HarTar wrote: ↑20/06/2020 23:33
Ništa sporno, Turska je demokratska država za razliku od teokratskog Irana. U Turskoj između 15 i 20% stanovništva čine Aleviti, dok u Iranu suniti nemaju čak ni jednu jedinu džamiju.
Ambasador je sunit. A koliko ti je retardirana ta vehabitska ubleha o "nepostojanju" sunijskih dzamija (btw, gdje su siitske dzamije u Turskoj?!), dokazuje i to da te i google map s lahkocom demantira. Dzamija Omera ibn Hattaba:
Umar ibn al-Khattab mosque
Akhand, Bushehr Province, Iran
https://maps.app.goo.gl/k9VoLBQ7Lj7R3Ctj6
Zelis li dalje? Ili ces sam potraziti dzamiju Imama Safije, Osmana, Ebu Bekra?
Ne bi vjerovao, cak i ulice i trgovi u Iranu nose njihova imena.
Ne bi li nesto i naucio u svom zivotu:
Iranofobni mit o nepostojanju sunijskih džamija u Teheranu
Image
Dublja analiza porijekla mitova u iranskom ugnjetavanju sunija dovodi do društva raznih vrsta terorista, cionista, neokonzervativaca i iranskih disidenata.
Početkom decembra na društvenim mrežama po Balkanu brzo se proširila glasina da u Teheranu živi osam miliona ljudi, od čega četvrtina sunija, te da nemaju niti jednu svoju džamiju ili da su pozatvarane od iranskih vlasti. Bolje upućenima jasno je da se radi o perfidnoj laži jako indikativnog sadržaja, plasiranoj u vrijeme kada saudijska propaganda na sve moguće načine pokušava sirijsku borbu protiv terorizma prikazati kao sunijsko-šijski sukob, međutim, ostaje nam za detaljno objasniti - koliko je tvrdnja istinita, tko ju je propagirao i odakle potječe?
Vratimo li se godinu unatrag, vidimo da je slična glasina širena i u zapadnjačkim mainstream medijima, uz neizbježnu katarsku Al Jazeeru. Sredinom januara tako se pojavila vijest da su iranske vlasti zatvorile "sunijsku džamiju" u teheranskoj četvrti Punak, a početkom augusta je i porušile. Navodno, radilo se o jedinoj džamiji takvog tipa u čitavoj metropoli, za milion sunija. U člancima se još navodi da je sunijama zabranjeno upravljanje džamijama od revolucije 1979. i da je zabrinutost zbog rušenja izrazio Molavi Abdul Hamid, ugnjetavani lider iranskih sunija.
Niti jedna od informacija iz članka nije istinita. U prvom redu, nije se radilo o nikakvoj džamiji već privatnoj molitvenoj dvorani, ustrojenoj bez saglasnosti s lokalnim vlastima. Sud je prvo naredio vraćanje objekta u prvobitno stanje, ali nakon što su naredbe ignorirane, srušena je zbog ilegalne prenamjene prostora. Službeni regulacioni ured za upravljanje džamijama odbacio je glasinu kao ekstremističku propagandu, objasnivši da se slične aktivnosti događaju na novoizgrađenim periferijama većih gradova gdje manjka molitvenih prostora i gdje radnici ponekad uzimaju stvari u svoje ruke, te da sunijski faktor nikako nije bio presudan - iz identičnih razloga ranije je u gradu Komu uklonjena huseinija, dakle isključivo šijska molitvena dvorana.
Druga laž u članku je navodna zabrana sunijskih džamija od 1979. godine, jer je istina dijametralno oprečna - za vrijeme vladavine proameričkog autokrata Pahlavija, Teheran je za sunijsko upravljanje džamijama postavljao jednake uslove za šije u Rijadu, što Saudijci nikad nisu ispunili. Nakon revolucije, ova pogodba je odbačena od strane revolucionarne vlade jer nisu vidjeli Rijad kao predstavnika svih sunija, i prava manjinskih sunijama nisu zajamčena samo zakonom, već ustavom (nepromijenjenim čl. 12). Treća laž je u prenapuhavanju broja sunija u Teheranu, kojih u čitavom Iranu ima oko 7% i to uglavnom u perifernim pokrajinama, dok je u Teheranu taj udio manji i brojka se kreće oko četvrt miliona.
Konačno, Molavi Abdul Hamid nije nikakav lider iranskih sunija kakvim ga se lažno predstavlja, radi se o sunijskom autoritetu iz Balučistana i imamu džuma namaza u Zahedanu, bez ikakvog uticaja u drugim sunijskim regijama poput Golestana, Kurdistana i sjevernog Horasana. Tvrdnje da je dotični uputio kritike zbog rušenja dvorane ili sunijskih džamija u Teheranu uopće mogu se naći samo na sajtu, navodno "ličnom", iako je registriran pod američkom domenom. Isto kao i neosnovane tvrdnje da u Iranu živi "25% sunija", ili niz drugih klasičnih američkih primjedbi. Osim ovog falsifikata, ostali izvori na koje se Al Jazeera i zapadnjački mediji pozivaju su nekakvi "neimenovani izvor", apologet terorističkog Džundalaha Abdul Satar Došoki iz Londona, NCRI kojeg vode teroristi Munafikina (MEK), te američki Human Rights Watch.
Glede samih sunijskih džamija u Teheranu, prvo što treba razjasniti je - što je "sunijska" ili "šijska džamija"? Razlike su jedino arhitektonske prirode, jer u funkcionalnom smislu džamija (mesdžid) je bogomolja za muslimane, neovisno o pravcu. U Iranu postoje višenamjenske mosale, huseinije kao dvorane za šijske ceremonije, ali džamija kao objekt za molitvu namijenjen isključivo šijskim muslimanima je stran pojam.
Iranski regulacioni ured za upravljanje džamijama svejedno vodi evidenciju o šijskim i sunijskim džamijama, ali isključivo na osnovi afilijacije područnog imama. Same imame ne imenuje država, kao što je to slučaj u npr. Turskoj, nego ih odabire lokalno stanovništvo. Posljedično, jasno je da će se džamije u području gdje demografski prevladavaju šije voditi kao šijske, a gdje prevladavaju sunije kao sunijske. Treba naglasiti da se ovdje radi o permanentnim imamima, što kod čak 30-40% iranskih džamija nije slučaj, odnosno često ih vodi više imama, često šijski i sunijski zajedno.
Prema pet godina starim podacima, Iran ima oko 70.000 džamija, od čega približno 60.000 vode šijski, a 10.344 sunijski imami (prema novijim podacima i 15.000, uključujući miješana upravljanja). Ako se uzme u obzir udio sunija u iranskoj populaciji (7%), statistički stoje bolje jer na svakih 530 njih dolazi po jedna džamija, jer kod šija dolazi jedna na svakih 1200 ljudi. Usporedbe radi, u Turskoj dolazi jedna na 900 ljudi. Od 10.344 džamija predvođenih sunijskim imamima, 3.546 ih je u Sistansko-balučistanskoj pokrajini, dok je samo 322 pod vodstvom šija. Ako se uzme u obzir da su stanovništvom izjednačeni, ispada da sunije u toj regiji imaju 11 puta više džamija.
U Teheranu je situacija obrnuta i prema podacima postoji devet džamija sa stalnim sunijskim imamima. Poimenice, džamije su: Sadekije, Tehran Pars, Šahr-e Kods, Halidž-e Fars, Al-Nabi, Haft-Džub, Vahidije, Nasim-Šahr i Razi-Abad. Ove brojke nisu iznenađenje jer ne postoji segregacija i sunije nisu koncentrirane na određenim gradskim područjima, nego raspršene i okružene većinskim šijama. Veliki gradovi Irana inače su karakteristični po tome da nemaju stalne imame kao gradići ili sela, a česta su povremena gostovanja i sunijskih i šijskih imama iz svih krajeva zemlje. Odgovor na pitanje gdje se moli većina teheranskih sunija je jasna - ili kod povremenih sunijskih imama, ili kod šijskih zajedno sa šijama - isto kao što će velik broj balučistanskih šija moliti kod sunijskih imama. Ova praksa je u Iranu svakodnevna i normalna, dok je u Saudijskoj Arabiji prosto nemoguća.
Sunijsko-šijski suživot u Iranu evidentan je i prema udjelu u parlamentu (medžlisu); od 290 članova, 19 je sunijskih, uz 12 drugih vjerskih manjina. I prema ovim statistikama, sunije kotiraju disproporcionalno bolje od šija. U Svjetskom centru za islamske studije u Komu nalazi više od 16.000 studenata iz 88 država, od kojih su većina sunije. Do sada je preko 13.000 njih završilo svoje školovanje i vratilo se u matične sunijske zemlje. U gradu Gorganu nalazi se državni islamski fakultet koji je pod ingerencijom Svjetskog centra iz Koma, na kojem su svi uposlenici od profesora, servisa, i svega ostalog sunije. Isti slučaj je i sa sunijskim fakultetom Darul Ulum u Zahedanu. Glasine o nepostojanju sunijskih džamija i skrivenim privatnim molitvama u suštini nisu ništa drugačije od mitova koji zapadni protestantski fanatici šire o kršćanima, usprkos činjenici da u Iranu aktivno djeluje oko 600 crkava.
Za kraj nam još samo preostaje istražiti tko je među prvima širio navedene dezinformacije o sunijama i odakle to sve potiče? Uz ponešto ozbiljniji pristup, dakle zanemarimo li šarlatanske društvene mreže i masovne medije, identične glasine naći ćemo čak i u zapadnim akademskim publikacijama koje (počevši od najnovijih) potpisuju Š. Ebadi (2016), A. Saleh (2013), N. Tohidi (2006), P. Clawson i M. Rubin (2005), R. Afshari (2001), te konačno W. Buchta (2000) i A. William Samii (2000). Četvorica među nabrojanima su iranski politički disidenti na Zapadu, monarhisti i marksisti puni pakosti, referencirajući sve na ranije objavljene knjige. Autori onih najstarijih radova pripadaju istom političkom krugu - Samii, Buchta i Clawson članovi su Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku (WINEP), ogranku notorne izraelske lobističke grupe AIPAC.