Drežnici.I MUP koji je bio u domu armije i komanda u zgradi vranice.
Poslije formiranja brigade pokušalo se vratit Podveležje u Jesen 92', ali akcija je bila bezuspješna jer se nije imalo teškog naoružanja a gore je teren takav da bez toga ne možeš ništa-brisani prostor. Dogovor je bio da hvo podrži akciju artiljerijom ali normalno oni nisu ispoštovali dogovor.
Hvo je imao bojne: u
Blagaju(sačinjena većinom od muslimana, čak je i komandant bio musliman.Ubio ga je Juka u jednoj kafani po naređenju vrha HVO-a jer im ovaj nije odgovarao),
zatim na
heliodromu, na
Buni, u
Dračevicama(takoće većinski muslimanska) u
Rodoču, u
Cimu i
Sjevernom logoru gdje je takođe bilo dosta muslimana, koji su postepeno kako se zaoštravala situacija prelazili u armiju,
i bojna Make Radića u samostanu u
Bijelom Polju. TReba reći da su Bjelopoljci skoro svi bili mahom u hvo-u sve do oslobađanja istog.
Mup im je bio gdje je današnje sveučilište, a komanda preko puta novog tržnog na Rondou.
Sutra ću ako bog da nastavit sad nemam više vremena.
Da nastavim mjesec dana prije napada Arif Pašalić je primio poruku od neke žene iz hvo komande da se sprema napad na armiju i da se izmjesti komanda( nedavno sam čitao da je i muftija Smajkić u jednom inervju govorio da je nekako sazno za pripremanje napada i da je otišao do Oručevića da ovaj poduzme nešto, a lik mu je kako on kaže samo reko u stilu ne brini se ti za to to je moj poso. Čak je narod pričao da je Safa tek desetak dana nakon napada prešao s desne na ljevu obalu kao da ništa nije bilo, sada koliko tu ima istine ne znam,ali gdje ima dima ima i vatre). Komanda nije izmještena, bilo je nekog puškaranja na desnoj obali ali nije bilo mrtvi. Armija je formirala punktove oko hotela Mostar i doma penzionera, ali se situacija na izgled brzo smirila.
I tako došao je taj dan 9 maj dan koji se obilježava kao dan pobjede protiv fašizma. Izvden je snažan napad na Armiju i Bošnjake Mostara podpomognut neprestanom artiljerijskom paljbom posebno na istočni dio, grad je doslovno gorio.
Komanda kao i borci i svo stanovništvo je bilo potpuno iznenađeno(
da ima ikakve pravde civilno i vojno rukovodstvo je moralo odgovarat zbog svega ovoga jer su znali a nisu ništa učinili)
Dalje manje više sve se zna. Ustaše su zauzele veliki dio desne obale, otpor se pružio u vranici a najžešće borbe su se vodile oko zatvora u Šantićevoj.
Malo ljudi zna koji nisu odavde da se armija iako potpuno zatečena je iz južnog logora i doma armije prešla na desnu obalu i preko bulevara putanjom od Huma došla sve do Rondoa ali se nisu mogli duže zadržati i vratili su se i linije su uspostavljene u gradu koje su se manje više držale do kraja rata (sa izuzetkom Sjevernog logora)
O tome šta su radili civilima i vojnicima, kako armije tako i svojim kolegama iz hvo-a da ne pričam sve se zna.
Treba reć i ovo da je jedan momak iz podveležja sam ubio koliko se sjećam sedmoricu bojovnika iz zgrade vranice koju je hvo držao u Zaliku i tako su ustaše otjerane iz tog naselja.
Prvi koji su napadnuti je bila jedinica armije na gubavici, nešto je pobijeno,nešto zarobljeno, aveliki dio je uspjeo pobjeć prema Blagaju. Bojna iz Blagaja pošto je bila sačinjena od muslimana se raspala tako da su Blagajci preuzeli kontrolu nad tim dijelom ratišta.
Bojna u Dračevicama je takođe razoružana.
Samo Bjelopoljci nisu poduzeli ništa ostali su u hvo-u sve do oslobođenja istog.
Muslimani Stoca i Dubrava nisu tad napadnuti, evo šta neki momak priča o ratu na tom područiju, pa koga intersuje neka pročita.
25.04.2010.
Stolac 1991.-1993.
Skoro je 20 godina od početka rata u BiH. Posto sve lagano pada u zaborav, a i malo toga je napisano o desavanjima u Stocu, svrha ovoga je da se barem djelimično prikaže rat i stradanje bošnjačkog stanovništva Stoca sa aspekta nekog ko je to doživio i preživio.
1991.
I tako rodje i prijemni za gimaziju (pisem od tada jer do 1991.i nije bilo nesto posebnih dogadjaja), koja je otvorena nakon par desetljeća izbivanja iz Stoca. Fina raja je dosla u Ib razred, većina onih sto sam isao sa njima u osnovnu a dobili smo i dosta novih iz skole u Crnicima, razred pravog bratstva i jedinstva, sve izmjesano (kako je i moralo biti:)- moj koelga iz klupe predsjednik (hrvat – Miro Maric), ja zamjenik (musliman, tad Bosnjaka nije bilo) a neku trecu funkciju, tipa sekretara i sl. je imala srpkinja (Jelena Mihić, kćerka predsjednika SDS-a Stolac. Razrednik prof Bajro Čerkez, legenda od čovjeka, i proslavljeni šahista J
Predveče je sukoba u Hrvatskoj, Slovenija je vec bila proslost, a polako se rat rasplamsavao i u Hrvatskoj a pripreme su uvelike tekle i po BIH, samo što „za rat ne treba dvoje“ kako smo mislili nego samo jedno.
I tako malo po malo lagano krenu i kod nas..19.09.1991- Dok smo se bavili hemijskim apstrakcijama i dumali kako od vazduha napraviti nuklearno gorivo ( tj. bili na casu hemije kod prof. Time Zugor) najednom se začulo se negdje u blizini pucanje iz automatskog oruzja
Svi u panici, bjezimo sa nastave, raja vani prica svasta, ko je pucao i zašto.Uglavnom famozni srpski rezervisti su prohujali Stocem pucajuci i uzimajuci robu iz radnji ''na veresiju''' uglavnom alkohol, te se stacioniraju u Lokvama (pisem tako da ce oni koji su zivili u i oko Stoca skontati sve lokacije, bez posebnog opisa). Po Stocu panika, narod ne zna sta ce, a nama drago jer-nema skole. Odem do majke u radnju koja isto nije znala sta se desava (pored kuce u stocu u kojoj je bila radnja tj trgovina gradjevinskom opremom imali sam kucu i na selu gdje sam i isao skoro svaki dan).
Od narednog dana slabo sta je radilo, pozvan je rezervni sastav policije po mjesnim zajednicama, uveliko se prica o mogucim sukobima, ja sam uzivao ici na Drenovac gdje je jedan od mojih rodjaka bio komandir rezervnog sastava policije i tu razgledati naoruzanje koje su imali.
Po selima su vec bile neke straze, narod se plasi mobilizacije (jedno vece je u selo dosao neko i rekao da dolaze rezervisti i da prislino mobilisu pa su se muskarci pokupili u obliznju sumu i cekali rezultat al niko nije dosao). Ja sam sa rodjacima navecer isao i posmatrao sta se desava u Lokvama, moje selo je na vecoj nadmorskoj visini odakle se vidi cijela Dubravska visoravan gdje su bili rezervisti, i fino bi vidjeli pucnjeve po noći. Narod po Dubravama, vecinom Hrvati, su izbjegli u mjesta preko Neretve, mi muslimani ko muhe bez glave, samo slusamo nece biti rata, bit ce to sve dobro i toga se drzimo Nakon 10tak dana rezervisti su se povukli i to preko Trebinja na Dubrovnik. Navecer bi izlazio i gledao plamen od topova i haubica kako u daljini granatiraju Dubrovnik, a mi i dalje mislimo nema rata, iako se mogao „namirisati“ barut iz topova..
I onda se sve smirilo do negdje sredine februara. Isli smo i dalje u skolu, Srbi iz Ljubinja i sa Dabra su sve slabije dolazili, bilo je jasno da se nesto sprema al mi smo nekako na to zatvarali oci i pokusali normalno da zivimo.
A onda u februaru na putu prema kuci zastanemo na Drenovcu i dok sjedimo cujemo pucanj iz topa ili nesto slicno. Sve naroda sto je bilo u kafanama je istrcalo i gledalo sta se desava.. Sjecam se da je Asim Bjelevac, vlasnik kafane, imao neki durbin kao kod onih gusara i da smo naizmjenice gledali. A u stvari srpski rezervisti su sa Bančića granatirali neko osmatracko mjesto ZNG-RH. Zenge su odavno bile na Stolovima, kao malo izvidjali, pravili neke bunkere a u stvari samo izazivali tadasnju JNA i testirali njihovu tehniku. Taj sto je gadjao sa Bancica je unistio neki bunker iz koga su na vakat zbrisali vojnici sto smo vidjeli durbinom. I od tada nikad mira, svako malo se puca sa Bancica po Udori, Stolovima...Srbi ne dolaze u skolu, jedan dan je bilo bas zestoko, ZNG su malo čačkale mečku i pucale sa Stolova dok nije pocelo pravo granatiranje, po Hrasnu, Stolovima, oko Popovog polja. Svi iz sela smo se postrojili po nekim uzvisinam i posmatrali granatrianje, taj dan sam prvi put cuo i VBR, a pucalo se iz svega i to cio dan.. Od tada polako pocinje selidba naroda iz sela koja su bila u tom regionu u Stolac i Čapljinu, i moji su prebacili sve vrijednije u Stolac al smo i dalje dolazili i boravili na selu. Hrvati iz okolnih mjesta kao i iz mog sela su otisli ili za Hrvatsku ili zapadnu hercegovinu i to svi sem muskaraca koji su lafo ostali da se odupru mogucoj agresiji.
Onda opet malo smirivanja situacije i konacno 03.04. na Drenovac su dosli pripadnici vojske RH i to brigada iz Imotskog. -116, i ljudi se ukopali ko da su svoji na svome. Tad su naravno svi Srbi sa Poplata (koji je odmah ispod Drenovca koji mu dodje kao neko uzvisenje ili mala visoravan ali ekstra stratesko mjesto) svi iselili u Ljubinje ili dalje...mi smo u Stolac i dalje isli sa manjim ili vecim poteskocama sa vojnicima na Drenovcu, od koga su jako brzo napravili utvrdjenje. Ponekad bi dosli i u nase selo da vide jel sve stima odnosno da malo ispipaju puls muslimana na tim podrucjima, i koliko znam skoro svi su ih gledali blagonaklono.
A onda 07.04. cini mi se dok smo isli ka Stocu i slusali radio cujem da su i kod nas osvanule barikade, koje su tad bile u modi....postavili ih Muslimani, kao mi ne damo ni JNA i HV da ulaze u Stolac, srba nije ni bilo nit ih je ko zvao a hrvati se lukavo odbii da se prikljuce nasim momcima....1 dana i gotove i barikade, sve opet po starom
Slucajno ili ne poklopio se datum sa datumom proglasenja NDH 1941.god – 10.april 1992.god kada je poceo napad srpske vojske (jos uvijek nisu bili cetnici,bar ne oko Stoca) na polozaje HV na Drenovcu i okolo...jos od 7h sve je gorilo, nemam nacin da opisem taj sok kada su me probudile detonacije granata iz raznovrsnog oružja i orudja. Inace Drenovac je udaljen 4km od moje kuce, narod po selu je bio u panici, niko nema pojma sta se desava i sta da radi, nekoliko muskaraca iz sela se kroz sumu privuklo na nekih 1km od drenovca i donijelo ne bas sjajne vijesti-HV se povukao....moj otac i jos jedan rodjak su otisli pjeske do stoca, tamo je narod bio u panici al se nista nije desavalo, kakvo je stvarno stanje bilo u gradu ne znam al znam da su oko 14-15h srpski tenkovi prosli kroz grad bez ikakvih pokusaja da im se neko suprotstavi sto je opet bilo ravno ludilu jer se nije imalo cime suprotstaviti koloni od 10tak tenkova
Bilo je oko 16-17h popodne, svi smo cekali da neko donese odluku kud da se ide i sta da se radi kada se iznenada pojavilo 5 vojnika HV, i to Hrvata iz Dubrava koji su nam rekli da su Srbi uzeli Drenovac a da oni bjeze kuci svojima, dvojica komsija hrvata su istog trena krenuli ka hutovom blatu tj.londzi,gdje je, po informacijama koje smo dobili kasnije, organizovan trasport camcima za Čapljinu i dalje u Hrvatsku..
Nas 10-tak familija muslimana koji smo ostali u selu smo se spakovali i izbjegli u sumu, noseci samo ono neophodno, oko sela su vec pocele padati granate, ja sam sa roditeljima, dedom i nenom (brat je odranije ostao u blokadi u Mostaru) u jednu dolinu koju je bilo skoro nemoguce pronaci, za nama je doslo i jos 20-tak mjestana i tu smo proveli noc, posmatrajuci i osluskujuci sta se desava na i oko Drenovca.
Vidjeli smo mnostvo svjetala od auta kojima su hrvati okolnih sela isli do Drijenskog jezera da bi se dalje prebacili ka Hrvatskoj...noc je bila tiha kao da je sve normalno, nisu se culi ni pucnji ni granate.
Moj otac je jedan od rijetkih imao kakvo-takvo oruzje, i to M48, dok se ja nisam odvajao od nase lovacke puske, skoro niko u selu nije imao bilo kakvo oruzje sem jednog AK47 koji se rodjak dobio kao rezervni policajac, jedne PAP-ovke takodje kod rezervnog policajca i par lovackih pusaka
Naredno jutro smo se vratili u selo, niko nije dolazio, pocelo je granatiranje onih podrucja gdje su bili vojnici HV, pucalo se iz svega a i avioni su par puta istresli bombe na te polozaje. Nakon toga su gratane zasule i okolinu sela. U opštoj panici i bježaniji svi smo se raspršili na svoju stranu- moja familija u jednu obližnju šumu tj dolinu, gdje smo čekali cio dan i skrivali se, dio stanovništva prebacio do Stoca preko Kruševa, dijelom autima dijelom pješke, dio je otišao u Zagnježđe a dio u stare kuce u Cerevu.
Taj dan su srbi svojim tenkovima dosli do Londže, Boljuni i na prevoj Stolovi al dalje nisu mogli. To je bila linija na kojoj se narednih dva mjeseca vodio pravi rat izmedju ovih vojski, mi smo bili u sredini, bez ikakvih informacija i ideja sta raditi. Mi smo zivili po sistemu dana i noci-po danu se svi vrate u selo a navecer se spava u sumi. U medjuvremenu su otac i jedan rodjak isli u Stolac i prenijeli stanje odozdno. JNA je sve drzala, ali je grad zivio iole normalno. Nije bilo hapsenja, ubistava, radile su neke javne ustanove, prodavnice. Uglavnom rat bez rata.
Kod nas su bili i mjestani iz par okolnih sela, od kojih je jedan, Mujo Bjelevac, često isao u svoje selo i donosio informacije sta se desava. Tamo se vodio pravi rat i nikoga nije bilo u tim selima- Bjelojevici, Udora, Dubrava.
Sve je bilo dobro do 19.4. kada je u selo dosla prethodnica srpskih snaga koja je zarobila 3 muskaraca koje su zatekli u selu. Moji su se na vrijeme sklonili i sjecam se da je po mene došao jedan rodjak koji je rekao da trebamo vojsci predati lovačko i ostalo oružje inače će ubiti ove momke. Odmah smo krenuli nazad, i predali oružje dvojici rodjaka koji su ga odnijeli na Drenovac. Ciljano su trazili oružje jer su vjerovatno imali podatke od mještana- 3 lovačke puše i ovaj AK47 iz rez. milicije. Oni su otišli na Drenovac a otac je otišao u Stolac da javi našim ljudima u SUP-u. Momci su pušteni istu večer u Stolac a i vec sutradan smo ja i roditelji otisli u Stolac, jer više nije bilo svrhe boraviti tu, dok su dedo i nena ostali i dalje na selu. U Stocu je bilo nekako cudno, prividno mirno, nista se ne desava, cak sam isao i u skolu 15tak dana. U to vrijeme su srbi vec usli nase selo al nikom nisu pravili probleme, oko 2km dalje su napravili svoju bazu i odatle minobacacima gadjali hrvatske polozaje, tada su u toj vojsci bili pripadnici rzervnog sastava JNA iz Crne gore i Trebinja, cak i dio muslimana. Otac i rodjaci su često išli pješke na selo, uz dobivene dozvole od vojske, i nosili ono što je nedostajalo ljudima koji su ostali. U toku toga su doživljavali svakojake neprijatnosti od vojske na koju su nailazili, mada je bilo i izuzetaka.
Sve do 20.05. mještani su boravili na ovom podrucju a onda su hrvati napravili ofanzivu i zauzeli sve do linije Krusevo-Drenovac-Duboka.
Mjestani naseg sela su izbjegli u Stolac jer su hrvati granatirali selo i okolinu, jedan dan je palo oko 20 granata u samo selo i sutra je sav narod otisao za Stolac. I tada je se desilo nešto začudjujuće-vojska je dopustila da se ode autima i kamionima na selo i prevezu mještani i roba. Iako je sam put bio opasan ipak su se svi uspjeli izvući.
U Stocu se tada vec pomalo mijenjaju stvari, rezervisti odlaze nazad a linije preuzimaju lokalni srbi koji su se do tada sepurili u uniformama po gradu, nisu pravili neke vece probleme al opet nije bilo pozeljno puno se kretati po gradu u vecernjim satima. Od kraja maja pojedni muskarci su odlazili do Kruseva, gdje je bila smjestena komanda hrvaskih snaga a srpske linije su bile nikakve ili straso porozne, svega na par mjesta oko grada su imali bunkere, i primjetili da raspolozenje prema nama muslimanima koji smo ostali u stocu ovih 40 dana (od nekih 6.000 hrvata Stolacke opstine mozda par stotina ih je ostalo,ostali su pobjegli u Hrvatsku) nije bas sjajno.
Dopisnik radija Sarajevo Ivo Raguz je 10.4. javio da su tenkovi u Stocu docekani sa cvijecem sto je imalo velikog uticaja na dalje odnose muslimana i hrvata u i oko Stoca. Ja do danas nisam uspio upoznati osobu koja je dala to cvijece vojnicima na tenkovima, niti naći nekog ko je bio očevidac toga.
Po Stocu se vec osjetilo da ce se srbi povuci, vecina ih se selila ka Berkovicima ili Ljubinju, linije su preuzeli domaci vojnici koji su i na silu regrutovani, nervoza je bila sve veca jer se iz grada polako odvozio cio vozni park svih firmi, nas narod se kao pokusao suprotstaviti ali osim nekih protesta nije se dalje moglo, jos je i cudo kako nikom nije nista bilo. Srpski najistureniji polozaj je bio na Osanjicima, odakle su svaku noc pucali po Gorici i Krajsini.
Negdje pocetkom juna u rane jutarnje sate probudile su nas snazne detonacije iz pravca Čapljine i Mostara (tačnije 6.7. kada je počela operacija „Čagalj“ za detalje pogledati internet), niko nije znao sta se desava dok popodne nije naisao jedan srpski vojnik, koji je ocigledno pjeske dosao iz Čapljine kanjonom Bregave, i rekao da je bio veliki napad na tasovcice, prebilovce i da su linije pale. Po Stocu je nastala uzbuna, srbi su uzurbano prebacivali stvari, vise se nije moglo normalno hodati, pucalo se i po carsiji.
Nekoliko dana ranije bosnjaci su morali predati u SUP (MUP) svo noruzanje koje su imali da bi nakon 09.06. isto bilo vracano. Pripadnici HOS-a su vec dolazili do grada, jer su cijele Dubrave bile nicija zemlja, u jednom takvom ulasku su zarobili 2 pripadnika policije, medju kojima je bio i moj rodjak Fadil , i odvezli ih prema Čapljini, usput zarobivsi i troje srba iz mjesta Poprati. Ove momke iz MUP-a su nakon maltretiranja pustili, dok su srbe uputili u logor Dretelj. Po carsiji se niko nije kretao bez vece potrebe mada su i dalje radile neke prodavnice i kafici, najveci apsurd je bio da su jednog dana u grad dosla nekolika pripadnika HOS-a u civilu i otisli u centar u kafic gdje su vec sjedili srpski vojnici. Nakon sukoba i jedni i drugi su se razbjezali a od tada je pocelo neprekidno pucanje sa okolnih brda na sve sto se krece, jedan od prvih koji je stradao je bio Emir B., i to samo nekoliko minuta nakon sto je dosao do nas da kaze da je rodjak , koga su zarobili pripadnici HOS-a, dobro i da je pusten.
Tu vecer su pale i prve granate na sam grad, i to oko duhanske stanice. Obzirom da je nasa kuca bila prva iduci u grad kanjonom Bregave naredni dan je iznenada dosla grupa vojnika HVO, koji zbog granatiranja nisu mogli dalje nekoliko sati, pricali su o stanju na terenu, kako su srbi razbijeni i povlace se, i imaju jos uporiste na Osanjicima na koje je pak izvrsen napad naredno jutro. Uz gubitke na obje strane srbi su se povukli ka Hrgudu i Dolu. Snajper je i dalje pucao sa Komonja brda, i to u blizini kule i famoznog natpisa TITO. Muslimani su poceli da se masovno iseljavaju iz grada, a kolona ljudi je isla pored moje kuce tako da sam vidio mnostvo poznanika koji su sa svojim familijama isli na slobodniji dio a dalje ih je vecina zavrsila po jadranu i Čapljini. Uglavnom nakon par dana od pocetka granatiranja Stolac je bio sablasan, ja sam jednom ''zbrisao'' od kuce i otisao do autobuske stanice, slike su bile ravne onima iz filmova od II svj.ratu, cio Podgrad i dio oko stanice je bio doslovno unisten vec prvih dana granatiranja, jedino niti jedna granata nije pogodila podgradsku dzamiju. Nasi momci su se uveliko prijavljivali u HVO; jer Armija BIH tada nije ni postojala u ovim krajevima, i oni su lagano preuzeli sve linije oko Stoca. I Mostar je takodje bio slobodan grad, iz koga se konacno vratio i moj brat, koji je sve vrijeme opsade bio u njemu i za koga nismo nista culi mjesecima.
Nakon nekih 7-10 dana stanje u gradu se stabilizovalo. Linije su vec bile uspostavljene, na Osanjicima, Komonju brdu, Njivicama, Poplatu. Stolac je postao grad duhova, iako ne toliko blizu linijama zbog svakodnevnog granatiranja skoro svo stanovnistvo se iselilo iz grada, ostalo je jako malo citavih familija, uglavnom su ostajali muskarci koji su bili ili u HOS ili HVO a dio u CZ. Kod nas su nakon prvih dana dosli Avdo Turkovic i Huso Sefo, iz elektrodistribucije, u gornjim dijelovima grada zivot je bio jako opasan dok je nasa kuca bila malo izdvojena i slabije izlozena granatiranju, barem prvih dana rata. I moj otac je poceo raditi sa ljudima iz elektrodistribucije, bilo je njih 10tak koji su svakodnevno radili na osposobljavanju dalekovoda iz Čapljine kako bi se u Stolac dopremilo barem nesto struje za prioritete, a obzirom da je u blizini bila i glavna trafo-stanica tako smo i mi svo vrijeme imali struju. U medjuvremenu se dio nasih rodjaka i komsija vratio na selo i zateklo polovinu sela spaljenog, izmedju ostalog i nasu kucu, iako je po pricanju srpskih vojnika koji su medju posljednjim napustili te krajeve nakon njih sve ostalo citavo, tako da se na kraju ispostavilo da su selo zapalile jedinice HVO, sto predstavlja vjerovatno prvi slucaj ove vrste u nasim krajevima sto je samo bio nagovjestaj onoga sto se muslimanima Stoca spremalo u narednim mjesecima.
Mi smo prvi put posjetili nase selo pocetkom jula, i to veca grupa, i tom prilikom smo imali dosta neugodnosti sa vojnicima HVO koji su bili stacionirani na tom podrucju. Po povratku sa sela su nas zaustavili i oca i rodjaka odveli na ispitivanje u selo Boljuni gdje imje bila komanda. Pošto su dobili informacije koje su ih interesovale, a ticale su se paljenja sela, vratili su ih nazad. U Stocu je svaki dan bio isti-konstantno granatiranje bez nekog posebnog reda, al ne previse, najcesce centar i Gorica, u medjuvremenu je izgorio hotel, bolnica je radila samo u Kostanoj gdje je bilo par doktora a sve teze ranjenike su slali u Čapljinu i Metkovic. U tom periodu cest gost kod nas je bio i Semir B., koji je pocetkom avgusta i mobiliziran i donosio je vijesti sa prve linije, o odnosu medju nasim vojnicima, koji su uglavnom bili na prvim linijama, i hrvatima koji su se pak uhljebili po raznim komandama, logistikama i sl. A onda 14.8. u vecernjim satima pocinje dotad nezapamceno granatiranje, sa svih polozaja i iz svih oruzja gotovo bez prestanka se pucalo po cijelom Stocu, sve do jutranjih sati kada smo culi zvuk tenkovskih gusjenica i pomislili da su srbi probili linije i usli u grad. Granatiranje se nastavilo ali ovaj put po linijama, dok se u borbu aktivno ukljucila i artiljerija HVO koja je intenzivno gadjala polozaje srpskih snaga. Tokom dana stizale su svakakve informacija da bi u vecernjim satima, kada se sve vec malo smirilo, dosao neko iz obliznjeg naselja i ispricao da su srbi pokusali da udju u stolac i tenkovima i pjesadijom ali da je 1 tenk unisten ( i do nedavno se nalazio pored puta Stolac-Berkovici) a pjesadija vracena na njihove linije uz velike gubitke. To je bio jedini pokusaj srba da udju u stolac, od toga dana su se orjentisali na svakodnevno granatiranje koje nije bilo veceg intenziteta. Krajem avgusta se desio i prvi veci incident izmedju Armije BIH i HVO, kada vojnici HVO nisu dozvolili prolaz pripadnicima armije na punktovima domanovici i crnici. Pocetkom septembra je doslo i do prvog ozbiljnijeg granatiranja podrucja oko nase kuce, a taj dan tesko je ranjen moj brat i nena dok je dedo poginuo. Tesko je opisati osjecaje toga dana ali nakon sto je sve proslo mogu reci da je moglo biti puno gore jer je u razmaku od 15tak minuta palo oko 30 granata u krugu od 100-200 metara a ja i majka smo sa komsijom Senadom Č. brata prebacivali do bolnice. Nakon toga su i radnici elektrodistribucije presli na drugu lokaciju, jer su tu bili izlozeni vecoj opasnosti a ja sam na neko vrijeme otisao do rodbine u Dubrave da bi se jako brzo vratio. Cesto sam isao kod rodbine na selo i jednom prilikom sam bio i ''mobilisan'' skupa sa ostalim da idemo praviti bunker iznad Drenovca, tada sam primjetio jako veliku odbojnost spram muslimana kao i nepostojanje namjere za napad na srpske linije. Po rijecima jednog od komandanata to je bila "osmatracnica za buducu granicu".
Jesen i zima prosli su bez nekih posebnih desavanja. Jedino je pocetkom novembra pokusan napad na srpske linije od Mostara do Stoca, to je bila ''akcija'' za koju je znalo svako dijete i u Stocu i u okolini, moral je bio takav da su pojedini vec vidjeli zauzete sve linije oko Stoca, cak i Hrgud. Naravno nista od toga nije bilo, srbi su odbili napade, nasi su izgubili dobar dio ljudstva i to su ginuli vecinom muslimani koji su bili u elitnijim HVO jedinicama, jedino je u toku akcije poginuo i Pero Dalmatin, a i to tome se svasta nagadjalo ko i kako ga je ubio. U tom periodu su srbi instalirali neki top na Hrgudu koji je sijao strah i trepet po gradu, jer se od minobacackih pa cak i haubickih projektila moglo skriti, od trenutka kada bi se cuo zvuk ispaljivanja granate proslo bi i do 30 sekundi prije nego bi granata pogodila cilj, kod ovog topa to nije bio slucaj jer se zvuk ispaljenja poklapao sa zvukom eksplozije tako da je bilo nemoguce naci neki zaklon.
Takodje trebam navesti da je u ovom periodu Stolac opljackan do temelja, i spaljene skoro sve srpske kuce i crkve. Sve vrijednije (nekoliko tona duhana iz duhanske stanice, vozni park koji je ostao po preduzecima kao i masine iz preduzeca) su organizovano pljackale formacije HVO i to je sve islo u Hrvatsku dok su se ostali morali zadovoljiti pljackom privatnih kuca i stanova stolackih srba kao i useljavanjem u njih.
Kompletna komanda, logistika, humanitarne organizacije su bile smjestene u srpskim stanovima u novim zgradama koje su se rijedje granatirale.
Tokom zime dobar dio vremena sam provodio na selu, gdje je stanje bilo mirno ali su jednog dana pripadnici HVO na prevaru saznali da u selu ima nekog naoruzanja i pod izgovorom sigurnosti vojnika sve to oduzeli. Po Stocu uvijek ista slika. Svakodnevna granatiranja, ogranicenost kretanja po gradu, vec se pomalo zatezu odnosi jer je sredinom jeseni doslo do prvih sukoba u Prozoru. I tako je to trajalo do pocetka aprila kada iz nekih razloga koji nikom od muslimana nisu bili jasni (jer smo slijepo vjerovali u HVO) dolazi do prvih hapsenja po gradu i odvodjenja u logore. Medju prvim su bili komandant CZ Mahmutovic i jos par uglediniih Stocana. Stocani su vecim dijelom isli u Mostar i prikljucivali se Armiji BIH tj brigadi Bregava koja je bila stacionirana na Gubavici a drzala liniju na Rotimlji, poznata Semica gradina. Nakon 15.4. i napada na Ahmice doslo je i do razoruzavanja svih vojnika ARBIH koji su se zatekli na Gubavici, dio je zarobljen a dio se prebacio na Rotimlju gdje se i dalje, kojeg li apsurda, drzala linija skupa sa HVO, koji je drzao linije od Rotimlje do Stoca. U Mostaru su takodje poceli prvi sukobi al nista toliko do 9.maja, kada je krenuo otvoreni napad na Mostar a po stocu pocela masovna hapsenja i razoruzavanja svih ''nepodobnih'' pripadnika HVO.
Kod nas se u to vrijeme krio rodjak Fadil, koji je bio u Armiji BIH ali su ga sukobi zatekli su Stocu, a kako nije mogao boraviti kod svoje kuce jer su znali da je u Armiji prebacio se do nas, gdje je boravio tokom dana a navecer ponekad odlazio do kuce. U popodnevnim satima 9.maja do nase kuce je doslo vozilo policije HVO i u njemu nas komsija Zvonko Papac,uz pratnju 2 vojnika. Trazili su mog oca, koji je, pretpostavljajuci sta bi se moglo desiti, izasao iz kuce i skrio se u obliznje prostore nekadasnje ekonomije. Ja sam rekao da nije tu, a Zvonko je rekao da bi bilo potrebno da se javi u policijsku stanicu radi ''informativnog'' razgovora. Na moje iznenadjenje nisu ni usli u kucu, gdje je spavao rodjak, vec su se odmah vratili nazad. Ja sam nakon njihovog odlaska potrazio oca i rekao mu o cemu se radi, tako da je on istu vecer uzeo neophodne stvari za boravak u sumi, nesto hrane i oruzje koje smo imali i otisao u obliznji sumarak, Mackovac, gdje je proveo narednih 15tak dana, dolazeci samo navecer da bi uzeo hranu i vodu. Rodjak je istu vecer otisao pjeske kanjonom Bregave do rodjaka na Skaljevinu, da bi nakon toga krenuo prema Mostaru na polozaje ARBIH i bio uhapsen sredinom juna skupa sa ostalim koji su bili na liniji na Rotimlji.
Taj isti dan su policajci HVO odveli u logor dosta stocana, medju njima i 2 nasa rodjaka koje su zatekli na selu. Period do 30.6. je protekao prilicno mucno, iako se vecina Stocana pokusala iskljuciti iz stvarnosti, obzirom da je oko 70-80% Stolackih muslimana bilo u HVO svi su se tjesili da oni nece doci u situaciju da budu odvedeni u logore kao drugi koji su bili u ARBIH. Na snazi je bilo neko vjestacko primirje, pa kako se nije pucalo po gradu vecina naroda koja je zivjela je tokom dana odlazila na kupanje na Bregavu, sve je izgledalo kao da nije rat uopste. Cak se i moj otac vratio i boravio kod kuce, jer se situacija kao malo smirila, vise nije bilo hapsenja, a i u Mostaru je bilo mirnije pa se sve to valjda odrazilo i na stanje u Stocu. Medjutim taj prividni mir je trajao sve do 30.06.1993. kada su jedinice Armije BIH zauzele kasarnu Sjeverni Logor i cijelo Bijelo Polje i tako se povezali sa jedinicama ARBIH iz Jablanice. Taj dan i nije bio nesto posebno buran, mada se tokom popodneva primjetio dolazak vecih snaga HVO u prostore bivse Kostane bolnice. A onda je pocelo. Vec te veceri je dobar dio stolackih muslimana koji su bili u gradu uhapsen, jedinice HVO i HV koje su dosle iz okolnih mjesta izasle su na linije odbrane oko stoca i razoruzali sve muslimane koji su bili na linijama i poslali ih direktno u logore u Capljinu i Mostar -Dretelj, Gabela, Heliodorom. Vidio sam kada su vojnici HVO dosli do komsijine kuce i odveli ga sa sobom. Ja i otac smo skupa sa majkom i rahmetli nenom otisli u obliznje zgrade koje su bile napustene i cekali da padne mrak da bi odlucili sta i kako dalje. Dok smo se krili u toj prostoriji koja je tik pored puta, pored nas je procao citav vod vojnika HVO koji na srecu nisu nista pretrazivali vec su isli na strazu na Separaciju, gdje su bili postavljeni da sprijece pokusaje bijega sa Gorice i Krajsine. Kada se smracilo majka i nena su se vratili u kucu, jer smo zakljucili da za sada odvode u logore samo muskarce. Tu istu vecer smo ja i otac otisli u sumu gdje se otac od ranije krio. Primjetili smo nekolicinu momaka koji su uspjeli izbjeci hapsenje i javili im se. U toj grupi su bili Malik i Merzuk Jugo, te jos jedan momak sa Gubavice, Enes Grabovac. Oni su nam ispricali da su vojnici pokupili sve muskarce od 16-75 godina, a oni su se sakrili u stanovima i nakon prolaska vojnika pored Bregave se prebacili do Vidova polja i dalje u sumu. Tu vecer su oni proveli u pecini koja se nalazi na vrhu brda u kome smo se skrivali. Sutradan se nastavilo hapsenje i potraga za preostalim muslimanima. Vidjeli smo kako hapse ljude u okolini novog podgradskog naselja te po Gorici i Krajsini. Mi smo navecer otisli do kuce i saznali da su svi koji se nisu na vrijeme sakrili ili otisli iz grada uhapseni. Ostale su samo zene i djeca te stariji muskarci, kojih ionako nije bilo mnogo u gradu. Naredni dane smo provodili po cio dan dvogledima posmatrajuci sta se desava po gradu. HVO je imao punkt kod Metala i niko nije mogao neopazen otici iz grada. Pored toga vrsili su svakodnevne upade po stanovima i kucama trazeci muskarce koje nisu uhapsili u prvom valu hapsenja a za koje su pretpostavili da se kriju u i oko grada. Do nase kuce du dolazili par puta i sve pretresli, a sto smo mogli vidjeti dvogledom, jer je udaljenost oko 1km, a kako smo imali dosta rodbine u Njemackoj majka je govorila da je otac otisao u Njemacku a da sam ja u logoru tako da nije imala vecih problema. Momci koji su se krili sa nama su nakon 3-4 dana otisli nazad kuci jer vise nisu mogli izdrzati, od njih je Merzuk odmah nakon par dana uhapsen, dok je Malik uhapsen kada su iz Stoca deportovali svo stanovnistvo. Treci momak, Enes Grabovac, se i nakon odlaska zena i djece iz grada sakrio i ponovo dosao do nas da bi se skupa krili i pokusali prebaciti do Mostara. Dani u sumi su prolazili jako sporo, i mi smo isli svakih 3-4 dana do kuce da bi uzeli hranu i vodu i tu sto krace boravili, mada se vojnici HVO nisu kretali nocu. Po danu je vec bilo drugacije, jer se par puta desilo da vojnici zalutaju trazeci put za Neum i da dodju skoro do mjesta gdje smo mi boravili. Jedne prilike smo zaculi neku galamu i pucnjavu nekih 500m dalje od nas, pomislivsi da se radi o pretrazivanju sume odlucili smo se prebaciti do Bregave, gdje smo se mislili kriti u njenom siprazju. Na srecu nije se radilo o tome pa smo nakon 2 dana provedenih u kanjonu Bregave ponovo dosli nazad na isto mjesto i tu ostali sve do odlaska u Mostar.
U zoru 13.7. probudili su nas zvuci bliskih borbi i jakih detonacija u pravcu Dubravske visoravni. Bili smo uvjereni da je ARBIH pokrenula napad na Dubrave i Stolac. Zestoke borbe su trajale cio dan, cak i na obliznjim Maslinama culi smo pucnjavu iz lakog naoruzanja. Primjetili smo i veliki broj autobomila koji se iz pravca Dubrava kretao ka Stocu i skupljao kod crkve, vjerovatno su lokalni hrvati bili uplaseni napadom i krenuli sa bijegom ka Neumu. Nazalost sto je dan odmicao borbe su jenjavale, a mi smo tu vecer otisli do kuce i gledali HTV dnevnik i javljanje Smiljka Sagolja sa Bune, tako da nam je bilo jasno da napad nije uspio. Poslije toga situacija u gradu se drasticno pogorsala, po vodu se moralo ici u grad jer se iz gradskog vodovoda nije smjela piti, struje i hrane je takodje bilo sve manje jer su prestale podjele u merhametu, u logore su odvodjeni sve mladji muskarci tako da je 4.8.1993. kada su iz grada protjerani svi muskarci, docekao mali broj muskaraca i to djece i jako starih osoba. Zadnjih 10tak dana pred odlazak po gradu se sirila prica da ce nase stanovnistvo biti zamjenjeno za hrvate iz Kaknja i Varesa i shodno tome svi su se polako pripremali za neizbjezno. Tako smo i mi savjetovali da majka i nena spakuju par kofera u slucaju da iznenada dodje do deportacije. Jedno jutro uocili smo veliki broj kamiona i autobusa na ulazu u Stolac. Tu su stajali skoro cio dan da bi se na kraju vratili nazad prema Capljini a takodje smo jako cesto primjecivali i veliki broj cisterni koji su iz pravca Berkovica odlazili ka Capljini i sutradan se vracali, a vjerovatno se radilo o transportu goriva koje su dogovorili hrvati i srbi jer je od 30.juna do 4.avgusta na Stolac palo slovom i brojem 1 (jedna) granata!! i to negdje visoko u Poplasice. U tom periodu izgorile su ili srusene sve stolacke dzamije. Mogli smo gledati kako gore podgradska i carsijska dzamija i kako su to vjerovatno izveli isti ljudi koji su taj dan spalili Osanjice i Barane, jer je jedino auto koje smo primjetili da odlazi i da se vraca sa Osanjica taj dan bila maskirna lada karavan, a odmah nakon povratka planula je i carsijska dzamija.
A onda je dosao i taj 4.avgust. Probudili smo se oko 5h ujutro jer se cula uzasna buka iz pravca grada, kad smo pogledali kroz dvoglede vidjeli smo mnostvo autobusa i kamiona koji idu u Zeljezaru i ka gradu, te veliki broj ljudi koji su iz pravca Gorice isli u Zeljezaru. Cula se i sporadicna pucnjava a onda smo primjetili i 2 vojnika koji su dosli do nase kuce. Zaculi smo galamu i pucanj a nakon toga smo vidjeli majku i nenu kako idu sa vojnicima prema gradu. Bili smo strasno potreseni jer smo shvatili da je dosao kraj boravku u Stocu. Nakon pola sata majka se sa jednim vojnikom vratila u kucu, uzela kofer i neke stvari i otisla nazad.oko 9h vec su krenuli autobusi i kamioni puni naroda iz prostora Zeljezare. Sve veci broj ljudi je dolazio do tog mjesta i ukrcavao se na kamione da bi pod pratnjom vojnika krenuo ka dubravama. Nama je najgore bilo sto nismo znali da li ce narod biti prevezen do Mostara ili dalje za Bosnu. Do kraja dana sve se smirilo. Otisli su i posljednji kamioni za nasim ljudima, grad je izgledao sablasno prazan. Radio BIH je u vijestima u 7h javio da je taj dan svo stanovnistvo Dubrava i Stoca deportovano u Blagaj, tako da je i nama laknulo i mogli smo na miru planirati prebacivanje na slobodni dio teritorije oko Mostara. Istu vecer do nas je ponov dosao Enes Grabovac, koji nam je ispricao da se sakrio u trosjed i da ga je hapsenje mimoislo ali da su sve muslimane odveli iz njihovih domova. Objasnili smo mu da je narod prebacen do Mostara i da i mi planiramo uskoro pokusati da se tamo prebacimo. Narednu noc do nas su jos dosli Omer Hairlic, Camil Moric i Ahmet Baljic, koji su se krili po sumi oko Orahovice i Zagnjezdja, tako da smo dogovorili da se krene put Mostara cim se za to pripremimo. Prvo smo tu noc otisli do nase kuce i uzeli hranu i oruzje. Saznali smo da ima jos nasih momaka koji se kriju u kanjonu Bregave. Kada smo se spremili za put i odlucili kojim pravcem da idemo otisli smo do Bregave da se nadjemo sa tim momcima i vidimo sta oni planiraju. U toj grupi su bili Senad Baljic, Sejo Steta i S. Gutosic, koji su odlucili da nece ici sa nama, Senad je cak predlagao da se predamo, sto nama nije palo na kraj pameti. Tako da smo mi oko 24h 05.08.1993.god. spremili stvari koje su nam neophodne i krenuli put Mostara.
Prvi pravac kretanja je bio prema suhom koritu Radimlje, do koga smo brzo dosli. Desno od nas ostala je u mraku Gorica, osim laveza pasa nije su culo nista drugo, jer su ionako do jucer na njoj bili samo muslimani-jako malo hrvata se vratilo nakon dolaska HVO u Stolac a vecina srba su je svakodnevno gledali preko nisanskih cijevi topova i tenkova. Da mi je znati kakav li je osjecaj da gadjas dojucerasnje komsije i prijatelje s namjerom da ih ubijes i porusis im domove, kakav je osjecaj pucati po gradu koji ti je sve dao, jer po Berkovicima, Dabru i okolnim mjestima nije bilo firmi, svi su radili u Stocu, u Stocu su na rukovodecim mjestima bili uglavnom srbi, i opet je postajala tolika mrznja prema njemu. Dovoljno je danas samo prosetati pored hotela i sve shvatiti. Al opet, kad je rat niko nikom nije brat, tu razum nema veliku ulogu, a pogotovu emocije. Iz kanjona Radimlje izasli smo nekih 100tinjak metara ispod kafane, po putu se niko nije kretao al smo ga ipak presli veoma oprezno, jedan po jedan i sa vremenskim razmacima od par minuta. U Popratima se cula pjesma iz sela, valjda su ljudi slavili sto ostaju sami, bez dojucerasnjih komsija - ali kratkog vijeka im je bilo slavlje. Nastavili smo dalje putem prema strelistu dok nismo stigli u podnozje nekog brda, preko koga se valjalo peti do slijedeceg cilja - Hodovske visoravni. Krecuci se uzbrdo cesto smo padali od tereta, jer svak je nosio barem 10-15kg hrane, odjece i vojne opreme. Izasli smo u neku staru ulicu kojom smo produzili ispod velike krivine i konacno izasli do neke catrnje, cini mi se da se zove Golubinka, u blizini jame u koju su u II svj. ratu ustase bacale srpske civile iz okolnih mjesta. Nakon kraceg odmora kreuli smo dalje ka Mostaru, i to asfaltnim putem. Iako jako blizu prvih linija fronta HVO i srpske vojske nista se nije culo, cak ni pucnjava iz pjesadijskog naoruzanja, pa bi covjek mogao steci dojam da se radi o jos jednoj idilicnoj avgustovskoj noci obasjanoj mjesecninom, a daleko je to bilo od idile. Po Dubravama su gorila svjetla po kucama dok su sela koja su do jucer bila puna muslimanskog naroda bila sablasno mracna iako su se po mjesecini nazirale nastambe. Oprezno smo isli dalje i priblizavali se prvoj kuci, pored koje se skrece za Ljuca, a ispred koje su na mjesecini bljestale nekakve cijevi koje su podjsecale na topove. Dosavsi u blizinu kuce stali smo pored puta i dvogledima poceli osmatrati eventualno kretanje koga pak nije bilo. Pored puta smo naisli na 3-4 kabla od poljskih telefona, za koje smo pretpostavljali da vode na prvu liniju, a kako niko od nas nije znao do koje daljine su linije HVO pretpostavili smo da se i u ovoj kuci nalazi bunker ili osmatracnica. Nakon nekih 10tak minuta osluskivanja i razgledanja zakljucili smo da je kuca prazna i nastavili dalje. Isli smo tako cestom dok nismo stigli do jedne lokve, koja se nalazi odmah ispod sada sagradjenog nastelja za izbjeglice ispod hodova. Skrenuli smo lijevo prema Kozicama jer smo zakljucili da je mala sansa da se moze dalje nastaviti asfaltnim putem. Vec smo bili dobrano umorni i iscrpljeni, sto od samog pjesacenja sto od dugotrajne napetosti i veoma vruce noci. Voda je bila skoro pri kraju, jer sam ja ostavio kanister od 10lit koji smo jako brzo ispraznili, tako da nam je ostalo nekih 4-5 litara vode u par cuturica i jednom kanisteru. Nakon provlacenja po nekim sumama i ogradama naisli smo na bunar, iz kojeg je pak voda strasno zaudarala, tako da je bila neupotrebljiva. Isli smo dalje i usli u selo Kozice, spaljeno do temelja. Na srecu po okolnim bastama smo nasli dosta jos zelenog voca, uglavnom jabuke, koji smo jeli da bi ugasili zedj, jer smo shvatili da ce nam tokom puta najveci problem predstavljati voda. Nakon Kozica naisli smo na neki pjesacki put, koji je isao u pravcu naselje na Hodovu, i poceli smo ga slijediti. Isli smo tako nekih kilometar kada nam se iznedana ucinilo da cujemo neci govor i neposrednoj blizni. Zaustavili smo se i nakon sto smo ustanovili da smo dosli veoma blizu nekog bunkera, jer se nerazgovjetan govor cuo i dalje, odlucili smo se vratiti nazad i opet skrenuti desno, sa namjerom da idemo do sela Trijebanj. Upali smo u neku gustu sumu po kojoj je kretanje bilo skoro nemoguce, kao i orjentacija. Nakon mozda nekih pola sata hodanja shvatili smo da se manje vise vrtimo u krug, vec se pocelo razdanjivati, bilo je negdje oko 5h ujutro i dosavsi u jednu malu dolinu svi smo od umora jednostavno klonuli i zaspali. Ni sam ne znam koliko dugo sam spavao al kada sam se probudio primjetio sam da je otac negdje otisao a i Omer se spremao da krene u obilazak, ne bi li mozda doznao na kojoj smo lokaciji. Kako su se ostali budli kasnije a niko od njih dvojice nije dolazio, odlucili smo da niko ne ide da ih trazi vec da sacekamo povratak barem nekoga od njih. U potpunosti smo ostali bez vode i sve misli su bile okrenute tome da li cemo u blizini naci neku catrnji ili bunar. Uskoro su stigli i Otac i Omer, nasli su neki bunar, koji je bio opet na otvorenom i odmah u blizini sela Trijebnja, iz koga se cula galama vojnika, jer smo znali da su tu stacionirani. Nakon neke vrste dorucka, a imali smo svakojakih konzervi, hljeba i vode nimalo, raspravljali smo da li treba cekati ponovo noc i krenuti dalje, kako smo prvotno i razmisljali, ili nastaviti kretanje po danu, sto je bilo puno opasnije ali smo se lakse mogli snalaziti i orjentisati. Odlucili smo da nastavimo put, i to sa ciljem da izadjemo u Rotimski potok, i dalje se spustimo do Hodbine, pa ispod Kvanja do Malog polja i dalje Blagaja.
Isli smo jedan iza drugog na nekom odstojanju od 10-15 metara. Probijali smo se kroz sumu koja je bila sve osim prohodna, i tako preskacuci po ko zna koji zid ispred nas se pojavio vojnik HVO. Iznenadjeni smo bili svi, ali smo se mi prvi snasli i momak je ostao napola podignutih ruka, jer mu je kalasnjikov bio na ramenu a mi smo oruzje nosili u rukama. Dvojica od nas 6 su ostala iza zida i nisu se ni pojavljivali. Momak je bio vidno iznenadjen i preplasen, jer je vjerovatno ocekivao da se nece ziv izvuci iz ovoga, ali niko od nas nije ni pokusao da sta uradi u tom smislu. Rekao je da se zove Peric, Zeljko cini mi se, i da je bio u posjeti nekim tetkama u Trijebnju, valjda u strahu nije imao prilike da izmislja pa je rekao da vojske ima svuda dalje osim preko Kvanja, da ih puno ima na grabu, Buni i Rotimlji, a sve su to bile nase opcije za prelazak na slobodni teritorij. Dalje je rekao da ima jos nasih ljudi koji se kriju oko Stanojevica i da je nekima licno i nosio hranu i vodu. Covjek je sav drhtao, preblijedio je i bez obzira sto smo mu rekli da se ne plasi nije mogao sakriti ocigledan strah. Od svih nas non-stop je gledao u Omera, jer je on bio u crnoj odjeci, izmrsao od dugotrajnog skrivanja i upalih ociju, a on je svo vrijeme drzao drsku od noza koji je bio u koricama. Nakon tih par minuta razgovora otac mu je rekao neka slobodno ide kuda je krenuo i da prenese poruku nasim komsijama da nismo u logoru i da smo presli u Blagaj. Covjek je nakon toga brzim koracima otisao ka Dubravama a mi smo trececi krenuli putem za koji nam je rekao da je slobodan od vojnika, i bio je u pravu, izbjegavajuci ona mjesta za koja nam je govorio da imaju vojnike, nismo imali priliku da se susretnemo sa njima.
Nakon kraceg vremena opet smo usli u neku sumu u kojoj se bilo uzasno tesko orjentisati. Nakon par sati hodanja skontali smo da se skoro vrtimo u krug i da nismo previse presli. Bilo je oko 11h, dan je bio uzasno vruc i vec nam je lagano nestajalo vode. Nekako smo nabasali na put koji je vodio prema Stanojevicima, usput pronasasvi nekoliko mjesta gdje su se krili mjestani, ali vode nije bilo. U hrani nismo oskudjevali ali voda je bila veliki problem. Dosli smo u blizinu sela, isli smo lagano jedan iza drugoga po okolnim bastama, ali kako smo culi neke glasove u daljini pomislili smo da se u selu nalazi vojska i lagano smo se udaljili. Niko nije znao kuda dalje, Enes je pominjao neki stari kolski put koji vodi na Gubavicu al nismo ga uspjeli naci u narednih sat vremena. Kada smo ga nasli skonatli smo da nam ne pase da idemo njime vec smo nakon kratkog vremena skrenuli sa njega i nasili na neki put koji je bio pravljen u vojne svrhe. Prilikom priblizavanja primjetili smo kamion sa koga su dopirali glasovi vojnika, pa smo opet bili prinudjeni cekati dok nismo uvidjeli da nema nikog u blizini, tako da smo presli preko tog puta i uputili se u pravcu rotimskog potoka, koji se zavrsavao u Hodbini, a sto je i bio nas cilj.
Ovi misleći da im govori Blažević su prema uputama opalili po svojima i tu je nasto masakr. Jedna granata je direktno pala među HV i tad je izbila panika. To je iskoristio jedan momak Gačanin, ime mu ne znam koji je imao sijač i opalio po njima i ostalo je istorija 
.
