Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

[Valter Gustav]

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (4)
Nacija u poricanju

https://www.tacno.net/feljton/feljton-h ... poricanju/

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Hrvatska je nacija u poricanju, zaključuje se poslije čitanja prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, jednome od viših zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, izrečene pred Haškim sudom 3. ožujka 2000. godine.

“Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.” To je drugi članak Deklaracije o Domovinskom ratu, koju je hrvatski parlament usvojio 13. listopada 2000. godine.

“Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”

Tako završava Deklaracija o Domovinskom ratu. Usvojena je u Saboru sedam mjeseci nakon što je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji Tihomiru Blaškiću izrečena prvostupanjska presuda. A samo o prisutnosti Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini, taj sudski dokument nabraja dokaze na više od petnaest gusto tipkanih stranica.

Suđenje Blaškiću, a naročito pravomoćna i žalbena presuda, označile su prekretnicu u načinu na koji je Haaški sud odredio položaj i ulogu Herceg-Bosne u ratnom odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

“Vijeće je zaključilo da su se događaji koji se stavljaju na teret Tihomiru Blaškiću odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni“, stoji u prvostupanjskoj presudi Blaškiću.

Tu je ocjenu Haški sud u spomenutoj presudi donio prvi put. Suđenje Blaškiću prvo je u kojemu su suci MKSJ-a pažljivo ispitali, te na kraju i prihvatili argumente i dokaze tužiteljstva, koje je još od kraja 1995., u više optužnica, tvrdilo da su zločini u Herceg-Bosni počinjeni u sklopu “međunarodnog sukoba” i “stanja djelomične okupacije”.

Istragu o zločinima počinjenim u Herceg-Bosni tužiteljstvo Haškoga suda počelo je još 1994. godine, neposredno nakon što je potpisan Washingtonski sporazum, kojim je zaustavljen rat Armije BiH i HVO-a.

Tvrdnju o tome da je Hrvatska kontrolirala Herceg-Bosnu i njezine oružane snage, HVO, Haški sud više neće mijenjati. Štoviše, samo će je produbiti, učvrstiti novim dokazima, i, s vremenom i novim presudama, proširiti u tvrdnju o “udruženome zločinačkom pothvatu” s namjerom etničkog čišćenja Bošnjaka i pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj. U tom je pothvatu, prema nalazima Haškog suda, sudjelovao i dio hrvatskog državnog vrha, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. No takva će tvrdnja u haške presude ući tek kasnije.

Usprkos tome što su suci Haškog suda, na temelju dokaza, zaključili da je Hrvatska kontrolirala Herceg-Bosnu i HVO – ili, točnije, upravo zbog toga – hrvatski je parlament u listopadu 2000. usvojio Deklaraciju o Domovinskom ratu, kojom je “državne dužnosnike i sva državna tijela obvezao” da “štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata” tako što će ignorirati nalaze Haškog suda, praviti se da hrvatsko-bošnjačkog rata nikad nije bilo, te tvrditi kako Hrvatska “nije vodila agresivni i osvajački rat prema bilo kome”. Zbog tog dokumenta Hrvatska posljednjih devetnaest godina živi kao nacija u poricanju: parlament je vlastita državna tijela i dužnosnike obvezao, a javnost pozvao, da ignoriraju nalaze i zaključke koje je minuciozno istražio sud Ujedinjenih naroda.

Suđenje Tihomiru Blaškiću devedesetih je godina bilo jedno od najdužih i najsloženijih suđenja pred Haškim sudom. Procesi će se dodatno odužiti tek kasnije, poslije 2000., kada u Srbiji i Hrvatskoj vlast izgube stranke i političari koji su vodili rat, pa države počnu iskrenije surađivati sa sudom, i izručivati visoke, pa i najviše – poput Slobodana Miloševića – optužene dužnosnike i ratne zapovjednike. Čini se samorazumljivim da sudski proces postaje kompliciraniji i duži što je optuženik bio na višem položaju državne hijerarhije.

Tihomir Blaškić, prijeratni srednjerangirani oficir JNA a u hrvatsko-bošnjačkom ratu zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, optužen je 10. studenog 1995., zajedno s još petoricom političkih dužnosnika Herceg-Bosne i časnika HVO-a: Dariom Kordićem, Mariom Čerkezom, Ivicom Šantićem, Perom Skopljakom i Zlatkom Aleksovskim.

Prvi od optuženika, Blaškić se Haškome sudu dobrovoljno predao 1. travnja 1996., pa je predmet izdvojen u posebno suđenje. Postupak pred sudom, stoji u prvostupanjskoj presudi, “bio je složen i u svim je svojim fazama potaknuo brojna pitanja, koja su često bila bez presedana”. Optužnica se mijenjala nekoliko puta, a samo je predraspravni postupak trajao 14 mjeseci.

Suđenje u pravom smislu riječi započelo je 24. lipnja 1997., a završeno 30. srpnja 1999. “Tokom te faze procedure izdano je 78 odluka, saslušano 158 svjedoka, u spis je uvršteno više od 1300 dokaznih predmeta, a francuska verzija transkripta broji više od 18.300 stranica” – ti podaci iz prvostupanjske presude ilustriraju temeljitost i ozbiljnost kojom je sudsko vijeće obradilo predmet.

Nepravomoćna presuda, koja obuhvaća 287 stranica, izrečena je 3. ožujka 2000. Tihomir Blaškić osuđen je na iznimno strogu kaznu: 45 godina zatvora. Politički, bio je to osjetljiv trenutak: nije bilo prošlo ni dva mjeseca otkad je u Hrvatskoj, na izborima 3. siječnja 2000., HDZ izgubio vlast, i manje od tri mjeseca otkako je umro Franjo Tuđman, 10. prosinca 1999. godine. Te je okolnosti desnica odmah iskoristila.

Samo dan ili dva nakon što je Blaškiću u Haagu izrečena presuda, pred zgradom američkog veleposlanstva u centru Zagreba održani su prosvjedi nekoliko stotina ratnih veterana. Najmoćnije udruženje bivših boraca, HVIDRA-u, “Hrvatska vojne invalide Domovinskog rata”, u to je vrijeme vodio Marinko Liović. Nekoliko mjeseci ranije, taj je čovjek izjavio da su Haški sud osnovali “američki masoni i Židovi”, te da je u njegov podrum “zabranjen ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima”.

Sljedećih mjeseci, ulicama hrvatskih gradova valjat će se prosvjedi ratnih veterana koji neće prezati ni od otvorenih prijetnji državnim udarom, da kulminiraju političkim prosvjedom u veljači 2001. u Splitu, na Rivi, gdje se okupilo možda i sto tisuća ljudi. Zahtijevali su, među ostalim, obustavu pravosudnih procesa za ratne zločine protiv hrvatskih ratnih veterana. Tražili su i smjenu vlasti, pjevajući tadašnjem premijeru Ivici Račanu i predsjedniku Stjepanu Mesiću ovu “pjesmicu”: “Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane”. Vojnička zvijezda splitskog prosvjeda bio je Ante Gotovina, politička – Ivo Sanader. Dvije i pol godine kasnije, Sanader će postati hrvatski premijer.

Povod provali pučističke energije 2000. godine, koja nije željela ništa drugo nego vratiti HDZ na vlast, bila je nepravomoćna presuda Tihomiru Blaškiću od 3. siječnja. U takvim okolnostima, malo tko je imao vremena i volje podrobnije čitati opsežnu presudu – učinili su to tek Blaškićevi branitelji, koji će dvije godine kasnije, u vještoj odvjetničko-istraživačkoj akciji koja nije bila lišena i osobnih opasnosti, pred Haškim sudom uspjeti dokazati da nije njihov branjenik, nego netko drugi, kriv za velik dio zločina za koje je osuđen Blaškić. No te personalne činjenice, koje su u hrvatskoj javnosti dobile najveći publicitet, neće promijeniti izvjesnost da su svi ti zločini uistinu i počinjeni, i to na način i u kontekstu opisanom u prvostupanjskoj presudi Tihomiru Blaškiću.

“Vijeće smatra da postoje više nego dovoljni dokazi da se sukob okvalificira kao međunarodni na osnovu direktne intervencije Hrvatske u BiH”, tvrdi raspravno vijeće u nepravomoćnoj presudi, zaključujući tridesetak stranica dugo razmatranje je li Hrvatska vojska djelovala u BiH i u srednjoj Bosni.

“Postoje dokazi koji ukazuju na to da su se vojnici HV-a uglavnom nalazili na području Mostara, Prozora, Gornjeg Vakufa i istočno od Čapljine, kao i dokazi o prisustvu HV-a u Lašvanskoj dolini”. Opširnije o tim dokazima bit će riječi u sljedećim nastavcima ovog feljtona.

Ovdje ćemo tek naznačiti kriterije koje je Haški sud primijenio na definiciju međunarodnog sukoba, razradivši je temeljito u jednome od svojih prvih suđenja, onome Dušku Tadiću za zločine nad Bošnjacima u Kozarcu kod Prijedora. Haška sudska vijeća ubuduće su se držala zaključaka iz “predmeta Tadić”, pa tako i u suđenju Blaškiću.

“Oružani sukob koji izbije na teritoriju samo jedne države i koji je time primarno unutrašnjeg karaktera, može se smatrati međunarodnim ako se jedinice neke druge države umiješaju u sukob ili ako neki učesnici unutrašnjeg oružanog sukoba djeluju u ime druge države. Intervenciju strane države može se dokazati na činjeničnom planu”, definicija je iz presude Blaškiću.

Ta se presuda poziva na još jedan važan nalaz iz presude Tadiću: međunarodni sukob može se lakše ustanoviti “ako je država koja vrši kontrolu ujedno susjedna država sa teritorijalnim pretenzijama prema državi u kojoj se odvija sukob, pri čemu država koja vrši kontrolu pokušava ostvariti teritorijalno povećanje putem oružanih snaga koje kontroliše.”

“Hrvatska, naročito u osobi bivšeg predsjednika Tuđmana, gajila je nadu o podjeli Bosne i nad Hrvatima u Bosni, a naročito nad HVO-om, ostvarivala takvu kontrolu da se može govoriti o globalnoj kontroli. Suprotno onome što tvrdi odbrana, Vijeće zaključuje da osnivanjem HVO-a bliske veze između Hrvatske i Hrvata u Bosni nisu prekinute. I indirektna intervencija Hrvatske omogućuje nam, dakle, da zaključimo da se radi o sukobu međunarodnog karaktera.”

Nije teško zaključiti: dok Hrvatska ne opozove Deklaraciju o Domovinskom ratu, i tako svojim državnim tijelima i javnosti omogući slobodnu raspravu o naravi Herceg-Bosne, ona će biti država cenzure i nacija u poricanju.

[Valter Gustav]

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (5)
Politika zatvorenih očiju

https://www.tacno.net/naslovnica/feljto ... nih-ociju/

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Hrvatske snage, HVO i samostalne jedinice pljačkale su i palile kuće i staje, ubijale civile bez obzira na dob i pol, klale stoku, razarale ili oštećivale džamije, hapsile civile i prebacivale ih u zatočeničke centre gdje su životni uslovi bili bijedni i gdje su bili prisiljeni da kopaju rovove i ponekad korišteni kao živi štit. Napadnuto je, kako je naveo i sam optuženi, dvadesetak sela, sva jednom te istom taktikom. Selo bi najprije bilo ‘okruženo’. Napad bi započeo artiljerijskom vatrom. Jurišne snage i snage za pretres, organizirane u grupe po pet do deset vojnika, sprovele bi ‘čišćenje’ sela. (…) Hrvatske snage djelovale su sasvim koordinirano. Opseg i jednoobraznost zločina počinjenih protiv muslimanskog stanovništva u tako kratkom roku navodi na nedvojben zaključak da je bila riječ o planiranoj akciji sa ciljem da se muslimansko stanovništvo natjera u bjekstvo.” To je navod iz nepravomoćne presude Haškoga suda generalu HV-a i HVO-a Tihomiru Blaškiću, ratnom zapovjedniku Operativne zone Srednja Bosna, kojom je raspravno vijeće saželo ofenzivno ratno djelovanje “hrvatskih snaga, HVO-a i samostalnih jedinica” u srednjoj Bosni. Blaškić je 3. ožujka 2000. osuđen na 45 godina zatvora, a presuda će četiri godine kasnije biti smanjena za čak 36 godina.

Usprkos dramatičnom smanjenju kazne, Žalbeno vijeće, koje je drugostupanjsku presudu izreklo 29. srpnja 2004., nije osporilo činjenice o zločinima utvrđene u prvoj presudi, dugoj 287 stranica. Na osnovu novih dokumenata, Žalbeno vijeće je preispitalo, i uvelike odbacilo, odgovornost koju je Blaškiću pripisano nepravomoćnom presudom. Te “nove” dokumente Tuđmanova je vlast prethodno zatajila Haškome sudu, ali ih je Blaškićeva obrana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine, ipak uspjela pribaviti. Usprkos značajnom smanjenju kazne Blaškiću, i suprotno dojmu koji je o tome stvoren u javnosti, skraćenje kazne nije značilo da zločini za koje je oslobođen uopće nisu počinjeni, nego samo to da su za njih odgovorni drugi ljudi.

Nepravomoćna presuda Blaškiću iz ožujka 2000. najvažnija je međutim po tome što je njome Haški sud prvi put ustanovio da su Hrvatska i BiH, tijekom rata HVO-a i Armije BiH, bile u međusobnom sukobu, što sugerira da je Hrvatska napala susjednu državu.

Takva ocjena ostala je kao trajna karakterizacija hrvatsko-bošnjačkog rata, koju je Haški sud s vremenom samo produbljivao. Svi ti novi dokazi naposljetku će se akumulirati u definitivnu sudsku ocjenu kako su hrvatski zločini na Bošnjacima počinjeni u sklopu “udruženog zločinačkog pothvata” u kojemu je sudjelovao i dio državnog vrha Hrvatske, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. A baš su to hrvatske vlasti htjele izbjeći – Tuđmanova i pod cijenu opstrukcije suradnje sa sudom, koja je, krajem devedesetih, uzrokovala potpunu međunarodnu izolaciju zemlje.

U procesu Blaškiću, obrana je osporavala tvrdnju tužiteljstva da je rat HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob, tvrdeći kako je bila riječ u “sukobu unutrašnjeg karaktera”, u koji Hrvatska nije bila uključena. Tužiteljstvo, s druge strane, tvrdilo je – navodi se u prvostupanjskoj presudi – da su “direktna vojna intervencija Hrvatske i učestvovanje njenih oružanih snaga na strani Hrvatskog vijeća obrane u oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana učinili da taj sukob poprimi međunarodni karakter najkasnije u januaru 1993.” Štoviše, tužiteljstvo je tvrdilo “da se djelovanje HV-a proširilo na srednju Bosnu čak i prije tog datuma, koji označava početak razdoblja pokrivenog optužnicom”.

Obrana je, navodi se u presudi, tvrdila “da je HVO osnovan radi suprotstavljanja srpskoj agresiji u Bosni”, jer je, “nakon sukoba Hrvata i Srba u Ravnom, predsjednik Izetbegović navodno izjavio: ‘Ovo nije naš rat.'” “Bosanski Hrvati su na te riječi navodno reagirali nastojanjem da organiziraju vlastitu odbranu od prijetnje koju su predstavljali Srbi.” HVO, tvrdila je obrana, “nije nikada imao za cilj borbu protiv Muslimana.”

Da to potkrijepi, obrana se pozvala na sporazum koji su HDZ, Srpska demokratska stranka (SDS) i Stranka demokratske akcije (SDA) u svibnju 1992. potpisale s Međunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), tvrdeći kako taj sporazum “pokazuje uvjerenje MKCK-a da se radi o unutrašnjem sukobu.”

Haški suci nisu prihvatili taj argument. “Strane u sukobu ne mogu se međusobno dogovoriti da izmijene karakter sukoba, koji se utvrđuje na osnovu činjenica čije tumačenje u ovom slučaju zavisi od sudije. U maju 1992. na MKCK-u je svakako bilo da ispuni svoj mandat, kako bi obezbijedio najbolju moguću zaštitu za civile i osobe stavljene ‘hors de combat’ u sukobu koji se odvijao. Međutim, na ovom je vijeću da ocijeni činjenice kojima raspolaže i utvrdi stvarni karakter sukoba.”

Najvažniji kriterij za to bilo je “utvrditi da li su hrvatske jedinice iz HV-a bile umiješane u predmetni sukob”. Na suđenju Blaškiću nije bilo sporno da je “prisustvo vojnika ili jedinica HV-a u BiH iscrpno dokazano” – to nije osporavala ni obrana – ali je trebalo utvrditi je li Hrvatska vojska djelovala na području Operativne zone Srednja Bosna, kojom je zapovijedao Tihomir Blaškić.

Presuda Blaškiću navodi iskaze svjedoka: jedan od njih “govorio je o vojnicima HV-a koji su smijenjeni sa dužnosti jer nisu htjeli ići u Bosnu i o drugim vojnicima koji su morali zamijeniti oznake HV-a s oznakama HVO-a za vrijeme dok su bili u Bosni.”

Svjedok obrane, hrvatski admiral Davor Domazet Lošo, “potvrdio je da se u aprilu 1993. u Bosni nalazilo osoblje Hrvatske vojske, kojem je i on pripadao dok je bio ‘načelnik uprave’ obavještajne službe HV-a.”

“Prisustvo HV-a u BiH potvrdio je jedan svjedok, koji je govorio o karakteru intervencije HV-a, te još jedan, koji je smatrao da prisustvo pripadnika Hrvatske vojske u Bosni između 1992. i 1994. nije bilo u okviru zakona, budući da Sabor nije nikada donio takvu odluku.” “I drugi dokazni predmeti pokazuju generalno prisustvo HV-a u Bosni”, stoji u presudi.

Taj dokument na petnaestak stranica nabraja dokaze i iskaze svjedoka koji potvrđuju intervenciju HV-a u hrvatsko-bošnjački sukob. “U julu 1993. UNPROFOR je primijetio da je HVO u Mostaru dobio pomoć ‘velikog broja’ vojnika HV-a. Isto tako, određeni dokumenti govore o ‘značajnom prisustvu’ HV-a u Bosni, odnosno u Jablanici, Prozoru i Gornjem Vakufu, i pružaju precizne podatke o korištenim jedinicama odnosno opremi i naoružanju kojim su te jedinice raspolagale.”

U presudi se ističe “posebno značajan primjer”: “Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak poslao je pukovnika Miru Andrića i pripadnike 101. brigade Zbora narodne garde na južni front u BiH. Oni su 1993. godine nastavili djelovati u srednjoj Bosni. Miro Andrić je zajedno sa Tihomirom Blaškićem i Milivojem Petkovićem predstavljao HVO na pregovorima o osnivanju zajedničke komande koji su vođeni sa Promatračkom misijom Evropske zajednice i ABiH 28. i 29. aprila 1993. u Vitezu. Blaškić je izjavio da je ‘Andrić bio ‘broj 2′ u zajedničkoj komandi oružanih snaga Republike BiH. Govorio je u ime HVO-a.’ Kasnije se Andrić vratio u HV u Hrvatsku.”

“U Operativnoj zoni Srednja Bosna, pripadnici HV-a koji su služili u HVO-u nekoliko su puta dobili naređenje da skinu oznake HV-a kako posmatrači ne bi otkrili njihovo prisustvo u BiH”, navodi se u prvostupanjskoj presudi Blaškiću. “Osim toga, jedan helikopter iz Hrvatske je tokom ljeta 1993. često slijetao u kamenolom koji se nalazi otprilike dva kilometra južno od baze Britanskog bataljona UNPROFOR-a, po svoj prilici zato da bi održavao direktnu komunikaciju iz Hrvatske, naročito s enklavom HVO-a u srednjoj Bosni.”

Prvostupanjska presuda Tihomiru Blaškiću detaljno rekonstruira imenovanja najviših časnika HVO-a, koji su imenovani u Zagrebu, spominjući imenovanja Ante Rose, Slobodana Praljka, Ivana Tolja, Milivoja Petkovića i drugih časnika HV-a na službi u HVO-u. “Te odluke o imenovanjima donijela je hrvatska Vlada, a odnosile su se na vojsku koja je u načelu pripadala jednoj drugoj suverenoj državi.” Neki od tih ljudi, pritom, “su do najekstremnije granice demonizirali Muslimane i njihovo pravo da brane teritorij Bosne i Hercegovine.”

Presuda konstatira da se i “odbrana uostalom slaže sa činjenicom da su HVO i HV imali zajedničke kadrove, koji su često bili porijeklom iz BiH.”

“Časnici vojske Republike Hrvatske su, prema riječima admirala Domazeta, dobrovoljno izlazili iz HV-a da bi služili u BiH. Ti su časnici morali za to imati službenu dozvolu i smatralo ih se privremeno detaširanim časnicima. (…)”

Sudsko vijeće iznijelo je i niz političko-povijesnih razloga za zaključak da je hrvatska vlast devedesetih godina dio BiH željela pripojiti Hrvatskoj. “Predsjednik Tuđman imao je aspiracije prema podjeli te susjedne zemlje. U svojoj knjizi pod naslovom ‘Nacionalizam i suvremena Europa’, Franjo Tuđman tvrdi da bi BiH trebala biti dio hrvatske federalne jedinice jer je povijesno vezana za Hrvatsku. Osim toga, Franjo Tuđman konstatira da su većina Muslimana, u etničkom i jezičnom pogledu, porijeklom Hrvati”, stoji, među ostalim, u presudi.

Navode se i manje poznate okolnosti iz hrvatsko-bošnjačkog rata. “Dana 13. maja 1993. Vlada BiH uložila je pritužbu zbog oružane agresije na njezin teritorij: Vlada BiH ponovo izjavljuje da želi sa Republikom Hrvatskom razvijati svestrane odnose i saradnju, na bazi uzajamnog povjerenja i poštovanja. Međutim, ukoliko se odmah i bezuslovno ne obustave napadi i ne ostvari povlačenje jedinica države Hrvatske sa teritorije BiH, Vlada Republike Bosne i Hercegovine biće prisiljena da se obrati međunarodnoj zajednici i da zatraži zaštitu od agresije.”

To je i učinjeno: “U pismu od 4. septembra 1993. upućenom komandi UNPROFOR-a za BiH, predsjedništvo BiH opisuje napad HVO-a i Hrvatske vojske na neke gradove. Drugo pismo, koje je stalni predstavnik Bosne i Hercegovine u UN 28. januara 1994. uputio predsjedniku Savjeta bezbjednosti, u prilogu sadrži opis vojne intervencije oružanih snaga Republike Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine.”

Nedugo zatim, u siječnju 1994., u izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a, Glavni tajnik UN-a napisao je da “od prije nekog vremena, Hrvatska vojska direktno podržava Hrvatsko vijeće odbrane snabdijevajući ga ljudstvom, opremom i naoružanjem. (…) Procjenjuje se da bi njihov ukupni broj u Bosni i Hercegovini mogao odgovarati snazi tri brigade redovne Hrvatske vojske, odnosno otprilike 3.000 do 5.000 ljudi (…)”.

Navedeni dokazi tek su manji dio argumenata kojima je Tužiteljstvo Haškoga suda uspjelo uvjeriti suce – a to pred Haškim sudom nije bilo lako – da Hrvatska uistinu jest instrumentalizirala HVO i Herceg-Bosnu za pokušaj Tuđmanove politike otcjepljenja dijela susjedne zemlje. Danas, u hrvatskoj politici s obje strane hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, na djelu je negiranje svih tih činjenica i nalaza Haškoga suda. Takva politika ne može se nazvati drukčije nego – politikom zatvorenih očiju.

[Valter Gustav]

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (6)
Imaju li i Hrvati svoje “Markale”?

https://www.tacno.net/feljton/feljton-h ... e-markale/

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Imaju li i Hrvati svoje ‘Markale’? Je li Hrvatsko vijeće obrane, oko podneva 19. travnja 1993., počinilo masakr civila granatirajući središte Zenice? Usprkos temeljitom razmatranju, to je pitanje na suđenju Tihomiru Blaškiću pred Haškim sudom ostalo bez odgovora.

Ostala međutim nisu: sudsko je vijeće utvrdilo da je HVO, od 16. travnja 1993., pokrenuo “rasprostranjene, sistematične i nasilne napade” na muslimanske civile u općinama Vitez, Busovača i Kiseljak, koji su se “uklapali u okvir politike progona muslimanskog stanovništva”. Neki od tih napada vođeni su u koordinaciji s vojskom bosanskih Srba.

Masakr u Ahmićima, drugim riječima, samo je jedan – premda najokrutniji – od zločina nad Bošnjacima počinjenih tih dana: na dan tog zločina, primjerice, u obližnjem Vitezu poginulo je 96 Bošnjaka i pet Hrvata.

Ti su se zločini “odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni.“

Nepravomoćna presuda Haškog suda Tihomiru Blaškiću, izrečena 3. ožujka 2000. godine, detaljno rekonstruira hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni od 1992. do 1994. godine. Za razliku od suđenja vojnicima HVO-a koja su se u Haagu odvijala prije procesa Blaškiću, i u kojima je detaljno opisan zločin u Ahmićima, nepravomoćna presuda Blaškiću činjenično detaljno opisuje širi kontekst napada na Bošnjake u općinama Vitez, Busovača i Kiseljak.

Od 287 stranica, koliko ta presuda obuhvaća, najmanje sedamdeset posvećeno je temeljitoj činjeničnoj rekonstrukciji događaja. Zaključci su dramatični: počinjeni zločini nisu nasumični pojedinačni incidenti ili posljedica uzajamne susjedske mržnje, nego plod sistematskog vojnog napada, planiranog unaprijed na višim razinama vojne hijerarhije, cilj kojega je bio protjerati muslimansko stanovništvo iz spomenutih općina. A to je uvelike i učinjeno.

Opis ocjenom sudskog vijeća da su napetosti počele već u studenome 1991., “s osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.” Vijeće citira zapisnik sa sastanka HZ HB od 12. studenoga 1991., koji su potpisali predsjednik i dopredsjednik HZ HB Mate Boban i Dario Kordić: “…hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora se konačno prikloniti jednoj aktivnoj i odlučnoj politici kako bi ostvario svoj vjekovni san – zajedničku hrvatsku državu”.

Slučajno ili ne, ali baš na dan osnivanja Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja 1992. – Mate Boban na teritoriji HZHB zabranjuje bošnjačku Teritorijalnu obranu, oformljenu dan ranije. “Hrvatski general Roso to potvrđuje naređenjem od 8. maja. Dana 11. maja Tihomir Blaškić provodi to naređenje proglasivši TO nelegalnom na području opštine Kiseljak”, navodi se u presudi.

U travnju 1992., “predsjednik viteškog HDZ-a Anto Valenta saopštio je predstavnicima SDA da se moraju podrediti vlasti HZ HB.” Mjesec i pol kasnije, 20. svibnja 1992., “jedan je vojnik ABiH ubijen ispred hotela Vitez, a dvojica su zarobljena i premlaćena.” Istraga nije dala rezultate. “Dana 18. juna 1992. vojne formacije HVO-a su zauzele štab u Vitezu i zgradu Skupštine opštine te su istakli zastavu Herceg-Bosne i države Hrvatske.” “Doista, napetost neprestano raste od maja 1992. do januara 1993.”, zaključilo je sudsko vijeće.

No ta napetost, ako je suditi prema nalazima presude Tihomiru Blaškiću, ne raste zbog provokacija obje, nego jedne – hrvatske – strane. “Tokom 1992. godine počinjena su brojna diskriminatorna djela protiv muslimanskih vlasti opština Vitez, Busovača i Kiseljak, te protiv muslimanskog stanovništva tih opština.” Hrvatske su vlasti htjele “da se pomenuti predstavnici vlasti uklone sa civilnih, političkih i vojnih funkcija, a da se na njihova mjesta postave predstavnici HVO-a.”

Spomenuta diskriminatorna djela “su učinila život muslimanskih civila do te mjere teškim da su mnogi od njih morali napustiti tu regiju i otići u druge opštine, u kojima su činili većinu. Oni koji su usprkos svemu odlučili da ostanu u tim opštinama morali su se suočiti sa progonima od strane režima koji je u isto vrijeme bio i politički i vojni, i koji se prema njima odnosio sa sve više i više neprijateljstva.”

A potom je, 16. travnja 1993., krenuo i opći vojni napad. “Hrvatske snage (…) krenule su u napad u opštinama Vitez i Busovača. Hrvatske snage, HVO i samostalne jedinice pljačkale su i palile kuće i staje, ubijale civile bez obzira na dob i pol, klale stoku, razarale ili oštećivale džamije, hapsile civile i prebacivale ih u zatočeničke centre gdje su životni uslovi bili bijedni i gdje su bili prisiljeni da kopaju rovove i ponekad korišteni kao živi štit.”

Sam Tihomir Blaškić, navodi se u presudi, na suđenju je “naveo da je napadnuto dvadesetak sela.” Učinjeno je to “istom taktikom”: “Selo bi najprije bilo ‘okruženo’. Napad bi započeo artiljerijskom vatrom. Jurišne snage i snage za pretres, organizirane u grupe po pet do deset vojnika, sprovele bi ‘čišćenje’ sela. Isti scenarij ponovljen je nekoliko dana kasnije u opštini Kiseljak.”

Napadi su bili koordinirani. “Opseg i jednoobraznost zločina počinjenih protiv muslimanskog stanovništva u tako kratkom roku navodi na nedvojben zaključak da je bila riječ o planiranoj akciji sa ciljem da se muslimansko stanovništvo natjera u bjekstvo. Ti su napadi, dakle, ispoljili rasprostranjen, sistematičan i nasilan karakter. Oni su se uklapali u okvir politike progona muslimanskog stanovništva. “

Nepravomoćnom presudom, u kojoj su iznesene spomenute činjenice i zaključci, Tihomir Blaškić osuđen je na 45 godina zatvora. Tri i pol godine kasnije, 29. srpnja 2004., Žalbeno vijeće Haškoga suda njegovu će kaznu smanjiti na devet godina zatvora. Neće, međutim, osporiti o zločinima, nego tek različito procijeniti pravnu odgovornost Tihomira Blaškića za njih. Ni Blaškićeva obrana, uostalom, nije ni osporavala da su zločini uistinu počinjeni: ograničila se tek na pokušaj da dokaže kako za njih nije odgovoran Tihomir Blaškić.

Izlažući dalje kronološku rekonstrukciju pripreme za konačni progon Bošnjaka iz srednje Bosne, presuda Blaškiću navodi ovako: “Tokom čitavog perioda od januara do aprila 1993., muslimansko stanovništvo bilo je izloženo sve češćim progonima od strane hrvatskih političkih i vojnih vlasti. (…)”. Jedan je svjedok izjavio: “Svi se ti događaji mogu zapravo rezimirati kao jedna potpuna negacija bošnjačkog naroda, onemogućavanje opskrbljivanja, protjerivanje s posla, zabrana okupljanja, a ono što se smatralo najvećim vrijednostima pripisivalo se hrvatskom narodu.”

Presuda potom, na petnaestak stranica, opisuje zločin u Ahmićima, koji je temeljito opisan već u prethodnim presudama za zločine Herceg-Bosne, naročito u predmetu Kupreškić. Potom se rekonstrukciju proširuje i na cijelu općinu Vitez, te na općine Busovača i Kiseljak.

Istodobno s napadom na Ahmiće, između pet i šest ujutro 16. travnja 1993., počeo je artiljerijski i pješački napad na muslimanske dijelove Viteza. “Opljačkane su i spaljene brojne kuće, uhapšeni su Muslimani, koji su probirani po starosti i polu, a vojno sposobni muškarci odvoženi su na mjesta zatočenja ili na linije fronta.”

Dva dana kasnije, 18. travnja, pored džamije u starom Vitezu, dijelu grada koji će deset mjeseci tavoriti kao opsjednuta bošnjačka enklava, “eksplodirao je kamion-cisterna natovaren sa najmanje 500 kilograma eksploziva”, a “izuzetno jaka eksplozija prouzročila je znatnu materijalnu štetu i velik broj ljudskih žrtava.” Tu će eksploziju presuda opisati kao unaprijed smišljen “teroristički čin čiji je osnovni cilj bio stvaranje osjećaja straha među napadnutim stanovništvom”.

Četiri mjeseca kasnije, 18. srpnja 1993., stari Vitez napadnut je “velikom količinom oružja ručne izrade”, improviziranim minobacačima zvanim “bebe”, od čije su neprecizne vatre “poginuli brojni Muslimani.” “Osim toga, taj dio grada bio je metom višecijevnih raketnih bacača i minobacača”, navodi se u presudi.

Sve će te napade presuda opisati kao rezultate “plana progona eliminacijom civila Muslimana i razaranjem njihove imovine.” Bili su “usmjereni protiv muslimanskog civilnog stanovništva i nisu predstavljali odgovor na vojnu agresiju. U najmanju ruku, čak i da je takva agresija postojala, upotrebljena sredstva i metode nipošto nisu bili srazmjerni takvoj agresiji”, jer su u “svakom od navedenih događaja, većinu žrtava činili civili Muslimani, pri čemu izgleda jasno da su žrtve bile, bez razlike, muškarci, žene i djeca.”

Presuda detaljno rekonstruira napade i zločine u nizu sela iz općina Vitez, Busovača i Kiseljak. Za ovaj feljton, naročito je zanimljiv napad na sela Grahovci i Han Ploča u općini Kiseljak, desetak kilometara južno od Kiseljaka. “Dana 12. juna 1993., HVO je zatražio od stanovnika ta dva mjesta da predaju oružje, što su oni odbili, između ostalog zbog blizine linije fronta prema Srbima. Oko 14 sati, artiljerija HVO-a počela je granatirati Grahovce i Han Ploču. To granatiranje vođeno je u suradnji s vojskom bosanskih Srba.” Nakon što su osvojili selo, pripadnici HVO-a ”premlatili su i na brutalan način ubili nekoliko stanovnika.” Džamija je spaljena, a imam ubijen. “Svi su Muslimani napustili mjesto, a njih šesdesetak se vode kao nestali. Vojnici HVO-a opljačkali su i spalili njihove kuće.”

Presuda Blaškiću nije uspjela razjasniti jedan naročito okrutan zločin, o kojemu se u hrvatskoj javnosti nikada nije govorilo: oko podneva, 19. travnja 1993., na glavnu tržnicu u središtu Zenice ispaljeno je više artiljerijskih granata; optužba je tvrdila devet, obrana je priznala “nekoliko”. “Čini se da se baš u to doba dana odvijala velika trgovačka aktivnost i da se tada u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo oko dvije do tri hiljade ljudi”, tvrdi se u presudi, i naglašava kako u blizini nije bilo vojnih objekata. Presuda ne navodi točan broj žrtava. Portal zenicainfo.ba objavio je da je u tom napadu, koji frapantno podsjeća na pokolje kod sarajevske tržnice Markale, poginulo 16 civila, te da ih je ranjeno više od pedeset. Najmlađi poginuli, prema zenicainfo.ba, bio je 14- godišnji Nehrudin Trako.

Optužba je tvrdila da je granatu ispalio HVO, a isto tvrdi i zenicainfo.ba: “S položaja HVO-a u Putičevu”. Obrana je, međutim, dokazivala da su granate ispaljene sa srpskih položaja na Vlašiću. Sudsko vijeće temeljito je razmatralo argumente obje strane, te zaključilo da “nije moglo riješiti pitanje identiteta snaga koje su učestvovale u granatiranju Zenice”. Tužitelj, naime, “nije pokazao, van svake razumne sumnje, da su snage HVO-a i drugi elementi podređeni optuženome izvršili granatiranje.”

Kako god bilo, zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni svoditi samo na masakr u Ahmićima, što je postalo gotovo uobičajeno, nije drugo doli prikrivanje cijele istine.

[Valter Gustav]

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (7)
25 izgubljenih godina

https://www.tacno.net/naslovnica/feljto ... ih-godina/

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Deset izgubljenih godina”. Tako je jedan hrvatski dnevnik naslovio komentar nakon što se Tihomir Blaškić 2004, deset godina poslije rata HVO-a i Armije BiH, vratio u središnju Bosnu, da ga na nogometnom stadionu u Kiseljaku dočeka pet tisuća oduševljenih pristaša, koji su mahali zastavama Hrvatske i Herceg-Bosne.

Istog popodneva, kroz Ahmiće se, glasno trubeći, provezlo nekoliko kolona automobila čiji su putnici mahali istim takvim zastavama. Počelo se naslućivati: nalazi Haškog suda najslabiji učinak imat će ondje gdje bi trebali biti najutjecajniji: na mjestima zločina. S godinama, slutnja će se učvrstiti u izvjesnost.

Razlog za trijumfalizam ti su ljudi pronašli u činjenici da je Tihomir Blaškić, ratni zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, koji je 3. ožujka 2001. pred Haškim sudom osuđen na 45 godina zatvora, nakon tri i pol godine, 29. srpnja 2004, pred Žalbenim vijećem oslobođen krivice za najteže – premda ne za sve – zločine HVO-a u srednjoj Bosni, poput pokolja u Ahmićima, pa mu je i kazna smanjena na devet godina zatvora, a on odmah pušten na slobodu.

Trenutačnim Blaškićevim puštanjem iz zatvora, zajedno s golemim smanjenjem kazne, Haški sud započet će neslavan niz dramatičnih izmjena kazni i teško shvatljivih odluka koje će nagristi ugled te pravosudne institucije Ujedinjenih naroda.

No među Hrvatima u BiH, kao i u hrvatskoj javnosti, skraćenje Blaškićeve kazne za čak 36 godina, zajedno s njegovim istodobnim puštanjem na slobodu, protumačeno je, ni manje ni više, nego kao prešutno priznanje Haškoga suda da je Blaškić osuđen nevin te da, sukladno tome, neki naročiti zločini nisu ni počinjeni.

Vidjelo se to na svakom koraku nakon osuđenikova povratka iz haškog protvora 2. kolovoza 2004: već na zagrebačkom aerodromu dočekalo ga je nekoliko stotina oduševljenih hrvatskih nacionalista. Prema navodima medija, zbog njihove je graje Blaškić odustao i od govora, u kojemu je, navodno, htio javno zahvaliti haškim sucima, pa možda i osuditi zločine te iskazati žaljenje nad žrtvama.

Neće to ratni zapovjednik učiniti ni dva dana kasnije, 4. kolovoza 2004, pred pet tisuća ljudi koji su ga ovacijama dočekali na stadionu u Kiseljaku, slaveći doček čovjeka osuđenog za ratne zločine nad njihovim susjedima.

“Istinski suosjećam sa svima koji su u ratu izgubili svoje najbliže”, sve je što je o zločinu, žrtvi i krivici te večeri rekao Tihomir Blaškić.

Ništa značajnije neće on kazati ni kasnije: premda su mediji tvrdili da je, nakon povratka, kanio posjetiti Ahmiće i pokloniti se žrtvama, mještani su tu zamisao s indignacijom odbili, užasnuti činjenicom da se nije suprotstavio trijumfalističkoj euforiji izazvanoj njegovim povratkom.

Ništa slično Blaškić neće napraviti ni kasnije: premda on ne pripada u skupinu ratnih zločinaca koji se vlastititim djelima hvastaju, ili ih pompozno negiraju veličajući ideološke himere, nije smogao snage za ceremonijalan čin velike simboličke snage, nego se povukao u anonimnost civilnoga radnog mjesta u Zagrebu, da tek tu i tamo, ako ga novinari pitaju, kaže kako mu je zbog svega iskreno žao.

Tako je zauvijek propala prilika da ratni zapovjednik razdvoji zločin od politike, a time i krivce od cijele zajednice, i to s autoritetom vojnika koji je pred vjerodostojnim sudom dokazao da nije želio pokolje.

Javna euforija zbog Blaškićevog povratka bila je posljedica fabriciranog uvjerenja da njegov pravosudni uspjeh znači da zločini nisu ni počinjeni. Hrvatska vlast uvelike je doprinijela tom pogrešnom dojmu: prijem koji je tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor upriličila za Blaškića, nije ostavljao dileme o tome da i posttuđmanovska Hrvatska podupire sve što je učinio čovjek osuđen za ratne zločine na Bošnjacima u susjednoj zemlji, i to kao izravni agent Tuđmanove vlasti, što je HVO u Bosni i Hercegovini bio, prema nalazu koji je potvrdilo i Žalbeno vijeće u “slučaju Blaškić”.

Ali istina je bila izravno suprotna: troipogodišnji žalbeni proces Tihomiru Blaškiću ne samo da nije umanjio zločine, nego je, štoviše, pokazao kako je Tuđmanova vlast o njima otpočetka sve znala, ali je aktivno opstruirala suradnju s Haškim sudom i Blaškićevom obranom, kako bi zaštitila stvarne počinitelje, u strahu da njihovi tragovi ne dovedu do stvarnih inspiratora nepotrebnog i krvavog rata HVO-a i Armije BiH, u kojemu su počinjena tolika zlodjela.

Žalbeni proces Blaškiću tako se tek minimalno bavio činjenicama, koje je prvostupanjsko vijeće minuciozno utvrdilo, a mnogo više odnosima moći u HVO-u srednje Bosne, te raspodjelom odgovornosti za zločine među njegovim zapovjednicima i političkim moćnicima.

I bio je to, iznad svega, vrlo kompliciran proces. “Jedna od karakteristika ovog dugotrajnog žalbenog postupka jeste da je podnesena ogromna količina dodatnih dokaza”, napominje Žalbeno vijeće u presudi. “Razlog za to je, između ostalog, nedostatak saradnje Republike Hrvatske tokom suđenja i kasno otvaranje arhiva, odnosno tek nakon smrti bivšeg predsjednika Franje Tuđmana 10. decembra 1999., zbog čega strane za vrijeme suđenja nisu mogle doći do materijala sadržanih u njima.”

Od siječnja 2001. do svibnja 2003, Blaškićeva je obrana Žalbenome vijeću podnijela osam tisuća stranica dokumenata koji nisu bili dostupni u prvostupanjskom suđenju, jer ih je Tuđmanova vlast zatajila. O tome je obaviješteno pisala zagrebačka novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Urota Blaškić”.

“Zahvaljujući kooperaciji Mesićeva predsjedničkog ureda i Račanove vlade, najmanje vremena potrošeno je na potragu za transkritpima Tuđmanovih nekadašnjih sastanaka i rovanju po fajlovima HVO-a koji su napokon stigli na dohvat ruke u Državni arhiv”, napisala je Babić u rekonstrukciji kojom je, publicistički virtuozno, razotkrila državnu operaciju Tuđmanove vlasti u zaštiti i skrivanju pravih krivaca za ahmićki masakr, čemu je trebala poslužiti i planska opstrukcija Blaškićeve obrane.

“U samo nekoliko mjeseci tijekom 2000. prikupljeno je i pregledano više od 30 000 dokumenata. Od toga je 8000 stranica upućeno u Haag, uz ocjenu branitelja da se njima davno mogao odrediti drukčiji završetak sudskog postupka, samo da su bili dostupni”.

Žalbena presuda Blaškiću za više od osamdeset stranica duža je od prvostupanjske, i premašuje 350 stranica teksta. Veći njezin dio razmatra sofisticirane pravne finese o općenitoj odgovornosti zapovjednika u ratu, očito s pogledom na uspostavljanje međunarodnih standarda za buduća suđenja za ratne zločine.

No ta presuda, istodobno, Tihomira Blaškića oslobađa odgovornosti za najteže zločine HVO-a u srednjoj Bosni, poput onoga u Ahmićima: Blaškić, zaključilo je Žalbeno vijeće ukidajući odluke raspravnog vijeća, jest zapovjedio napad na Ahmiće, ali njegova je zapovijed bila vojno opravdana i zakonita – “zapovijed da se spriječi napad” – te nije podrazuijevala naredbu o pokolju.

“Žalbeno vijeće smatra da neki od dokumenata koji su kao dodatni dokazi prihvaćeni u žalbenom postupku potvrđuju tvrdnju da su zločine na području Ahmića 16. aprila 1993. izvršili 4. bojna vojne policije i ‘Džokeri’ i da ne upućuju na žalioca kao na odgovornu osobu za planiranje i naređivanje masakra”, stoji u žalbenoj presudi.

Presuda navodi dijelove “informacije MUP-a”, jedan od dokumenata pribavljenih nakon Tuđmanove smrti i smjene vlasti u Hrvatskoj. Prema tom dokumentu, dan uoči napada na Ahmiće, 15. travnja 1993, održan je sastanak na kojemu je Blaškić “davao upute za napad, pri čemu je oštro upozorio kako zabranjuje bilo kakve zločine”.

“U noći 15/16.04.1993. u kući Darija Kordića održan je sastanak neformalne grupe koja je željela sukob s Muslimanima pod svaku cijenu, a nju su sačinjavali: Ignac Koštroman, Dario Kordić, Ante Slišković, Tomo Vlajić, zamjenik Sliškovića Paško Ljubičić, Vlado Ćosić i Anto Furundžija. Na tom je sastanku dogovoreno da se izda zapovijed da se pobije svo muško stanovništvo u Ahmićima te da se selo zapali”, stoji u dokumentu koji je, zajedno sa svjedočenjima novih svjedoka, bio jedan od ključnih u oslobađanju Blaškića odgovornosti za ahmićki masakr.

Usprkos svemu tome, trajno je ostala činjenica da je “slučaj Blaškić” iznimno kompliciran pravosudni slučaj, koji odražava svu složenost ratnih odnosa u srednjebosanskom HVO-u. Da je upravo tako, najbolje svjedoči podatak da su dvoje od petoro sudaca Žalbenog vijeća izdvojili posebna mišljenja u odnosu na presudu usvojenu većinom, i da su ta njihova mišljenja – međusobno oprečna.

Njemački sudac Wolfgang Schomburg “u potpunosti se složio s većinom u vijeću, što se tiče pravnih i činjeničnih zaključaka”, ali i iznio uvjerenje da “preostala krivična djela koja je počinio žalilac, a koja se ograničavaju na hotimično uplitanje u sigurnost drugih, ne predstavljaju opravdanje za toliko dugu zatvorsku kaznu kakvu je izreklo Žalbeno vijeće”.

Argentinska sutkinja Inés Mónica Weinberg de Roca iznijela je posve suprotno mišljenje; ona se “ne slaže s novom kaznom koju je izreklo Žalbeno vijeće”. “Primjenom kriterijuma preispitivanja utemeljenog u praksi Međunarodnog suda ja bih potvrdila konstataciju Pretresnog vijeća da je žalilac kriv van razumne sumnje, po članu 7(1) Statuta, za izdavanje naređenja u vezi s krivičnim djelima počinjenim 16. aprila 1993. na području Ahmića. Zbog sličnih razloga potvrdila bih i druge zaključke Pretresnog vijeća o činjenicama”, napisala je de Roca u izdvojenom mišljenju.

Kako god bilo, smanjenje kazne Tihomiru Blaškiću nije značilo da zločini nisu počinjeni, niti je tog ljeta 2004. bilo ikakvog razloga za trijumfalizam zbog Blaškićeva povratka; trijumfalizam koji je, suprotno od namjera Haškog suda, obnovio i produbio nepovjerenje Hrvata i Bošnjaka u BiH.

U godinama koje su dolazile, taj paradoks nepriznavanja istine trajat će i dalje, produbljujući se sve više: pravi krivci za Ahmiće bit će identificirani, neki od njih i kažnjeni, ali će istodobno i jačati kolektivni zaborav zločina i njihova višegodišnjeg zataškavanja.

Tako su danas, 14 godina nakon što je haški proces Tihomiru Blaškiću konačno završen, još uvijek itekako aktualne riječi što ih je u svojoj “Uroti Blaškić” 2005. objavila Jasna Babić: “Ukratko”, napisala je novinarka, “opet potisnut u samozaborav, haški će se grijeh i nadalje taložiti, sloj po sloj, prevaljen na neke budueće generacije i vjerojatno neke privremeno odgođene ratove.” Danas, dakle, možemo slegnuti ramenima: “Ne više deset, nego 25 izgubljenih godina”.

[Valter Gustav]

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (8)
Kordić: Moji ljudi, dobri kršćani, nikad ne bi počinili masakr u Ahmićima

https://www.tacno.net/feljton/feljton-h ... -ahmicima/

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

HVO nema udjela u masakru u Ahmićima. Za pokolj su krivi ili bosanski Srbi, ili sami Muslimani, pa nema potrebe za bilo kakvom istragom. To je, nedugo nakon masakra, istražitelju Centra Ujedinjenih naroda za ljudska prava Payamu Akhavanu rekao Dario Kordić. I dodao: “Moji ljudi, kao dobri kršćani, nikada ne bi počinili takva djela”.

Navod je to iz prvostupanjske presude Haškoga suda novinaru iz Busovače Dariju Kordiću. Rođen je 1960. u religioznoj obitelji. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirao je 1983. Bio je novinar, i radio u firmi “Vatrostalna” u svome mjestu, Busovači, malome gradiću u srednjoj Bosni. Prije rata nije pokazivao predrasude prema Muslimanima. A onda je, u rujnu 1990, postao tajnik HDZ-a Busovače. I baš kako je požar nacionalističke revolucije rasplamsao rat u bivšoj Jugoslaviji, tako je i Dario Kordić preko noći postao “najznačajnija politička figura među bosanskim Hrvatima u srednjoj Bosni”. Ulogu je prihvatio s fanatičnim žarom.

Jedanaest godina kasnije, sjedio je pred sucima u Haagu. “Za svoj udio u tim užasnim događanjima, Kordić zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen”, zaključili su. “Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.”

“Dario Kordić nije iznio da postoje olakšavajuće okolnosti za ta krivična djela; i one doista ne postoje. Pretresno vijeće smatra da ukupni kriminalitet optuženog najbolje odražava jedinstvena kazna. Dario Kordić se osuđuje na dvadeset pet godina zatvora”, navodi se u nepravomoćnoj presudi, izrečenoj 28. veljače 2001. Tri godine kasnije, presuda će biti u cijelosti potvrđena, i osuđenik će robijati do 2014. godine. Tu međutim neće biti kraj bizarne priče o nekadašnjem busovačkom novinaru; no o tome u sljedećim nastavcima ovoga feljtona.

Kordiću se sudilo zajedno s Mariom Čerkezom, zapovjednikom viteške brigade HVO-a, koji će prvostupanjski biti osuđen na 15 godina zatvora, ali će mu Žalbeno vijeće kaznu sniziti na šest. Kaznu je izdržao, i pušten je 2004. Nakon što je izdržao kaznu, javnost o Čerkezu ništa više nije čula – za razliku od Darija Kordića

Njih su dvojica bili optuženi zajedno s Tihomirom Blaškićem, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom 10. studenoga 1995. U ovome feljtonu ranije je već objašnjeno da su optužnice protiv Šantića i Skopljaka povučene, a Blaškiću i Aleksovskom sudilo se odvojeno.

Kordić i Čerkez dobrovoljno su se predali 6. listopada 1997. Suđenje je počelo 12. travnja 1999., a završeno 15. prosinca 2000. Svjedočio je ukupno 241 svjedok; predano 4665 dokaznih predmeta; transkript postupka sadrži više od 28 tisuća stranica.

Prvostupanjska presuda duža je od tristo stranica. Na prvih 130 ona minuciozno raspravlja o pravnim aspektima odgovornosti vojnih zapovjednika i političkih dužnosnika za ratne zločine prema međunarodnom pravu i praksi međunarodnih sudva. Drugi, najduži dio presude, na 160 stranica izlaže činjenice o zločinima, i udio odgovornosti Kordića i Čerkeza.

Za razliku od ranije optuženih pred Haškim sudom za ratne zločine nad Bošnjacima u Herceg-Bosni, koji su, poput Miroslava Brale ili Ante Furundžije, bili tek nižeg vojnog ranga i neposredni počinitelji zločina, ili pak vojni zapovjednici poput Tihomira Blaškića ili Ivice Rajića, Kordićev je položaj bio poseban utoliko što on nije bio vojnik, nego političar.

Presuda se stoga temeljito bavi prosuđivanjem njegove odgovornosti za zločine, premda nije imao formalne nadležnosti da ih zapovjedi, ili kazni. Suci su zaključili da je Kordić “uz političku vlast u Srednjoj Bosni (kao vođa bosanskih Hrvata u Lašvanskoj dolini) imao i vojnu vlast”.

“Vojna vlast nije se zasnivala na formalnom činu nego na položaju koji je stekao zahvaljujući svojoj energiji, karakteru i odanosti hrvatskoj stvari. Stoga mu se ne može odrediti tačan položaj u komandnom lancu.” Neovisno o tome, on se “sa žarom uključio u kampanju progona i bio od ključne važnosti, naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993, naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993.”

Ali nasilje je počelo mnogo ranije. Presuda rekonstruira kako je Kordić svoju kampanju konfrontacije sa susjedima druge vjere započeo vrlo rano: dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, 16. siječnja 1992, u zgradi općine u Busovači održana je proslava tog događaja. Pred oduševljenom masom, Kordić je rekao da je miting dokaz kako je hrvatski narod u Busovači dio jedinstvene hrvatske nacije i da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna “hrvatsko tle i tako će da bude”. Njegov tadašnji bliski suradnik Ignac Koštroman rekao je: “I bićemo sastavni dio naše drage države Hrvatske, milom ili silom”. Okupljeni su odgovorili skandiranjem: “Dario! Dario!”

Dva mjeseca kasnije, u ožujku 1992, Kordić je dao intervju lokalnim novinama i rekao da je “hrvatski narod dužan zaštititi minimalne prostore koji mu povijesno pripadaju u banovinskim granicama”. “Hrvatska zajednica obuhvata 30 opština povezanih prirodnim pravcem na području gdje je hrvatsko pučanstvo činilo i čini većinu. Ovo daje za pravo hrvatskom narodu da, štujući pravo muslimanskog, srpskog i pripadnika drugih naroda koji žive na ovom prostoru, uređuje odnose na zadovoljstvo svih”.

U sljedećim mjesecima, HVO je preuzeo vlast u svim općinama srednje Bosne, pa i šire: Busovača, Novi Travnik, Vareš, Kiseljak, Vitez, Kreševo i Žepče. Počeo je progon, koji je “u svakoj od opština slijedio isti obrazac”, a to pokazuje “da je HVO pokrenuo kampanju protiv bosanskih Muslimana u tim opštinama”. Raspravno će vijeće zaključiti da “težina dokaza i sve okolnosti navode na zaključak da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana sa nakanom da se otcijepi od Bosne i Hercegovine i da se ujedini sa Hrvatskom.”

24. siječnja 1993, telefonom su razgovarali pukovnik HVO-a Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, i Dario Kordić. “Prijatelju, de onaj VBR. Fino mi ga spremi, vamo za Kaćune i za Lugove. Da ga čujem kako dere”, kaže Kordić Blaškiću. Ovaj odgovara neka samo kaže kada, a Kordić nastavlja: “Čuješ. Ti sve spremi. Uzmi ciljeve i minobacačima i VBR-om i sve što ima. Da spalimo sve.”

Taj razgovor održan je u kontekstu incidenata koji su se tih dana zbili u selu Kaćuni, južno od Busovače, i koji su, prema prvostupanjskoj presudi, doveli do “prvog stvarno ozbiljnog sukoba u ratu između bosanskih Hrvata i Muslimana”, koji je izbio dan kasnije.

U prvome od tih incidenata, Dario Kordić bio je u jednome od četiri vozila koja su vojnici Armije BiH zaustavili na kontrolnom punktu u Kaćunima. Vojnik Miralem Delija tražio je da se putnici identificiraju, što je izazvalo svađu, a Kordić je Deliji priprijetio da će “platiti za to”. Ni sat vremena nakon toga, u svojoj kući u Busovači ustriljejen je Mirsad, brat Miralema Delije. Premda su suci razmatrali mogućnost da je za to ubojstvo odgovoran Dario Kordić, njegovo sudjelovanje u ubojstvu nije dokazano.

Drugi izgred dogodio se u istome selu 24. siječnja 1993. kada su dva Hrvata poginula u razmjeni vatre HVO-a i ABiH u prisustvu vojnika UNPROFOR-a. Nekoliko je svjedoka posvjedočilo da su vojnici ABiH napali vozilo HVO-a, a u jednom se dokumentu navodi kako “nekoliko hrvatskih kuća oko dvaju kontrolnih punktova gori nakon što su njihovi stanovnici etnički očišćeni od strane bosanske vojske”.

Pogibiju dva vojnika HVO-a Kordić će komentirati u spomenutom telefonskom razgovoru s Blaškićem: “Dva momka su nam ubili mučki, s leđa, na punktu u Kaćunima. Njihov je jedan samo. Sto za jednog treba prijatelju.”

Dan kasnije, HVO je napao Busovaču; preciznije, Kadića stranu, “muslimanski dio grada”. “Muslimani koji su preostali u gradu (njih ukupno 90), sakupljeni su i dovedeni na trg. Ženama i djeci (ukupno oko 20) dozvoljeno je da se vrate kućama, dok su muškarci (ukupno 70), neki od njih stari tek 14-16 godina, ukrcani na autobuse i odvedeni u logor Kaonik. Napad na Busovaču imao je za posljedicu smrt više ljudi, no njihov precizan broj nije poznat. Svjedok B je sastavio spisak od 27 Muslimana koji su umrli nasilnom smrću. Policijski izvještaj pokazuje da je u januaru i februaru 1993. ubijeno 43 ljudi u Busovači. Nasilje se nastavilo nakon januarskog napada”, stoji u presudi.

O tim je događajima raspravno vijeće zaključilo kako je HVO “incident na kontrolnom punktu kod Kaćuna iskoristio kao izgovor” za napad na općinu Busovača 25. siječnja 1993. “U napadu su učestvovali artiljerija i pješadija i time je započeo obrazac prema kojem su izvođeni napadi na tom području čiji je cilj bio da se muslimansko stanovništvo ukloni ili pokori.”

Dario Kordić, pak, “bio je umiješan u napad na Busovaču kao vođa koji je imao i političku i vojnu vlast.” Taj je zaključak donesen na temelju više dokaza, od kojih je jedan i snimka telefonskog razgovora Blaškića i Kordića. “Ta snimka pokazuje nešto više od pukog razmetanja, ona pokazuje kako Dario Kordić učestvuje u sprovođenju vojnih poslova i, po svemu sudeći, uživa u tome”.

Presuda Dariju Kordiću donesena je u već čvrsto definiranom kontekstu rata HVO-a i Armije BiH: suci su potvrdili nalaze iz prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, izrečene godinu ranije, da je “sukob između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u Bosni i Hercegovini postao međunarodnim zbog intervencije Hrvatske u tom sukobu putem njezinih trupa.”

“Vijeće se uvjerilo da je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om tako što je HVO-u obezbijedila pomoć u finansijama i obuci, vojnu opremu i operativnu podršku, i tako što je sudjelovala u organizaciji, koordinaciji i planiranju vojnih operacija HVO-a”, zaključak je iz presude Kordiću.

Valja istaknuti da rat HVO-a i Armije BiH nije bio jednosmjeran sukob. Presuda Kordiću opisuje ofanzivu Armije BiH na Kakanj u lipnju 1993, koja je, nakon pet dana borbi, “rezultirala potpunim porazom snaga HVO-a”. Ubijeno je 120 Hrvata, gotovo petnaest tisuća hrvatskih izbjeglica prognano u Vareš, a uništeno 2.500 kuća, 30 kapelica i 30 grobalja. Nekoliko dana kasnije, početkom srpnja, ABiH je napala Fojnicu i uništila većinu okolnih hrvatskih sela te uhapsila nekoliko ljudi. “Napad će dovesti do toga da će 5.500 Hrvata napustiti Fojnicu: nakon rata ostalo ih je samo 100”.

Istodobno, presuda Kordiću navodi princip koji bi spasio mnoge živote, da su ga zapovjednici zaraćenih vojski poštovali: “To što su možda Muslimani proganjali Hrvate u drugim opštinama (…) ni na koji način ne opravdava progon koji je vršio HVO.” Suci su naglasili i da “vojne operacije koje se provode u samoodbrani ne predstavljaju opravdanje za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava”.

U Hrvatskoj se njeguje javna predodžba da je Dario Kordić pred Haškim sudom osuđen samo za sudjelovanje u pripremi zločina u Ahmićima. To je samo manjim dijelom točno: vijeće je zaključilo da je zločin u Ahmićima bio dio “zajedničke nakane ili plana smišljenog i izvršenog od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača”.

Bio je, stoji u presudi, “povezan s vojnim vođstvom”, i “učestvovao u preuzimanju opština i napadima HVO-a na Busovaču u januaru i na Lašvansku dolinu u aprilu te na Kiseljak u junu 1993”.

“S entuzijazmom se uključio u zajedničku nakanu progona planiranjem, pripremanjem i naređivanjem”, pa presuda zaključuje kako je to “činio s namjerom da pridonese toj politici i da je dijelio diskriminatornu namjeru”.

“Pretresno vijeće smatra da je Kordić, onda kad je učestvovao u napadima HVO-a, namjeravao da počini zločine koji se s njima povezuju i da ih je i počinio. Njegova uloga političkog vođe i njegova odgovornost bila je da planira, potiče i naređuje zločine. (…) Stoga Pretresno vijeće smatra optuženog Darija Kordića krivim”.

Ništa od toga, međutim, neće navesti na razmišljanje čovjeka koji je pokrenuo rat u vlastitom zavičaju: i zatvorsku će kaznu odslužiti, ali neće preispitati vlastite postupke, niti se zapitati u čemu je, zapravo, sudjelovao. Štoviše: s godinama, Dario Kordić postat će najgrotesknji simbol poricanja hrvatskih zločina nad Bošnjacima.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (9)
Veličanje Kordića ruši racionalni temelj društva

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... j-drustva/

“Ovo je pobjeda cijelog hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH, Herceg Bosne i iseljeništva. Svi smo danas jedno srce, srce Hrvatsko”. To je 6. lipnja 2014. uzviknuo Dario Kordić pred nekoliko stotina oduševljenih obožavatelja. Pljeskom i glasnim odobravanjem prekidali su svaku rečenicu čovjeka kojeg su dočekali nakon što je odslužio dvije trećine od 25 godina zatvorske kazne za ratne zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni 1993. godine, pa je potom pušten na slobodu.

Doček Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu Pleso 6. lipnja 2014. godine označio je početak groteskne pripovijesti o ratnom zločincu koji je doživio, kako sam tvrdi, čudesno katoličko preobraćenje, ali ga to nije potaklo da se pokaje zbog žrtava što ih je za sobom ostavio nacionalistički fanatizam kojem se u ratu odao.

Štoviše, Katolička crkva u Hrvatskoj, zajedno s ekstremno nacionalističkim dijelom javnosti, potrudila se Kordićevo navodno katoličko konvertitstvo prikazati kao dokaz da nije kriv za zločine – kao da osobno preobraćenje ima ikakvu javnu važnost, i kao da vjera može imati moralni značaj ako je lišena suosjećanja.

Kako god bilo, Kordić je, smjerna pogleda i ruku najčešće sklopljenih na prsima, nakon povratka trijumfalno zaredao Hrvatskom i Bosnom. U njegovom gradiću Busovači slavljena je misa zahvalnica u čast njegova povratka, a mediji su zabilježili kako je “crkva svetog Ante bila pretijesna za sve koji su željeli slaviti s Kordićem i njegovom obitelji.”

“Duhom smo bili vezani sedamnaest godina, sada si s nama i fizički”, poručio je ratnom moćniku busovački župnik fra Dominko Batinić, dok su u prvim redovima u crkvi sjedili čelnici HDZ-a BiH Dragan Čović, Borjana Krišto i Marinko Čavara. Njih su troje u to vrijeme bili na visokim položajima u državnoj hijerarhiji: Čović je predsjedao Domom naroda Parlamenta BiH, Borjana Krišto u njemu je bila zastupnica, a Čavara zastupnik u Parlamentu Federacije BiH.

Nitko na toj misi nije spomenuo nalaz iz presude Žalbenog vijeća Haškog suda od 17. prosinca 2004., koji kaže da je “Kordić, kao politički vođa sa značajnim vojnim utjecajem, sudjelovao u planiranju i naređivanju” zločina HVO-a nad Bošnjacima u Busovači.

“Žalbeno vijeće je konstatiralo da je razumni prosuditelj činjenica mogao zaključiti da su u Busovači brojni civili bili meta napada i da su pobijeni, te da su ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, kao i krivično djelo protupravnog napada na civilne objekte, počinjeni u tom gradu u siječnju 1993.”, stoji u presudi Žalbenog vijeća, kojom je Kordiću potvrđena kazna od 25 godina zatvora.

“Žalbeno vijeće se nadalje poziva na nalaze Raspravnog vijeća u vezi s ulogom Kordića u kampanji progona, uključujući njegovu ulogu u preuzimanju vlasti u općinama od strane HVO-a, uključujući Busovaču, i njegovu ulogu u događajima koji su prethodili sukobu i uoči sukoba. Napad na Busovaču bio je uperen na muslimanske civile i civilne objekte i usmjeren na civilno stanovništvo: civili Muslimani su ubijeni, protjerani i njihova imovina uništena”.

Prema oba vijeća Haškog suda – i raspravnome i žalbenome – Dario Kordić znao je što radi u Busovači: “Žalbeno vijeće zaključuje da je nalaz Raspravnog vijeća da je Kordić imao potrebnu ‘mens rea’ za ova krivična djela, razuman”.

Ali ne i za biskupa sisačkog Vladu Košića. “Ja ne vjerujem da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne na temelju dokaza”, rekao je u jednom intervjuu, deset godina nakon što se Kordić vratio iz zatvora u Grazu.

Nakon Kordićeva povratka iz zatvora, Vlado Košić postao je neka vrst službenoga crkvenog pokrovitelja teze o Kordićevoj nevinosti: osim što se upadljivo trudio biti zapažen na njegovu dočeku – tvrdilo se čak da je Kordiću poljubio ruku – Košić ne propušta priliku ponavljati da ratni moćnik nije kriv za ratne zločine u srednjoj Bosni.

“Netko je sigurno počinio strašan zločin u Ahmićima, ali ne znači da treba osuditi bilo koga, nego doista počinitelja. No, ovaj sud to nije tražio, on je želio ovom presudom podijeliti krivnju za ratne zločine, a to znači i za sam rat u BiH, između svih triju naroda. Ipak to ne odgovara istini jer Hrvati su se samo branili”, rekao je Košić u navedenom intervjuu.


foto: express.hr

Košić nije ponudio argumente za tvrdnju da je sud “presudom želio podijeliti krivnju za ratne zločine”, kao i za ocjenu da su se “Hrvati samo branili”. Nije spomenuo ni činjenicu da nijedan hrvatski sud nije pokrenuo nikakav proces zbog zločina u srednjoj Bosni, pa da pronađe “doista počinitelja”. Prešutio je i podatak da je hrvatska država godinama skrivala neke od počinitelja zločina u srednjoj Bosni.

Usprkos svemu tome, i uz svesrdnu pomoć biskupa Košića, Kordićevo preobraćenje postalo je jedina relevantna činjenica. Doživio ga je, navodno, 22. travnja 1999., večer uoči početka suđenja u Haagu, i kasnije opisivao ovako: “Oko tri sata u noći, život mi se promijenio. Bog mi je dao milost da gledam drugačije na život. Tu moju sobicu zabliještilo je svjetlo, koje je bilo nadnaravno. Nepripremljeni ste za to. Događa se nešto čudesno, svjetlo koje nije od ovoga svijeta. To je bilo svjetlo koje je opisom odgovaralo onom koje je vidjela sveta Faustina Kovalska”.

Osjećao se, kaže, “prelijepo”. “U tom blještavilu, vidio sam lik jednog svećenika u svećeničkim haljinama koji je imao lik nekoga od naše obitelji. Zatim sam čuo srce – ‘Ja sam glas Božji, s tobom sam uvijek u svemu’. Ja sam odgovorio kao Blažena Djevica Marija, evo me, evo službenika tvojega, Gospodine’”.

Ako govori istinu, Dario Kordić doživio je mnoge vjerske epifanije. Jedna od njih bilo je i ukazanje pape Ivana Pavla drugog – njemu osobno. Opisao ga je ovako: ”Bio je velik kao Biokovo, a ja sam bio kao mali miš. Čuo sam tada glas: ‘Pođi za mnom’”.

Je li sve to točno ili ne – trebalo bi biti nevažno. To, je li neki građanin doživio vjersko preobraćenje, za javne je poslove irelevantna činjenica. Ali, ako osuđenik za ratne zločine svoje navodno bratimljenje s Kristom koristi kao argument u tvrdnji da je nevin, pa mu u tome još pomažu i najviši religijski velikodostojnici – to bi trebao biti više nego dovoljan razlog za ozbiljan javni prosvjed. Jer, ako neprovjerljivo, posve osobno vjersko iskustvo koristite kao “argument” protiv dviju sudskih presuda, time osporavate racionalni temelj društva u kojem živite.

I baš se to dogodilo u “slučaju Kordić”: prihvaćajući i šireći iracionalnu tvrdnju da je busovački ratni moćnik nevin usprkos dvjema sudskim presudama, i to zato što je navodno doživio katoličko preobraćenje, sisački biskup Vlado Košić osporio je povjerenje u racionalnost i činjenice, bez kojeg ne može biti demokracije i društva utemeljenog na razumu, vladavini prava i provjerljivoj odgovornosti. Jednom riječju: veličajući Kordića, Košić i Katolička crkva u Hrvatskoj – a s njima i svi koji ih slijede – hrvatsko javno mnijenje pokušavaju vratiti u srednji vijek.

Istina, Žalbeno vijeće Haškog suda jest Kordića oslobodilo odgovornosti za neke zločine koje mu je pripisala nepravomoćna presuda, poput onih u Novom Travniku. Također, Žalbeno vijeće ustanovilo je da napad HVO-a na Vitez 16. travnja 1993. “nije bio usmjeren protiv civila”, što stoji u nepravomoćnoj presudi, nego da je bio rezultat sukoba Armije BiH i HVO-a.

Također, ubojstva nekih Bošnjaka, koje je raspravno vijeće nazvalo ratnim zločinom nad civilima, Žalbeno vijeće je prekvalificiralo u ubojstva “boraca”. Tu promjenu u činjeničnom smislu ilustrira svjedočenje Ediba Zlotrga. On je, navodi se u presudi Žalbenog vijeća, “rekao da su njegovog brata – koji je prije toga objavio pismo u novinama u kojem je kritikovao vojnike HVO-a što pucaju po gradu – vojnici HVO-a smišljeno ubili u njegovom stanu u Vitezu u aprilu 1993. U svom svjedočenju Edib Zlotrg je također rekao da su isti vojnici ranili u stomak njegovu snahu pucajući kroz vrata stana. Prema riječima ovog svjedoka, vojnici nisu dozvolili da se njegovoj snahi pruži medicinska pomoć i ona je umrla od iskrvarenja.”

Presuda potom navodi da u jednom dokumentu piše kako je Edibov brat Nedim Zlotrg bio “pomoćnik komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne obrane Vitez za personalne poslove”, te da je njegova supruga Mira Zlotrg “radila u Opštinskom štabu Teritorijalne obrane”. I zaključuje: “Na osnovu gornjih dokaza nema nikakve sumnje da su vojnici koji su pucali na ove dvije žrtve imali namjeru da ih ubiju ili da im nanesu tešku povredu, s razumnom sviješću o tome da će posljedica vjerojatno biti smrt. Ipak, stav Žalbenog vijeća jeste da ove dvije žrtve kao pripadnike TO-a treba smatrati “borcima”, te da one nemaju pravo na status civila.”

Oslobađanje od krivnje za pojedine zločine, međutim, nije značilo da Kordić nije odgovoran za ostale. Dapače: “Žalbeno vijeće smatra da je nakon sastanka političara na kojem je Kordić bio prisutan, 15. travnja 1993., postojao opći plan da se protjeraju civili Muslimani i unište kuće civila. Kordić je kao visoki regionalni političar sudjelovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće, čiji je cilj bio ‘čišćenje’ ovih područja od Muslimana. Žalbeno vijeće smatra da je taj opći plan obuhvaćao cijelu Lašvansku dolinu i da su zločini o kojima se izričito raspravljalo bili ubojstva vojno sposobnih muškaraca, protjerivanje civila i razaranje kuća.”

Kordić je znao što slijedi: “Za ta krivična djela Kordić je imao direktnu namjeru. Kordić je odobrio opći plan a pri tome je znao da će krivična djela biti počinjena i bio svjestan velike vjerojatnosti da bi i druga krivična djela kao što su pljačka i protupravno zatvaranje civila mogla biti počinjena u izvršenju ovog općeg plana. Planiranje uz ovakvu spoznaju mora se smatrati prihvaćanjem ovih zločina. U zaključku, Žalbeno vijeće konstatira da su neke od Kordićevih žalbi usvojene, ali ne u odnosu na točke optužnice u cjelini već ograničene na određene lokacije.“

Petnaest godina nakon što je trijumfalno dočekan u Zagrebu, Dario Kordić nastavlja svoj “on the road show” preobraćenoga ratnog zločinca koji kao žrtvu predstavlja sama sebe, a o pobijenima ne progovara ni riječi. U travnju ove godine, studentski pastoral Katoličke crkve u Hrvatskoj organizirao mu je predavanje u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu. Studentima je Kordić pripovijedao kako je “susreo boga koji ga je promijenio”.

Ima, ipak, i onih koji sve to ne pristaju: na toj je tribini bilo i nekoliko mladih koji su transparentima i vikanjem pokušali podsjetiti da je ugledni predavač optužen za ratne zločine. Na dočeku Darija Kordića u lipnju 2004, aktivist Zoran Ivančić jedva je izvukao živu glavu nakon što je istaknuo sličan transparent i Kordiću stao vikati: “Sotono! Ubojico!”. Otpor dakle postoji, ali jedva preživljava: njegov doseg, brojnost i utjecaj svjedoče o tome koliko je razuma u hrvatskoj javnosti s obje strane granice.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (10): I vojnici HV-a istjerivali su Bošnjake iz zapadnog Mostara

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... g-mostara/

I vojnici Hrvatske vojske, a ne samo Hrvatskog vijeća obrane, hapsili su Bošnjake i istjerivali ih iz njihovih stanova 9. svibnja 1993., kada je počeo hrvatski napad na Mostar, posvjedočila su najmanje dva svjedoka na suđenju Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću pred Međunarodnim kazanenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

“Svjedok AE je posvjedočio da su rano ujutro 9. maja 1993. muslimanski civili bili uhapšeni od strane vojnika koji su nosili i uniforme i oznake HV-a i HVO-a, Bivši pripadnik Kažnjeničke bojne, svjedok Falk Simang, posvjedočio je da su pripadnici HV-a, zajedno s HVO-om, sudjelovali u deložacijama BH Muslimana u Mostaru”, podaci su iz fusnote 533. na 73. stranici prvostupanjske presude toj dvojici hrvatskih gospodara rata u Hercegovini.

Presuda obuvhaća više od tristo stranica, a objavljena je 31. ožujka 2003. Njome je Mladen Naletilić zvani Tuta, osnivač i zapovjednik Kažnjeničke bojne, osuđen na dvadeset godina zatvora. Njegov podređeni Vinko Martinović, zvani Štela, zapovjednik i osnivač Antiterorističke grupe “Vinko Škrobo”, koja je djelovala u sklopu Kažnjeničke bojne, osuđen je na 18 godina zatvora. Kazne su obojici potvrđene u drugostupanjskoj presudi koja je izrečena 3. svibnja 2006. godine.

Presuda Naletiliću i Martinoviću prva je presuda Haškog suda za hrvatske zločine u Hercegovini. Punih dvanaest godina, od prvih optužnica 1995. do žalbene presude Miroslavu Brali u travnju 2007., Haški sud procesuirao je zločine HVO-a u srednjoj Bosni, istraživši ih, bez sumnje, najtemeljitije od svih ostalih institucija i istraživača.

Tužiteljstvo Haškog suda prve je optužnice za zločine u Hercegovini podnijelo 21. prosinca 1998., upravo protiv Naletilića i Martinovića, kojima će sudski predmet ostati objedinjen do samoga kraja, objavljivanja pravomoćne presude 3. svibnja 2006.

Nakon optužnice protiv njih dvojice, sljedeća će biti podnesena šest godina kasnije, u proljeće 2004. Njome će biti obuhvaćena šestorica najviših političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne; kada završi suđenje, zajedno sa svim ostalim činjenicama prikupljenim u cjelokupnom hercegbosanskom dosjeu Haškog suda, nasilnički političko-ratni angažman Tuđmanove vlasti u susjednoj državi bit će istražen i dokumentiran do zapanjujućih detalja – i svi su ti materijali javno dostupni. O Herceg-Bosni, dakle, nema više tajni – za one koji žele znati.

Od prve optužnice Naletiliću i Martinoviću 21. prosinca 1998. godine, do nepravomoćne presude 31. ožujka 2003, proteklo je pet godina. Ni jedan ni drugi nisu se dobrovoljno predali: Martinovića, politički nevažnog prijeratnog mostarskog taksista i kriminalca, uhapsile su hrvatske vlasti 9. kolovoza 1999., i istog dana izručile ga Haškom sudu.



foto knjiga Zagrebačke mafije

S Naletilićem nije išlo tako glatko: njegov utjecaj u hijerarhiji Tuđmanove vlasti sezao je daleko više nego što bi bilo očekivano za zapovjednika izrazito zloglasne jedinice popunjene bivšim robijašima kojima je oružje i dano da provedu najveće okrutnosti. Zbog tolikog je Naletilićevog utjecaja Tuđmanova vlast pokušala postupiti isto onako kako je postupala i s ostalima koji su u njezino ime činili zločine nad Bošnjacima: otežati i, ako je moguće, izbjeći njegovo izručenje Haškom sudu.

Tako je Naletilić, nakon hapšenja u Hrvatskoj 18. listopada 1999., u hrvatskim medijima iznenada proglašen bolesnim i nesposobnim za izručenje Haagu. No igrokaz nije dugo trajao: nakon što je HDZ 3. siječnja 2000. u Hrvatskoj izgubio vlast, Naletilić je dva i pol mjeseca kasnije izručen u Haag, da ondje njegova bolest naglo nestane, a on se prometne u najboljeg košarkaša haškog pritvora.

Presuda Naletiliću i Martinoviću katalog je sadizma. Obojica mučitelji, svoje su sklonosti dobili priliku provesti u djelo u sklopu planiranog i sistematskog etničkog čišćenja Bošnjaka, osmišljenog i provedenog u najvažnijim uredima HDZ-a u Zagrebu, Grudama i Mostaru.

“Svjedok Y je već u teškom fizičkom stanju doveden na Heliodrom, nakon što je svakodnevno, u periodu od 47 dana, premlaćivan u zatočeništvu u Ljubuškom. Mladen Naletilić ga je posjetio u njegovoj ćeliji, što van razumne sumnje potvrđuje da je Mladen Naletilić znao za zlostavljanje zatvorenika i odobravao ga. Svjedok Y je posvjedočio da je, nakon oko mjesec dana zatočenja na Heliodromu, iz zajedničkih prostorija premješten u samicu u podrumu gdje je proveo oko 40 dana. Iz te potpuno mračne prostorije smio je da izađe jedino u hodnik, kako bi ga tukli”, jedan je od mnogih primjera mučenja, koje je presuda utvrdila van razumne sumnje.

Mučenje je nastavljeno: “Postojala je jedna posebna smjena, čiji su ga pripadnici uvijek tukli kad bi bili na dužnosti. Rekli su mu da su oni Tutini ljudi, a da su zatočenici ‘Tutini zatvorenici’. Svjedok Y je bio tako teško premlaćivan da se ne bi mogao ni micati. Poslije bi ga dan-dva ostavili na miru da se oporavi za sljedeće premlaćivanje. Kada bi se tokom premlaćivanja onesvijestio, donijeli bi gumeno crijevo, polili ga i ostavili da leži u lokvi vode. Za vrijeme tog okrutnog režima u samici, policajci su otvorili vrata i naredili mu da se predstavi Tuti. On je to učinio, na što mu je Tuta rekao da mu je stanje, s obzirom na to što je zaslužio, još sasvim dobro. Pet minuta nakon što je Tuta otišao, došli su vojni policajci, naredili mu da izađe pred vrata ćelije i stali ga udarati raznim predmetima. Svjedok Y je pao, a krv mu je kapala po podu. Jedan od policajaca mu je naredio da tu krv poliže jer krv nijednog balije ne smije ostati na hrvatskom tlu.”

Presuda detaljno rekonstruira više takvih primjera mučenja, pa i ubijanja ljudi, u kojima su Naletilić i Martinović osobno sudjelovali. Neki od najtežih su premlaćivanje Rudija Jozelića i ubojstvo Nenada Harmandžića, za koje je proglašen krivim Vinko Martinović.

Jozelić je Hrvat, ali bio je vojnik Armije BiH. “Svjedok FF je oko 13. maja 1993. godine prebačen u zatvor u Ljubuškom gdje je bio zatočen oko mjesec dana. Dva dana po njegovom dolasku, u zatvor u Ljubuškom došli su Romeo Blažević i Ernest Takač. Rekli su da su iz Kažnjeničke bojne, a svjedok FF ih je od prije rata poznavao iz viđenja. Tražili su jednog Hrvata koji je bio pripadnik ABiH, zvao se Rudolf (Rudi) Jozelić i dijelio je ćeliju sa svjedokom FF. Izveli su ga, a kad je svjedok FF s ostalim zatočenicima izveden u dvorište, vidjeli su ga oblivenog krvlju. Kasnije je Jozelić ispričao svjedoku FF da su ga lopatom tukli po cijelom tijelu i slomili mu nekoliko rebara i nos. Na dvorištu je svjedok FF nekoliko puta vidio kako Takač i Blažević nogama i pesnicama udaraju zatočene novinare Aliju Lizdu i Džemala Hamdžića“.

“Svjedok AA je prisustvovao jednom drugom incidentu kada je vojni policajac, koji se zvao Petković, zlostavljao Rudija Jozelića. Prisilio je Jozelića da pjeva hrvatsku himnu, i tek što je ovaj krenuo da pjeva, Petković ga je počeo udarati i govoriti mu da je izdajicama zabranjeno da pjevaju hrvatsku himnu. Potom su Jozelića, koji je bio oženjen Muslimankom, prisilili da moli na muslimanski način. Kad su vidjeli da ne zna, ponovo su ga tukli. Petković je zatim Jozelića bacio na stol za kojim su zatvorenici obično jeli i počeo je da ga gazi.”

“Jednom drugom prilikom, tokom vikenda, svjedok AA je vidio kako Čikota ulazi u njihovu ćeliju. Svjedok AA je čuo kako Čikota kaže Jozeliću, koji je bio pilot instruktor za helikoptere, da oni koji visoko lete, nisko padaju. Jozelića su izveli s još dvojicom koji su se zvali Kajtaz i Džemo. Svjedok AA nije mogao vidjeti što se s njima događa, no Jozelić im je kasnije rekao da su Džemu udarili palicom i da je odmah pao, a njega i Kajtaza su prisilili da jedan drugog šamaraju.”

Nenad Harmandžić, rođen 1947., prije rata bio je policajac, i hapsio lokalne mostarske kriminalce. “Izgubio je život stoga što su ti isti kriminalci izbijanje sukoba i stanje bezakonja koje je uslijedilo vidjeli kao jedinstvenu priliku da mu se osvete, a da pritom za to ne odgovaraju”, zaključilo je raspravno vijeće osuđujući Vinka Martinovića za Harmandžićevu smrt.

Taj je čovjek 12. ili 13. srpnja 1993., iz logora na Heliodromu, nasmrt preplašen, odveden u bazu Vinka Martinovića. Pet godina kasnije, “30. marta 1998. godine, tim za ekshumaciju Instituta za sudsku medicinu Univerziteta u Sarajevu ekshumirao je u parku Liska u Mostaru potpuno skeletonizirano tijelo muškarca od oko 45 godina.” Bilo je to tijelo Nenada Harmandžića.

“Prema ekshumacijskom izvještaju, na tijelu su otkrivene višestruke povrede, uključujući prijelom desne goljenice, karličnih kostiju, desne lakatne kosti, lijeve lopatice, ključne kosti, te lijeve i desne čeljusti, izazvane tupim udarcima ili udarcima tupim mehaničkim predmetima i nanesene žrtvi dok je još bila živa. (…) U obdukcijskom nalazu navodi se da je Nenad Harmandžić najprije teško premlaćen, a zatim ubijen iz vatrenog oružja.”

Osobni sadizam Naletilića i Martinovića ljudski je jeziv, ali politički i povijesno nikako najvažniji dio činjeničnih nalaza presude: “Nema sumnje da su Republika Hrvatska i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi”, stoji u tom dokumentu.

Hrvatska je za taj cilj izdvojila enorman novac. Presuda navodi: “Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.”

A sve to za ovo: “Dana 9. maja 1993. krenulo se s akcijom protiv civilnog BH muslimanskog stanovništva Mostara. Od otprilike 05:00 sati, naoružane jedinice HVO-a okružile su stambene zgrade i kuće te su iz njih izvele i okupile civile BH Muslimane. Iz nekih su zgrada, u kojima su živjeli i BH Muslimani i BH Hrvati, istjerani samo BH Muslimani. Žene, djeca, muškarci i stariji ljudi su istjerani iz svojih kuća.”

Svjedok Sead Smajkić svjedočio je ovako: “9. maja 1993. u ranim jutarnjim satima čula se ogromna paljba iz teškog vatrenog oružja i iz lakšeg, iz svih vrsta, pucnjava se čula i grmilo je na sve strane. U isto vrijeme, obzirom da se ja nalazim, moja kuća se nalazi, ja stanujem blizu linije razgraničenja sadašnjeg i pored moje kuće prošla je rijeka ljudi, civila, žena, djece u pidžamama, u spavaćicama, koji su jednostavno išli prema istočnom dijelu grada. Paljba je bila žestoka da se ledilo srce, kod ljudi, da se jednostavno nije moglo pretpostaviti šta se dešava. To je bio pakao u pravom smislu riječi.”



Na suđenju u Hagu

Kampanja protiv muslimanskog stanovništva na širem području grada “dostigla je vrhunac nakon napada na Mostar početkom maja 1993. godine, kada je nakon izbijanja neprijateljstava, muslimansko stanovništvo usklađenim djelovanjima istjerano iz zapadnog Mostara. Svjedočenja pokazuju kako su grupe vojnika noću silom deložirale porodice civila, BH Muslimana, iz njihovih stanova, izbacujući ih doslovno na ulicu i prisiljavajući ih da sve svoje stvari ostave u stanu. Nastali teror prisilio je civile, BH Muslimane, da u velikim kolonama napuštaju zapadni dio Mostara. Ono malo civila, BH Muslimana, koji su se kasnije imali priliku vratiti u svoje stanove ustanovili su da je njihova imovina opljačkana ili uništena.”

Istodobno, “humanitarni uvjeti na istočnoj obali Mostara bili su stravični. Istovremeno s ogromnim povećanjem broja muslimanskog stanovništva zbog intenzivnih istjerivanja sa zapadne obale, opskrba vodom i strujom je prekinuta, a humanitarnim organizacijama je tjednima uskraćivan pristup. Osnovne javne službe, poput bolnice, nalazile su se na zapadnoj obali Mostara i stoga nisu više bile dostupne muslimanskom civilnom stanovništvu. Sve što je arhitekturom odražavalo orijentalni uticaj, kao na primjer stari most u Mostaru, bilo je uništeno.”

Zaključak je nedvosmislen: “Prema tome, na osnovu dokaza je utvrđeno da je na području na koje se odnosi optužnica postojao rasprostranjen i sistematski napad na muslimanski dio civilnog stanovništva. Utvrđeno je, osim toga, da je ta kampanja imala konkretan cilj: transformirati prethodno etnički miješano područje u Mostaru i oko njega u hrvatsko područje s etnički čistim stanovništvom, BH Hrvatima.”

Presuda Haškog suda Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću jedna je od najpotresnijih optužnica protiv Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini, koja je uzrokovala ratne zločine i neizmjernu patnju ljudi, samo zato što su bili muslimani. O toj politici i njezinim posljedicama, u Hrvatskoj se danas ne govori ni riječi. Štoviše, političari HDZ-a i desnice, uključujući tu i zastupnike u Europskom parlamentu, veličaju Herceg-Bosnu.

Sutra će se u Hrvatskoj održati izbori za predsjednika Republike. Prigodni prilog toj političkoj hipokriziji neka bude podsjećanje da će izborno mjesto biti i u hrvatskome konzulatu u Mostaru. Iz te je zgrade Vinko Martinović 1993. istjerao bošnjačku obitelj i protjerao je u istočni Mostar. U svoj stan nikad se nisu vratili.

[Buli6]

za sad sam pročitao ovaj intervju sa Mesićem.
nisam prije obračao pažnju da smatra Tuđmana mirotvorcem

[Buli6]

ne kužim zašto nisu nikad proveli referendum na razini cijele bih. onaj što je naveden u sporazumu Izetbegović Krajišnik. To bi Izetbegoviću bio dobar potez da začepi svima usta. A mogli su ga i ostali zahtijevati.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (13): I HV je ratovao u Duši, gdje je ubijeno troje djece

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... oje-djece/

Razorena sela, srušene džamije, poginula djeca i civili, ubijeni ratni zarobljenici te raseljeni Bošnjaci – to je posljedica sukoba HVO-a i Armije BiH na području općina Gornji Vakuf i Jablanica, u dijelu kojih je sudjelovala i Hrvatska vojska. To je sažetak činjenica koje je Raspravno vijeće Haškog suda opisalo u prvostupanjskoj presudi šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne.

Događaje u općinama Gornji Vakuf i Jablanica presuda opisuje u drugom svesku, na devedesetak stranica. Cijela presuda podijeljena je u šest tomova, i obuhvaća gotovo dvije tisuće stranica.

Napetosti između Armije BiH i HVO-a u Gornjem Vakufu rasle su u posljednjim mjesecima 1992. godine, da se naglo pogoršaju nakon incidenta “u vezi s isticanjem hrvatske zastave 6. januara 1993”, navodi se u presudi.

U to je vrijeme već šest mjeseci vrijedila zabrana isticanja nacionalnih zastava u općini, osim na vjerskim objektima i kasarnama, koju je 24. lipnja 1992. donijelo predsjedništvo Skupštine općine Gornji Vakuf, kako bi spriječilo međunacionalne incidente. Napetosti su, međutim, izbile već oko Božića 1992., jer “su Hrvati istaknuli zastave hrvatskog naroda u BiH”, što je “izazvalo više incidenata”, pa su “vojnici muslimanskih snaga reagovali tako što su uklonili desetine hrvatskih zastava u opštini Gornji Vakuf”.

Konkretni incident ovako je opisan: “Dok je zabrana još uvijek bila na snazi, 6. januara 1993., HVO je, zajedno s pripadnicima HOS-a, stavio pod svoju kontrolu jednu muslimansku školu u Gornjem Vakufu. Hrvatska zastava je nakon toga istaknuta na toj školi, i to u prisustvu jedne ekipe novinara hrvatske televizije koji su došli iz Splita da snime taj događaj. Jedan vojnik ABiH-a pokušao je ukloniti zastavu, međutim u tome ga je spriječio vojnik HVO-a zapucavši prema njemu.”

Ti događaji ubrzali su izbijanje oružanog sukoba. Tjedan kasnije, na sastanku predstavnika HVO-a i ABiH, HVO je zatražio da se “sve snage ABiH stave pod kontrolu HVO-a”. Zahtjev je ponovljen 16. siječnja 1993., i to na temelju “opšteg naređenja o potčinjavanju koje je 15. januara 1993. izdao Milivoj Petković.”

“Tužilaštvo je u vezi s tim istaklo ulogu Slobodana Praljka, koji je došao iz Zagreba kako bi se uvečer 15. januara 1993. pridružio zapovjedništvu snaga HVO-a u Gornjem Vakufu, kao i odlučnost s kojom je 16. januara 1993. preko svojih zapovjednika nametnuo ‘ultimatum’, upozoravajući predstavnike ABiH u Gornjem Vakufu da ‘će biti pregaženi ukoliko ne budu prihvaćali odluke HZ HB’. Praljkova odbrana je u svojoj završnoj riječi precizirala da je Slobodan Praljak tokom svog svjedočenja pobijao te navode, i da tako nešto nije rekao”, navodi se u prvostupanjskoj presudi.

Rekao to Praljak ili ne, HVO je postavio ultimatum: ABiH se mora potčiniti HVO-u općini Gornji Vakuf do 17. siječnja 1993. Dan nakon isteka ultimatuma, HVO je napao: “Vijeće je prihvatilo velik broj dokaza koji se odnose na napade 18. januara 1993. na opštinu Gornji Vakuf i saslušalo više svjedoka koji su potvrdili da su snage HVO-a napale grad Gornji Vakuf i sela Dušu, Uzričje, Ždrimce i Hrasnicu.” Nakon tog napada, “grad Gornji Vakuf je gorio”, a “muslimanski dio Gornjeg Vakufa bio je mjestimično teško razoren”.

Presuda opisuje i razaranja u selima Duši, Uzričju, Ždrimcima i Hrasnici. Najveća tragedija dogodila se u Duši: granata je jednoj kući usmrtila sedmoro bošnjačkih civila, među kojima troje djece.

“Dokazi uvršteni u spis ukazuju na to da je HVO selo Dušu napao i granatirao 18. januara 1993. ujutro iz pravca Mačkovca. Napad su vodili vojnici HVO-a i HV-a (…) Neki su imali okrugle bedževe sa dva slova, ‘H’ i ‘V’, a drugi oznake s ukrštenim mačem i puškom ispod kojih je pisalo ‘HVO’”.

Ispitujući navode iz optužnice, da je “tokom napada na selo ubijeno više civila Muslimana”, suci su ustanovili da je “jedna granata pogodila kuću Envera Šljive usmrtivši sedam osoba u podrumu”. To su bili Mirsada Behlo (jedanaestogodišnje dijete), Muamer Zulum (dvanaestogodišnje dijete), Mirsad Behlo (trogodišnje dijete), Sabaha Belho (žena stara 31 godinu), Rasiha Belho (žena stara 20 godina), Fatka Gudić (žena stara 44 godine) i Salih Čeho (muškarac star 65 godina) koji je, iako je preživio napad, preminuo od zadobivenih ozljeda.”

Selo Duša “je najviše uništeno uslijed napada HVO-a”, a “znatan dio imovine u vlasništvu Muslimana u selu oštećen”. “Vijeće je u mogućnosti da zaključi da je tokom napada na selo život izgubilo više stanovnika koji nisu učestvovali u borbama i da su uništene muslimanske kuće”.

Presudom je utvrđeno da su snage Hrvatske vojske ratovale zajedno s HVO-om i u Gornjem Vakufu i u Jablanici. “Kad je riječ o opštini Gornji Vakuf, više dokaza potvrđuje prisustvo snaga HV-a u toj regiji u januaru 1993. Isto tako, više dokaza potvrđuje da su vojnici HV-a, zajedno sa HVO-om, sudjelovali u napadu na Soviće 17. aprila 1993. Pripadnike HV-a su, osim toga, viđali na tom području sve do maja 1993.”

Sovići su selo u općini Jablanica koje je, zajedno s obližnjim Doljanima, najteže stradalo u napadima hrvatskih snaga. “Niz dokaza ukazuje na to da su u napadima na sela Sovići i Doljani u aprilu 1993. i u hapšenjima koja su potom uslijedila učestvovali vojnici HV-a”, navod je iz presude.

Razaranje ta dva sela opširno je sankcionirano i u presudi Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću, jer je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića sudjelovala u napadu, a njezin zapovjednik Naletilić bio jedan od zapovjednika u napadu na Soviće i Doljane.

Napad je počeo 17. travnja 1993. ujutro. Tri dana kasnije, “svjedokinja D1447 je vidjela vojnike HVO-a i HV-a, kao i ljude u crnim uniformama bez oznaka, kako uz povike i pjesmu pale kuće u vlasništvu Muslimana”.
“U jednom izvještaju HVO-a od 23. aprila 1993. stoji da su nakon prestanka sukoba u Sovićima i Doljanima sve muslimanske kuće u tim selima zapaljene po zapovijedi “viših zapovjednika”.

“Dana 4. maja 1993., Hasan Rizvić, član delegacije ABiH i HVO-a koja je poslana u Doljane i Soviće, ustanovio je da je selo Doljani potpuno uništeno, da su kuće spaljene, a dvije kuće dignute u vazduh eksplozivom. Ustanovio je isto tako da su u Sovićima uništene ili spaljene sve muslimanske kuće, a da su sve hrvatske kuće ostale netaknute”.

U oba sela srušene su džamije. “Svjedokinja X i Nihad Kovač, koji su oboje bili zatočeni u školi u Sovićima, vidjeli su džamiju u Sovićima u plamenu. Nihad Kovač je potvrdio da je oko 18. aprila 1993. džamija u Sovićima dignuta u vazduh eksplozivom i da je nakon toga gorjela oko pola sata.”

“Što se tiče džamije u Doljanima, svjedokinja CA1461 je rekla da je čula vrlo jaku eksploziju i da je kasnije saznala da je džamija u Doljanima dignuta u vazduh. I drugi dokazi, među kojima su i dva izvještaja HVO-a, potvrđuju da je HVO u danima nakon napada na selo Doljani uništio tu džamiju.”

Raspravno vijeće u presudi je spomenulo izvještaj načelnika Ureda obrane HVO-a u Jablanici od 23. travnja 1993., prema kojemu su “viši zapovjednici HVO-a zapovjedili da se unište dvije džamije na području Sovića i Doljana”. Međutim, “Vijeće ne raspolaže informacijama o identitetu tih zapovjednika”.

Nakon što su sela razorena a mještani pohapšeni i protjerani, 13. svibnja 1993., “Marko Rožić, načelnik Ureda obrane HVO-a Jablanica, donio je odluku prema kojoj se sva pokretna i nepokretna imovina u vlasništvu ‘iseljenih’ Muslimana iz sela Sovići i Doljani smatra ratnim plijenom i pripada HVO-u HZ HB.”

Mještane Sovića i Doljana HVO je pohapsio i raselio. U danima nakon napada, zatočeni su u školi u Sovićima, “iznureni i prljavi”, “natrpani u dvije učione. Životni prostor bio je skučen, a higijenski uslovi vrlo loši.”

“U prvim danima zatočeništva, zatočenici nisu imali dovoljno hrane ni vode, a vojnici HVO-a su zabranjivali da im bilo koji Musliman ili Hrvat spolja nešto donese. Ipak, Svjedokinja D, zatočena Muslimanka, pomenula je da su postojali WC-i i da je imala mogućnost da dobije vodu kako bi svojem novorođenom djetetu mogla pripremiti hranu”, detalj je koji potresno dočarava situaciju.

“Više svjedoka koji su bili zatočeni u školi u Sovićima izjavilo je da su tokom svog zatočeništva bili žrtve ili svjedoci premlaćivanja ili drugih oblika zlostavljanja koje su vršili vojnici HVO-a. Iz svjedočenja proizlazi da su vojnici HVO-a, među kojima su bili vojnici Kažnjeničke bojne, tukli i muškarce i žene.”
“Dana 19. aprila 1993., dva vojnika HVO-a ne samo da su tukli dvije zatočene Muslimanke, nego su Svjedokinju X i tu drugu Muslimanku prisiljavali da oko pola sata jedna drugu jako udaraju komadom drveta. Osim toga, (…) uvečer 18. aprila 1993., vojnici HVO-a su maltretirali jednog zatočenika po imenu Muharem Helbet tako što su mu zarili nož u butinu (…)”.

U toj su školi ubijena i četiri ratna zarobljenika. “Iz dokaza proizlazi da su 20. ili 21. aprila 1993. Ismeta Čilića, Salema Škampu, Hasana Radoša i Ekrema Tašića, četvoricu Muslimana, pripadnika 44. brigade ABiH, koji su bili zatočeni u školi u Sovićima od 17. aprila 1993., u blizini škole u Sovićima ubili vojnici HVO-a, čiji identitet je Vijeću nepoznat.”

Svjedok Nihad Kovač posvjedočio je pred sudom da su “20. ili 21. aprila 1993. u školu u Sovićima došla dva vojnika HVO-a koje svjedok nije poznavao; oni su imali kod sebe listu s imenima, prozvali su zatočenike i naredili im da izađu iz škole.”

“Pet minuta kasnije, Nihad Kovač je čuo četiri pucnja. Svjedok D je pak čuo rafalnu paljbu, a kad je išao u WC iza škole, vidio je na zemlji krv i prepoznao leševe Ekrema Tašića, Hasana Radoša, Ismeta Čilića i Salema Škampe koji su ležali na leđima.”


Tuta – foto: pr.sh.youtube

Pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića zvanog Tuta, pa i on osobno, zlostavljali su i premlaćivali zatočenike iz Sovića i Doljana na nekadašnjem Ribnjaku nedaleko Doljana, koji je HVO pretvorio u svoje zapovjedno mjesto.

“Vojnici HVO-a tukli su zatočenike na način koji su zvali ‘branje grožđa’, što je značilo da su zatočenike, dok su oni klečali držeći ruke u zraku kao da beru grožđe, udarali u predjelu grudnog koša i stomaka. Vijeće napominje da se Tuta lično uključio u premlaćivanja i ponižavanja. Na primjer, snažno je udario po licu Svjedoka TT, a zatočenicima je naredio da legnu i ljube hrvatsku zemlju.”

Usprkos ratnim užasima opisanima u ovom nastavku feljtona o zločinima Herceg-Bosne pred Haškim sudom, ti se događaji mogu činiti manjim zlom u odnosu na ono što se u isto vrijeme, i mjesecima koji su uslijedili, događalo u Mostaru. O tome, međutim, u sljedećem nastavku.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (14): “Gospođo, idite kući. Sutra će biti krvav dan u Mostaru.”

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... u-mostaru/

“Gospođo, idite kući. Od sutra ni muva neće moći da uđe u Mostar, a sutrašnji dan će biti krvav za sve ljude u Mostaru”. To je vojnik HVO-a rekao ženi iz Stoca koju su zaustavili na punktu HVO-a kada je 8. svibnja 1993. krenula u Mostar.

“HVO se sprema za napad. Kotrljat će se glave.” To je Ivan Andabak, zamjenik zapovjednika Kažnjeničke bojne, istog dana, 8. svibnja 1993. rekao jednom pripadniku španjolskog bataljuna UNPROFOR-a u Mostaru.

U noći s 8. na 9. svibnja 1993., jedan od zapovjednika HVO-a rekao je svom podređenom vojniku, Bošnjaku, da mu je zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a Mladen Naletilić rekao kako će sutra, 9. svibnja, “izbiti rat između Muslimana i Hrvata”. “Napad će početi u pet sati, a “Muslimani će biti eliminisani”, rekao je Naletilić.

Svjedočanstva su to kojima prvostupanjska presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne argumentira tvrdnju kako je, “prema riječima više svjedoka, već 8. maja 1993. postalo jasno da se za sutradan sprema napad.” I, baš kako je Naletilić spomenutom zapovjedniku najavio, “borbe su počele otprilike u pet sati ujutro”.

Strahote koje je Mostar proživio poslije napada na grad 9. svibnja 1993. bit će opisane u sljedećim nastavcima ovoga feljtona. Ali ono što je prethodilo nije manje važno: prema događajima rekonstruiranima u presudi, HVO je uzurpirao vlast u gradu gotovo godinu prije napada a potom, tvrdi se u presudi, “kroatizirao” Mostar.

Rat i zločini u Mostaru opisani su u drugome od šest svezaka prvostupanjske presude Haškog suda, čiji je sažetak sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2003. Cjelovita presuda obuhvaća ukupno dvije tisuće stranica. Zbivanja u Mostaru opisana su na dvjestotinjak stranica, i predstavljaju gusto sažet prikaz patnji žrtava i okrutnosti zločina, o kojima se i danas vrlo malo zna.

Ali, sudeći po činjenicama rekonstruiranima u presudi, i mjesecima prije otvorenog napada, HVO je uzurpirao vlast u općini Mostar i diskriminirao Muslimane, ne skrivajući namjeru da grad učini “hrvatskim”.

Mostar je “imao veliku simboličku, političku i vojnu vrijednost kako za Hrvate, tako i za Muslimane”, podsjeća presuda. Prema popisu stanovništva iz 1991., u mostarskoj općini živjelo je 126.628 stanovnika, od kojih 34,6 % Muslimana, 33,9 % Hrvata i 18,8 % Srba, a ostali su bili Jugosloveni i ostali.

O razmjerima rata i nasilja svjedoče podaci o katastrofičkim demografskim potresima u sljedeće dvije godine: u svibnju i lipnju 1992., većina mostarskih Srba je otišla ili protjerana, a u grad je došlo 25.000 izbjeglica iz istočnog dijela BiH i srednje Bosne, pa su Hrvati postali većina.

U prvoj polovini 1993. godine, u Mostar je pred ratom izbjeglo 17.890 Muslimana i 1.194 Hrvata, pa su većina postali Muslimani, a ukupni broj stanovnika porastao na više od 145 tisuća.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, polovinom studenoga 1993., ukupni broj stanovnika više se nego prepolovio, a nacionalna struktura stanovništva promijenila se treći put u dvije godine: od 66 tisuća preostalih stanovnika, 60 posto bilo je Hrvata i 40 posto Muslimana.

Godinu i pol nakon prvih slobodnih izbora, 9. travnja 1992., u pokušaju da organizira obranu od napada JNA, skupština općine Mostar osnovala je Krizni štab, u kojemu su bila četiri Hrvata, tri Muslimana i dva Srbina.

Mjesec i pol kasnije HVO je raspustio krizni štab. “Vijeće konstatuje da je 15. maja 1992., kada je odlukom predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) izvršna vlast na teritoriji HZ HB povjerena HVO-u, Jadran Topić, predsjednik HVO-a opštine Mostar, raspustio Krizni štab”. Dotadašnji predsjednik Kriznog štaba Milivoj Gagro tog je dana, “kada je došao pred zgradu Kriznog štaba, zatekao zaključana vrata, a rečeno mu je da više neće moći da uđe u zgradu. HVO opštine Mostar preuzeo je na sebe formiranje nove, ratne opštinske vlade, u kojoj Milivoju Gagri i Ismetu Hadžiosmanoviću, predsjedniku SDA, nisu obnovljeni mandati”.

Presuda rekonstruira i tko je Topiću dao ovlasti da postupi kako je postupio: pet dana ranije, 10. svibnja 1992., “Mate Boban, predsjednik HVO-a, i Janko Bobetko, hrvatski general koji je potpisao dokument za zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, zvanično su imenovali Jadrana Topića na dužnost predsjednika opštinskog HVO-a Mostar”.

Ipak, “u proljeće 1992., u gradu Mostaru brzo je uspostavljen sistem odbrane (mostarski TO), u okviru kojeg je postojao savez između Hrvata i Muslimana”. Sudsko je vijeće konstatiralo da su se “od septembra 1991. do juna 1992., u opštini Mostar između srpskih oružanih snaga i združenih hrvatsko-muslimanskih snaga vodile brojne borbe koje su prouzrokovale niz oštećenja, naročito u samom gradu Mostaru.”

Postojalo je, međutim, i naličje zajedničke hrvatsko-muslimanske borbe protiv srpskog napadača: ”Uporedo sa ovim sukobima, dokazi koje je Vijeće analiziralo pokazuju da je HVO postepeno preuzeo kontrolu nad opštinom i pokušao da je ‘kroatizira’, što je dovelo do zaoštravanja napetosti između Hrvata i Muslimana, koje su vrhunac dosegle uoči 9. maja 1993.”

Nakon što je Topić imenovan predsjednikom HVO-a, muslimanski, ali i hrvatski dužnosnici HVO-a koji se nisu slagali sa stavovima HDZ-a “postepeno su smijenjeni”. ”Po riječima jednog od muslimanskih članova opštinskog HVO-a, četiri muslimanska člana HVO-a opštine Mostar su 2. avgusta 1992. podnijeli ostavku, prije svega zbog držanja Jadrana Topića koji je donosio odluke bez saradnje s ostalim članovima, kao i zbog postepenog “kroatiziranja” civilnog života.”

Dogodilo se ovo: na zgradama javnih službi istaknuta je zastava Herceg-Bosne; 24. srpnja 1992. hrvatski dinar uveden je kao platežno sredstvo; Univerzitet Džemal Bijedić preimenovan je u Sveučilište u Mostaru, a kao nastavni jezik uveden je hrvatski, zbog čega su 42 profesora Muslimana napustila univerzitet. Hrvatski je nametnut i u školama,

Kroatiziranje Mostara eskaliralo je ujesen 1992. U noći između 21. i 22. listopada 1992., “snage Vojne policije HVO-a uspostavile su potpunu kontrolu nad gradom Mostarom”, tvrdi se u presudi.

Dan kasnije, 22. listopada “HVO je kontrolisao javne objekte od značaja u gradu”: poštu, zgradu MUP-a, skupštinu općine i Palaču pravde. “Pored toga, Vojna policija HVO-a je istog dana blokirala sve puteve i kontrolne punktove u gradu, uvela policijski sat i prekinula emitovanje ‘Radija Mostar BH’”, a “HVO je postavio stražara pred komandu Armije BiH”. Mate Boban u to je vrijeme izjavio da je “Mostar glavni grad Herceg-Bosne i da Muslimani više neće učestvovati u političkoj upravi i vojnom rukovođenju gradom.”

Osjetljiva pitanja jezika i školskih programa rješavala su se ovako: “Kada je riječ o školskim programima, Vijeće primjećuje da je, krajem marta ili početkom aprila 1993., Jadranko Prlić primio delegaciju muslimanskih stanovnika u Mostaru koji su izrazili želju da se u školske programe uvrsti izučavanje muslimanskih pisaca. Delegacija je prihvatila da sastavi spisak autora i djela za koje je željela da se uvrste u program. Međutim, po riječima Miroslava Palamete, premda je održano više sastanaka, nije pronađeno nikakvo rješenje.”

“Što se tiče jezičkog pitanja, Seid Smajkić je pred Vijećem takođe izjavio da se jedna delegacija, u čijem sastavu su bili Zijad Demirović, Smajkić lično i još dvije osobe, sastala sa Jadrankom Prlićem nekog neutvrđenog datuma kako bi s njim razgovarala o pitanju hrvatskog jezika. Tokom sastanka, Jadranko Prlić je izjavio da je i njegov jezik ‘bosanski’. Kada ga je Seid Smajkić zapitao zašto onda svoj jezik naziva ‘hrvatskim’ umjesto ‘bosanskim’, ovaj mu je odgovorio da Muslimani svoj jezik mogu da nazovu ‘muslimanskim’ ako hoće.”

HVO je reorganizirao i civilnu zaštitu, što je najteže posljedice imalo za vatrogasce. “U junu 1992., Dobrovoljno vatrogasno društvo iz istočnog Mostara je ušlo u sastav Civilne zaštite. Prema riječima Ratka Pejanovića i Envera Jusufovića, otkako je uvedena ova promjena, vatrogascima iz istočnog Mostara je postajalo sve teže da rade. HVO opštine Mostar je njihova materijalna sredstva davao na upotrebu vatrogascima iz zapadnog Mostara, koji su pak odbili da Dobrovoljnom vatrogasnom društvu iz istočnog Mostara dostavljaju namirnice i logističku podršku. Najzad, 3. maja 1993., Civilna zaštita je donijela odluku da se Dobrovoljno vatrogasno društvo iz istočnog Mostara briše iz njenog sastava.”

U ožujku, 1993., “Vojna policija HVO-a u potpunosti je kontrolisala grad Mostar zahvaljujući patrolama koje su, u stanju borbene gotovosti, djelovale kako po desnoj, tako i po lijevoj obali
grada.”

Otvorena diskriminacija počela je u travnju 1993., kada je HVO usvojio odluku o pravima izbjeglica, prema kojoj su izbjeglički status mogle dobiti samo osobe koje, uz ostalo, nisu boravile u napuštenim stanovima.

Prema svjedočenjima predstavnika međunarodnih organizacija, zbog te odluke status ‘prognanika’ izgubilo je više od petnaest tisuća ljudi, “većinom Muslimana”, koji su živjeli u napuštenim srpskim stanovima. “Predstavnici međunarodnih organizacija su zbog ove odluke Uredu za izbjeglice ili Mati Bobanu i Franji Tuđmanu u više navrata upućivali proteste, ali bez uspjeha”.

Izbjeglički status oduzet je i osobama od 18 do 55 i starijima od 60 godina, uz obrazloženje mostarskog Ureda za izbjeglice da ti ljudi ne mogu biti “bez obveza i hranjeni i opskrbljeni”. Jer, napisao je taj ured: “Ova zadnja grupa koja ima uvjete i sve više sklonosti svim vrstama kriminala zbog starog nasljeđa orijentalne lijenosti i doskorašnje boljševičke neodgovornosti kao i zbog desperatno dugog rata pa nije čudo da ide u destrukciju društva putem duhovne degradacije, frustracije, dezorijentacije i nasilja”.

“Pošto im je uskraćen status ‘prognanika’, Muslimani nisu imali pristup humanitarnoj pomoći. Nisu imali velik izbor: ili da ostanu u stanovima i, u tom slučaju, ne dobivaju nikakvu pomoć u hrani; ili da se isele iz napuštenih stanova u kojima borave i da, lišeni sredstava za život, budu primorani da odu iz Mostara.” To je početkom svibnja 1993. završilo tako da je HVO Muslimanima smještenim u napuštenim stanovima uputio ultimatum da se isele najkasnije do 9. svibnja, a “izbacivanje iz stanova je počelo već 8. maja 1993.”

HVO je 14. travnja blokirao grad, a dan kasnije “izvršio demonstraciju sile tako što je organizovao defile tenkova i bacača raketa u zapadnom Mostaru”. Armija BiH tada se pobunila, pa su počeli okršaji. “Predsjednici HDZ-a i SDA su upućivali apele da se situacija smiri, no borbe u Mostaru su se nastavile tokom nekoliko dana.” U to su vrijeme, “uporedo s vojnim operacijama počinjeni brojni zločini, naročito u privremenim zatočeničkim centrima HVO-a u Mostaru.”

Blokada grada obustavila je dostavu humanitarne pomoći. “Telefonski saobraćaj više nije radio u istočnom Mostaru. Snabdijevanje pitkom vodom u istočnom Mostaru postalo je moguće samo na javnim punktovima”. “Osim toga, Vijeće napominje da su, zajedno sa HVO-om, u opštini Mostar od maja 1993. do marta 1994. bile prisutne snage HV-a, naročito 5. gardijska brigada HV-a, 2. brigada HV-a i 8. laka jurišna brigada stacionirana u Buni”.

Rat je mogao početi.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (15): Istočni Mostar – hrvatski Vukovar
https://www.tacno.net/muzika/herceg-bos ... i-vukovar/

Mostarka je pred Haškim sudom svjedočila kao “svjedokinja CX”: 29. rujna 1993, devetorica vojnika ATG ‘Vinko Škrobo’ HVO-a, među kojima su bili Ernest Takač i izvjesni Dinko, došli su u njen stan u jednome od središnjih naselja u Mostaru, i oduzeli joj novac, nakit i ključeve automobila. “Vojnici su okupili svjedokinju, njenog muža i svekra u jednoj sobi, a dotični Dinko je svjedokinji naredio da skine odjeću. Kada je ona to odbila, Dinko ju je brutalno udario, strgao joj je odjeću i prisilio je na seksualni odnos pred mužem i svekrom. Još osmorica vojnika su je primoravali na seksualne odnose tokom tri sata, dok je pomenuti Dinko tukao njenog muža zato što plače.”

Detalj je to jednog od najstrašnijih razdoblja u povijesti Mostara, od 9. svibnja 1993. do travnja 1994., kada je međunarodna zajednica napokon ipak uspjela prekinuti rat HVO-a i Armije BiH, koji je, prema nalazima Haškog suda, počeo zbog odluke Franje Tuđmana i njegove vlasti da dijelove BiH etnički očisti od Bošnjaka i pripoji ih Hrvatskoj.

To razdoblje detaljno se opisuje u drugom tomu prvostupanjske presude Haškog suda šestorici političkih vođa i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koju je sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013., osudivši optuženike na višegodišnje zatvorske kazne. Na stotinjak stranica činjenično je, do najpreciznijih mogućih detalja, rekonstruiran napad na Mostar 9. svibnja, višemjesečne nasilne deložacije Muslimana i protjerivanje u istočni Mostar, razaranje i opsada istočnog Mostara te ubojstva, nasilje, silovanja i pljačka koju su postrojbe HVO-a provele nad Bošnjacima u gradu i okolici.

Žalbeno vijeće Haškog suda, koje je preispitivalo prvostupanjsku presudu, nije osporilo nijednu važnu činjenicu iz tog opisa.
Rekonstrukcija nasilja u Mostaru od svibnja 1993. do travnja sljedeće godine, iznesena u prvostupanjskoj presudi, može se zato smatrati najvjerodostojnijim i najdokumentiranijim prikazom užasavajućih zločina do kojih je dovela odluka predsjednika Republike Hrvatske da granice svoje zemlje proširi na dio susjedne Bosne i Hercegovine, iz kojega je Tuđman bio namjerio istjerati nehrvate.

Mučenje svjedokinje CX nije završilo silovanjem pred suprugom i svekrom. “Pomenuti Dinko je zatim primorao svjedokinju CX da mu liže čizme dok ih ne uglača. Vojnici HVO-a potom su ih izveli iz zgrade, ispred koje su se već nalazili drugi Muslimani. Pomenuti Dinko je ponovo prisilio svjedokinju CX da skine odjeću nasred ulice prije nego što ih je kamionom odvezao nedaleko od linije fronta.”


Mostar – foto Judah Passow

Trebalo je proći dvadeset godina, pa da prvostupanjska presuda rasvijetli sudbinu dvanaestorice vojnika Armije BiH koje je snimila kamera Hrvatske televizije nakon što su ih, u mostarskoj zgradi Vranica, prvih dana napada na Mostar uhapsili vojnici HVO-a.

Novinarka HTV-a Dijana Čuljak njihovo je hapšenje u svom prilogu nazvala “uspješnom akcijom spašavanja hrvatskih civila u dijelu grada koji kontrolira Armija BiH”. Istina je bila da te ratne zarobljenike nakon hapšenja nitko više nikad nije vidio: Hasan Balić, Alija Čamo, Senad Čehić, Dževad Čolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Feđa Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.

Njihovu je sudbinu na suđenju u Haagu rasvijetlio “svjedok A”, vojnik Armije BiH kojega su zajedno s njima zatočili u podrumu improviziranog zatvora na Mašinskom fakultetu u Mostaru. “Tokom cijele noći 10. maja 1993., svjedoka A i dvanaest vojnika ABiH su u više navrata tukli vojnici i vojni policajci HVO-a, koji su se smjenjivali u grupama od 10 ili 15 ljudi. Pri zadavanju udaraca služili su se predmetima kao što su puščani kundaci, pendreci, debeli kablovi, tako da su premlaćivane osobe gubile svijest.”

Iste noći, vojnici HVO-a tražili su vojnika koji je bio u, kako su rekli, ‘Daidžinoj vojsci’. “Kada je Dževad Husić rekao da je on jedan od tih, pripadnici HVO-a su ga odveli u susjednu prostoriju. Svjedok A je izjavio da je čuo kako ga tuku. Jedan od pripadnika HVO-a je tražio nož da mu odsiječe uho i pitao Dževada Husića koje mu je uho draže prije nego što ga je odsjekao. Svjedok A je zatim čuo krike i jauke, a onda i hice iz vatrenog oružja. Svjedok A je izjavio da je beživotno tijelo Dževada Husića zatekao kako leži na leđima u susjednoj prostoriji.”

Mlatili su ih neprekidno. Zlatka Mehića proglasili su “snajperistom”, premda on to nije bio, i odveli ga u susjednu prostoriju. “Prema riječima Svjedoka A, jedan od pripadnika HVO-a mu je hotimično polomio nogu. Zlatko Mehić se potom na rukama odvukao do prostorije u kojoj su se nalazili Svjedok A i ostali vojnici ABiH.”

Potom su došli “Juka Prazina i izvjesni Pohara (…) i otvorili vatru u njihovom pravcu. Jedan metak je svjedoka A pogodio u stopalo. Nazif Šarančić i Mimo Grizović su u pucnjavi izgubili život, a Zlatko Mehić je umirao. Ostali zatočenici su izašli iz prostorije – uključujući i svjedoka A.”



Četrnaest godina kasnije, u svibnju 2007., u Gorancima kod Mostara pronađena je masovna grobnica s petnaest tijela. Posmrtni ostaci dijela žrtava identificirani su kao tijela vojnika Armije BiH iz Vranice: Alije Čame, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penave i Nazifa Šarančića. “Vijeće napominje da tijela Hasana Balića i Šefka Pobrića nisu pronađena i da se oni još uvijek vode kao nestali”, stoji u presudi iz 2013. godine.

Šestooptuženi u haškome procesu za Herceg-Bosnu Berislav Pušić, šef uprave za zatvore i zatočeničke centre HVO-a, u dva je navrata zatajio sudbinu tih ljudi, iznijevši proturječne informacije o njima: na sastanku s Amorom Mašovićem, voditeljem Komisije BiH za nestale, 29. prosinca 1993., Pušić je izjavio da su “osmorica od 12 vojnika ABiH živi i da su upućeni u inostranstvo”. Dvije godine kasnije, u pismu ombudsmanu Federacije BiH, izjavio je da “ne zna šta se dogodilo s osobama koje su nestale 10. maja 1993. za vrijeme pada Vranice”.

Napad na Mostar počeo je 9. svibnja 1993. oko pet sati ujutro. “Premda vijeće ne raspolaže naređenjima iz kojih bi se vidjelo ko je izvršio napad 9. maja 1993., da li HVO ili ABiH, brojni svjedoci, stanovnici grada Mostara ili predstavnici međunarodne zajednice prisutni na licu mjesta 9. maja 1993., pružili su istovjetan opis napada i svi su jednako izjavili da je napad 9. maja izvršio HVO. Stoga većina vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključila da je HVO izvršio napad na grad Mostar 9. maja 1993. godine”, navod je iz presude. Kako god bilo, tog je dana HVO “bez prestanka granatirao istočni Mostar, na koji je od početka borbi do kraja prijepodneva palo oko 5.000 do 7.000 granata”.

Tokom sljedećih jedanaest mjeseci, istočni Mostar svakog je dana izložen granatiranju HVO-a iz “minobacača, tenkova, bacača raketa, protivavionskog oružja, mitraljeza i protivavionskih topova”. “Vijeću su predočeni podaci po kojima je HVO imao male avione iz kojih je bacao minobacačke granate ili bombe”, naročito na Donju Mahalu.

To mostarsko naselje, “gusto naseljeno”, bilo je na posebnom udaru: s brda Hum iznad Mostara HVO je onamo bacao gume napunjene eksplozivom koje su služile kao improvizirane bombe: one bi se “u plamenu skotrljale niz brdo Hum i eksplodirale nad stambenim objektima”. Sudskom vijeću predočen je i izvještaj HVO-a Glavnom stožeru od 17. kolovoza 1993., u kojem se navodi “da je 6. avgusta 1993. izvršeno probno djelovanje dvjema napalm bombama po naselju Donja Mahala.”

Armija BiH, s druge strane, “uglavnom je imala lako pješadijsko naoružanje, kao što su puške i ručne bombe, te improvizovane bombe, a raspolagala je ograničenim brojem vojnika”. Međunarodni promatrači i vojni stručnjaci ustvrdili su na suđenju kako “korišćenje teške artiljerije, kojoj je HVO pribjegavao, nije predstavljalo adekvatan način borbe u sukobu kakav se vodio u Mostaru, gdje se borbe nisu vodile na otvorenom bojnom polju”.

Nakon što je na istočni Mostar mjesecima padalo “u prosjeku od dvadeset do sto projektila dnevno”, civilna policija UN-a u rujnu 1993. načinila je izvještaj s tvrdnjom da u istočnom Mostaru “praktično nema zgrade ili vozila koji nisu oštećeni u granatiranju.” Stanovnici su živjeli u “velikom strahu”. S dobrim razlozima: novinar BBC-a Jeremy Bowen u svom je izvještaju izjavio kako u istočnom Mostaru, “u svakom trenutku, na uglu svake ulice možete poginuti ili biti osakaćeni”.

Sudskom vijeću predočen je i registar bolnice u istočnom Mostaru za razdoblje od 15. lipnja do 18. kolovoza 1993.: u ta dva mjeseca, primljeno je 1.037 pacijenata, od kojih su 832 liječena zbog rana iz vatrenog oružja ili od ekplozije; u sljedeća dva mjeseca, od polovine kolovoza do polovine listopada, primljena su 1.004 pacijenta, od kojih 808 zbog iste vrste ozljeda. “Vijeće zaključuje da je intenzivno granatiranje i drugo vatreno djelovanje HVO-a po istočnom Mostaru direktno pogađalo stanovništvo koje je živjelo u tom dijelu grada.”

U drugoj polovini 1993., HVO je tisuće muslimana protjerao iz zapadnog Mostara. Hapšenja i protjerivanja počela su 9. svibnja, istog dana kada i napad na grad, i nastavila se u valovima sljedećih mjeseci. Kampanja protjerivanja, prema nalazima sudskog vijeća, bila je organizirana i sistematska, a provodila se nasiljem i okrutnošću, pljačkom i otimanjem: “Svjedokinja CT je opisala kako ju je, dok su je istjerivali iz stana 9. maja 1993., izvjesni Miro Martinović brutalno pretukao kundakom puške, šakama i nogama, i kako je drugi vojnik HVO-a kundakom udario jednu djevojčicu od devet godina i nastavio da je tuče i kad je pala na zemlju.”

Samo dan ili dva nakon što je počeo napad na Mostar, srušene su džamije u zapadnom Mostaru. Džamija Hadži Alibega Lafe srušena je u svibnju, ali sudsko vijeće nije uspjelo utvrditi tko ju je točno srušio. No mostarski muftija Seid Smajkić 29. svibnja 1993. pisao je o tome Biskupskom ordinarijatu u Mostaru.

Dan nakon početka napada, 10. svibnja, minirana je Baba Beširova džamije u naselju Balinovac. Zbog toga je mostarski biskup Ratko Perić pismom prosvjedovao kod zapovjednika HVO-a Milivoja Petkovića. “Vijeće smatra da je Baba Beširova džamija uništena eksplozivom i do temelja srušena oko 10. maja 1993”, konstatiralo je sudsko vijeće. Načelnik SIS-a Mostar Ivica Raspudić napisao je 31. svibnja 1994. izvještaj hercegbosanskom Ministarstvu obrane “da se Mladen Mišić, jedan vojnik HVO-a, sâm proglasio odgovornim za rušenje eksplozivom svih džamija u Mostaru po zapovijedi Miljenka Lasića, zapovjednika OZ Jugoistočna Hercegovina”.

Vlasti su znale, ali ništa nisu poduzimale. U presudi stoji kako su “vlasti HVO-a bile obaviještene o zlodjelima koja su u maju 1993. počinile jedinice HVO-a”. Interni izvještaj mostarskog Odjela za kriminalističke istrage Vojne policije od 23. srpnja 1993. navodi da ‘značajno raste broj provalnih krađa koje se najčešće vrše na organiziran način, a počinitelji su grupe naoružanih ljudi, koji se često predstavljaju kao djelatnici Vojne policije ili pripadnici AT grupa, i djeluju noću'”. Žrtve su, dodaje izvještaj, “u većini slučajeva Muslimani”.

Samo krajem lipnja, nakon što je Armija BiH osvojila kasarnu Sjeverni logor u Mostaru, HVO je uhapsio i u logor Heliodrom zatočio više od šest tisuća mostarskih muslimana – posvjedočio je to osobno predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić. Uglavnom su to bili vojno sposobni muškarci, ali “među uhapšenima bilo je dječaka starih oko 14 godina i muškaraca starijih od 60 godina, ponekad starih i do 84 godine”.

Vijeće je rekonstruiralo i kako su optuženici u procesu reagirali na sve te događaje. Obrana Milivoja Petkovića, ratnog načelnika Glavnog stožera HVO-a, ustvrdila je da “Glavni stožer HVO-a i njegov načelnik nisu imali nikakve nadležnosti kada je riječ o održavanju reda u Mostaru”. Petkovićeva obrana “prihvata da su organi vlasti HVO-a znali da je jedan broj Muslimana istjeran iz svojih domova sredinom juna 1993., ali tvrdi da su takve radnje smatrane, a tako se u odnosu na njih i postupalo, krivičnim djelima koja spadaju u održavanje javnog reda i mira, odnosno u djelokrug Ministarstva unutarnjih poslova”.

Petković, Bruno Stojić i Žarko Keža, još jedan visoki zapovjednik HVO-a, 14. lipnja primili su izvještaj da su prethodnog dana, 13. lipnja 1993., pripadnici HVO-a, čija su imena i postrojbe navedene u izvještaju, “za vrijeme protjerivanja 90 Muslimana iz naselja Dum u zapadnom Mostaru, silovali nekoliko žena pred očevicima”. Isti izvještaj navodi da su “takođe premlatili dosta ljudi, a postojale su i indicije o ubistvima ‘civila’ koja su počinjena tokom ovih operacija.” Poduzeli nisu ništa.

Suđenje je pokazalo i čime su se u to vrijeme bavili tjelohranitelji predsjednika vlade Herceg-Bosne: “Vijeće konstatuje da su trojica pripadnika Vojne policije, zaduženi za bezbjednost Jadranka Prlića, bez ikakvog posebnog povoda oteli dvije djevojke s ulice u zapadnom Mostaru i da su ih potom silovali”.

Sve je to samo dio strahota počinjenih u Mostaru uime Herceg-Bosne. Istočni Mostar – hrvatski Vukovar.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (17) – Istočni Mostar: Glad, žeđ, strah, mrak, bolest, smrt

https://www.tacno.net/naslovnica/herceg ... lest-smrt/

Glad. Žeđ. Mrak. Strah. Podzemlje. Bolest. Izolacija. Smrt. Tako je živjelo gotovo šezdeset tisuća stanovnika istočnog Mostara, koje je HVO od lipnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom.

“Iz dokaza proizlazi da je, od juna 1993. do aprila 1994., muslimansko stanovništvo koje se nalazilo u istočnom Mostaru i okolini živjelo u izuzetno teškim životnim uslovima”, stoji u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Taj dokument obuhvaća ukupno šest svezaka i više od dvije tisuće stranica.

“Sve vrijeme tokom navedenog perioda, stanovništvu su naročito bili nedostupni hrana, voda, električna energija i ljekarska njega. Blokiranje rada međunarodnih organizacija i dostavljanja humanitarne pomoći još više je pogoršalo postojeće životne uslove. Najzad, i izolovanost ovog dijela stanovništva doprinijela je teškoj sudbini stanovnika”, navodi se u presudi, koju je prvostupanjsko sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013. Četiri i pol godine kasnije, Žalbeno vijeće izreklo je i pravomoćnu presudu, u kojoj nije opovrglo nijednu činjenicu utvrđenu u prvostupanjskom postupku.

U tri mjeseca polovinom 1993., broj stanovnika istočnog Mostara gotovo se utrostručio. “Krajem maja 1993., u istočnom Mostaru živjelo je oko 20.000 osoba. Krajem juna 1993., u istočnom Mostaru je bilo 30.000 stanovnika. Taj broj se oko 18. jula 1993. povećao na 35.000, da bi najzad dosegao broj od 55.000 osoba krajem avgusta 1993., i ostao stabilan do sredine novembra 1993. godine”.

Dramatično povećanje broja stanovnika bilo je “uglavnom posljedica akcija deložiranja Muslimana koje je HVO provodio u zapadnom Mostaru od maja 1993. do februara 1994., ali i protjerivanja Muslimana iz opština Stolac i Čapljina koje su provedene u periodu od jula do avgusta 1993.”, konstatira se u presudi.

“Stanovništvo je bilo zgusnuto na ograničenom prostoru, a nerijetko se moralo odlučivati za život u podzemlju i podrumima zgrada – koje su često uništavane granatiranjem – ili u stanovima pretrpanim zbog velikog broja stanara”.

Sudačke su konstatacije jezgrovite i jasne: “Stanovnici istočnog Mostara nisu imali hrane. Stanovnici istočnog Mostara obično su jeli samo jednom dnevno, i to u nedovoljnim količinama.” Suci su utvrdili da je tako bilo između ostalog i zato “što je HVO sprečavao redovno upućivanje humanitarne pomoći – uključujući i konvoje s hranom – u istočni Mostar”, premda su vlasti Herceg-Bosne dobro znale da ljudi gladuju.


Foto Flickr

“U periodu od juna 1993. do aprila 1994., stanovnici istočnog Mostara nisu imali dovoljno vode”. Da bi došli do vode, neprestano su se morali izlagati pogibelji, i dolaziti na mjesta na kojima su postajali žive mete: na Neretvu, do cisterne nedaleko od sjedišta španjolskog bataljuna UNPROFOR-a, ili na neku od tri dostupne česme. Sva su ta mjesta bila izložena oružju HVO-a.

“Stanovništvo istočnog Mostara takođe je ostajalo bez električne energije barem od juna 1993. godine. U jednom izvještaju Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ) navodi se da je snabdijevanje strujom ‘potpuno prekinuto’ 4. avgusta 1993.”

“Takvo stanje dovelo je do izuzetno teških životnih i higijenskih uslova za stanovnike istočnog Mostara, naročito tokom ljeta 1993. koje je bilo vrlo sušno i toplo”, navod je iz presude.

Sudsko je vijeće mnogo prostora posvetilo provjeravanju tvrdnje koju je tužiteljstvo navelo u optužnici, “da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a presjekli linije snabdijevanja vodom i električnom energijom u istočnom Mostaru, ili ih nisu popravljali”.

Vijeće nije potvrdilo te navode. Nakon sudskog postupka, vijeće je zaključilo kako “nije u mogućnosti da utvrdi da li je HVO presjekao linije snabdijevanja električnom energijom”, kao što “nije u mogućnosti da zaključi” da HVO nije popravljao infrastrukturu opskrbe strujom istočnog Mostara.

Vijeće nije uspjelo utvrditi ni je li HVO onemogućio dostavu vode u istočni Mostar, ali jest konstatirao – usprkos pokušajima da jedna tvrtka popravi sustav snabdijevanja vodom – kako je HVO, u lipnju 1993. “nedvosmisleno ometao popravljanje sistema vodosnabdijevanja u istočnom Mostaru”.

Sve u svemu, “vijeće ne može zaključiti da je tokom ovog perioda HVO hotimično izbjegavao da popravi linije snabdijevanja vodom i strujom u istočnom dijelu grada Mostara”.

Jest, nije, jest, nije… Slaba je to utjeha bila gladnima i žednima u podrumima: “Zabilježeno je više slučajeva tifusa uslijed nedostatka vode”.

“Vijeće je konstatovalo da muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru nije imalo dovoljno lijekova i da je bilo lišeno adekvatne medicinske njege”. Uvjete u bolnici u istočnom Mostaru zaštićeni svjedok BH opisao je kao “zastrašujuće”, dok je britanski novinar Edward Vulliamy pred sudom kazao kako su bili “užasavajući”.

“Nije bilo dovoljno ljekara, lijekova, pokrivača, vode, krvi, nije bilo dovoljno mjesta da se prime svi pacijenti, često je dolazilo do nestanka struje, nije se mogla izvršiti sterilizacija i uopšte se nisu davali lijekovi protiv bolova. Zbog nestašice struje i nafte u istočnom Mostaru, bolnica u istočnom Mostaru se napajala strujom samo u izuzetno malim količinama putem generatora. Pacijenti su često morali biti operisani, ponekad i više dana zaredom, pod svjetlošću svijeća.”

Usprkos svemu tome, i premda je vlast Herceg-Bosne znala kako žive ljudi u opsjednutom dijelu Mostara, HVO je blokirao humanitarne konvoje. “Više dokaza pokazuje da je HVO slijedio političku liniju čiji cilj je bio zabrana ili ograničavanje pristupa humanitarnih konvoja i međunarodnih organizacija istočnom Mostaru”.

Zaštićeni svjedok DZ ustvrdio je pred vijećem “da su ‘politički rukovodioci’ HVO-a hotimično ometali upućivanje humanitarne pomoći u istočni Mostar”. Postavljali su “uslove koje je bilo nemoguće ispuniti s ciljem da oslabe muslimansko stanovništvo u istočnom Mostaru i da ga na taj način podstaknu na odlazak iz grada”. Svjedok je rekao: “Izgladnjivanje ljudi bilo je važno sredstvo kojim su se služili za uklanjanje ljudi”.

Tokom dva ljetna mjeseca 1993., u srpnju i kolovozu, humanitarni konvoji potpuno su zaustavljeni, a prvi je nakon tog razdoblja u istočni Mostar ušao 21. kolovoza 1993. “Prema riječima Svjedoka DZ, Muslimani iz istočnog Mostara su dakle mogli primati pomoć isključivo od ABiH, i to samo zahvaljujući mazgama koje su stazom išle preko planina.”

Takve zabrane, ustanovilo je sudsko vijeće, bile su dio onoga što je hercegbosanski ministar obrane Bruno Stojić nazvao “akcijskim planom”: on je, naime, 17. srpnja 1993. predstavnicima jedne međunarodne organizacije “ponudio svoju pomoć u organizaciji evakuacije ‘civila’ iz istočnog Mostara najširih mogućih razmjera”. Pripadnici te organizacije zaključili su kako je “Stojić djelovao uvjeren da su njegove jedinice sposobne da postignu definitivno vojno rješenje za ono što je HVO smatrao ‘problemom Muslimana’ u gradu Mostaru, i to jednom za svagda.”

Istočni Mostar bio je pod opsadom. Sudsko vijeće zaključilo je kako “muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, koje je bilo izloženo žestokom granatiranju HVO-a i snajperskom djelovanju, i koje je živjelo u izuzetno teškim uslovima, u stvari nije moglo otići s tog područja”.

Istina, postojala je “jedna planinska staza koja je pripadnicima ABiH i stanovnicima istočnog Mostara omogućavala da odu iz istočnog Mostara u Jablanicu i srednju Bosnu.” Njome se, međutim, malo odlazilo, jer žene i djeca nisu imali snage za težak put preko bosanskih planina. Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, svjedočio je pred sudskim vijećem kako je u prosincu 1993. dao vojnu pratnju skupini koja je iz istočnog Mostara htjela otići obiteljima u Jablanicu, gdje je bilo manje opasno – “i to pješice, kroz planine, po snijegu i hladnoći.” Prema Salčinovoj izjavi, “tokom putovanja neki su umrli od hladnoće.”

Nisu samo Bošnjaci u Mostaru bili na meti HVO-a: pucali su i na pripadnike UNPROFOR-a, PMEZ-a te međunarodnih i humanitarnih organizacija, koje su u Mostaru pokušavale provoditi mirovne i humanitarne operacije. “Na pripadnike međunarodnih organizacija ili na vozila u kojima su se nalazili otvarana je artiljerijska vatra, minobacačka vatra, vatra iz raketnih bacača, lakog naoružanja, mitraljeza, na njih su bacane ručne bombe i suzavac, i gađani su iz snajpera. Vatra je na njih otvarana često i redovno”, piše u presudi.

“Iz dokaza proizlazi da su za većinu ispaljenih hitaca bili odgovorni vojnici HVO-a”. Istina, “neki hici su ispaljivani i sa strane ABiH ili s položaja koje je ABiH kontrolisala”, ali njih je bilo “znatno manje od hitaca HVO-a”: “Anthony Turco je izjavio da je, u periodu od decembra 1993. do marta 1994., ABiH otvarala vatru na vojne posmatrače UN-a tri puta, a HVO 31 put.”

HVO je to činio namjerno, jer je, uz ostalo, htio otjerati međunarodne organizacije. “Tako je početkom 1994. donijeta odluka o zatvaranju Ureda vojnih posmatrača UN-a, nakon što je vozilo u kojem su se zajedno vozili Grant Finlayson i Bo Pellnäs pogođeno pet ili šest puta u južnom dijelu Mostara”.

Najviši dužnosnici Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Milivoj Petković – znali su za napade na predstavnike međunarodne zajednice, ali nisu ih zaustavili. “Vijeće konstatuje da prijave koje su međunarodne organizacije upućivale vlastima HVO-a nisu dovele do prekida napada na njihovo ljudstvo, s izuzetkom jednog primirja oko 16. septembra 1993. godine.”

Štoviše, bilo je mrtvih i ranjenih. Vijeće je pomno analiziralo pogibiju španjolskog poručnika Francisca Aguilara Fernandeza, koji je “ubijen jednim metkom 11. juna 1993. oko 19:30 ili 19:45 sati na Titovom mostu, dok je stajao na oklopnom vozilu u konvoju koji je pratio medicinski konvoj iz zapadnog u istočni Mostar. “

O tom je ubojstvu provedeno više istraga s HVO-om, u kojima su sudjelovali i ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i načelnik Vojne policije Valentin Ćorić. Stojić je svjedoku Antoonu van der Grintenu “rekao 16. juna 1993. da HVO nije otvarao vatru 11. juna 1993. budući da je on lično nadzirao snajperiste u zgradi Staklene banke”, koju su pripadnici UN-a identificirali kao mjesto s kojeg je Fernandez ubijen. Stojić je iznio mišljenje da je “hice ispalila ABiH”, ponovivši to isto tri dana kasnije u pismu španjolskome ministru obrane.”

Vijeće je, međutim, odbacilo Stojićeve tvrdnje, ali i pretpostavku obrane Milivoja Petkovića, prema kojoj je Fernandeza usmrtio “zalutali metak”: “U nedostatku dodatnih dokaza da je vatru otvorila ABiH, koji bi poticali iz nekog drugog izvora, a ne od HVO-a, vijeće se uvjerilo da hitac od kojeg je poginuo Francisco Aguilar Fernandez jeste ispaljen iz zapadnog Mostara, iz zone pod kontrolom HVO-a, i to svakako iz zgrade Staklene banke”. Naprosto, “neki pripadnik HVO-a hotimično je otvorio vatru i ubio Francisca Aguilara Fernandeza 11. juna 1993. godine.”

Konačni zaključak glasi ovako: “Vijeće zaključuje van razumne sumnje da su pripadnici međunarodnih organizacija prisutni u Mostaru u periodu od maja 1993. do aprila 1994. bili cilj snajperista HVO-a, kao i artiljerijske i minobacačke vatre HVO-a, koji je na njih hotimično otvarao vatru. Neki od njih (…) uslijed toga su poginuli, a neki su bili ranjeni.”

To je, dakle, ta “zaštita hrvatskog naroda”, o kojoj govore današnji hrvatski političari kada veličaju Herceg-Bosnu.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (18): Prlić je znao da su zatočenici u Vojnom prisiljeni piti mokraću i jesti izmet
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... sti-izmet/

Predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranko Prlić znao je da su zatočenici u zatočeničkom centru HVO-a u Vojnom kod Mostara prisiljeni piti mokraću i jesti izmet, ali i drugi vojni i politički čelnici Herceg-Bosne bili su obaviješteni o tamošnjem zlostavljanju i ubijanju. Ustanovilo je to sudsko vijeće Haškoga suda u prvostupanjskoj presudi šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

Zatočenički centar Vojno, “oko dvanaest kilometara sjeverno od grada Mostara, nedaleko od jedne aktivne linije fronta između HVO-a i Armije BiH”, bio je, zapravo, “garaža dimenzija šest sa četiri metra”i “kotlovnica jedne privatne kuće”. Te dvije prostorije, prema nalazima Haškog suda, najmanje od kolovoza 1993. do siječnja 1994. služile su kao jedan od zatvora u sustavu zatočeničkih centara HVO-a za muslimanske ratne zarobljenike i zatočene civile. Podaci su to iz prvostupanjske presude vođama Herceg-Bosne, koju je Haški sud izrekao 23. svibnja 2013. godine. Žalbena presuda, izrečena 29. studenoga 2017., nije osporila nijednu činjenicu utvrđenu o tom malom ali iznimno okrutnom zatvoru, koji su zvali još i “Zatvor u Bijelom Polju”.

Zatočenici su u Vojno upućivani “prvenstveno na osnovu zapovijedi Zlatana Mije Jelića, zapovjednika Sektora obrane Mostara”. Zlatan Mijo Jelić general je HVO-a, a pred optužnicom za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine pobjegao je u Hrvatsku, koja odbija preuzeti njegov kazneni progon.

Zlostavljanje u Vojnom suci Haškog suda rekonstruirali su, među ostalim, i na temelju pisma koje je Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) 16. ožujka 1994. poslao predsjedniku Herceg-Bosne Jadranku Prliću, zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a generalu Anti Rosi, pomoćniku ministra obrane Herceg-Bosne Marijanu Biškiću i srednjerangiranom zapovjedniku HVO-a Željku Šiljegu. Pismo je sročeno na temelju informacija što su ih MKCK-u dali zatočenici koji su od 8. studenog 1993. do 28. siječnja 1994. bili zatočeni u Vojnom.

Ti su ljudi ispričali kako su ih zlostavljali zapovjednik logora Mario Mihalj i njegov zamjenik Dragan Šunjić. Prvi je, prema navodima medija, poslije rata navodno poginuo, a potonji Šunjić će 2011. pred Sudom BiH biti osuđen na 16 godina zatvora zbog ratnih zločina u Vojnom. Ukupna kazna za još trojicu osuđenika na istome suđenju za zločine u Vojnom – Marka Radića, Damira Brekala i Mirka Vračevića – iznosit će 69 godina zatvora.

Prvooptuženome Marku Radiću, međutim, kaznu Suda BiH na 21 godinu zatvora Županijski sud u Zagrebu gotovo je prepolovio, smanjivši je na 12 i pol godina, i to zato – izvijestili su mediji u BiH – jer “hrvatski pravni sustav ne poznaje termin ‘udruženi zločinački pothvat’”. Marko Radić danas je na slobodi.


Dio logora Vojno bio u ovoj garaži

Mihalj i Šunjić, prema činjenicama utvrđenima u presudi Haškog suda, “noću su i do pet puta budila zatočenike i ponižavali ih.” “Jedne noći, jedan zatočenik je bio primoran da pije mokraću drugih zatočenika; neki zatočenici bili su primorani da jedu životinjski ili ljudski izmet. Jedan je zatočenik opečen cigaretom.”

Sudsko vijeće nije uspjelo točno utvrditi koliko je ljudi bilo zatočeno u te dvije male prostorije bez prozora, ali su kasnije presude Suda BiH ustanovile kako je kroz Vojno prošlo oko osamsto zatočenika. Uvjete života zatočenika presuda Haškog suda opisuje kao “veoma teške”, a to, između ostalog, znači i ovo: “Dnevno su dobivali obrok koji se sastojao od četvrtine hljeba i 200 grama mesa. Veliku i malu nuždu morali su vršiti u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati i oduzete su im osobne stvari. Za zatočenike koji su u zatočenju bili od novembra 1993. ‘prvo kupanje’ organizovano je u januaru 1994.”

Suci Haškog suda dobili su i “zajedničku izjavu 61 bivšeg zatočenika” koji su od 8. studenoga 1993. do 28. siječnja 1994. bili zatočeni u Vojnom. O toj je zajedničkoj izjavi Biškić, pomoćnik ministra obrane Herceg-Bosne, obavijestio ministra obrane Herceg-Bosne Pericu Jukića i zapovjednika Glavnog stožera HVO-a generala Antu Rosu. Biškić je svjedočio i pred Haškim sudom, dokazavši da je osobno zahtijevao da se zlostavljanje “spriječi i sankcionira”. Kazao je sudu da su nakon njegova zahtjeva Sigurnosna služba (SIS) i Vojna policija HVO-a “učinili sve što je bilo potrebno da bi se protiv nekoga mogla podignuti kaznena prijava”. Biškić, međutim, “vijeću nije mogao da pruži informacije o eventualnom toku krivičnog postupka.” Jer, nikakav postupak nije ni pokrenut: dogodit će se to tek petnaestak godina kasnije, pred Sudom BiH, koji je utemeljila međunarodna zajednica.

Bivši zatočenici svjedočili su ovako: “Jedan od zatočenika, mentalni bolesnik, redovno je bio izlagan surovom postupanju, naročito od strane Dragana Šunjića i Marija Mihalja, koji su ga jednog dana tukli dva sata. Uz to mu je dvadeset dana bilo zabranjeno da sjedi i spava.”



Za “prvog kupanja” u siječnju 1994. – neki se nisu okupali dva mjeseca – “zatočenici su bili prisiljeni da pod prijetnjom oružjem vrijeđaju Dragana Šunjića i Marija Mihalja i dok su to činili pucano im je iznad glava i između nogu. Takođe su ih udarali po glavi kundacima pušaka i drškama noževa.”

“Dragan Šunjić je 26. januara 1993. jednog zatočenika tako žestoko pretukao da ovaj nije mogao da stane na noge, a zatim ga je natjerao da pije mokraću drugih zatočenika. Istog dana, jedan drugi zatvorenik odveden je u kancelariju zapovjednika zatočeničkog centra, gdje su ga Dragan Šunjić i Mario Mihalj podvrgli elektrošokovima.”

Prema istoj izjavi 61 bivšeg zatočenika, Mario Mihalj “prisilio je tri zatočenika da kleknu, stave ruke na leđa i pognu glavu; tukli su ih po glavi šakama, nogama i pendrekom dok se jedan od njih nije onesvijestio. Jednom od zatočenika glava je bila toliko otekla da više ništa nije vidio ni čuo.”

Mustafa Kahvić bio je zatočen u Vojnom. Prema spomenutome izvještaju MKCK-a, on je “između 1. i 5. decembra 1993., nakon što je pretučen, s četiri ili pet hitaca ubijen od strane ‘osobe na dužnosti’, a njegovo tijelo pokopano je u blizini garaže u Zatočeničkom centru Vojno.” Ubojstvo Mustafe Kahvića potvrđeno je iz dva službena izvora, koje je vijeće smatralo “dovoljnim dokazima” da zaključi da je “5. decembra 1993. Mustafa Kahvić pretučen i ubijen iz vatrenog oružja.” Izvještaj MKCK-a ne navodi ime osobe koja je ubila tog zatočenika, ali “precizira da se radilo o ‘osobi na dužnosti’, a Vijeće je već utvrdilo da je riječ o Mariju Mihalju.”

Sudskom je vijeću predočen i službeni izvještaj istog tog Mihalja, prema kojemu su “11. septembra 1993. smrtno stradali Husnija Ćorojević, Enver Kajtazi, Havdo Jelin, Haris Začinagić i Haris Balić”, zatočenici zatvora koji je Mihalj vodio. Zapovjednik Vojnog nije objasnio zašto su i kako ti ljudi poginuli.

Načelnik Sigurnosne službe HVO-a (SIS) izvijestio je nadležne 3. veljače 1994. kako je “od 73 zatočenika odvedenih u Zatočenički centar Vojno u novembru 1993. samo 61 vraćen na Heliodrom 29. januara 1994. Dakle, 12 zatočenika nije se vratilo na Heliodrom.” Naveo je informacije, ne navodeći im izvor, “prema kojima se ti zatočenici, ranjeni na liniji fronta, nalaze u bolnici.” No nešto dalje u istom izvještaju stoji kako te informacije nisu točne “i da su neki zatočenici maltretirani, mučeni i ubijeni, a da su drugi oslobođeni.” Prema izvještaju načelnika SIS-a, zatočenike je maltretirala “grupa vojnika na čelu s Mariom Mihaljom, koji je alkoholičar i narkoman”. Nitko se, međutim, nije potrudio da tog “alkoholičara i narkomana” makne s mjesta na kojemu je mogao ubijati i okrutno zlostavljati ljude.

General HVO-a Zlatan Mijo Jelić potpisivao je zapovijedi o slanju zatočenih Muslimana u logor Vojno na prisilni rad. Sudsko je vijeće zaključilo kako je “više desetaka” ratnih zarobljenika i civila od kolovoza 1993. do siječnja 1994. upućeno na prisilni rad “na području Vojnog”.

Tu su ih zlostavljali i mučili, a neki su poginuli i ranjeni u unakrsnoj pucnjavi dok su radili na liniji bojišta. Na temelju dva dokumenta, od kojih je jedan već spomenuti izvještaj MKCK od 16. ožujka 1994. – upućen, podsjećamo, čelnicima Herceg-Bosne koji su ga ignorirali – vijeće je rekonstruiralo te događaje.

U izvještaju MKCK-a stoji kako su stražari u Vojnom zatočenike “koji su bili prisiljavani da rade na linijama fronta, redovno tukli i okrutno postupali prema njima.” Jednog je zatočenika neki stražar “najmanje 30 puta udario po glavi”. Taj je čovjek, tako pretučen, radio još tri dana, da bi ga koji dan kasnije prebio Mario Mihalj. “Zatočenik je uveče ambulantnim kolima prevezen u Bijelo Polje, zatim u bolnicu u Bijeli Brijeg. Vijeće nije u mogućnosti da utvrdi šta se s tim zatočenikom desilo nakon toga.”

Taj izvještaj MKCK-a – poslan, podsjećamo, i Jadranku Prliću – navodi i kako su “vojnici zatočenike natjerali da se ljube, da jašu jedni druge, da plešu, da jedni nad drugima vrše felaciju i da laju.”

U već spomenutoj izjavi 61 bivšeg zatočenika, koju je pomoćnik ministra obrane Marijan Biškić priložio svom izvještaju ministru obrane i zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a, stoji kako su ljude mlatili “palicama, lancima i udarali nogama dok su ležali na zemlji u rovovima”.

“Jedan vojnik HVO-a, zvani Brekalo A.” – 2011, pred Sudom BiH za ratne zločine u logoru Vojno bit će osuđen stanoviti Damir Brekalo – “prisilio je jednog zatočenika da popije šolju kafe punu opušaka”, a ”tri ‘vojnika’ prisilila su zatočenike da kopaju rovove dok su ti vojnici na njih otvarali vatru iz automatskog oružja.”

Mihalj i Šunjić, zapovjednik Vojnog i njegov zamjenik, jednom su zatočeniku “naredili da na glavu stavi plastičnu flašu, a oni su iz automatskog oružja pucali na njega s udaljenosti od deset metara. Zatim su ga pretukli.” Šunjić je “drugog zatočenika do krvi udarao s dva kamena”, a obojica su ga “ponovo pretukli nakon što se vratio u Zatočenički centar Vojno.”Konačno, Mario Mihalj je trećeg zatočenika prisilio da pojede kozji izmet, koji je zalio ljudskom mokraćom, a zatim je ugasio cigaretu na leđima četvrtog zatočenika.”

Mensud Dedajić “ubijen je od strane snaga Armije BiH” na prisilnom radu na području Vojnog. “Iz dva dokumenta HVO-a proizlazi da je 15. septembra 1993. Salim Alilović, zatočenik na Heliodromu, upućen na rad u 2. brigadu u Zatočenički centar Vojno, poginuo uslijed snajperske i mitraljeske vatre ABiH dok je kopao kanale u Vojnom.” Još tri zatočenika ubijeni su snajperima, a u presudi se ne navodi s čije strane vatrene crte: ”Hamdija Tabaković, poginuo 9. januara 1994.; Džemal Sabitović, poginuo 5. januara 1994. i Salman Mensur, poginuo krajem novembra 1993.” Naposljetku, “prema istom pismu MKCK-a od 16. marta 1994., tijela jedanaest zatočenika, poginulih za vrijeme radova na liniji fronta, spaljena su pokraj garaže u Zatočeničkom centru Vojno.”

Službeni izvori HVO-a, otkriveno je na Haškom sudu, krili su i imena ranjenih zatočenika na prisilnom radu: Saša Lulić ranjen je 1. rujna 1993; Azer Handžak dan kasnije; Husein Alečković 3. rujna; a šestoro zatočenika ranjeni su istog dana, 31. siječnja 1994: Elvir Isić, Mujo Lulić, Rasim Sijanović, Suad Osmić, Ismet Kare i Safet Puljić.

Optužnica Tužiteljstva Haškog suda tvrdila je da su u Vojnom bile zatočene i žene i djeca, te da su žene silovane. Sudsko vijeće, međutim, o tome nije uspjelo pribaviti “nijedan dokaz”. Međutim, prema izvještajima medija u BiH, na suđenjima pred Sudom BiH godinama kasnije svjedočile su i žrtve takvog seksualnih zlostavljanja.

U Hrvatskoj, zločini u logoru Vojno nikad nisu bili ozbiljna tema javne rasprave, osim što se mnogo pisalo o navodnome anonimnom svjedočanstvu Muslimanke koju da je u Vojnom silovao poznati hrvatski političar i bivši predsjednik hrvatskog Ustavnog suda. Tu ženu nikad nitko nije pronašao da svjedoči, a službena istraga opovrgnula je 2011. istinitost cijele te priče.

Ali to nipošto ne znači da u Vojnom nisu počinjeni monstruozni zločini. Usprkos njima, hrvatska vlada, pod predsjedanjem Zorana Milanovića koji će u utorak postati hrvatski predsjednik, zaključkom iz 2015. odbila je preuzeti i procesuirati optužnice Suda BiH koje sadrže kvalifikaciju “udruženoga zločinačkog pothvata” – primjerice onu protiv Zlatana Mije Jelića. Jer eto, “udruženog zločinačkog pothvata” – nije bilo.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (19) – Heliodrom: Premlaćivanja, izgladnjivanja, živi štitovi, pogibije, deportacije…

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... portacije/

Semir Berić. Adis Brković. Semir Ćehajić. Emir Čolić. Ašim Drljević. Ibrahim Filandra. Saša Grabovac. Zahid Hadžić. Azim Karađuz. Zuka Hajrović. Huso Ljević. Sakib Malahasić. Ramiz Mehmedović. Veledin Mezetović. Muhamed Muminagić. Mehmed Muminagić. Nedžad Nožić. Semir Perić. Enver Puzić. Remza Sabljić. Avdo Selimanović. Ahmet Hajrić. Nesib Halilović. Salem Hurseinović. Elmir Jazvin. Irfan Torle. Mehmed Tumbić. To su neki od zatočenika logora HVO-a Heliodrom koji su poginuli na liniji fronta u Mostaru dok su prisilno radili pod unakrsnom vatrom.

“HVO je od maja 1993. do marta 1994. odvodio zatočenike s Heliodroma na rad u Mostar, i to u Šantićevu ulicu i na Bulevar, gdje se nalazila linija fronta između HVO-a i ABiH. Ti radovi sastojali su se u ojačavanju ili podizanju fortifikacijskih objekata, odnosno prikupljanju leševa vojnika HVO-a ili Muslimana poginulih dok su radili na liniji sukoba. Budući da su bili izloženi vatri sukobljenih strana, više zatočenika je ranjeno ili je poginulo prilikom obavljanja radova na liniji fronta”, piše u prvostupanjskoj presudi Haškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne, koja je izrečena 29. svibnja 2013.

Taj dokument, podijeljen u šest svezaka na više od dvije tisuće stranica, temeljita je činjenična, politička i organizacijska analiza nastanka i učinaka Herceg-Bosne. Drugostupanjska, žalbena presuda izrečena je četiri i pol godine kasnije, 29. studenog 2017. Žalbena presuda korigirala je neke zaključke prvostupanjskog vijeća, ali nije osporila činjenice utvrđene o logoru Heliodrom. Općenito, žalbena presuda nije osporila nijedan generalni zaključak prvostupanjske presude. Štoviše, konstatirala je i propuste prvostupanjskog vijeća u procjeni krivice optuženih, pa su pravomoćne kazne osuđenicima više nego što ih je izreklo prvostupanjsko vijeće.

Hasan Bećirević. Ibro Ćilić. Dervo Čolaković. Osman Elezović. Adi Fejzić. Nijaz Kladušak. Nedžad Kubić. Ti su ljudi ranjeni na crti bojišta, nakon što su iz Heliodroma odvedeni na prisilni rad. Popis poginulih i ranjenih u presudi nije potpun, jer je raspravno vijeće u presudu uvrstilo samo žrtve za koje je u postupku nedvojbeno dokazano da su poginuli ili ranjeni; precizan popis žrtava nikada možda nije ni utvrđen.

Svjedok zaštićenog identiteta posvjedočio je pred sucima “da su zatočenici svaki put kad su bili odvedeni na rad na liniju fronta bili izloženi vatri. Jednom prilikom na radu u Šantićevoj ulici, Enver Puzić iz Stoca, zatočen (u Heliodromu, op.a.) zajedno sa Svjedokom EJ, poginuo je kad je pogođen iz vatrenog oružja dok je za HVO pokušavao popraviti jedan fortifikacijski objekt i skloništa.”

Svjedok Mujo Čopelj izjavio je sucima “da je 15. avgusta 1993., dok je zajedno sa sto drugih zatočenika radio na liniji fronta u Šantićevoj ulici, na što su ih prisilili vojnici HVO-a prijeteći im oružjem, 88 zatočenika, među kojima je bio i Semir Omerika, ranjeno iz oružja ABiH. Ranjavanje Semira Omerike potvrđuje izvještaj uprave Vojne policije HVO-a od 14. avgusta 1994.”

Odvođenje zatočenika da prisilno rade na liniji bojišta, izloženi maltretiranju, premlaćivanju i unakrsnoj paljbi zaraćenih strana, bio je samo jedan od užasa logora HVO-a Heliodrom, kroz koji su prošle tisuće Bošnjaka s dijela BiH koje je hrvatska vlast bila odlučila pretvoriti u Herceg-Bosnu.

Heliodrom je osnovan 3. rujna 1992. rješenjem ministra obrane Brune Stojića kao “centralni vojni zatvor za područje Herceg-Bosne” u bivšoj kasarni JNA nekoliko kilometara južno od Mostara. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić 22. rujna 1992 . zapovjedio je da se na Heliodromu uspostavi “centralni vojni zatvor HVO-a”, te da se onamo premjeste “ratni zarobljenici” i “vojni zatvorenici”.

Kada je osnovan, Heliodrom se sastojao od dvije zgrade. Treća, u kojoj su bile dvije gimnastičke dvorane, “po prvi put je upotrebljena u maju 1993., kada su u njoj zatvoreni zarobljenici”. U četvrtoj zgradi, nekadašnjem sjedištu vojne škole JNA, zatočenici su prvi put zatvoreni 30. lipnja 1993. Ostali su boravili u hangarima, ali sudsko vijeće nije uspjelo utvrditi koliko ih je točno bilo. Od kraja 1992. do travnja 1994. Heliodromom su zapovijedali pripadnici Vojne policije HVO-a Stanko Božić i Josip Praljak.

Nakon napada HVO-a na Mostar 9. svibnja 1993., “HVO je uhapsio između 1.500 i 2.500 muškaraca, žena, djece i starijih osoba, stanovnika zapadnog Mostara, i odveo ih na Heliodrom”. Predstavnicima međunarodne zajednice objašnjeno je da su ti ljudi “zadržani” na Heliodromu “iz razloga sigurnosti”, ali suci su tu tvrdnju odbacili jer “su na Heliodromu držani samo Muslimani i tamo nisu odvedeni Hrvati koji su bili izloženi istoj vrsti rizika”. Nakon pregovora, HVO je oko 20. svibnja 1993. dio zatočenika oslobodio. Ipak, “tokom druge polovine maja 1993., HVO je na Heliodromu zatočio velik broj Muslimana, vojno sposobnih muškaraca, uhapšenih u zapadnom Mostaru”.



Dva mjeseca kasnije, početkom srpnja, “HVO je hapsio muškarce, žene, starije osobe i djecu u zapadnom Mostaru i odvodio ih na Heliodrom.” Osim toga, “dokazi pokazuju da su u julu 1993. muškarci Muslimani iz drugih opština u BiH, među kojima su bile opštine Stolac, Čapljina i Ljubuški, takođe hapšeni i odvođeni na Heliodrom.” “Također, dana 15. avgusta 1993., 297 muškaraca Muslimana iz opštine Ljubuški, koji su se prijavili u zatvor u Ljubuškom po nalogu SIS-a od 14. avgusta 1993., uhapsio je vod Vojne policije pridodat 4. brigadi, da bi ih 4. brigada HVO-a istog dana odvela na Heliodrom.”

U studenom i prosincu 1993., “na Heliodromu je bilo više od 2.000 zatočenika.” Početkom siječnja 1994. broj je prepolovljen. Sudsko je vijeće utvrdilo da vlasti “te zatočenike nisu ispravno kategorizovale s obzirom na njihov status.” Zatočene su bile i žene, pa i djeca, “muškarci koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga”, te “mlađi od 15 i stariji od 60 godina”. S obzirom na njihovu dob, suci su zaključili da te osobe “nisu bile pripadnici nijednih oružanih snaga”.

Zatočenici su pred sudom svjedočili o prenatrpanosti: jedan je svjedok kazao kako je u ćeliji od oko 60 kvadratnih metara bilo stotinjak zatočenika. No veći je problem bio manjak hrane: prema liječničkom izvještaju od 27. studenog 1993, logoraši su “u prosjeku izgubili po 15 kilograma.” Ibrahim Šarić, primjerice, u osam mjeseci zatočenja izgubio je trideset, a Mustafa Hadrović u devet – 47 kilograma. “Većina predočenih dokaza pokazuje da su zatočenici generalno dobivali dva obroka dnevno, koji su se u principu sastojali od hljeba i čaja, a da bi ponekad dobili neko kuvano jelo.” Oni koji su odvođeni na rad jeli su bolje, ali bi im uskraćivali hranu kada bi HVO gubio na ratištu.

Samice su bile jezive. “Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici nije mogao prati i da je dobivao samo litru i po vode sedmično. Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen da jede vlastiti izmet i pije svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a da mu je težina bila tek 44 kilograma kada je izašao iz samice.”

“Mustafa Hadrović je rekao da je 25. ili 26. juna 1993. bio direktno odveden u samicu. Ostao je u njoj sveukupno stotinu i šezdeset dana. U tom periodu izgubio je 47 kilograma. Pokrivao se jednim tankim ćebetom, a nuždu je morao vršiti u kutiju za kekse.” Uz jutarnji čaj, umjesto šećera dobivao je – sol. O takvim uvjetima u samicama ministar obrane HVO-a Bruno Stojić bio je “obaviješten najkasnije od 20. avgusta 1993.“

A opet, prenapučenost, prljavština i glad bili su manji problem od nasilja.

“Vijeće zaključuje da su od maja 1993. do sredine aprila 1994. pripadnici Vojne policije, zaduženi za čuvanje zatočenika, redovno i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih”. Činil su to i “pripadnici oružanih snaga HVO-a, konkretno profesionalnih jedinica Kažnjenička bojna i pukovnije ‘Bruno Bušić’, kao i druge osobe čiji se identitet na osnovu dokaza ne može utvrditi”.

Svjedok zaštićem šifrom “CU” izjavio da su ga “22. maja 1993., pola sata nakon što je doveden na Heliodrom, počele tući četiri osobe u uniformama, od kojih su najmanje dvije bile pripadnici Vojne policije, i tukle ga neprekidno otprilike osam sati.” Dan kasnije, mlatili su ga opet od devet do šest popodne, a potom zatvorili u samicu. “Iz samice, svjedok CU je čuo kako tuku druge zatočenike i izjavio je da su jednog zatočenika u ćeliji do njegove redovno vrijeđali policajci i da je taj zatočenik više dana stenjao od bolova. Svjedok CU je izjavio da je 28. ili 29. maja 1993. ponovno pretučen, ovaj put u prisustvu zapovjednika osiguranja Ante Smiljanića, Tute (Mladena Naletilića, zapovjednika Kažnjeničke bojne, op.a.), i još dvije osobe, od kojih je jedna bila pripadnik brigade HV-a iz Splita.”

Heliodrom, međutim, bio je i mjesto na kojemu su ljude odabirali izravno za smrt. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) upozorio je 10. siječnja 1994. predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića “da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u avgustu i septembru 1993.”

Ovako je to bilo: 17. rujna 1993, vojnici Antiterorističke grupe ‘Vinko Škrobo’ (ATG), postrojbe Vinka Martinovića, kojeg će Haški sud osuditi na dvadeset godina zatvora, odveli su skupinu zatočenika iz Heliodroma u sjedište postrojbe u Mostar, gdje je Martinović četvorici od njih “obećao da će za četrdeset osam sati biti pušteni na slobodu i da će moći otići u inostranstvo ako uspiju preći liniju fronta na Bulevaru, štiteći tako vojnike ATG, i ako utvrde tačne položaje ABiH.”

Dobili su “maskirne uniforme HVO-a, drvene puške – obojane u crno, s pravim remenima za puške, koje su savršeno nalikovale kalašnjikovima – i flaše s uljem koje im je u džepove stavio jedan vojnik HVO-a ‘da izgleda kao da imaju motorole’.” Odveli su ih “do Doma zdravlja u Mostaru, a nakon nekoliko minuta je stigao jedan tenk HVO-a T-55. Zatočenici su išli u koloni ispred tenka tako da su u slučaju otvaranja vatre bili prvi na udaru.” I da – poginuli su.

“Salim Kadušak, Mustafa Tašić, Sefik Tašić i Ismet Čilić, sva četvorica pripadnici Armije BiH, zatočenici na Heliodromu, poginuli su 17. septembra 1993. kad ih je ATG ‘Vinko Škrobo’ koristio za živi štit u Mostaru.”, zaključuje se u presudi. A nije to jedini slučaj.

O svemu što se zbivalo na Heliodromu vlasti Herceg-Bosne sve su znale, naročito osuđenici na suđenju pred Haškim sudom. Sudsko je vijeće detaljno, na nekoliko desetaka stranica, rekonstruiralo hijerarhiju Heliodroma, kao i što su sve znali, te što su ondje činili srednjerangirani zapovjednici HVO-a – poput Zlatana Mije Jelića, koji je odobravao odvođenje na prisilni rad – a što su dopuštali i tolerirali najviši vojni i politički dužnosnici Herceg-Bosne.

Nije, međutim, riječ samo o tome da su znali. Heliodrom nije bio “slučajno” mjesto, nego dio razrađenog sustava: služio je za deportacije i protjerivanje Bošnjaka iz BiH – i to preko Hrvatske. “Iz sveukupnih dokaza proizlazi da su od približno 17. jula do novembra 1993. ‘organi vlasti HVO-a’ zatočenicima na Heliodromu ponudili da će ih pustiti na slobodu pod uslovom da pristanu da napuste BiH i da preko Hrvatske odu u neku treću zemlju.”

“U avgustu 1993. u Hrvatsku su odvedeni i zatočenici s Heliodroma iz opštine Ljubuški. Zatočenici koji su imali garantno pismo pušteni su s Heliodroma i morali su napustiti teritoriju opštine Ljubuški sa svojim porodicama u roku od dvadeset četiri sata. Nakon puštanja s Heliodroma zatočenici su dobili ‘tranzitne vize’ za Hrvatsku, koje je izdao Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice i prognanike u Hrvatskoj, a svaka porodica morala je na vlastiti trošak nabaviti putne karte za zemlju u koju je željela otići. “

Bile su to prisilne deportacije, usprkos suprotnim tvrdnjama vlasti Herceg-Bosne. “Prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, sastavljenom nakon sastanka s Jadrankom Prlićem, Krešimirom Zubakom i Darinkom Tadićem 16. jula 1993., oni su međunarodnu organizaciju obavijestili o svojoj namjeri da s hrvatskim Uredom za prognanike i izbjeglice pregovaraju o dobijanju tranzitnih viza za Muslimane ‘koji hoće da odu’, odnosno za oko 10.000 ljudi, među kojima su bili i zatočeni muškarci, i zatražili su od pomenute organizacije da im u tom planu pomogne, što je organizacija odbila, nazvavši takav ‘plan’ ‘etničkim čišćenjem’”.

Prema službenim izvorima, u siječnju i veljači 1994., na Heliodromu je “još samo 908 zarobljenika.” U ožujku, većina je oslobođena u razmjenama zatočenika HVO-a i ABiH. “Nakon tih puštanja na slobodu na Heliodromu je ostalo još dvjesto zatočenika, od kojih su posljednji konačno pušteni 18. ili 19. aprila 1994.”

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (21): I pripadnici HV-a mlatili su zatočenike u Dretelju

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -dretelju/

I pripadnici Hrvatske vojske mlatili su zatočenike u Dretelju, ustanovili su suci Haškog suda na suđenju šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

“Vijeće zaključuje da su od jula 1993. do početka oktobra 1993. zatočenike teškim zlostavljanjima podvrgavali ne samo vojni policajci u zatvoru u Dretelju i ‘stražari’, nego i osobe koje su u zatvor dolazile sa strane – stanovnici tog područja, vojnici HVO-a i HV-a – a ponekad, pod prinudom, čak i drugi zatočeni Muslimani”, navodi se u presudi, u kojoj su činjenice o logoru u Dretelju opisane na četrdesetak stranica.

Presuda je izrečena 29. svibnja 2013., a u šest svezaka obuhvaća oko dvije tisuće stranica. U tom se dokumentu ne navode detalji o “vojnicima HV-a” koji su zatočenike “podvrgavali teškim zlostavljanjima”, ali fusnote upućuju na dokaze u spisu koji su sucima omogućili takav zaključak.

Dokazni materijal na temelju kojega je prvostupanjsko vijeće rekonstruiralo zločine i osudilo optuženike, a sažet je u presudu od dvije tisuće stranica, u svakom je pogledu – pravosudnom, historiografskom i istraživačkom – neiscrpan materijal, ali pod uvjetom da postoji interes za utvrđivanjem činjenične istine. Žalbeno vijeće Haškog suda, koje je pravomoćnu presudu izreklo 29. studenog 2017., nije opovrglo činjenice o Dretelju utvrđene u prvostupanjskom suđenju.

Prema presudi, logor u Dretelju, “u predgrađu Čapljine”, obuhvaćao je kasarnu i zatvor, koji su bili dio jedinstvenog kompleksa: nekadašnje kasarne JNA za skladištenje goriva s dvije zgrade, nekoliko hangara od lima i cigle, te dva tunela ukopana u brdo.

U tim hangarima i tunelima, kao i u posebnim prostorijama zvanim “samice”, HVO je najmanje od travnja 1993. zatvarao uhapšene ljude.

Tužiteljstvo je u optužnici tvrdilo da je kompleks u Dretelju već 1992. služio za zatvaranje Srba, te da je potom zatvoren, pa ponovno otvoren u travnju 1993. nakon ultimatuma HVO-a Armiji BiH. Tužiteljstvo, međutim, nije uspjelo dokazati te navode, kao ni onaj da su Dretelj, neposredno prije ponovnog otvaranja u travnju 1993., obišli Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Mate Boban.

“Prvi Muslimani, intelektualci i članovi protivničkog SDA, koje je HVO uhapsio u opštinama Stolac i Čapljina, dovedeni su u zatvor u Dretelju u aprilu 1993.” Većina zatočenika dovedena je dva mjeseca kasnije, “krajem juna i početkom jula 1993., nakon talasa hapšenja koja je HVO izvršio u opštinama Stolac i Čapljina.” Vijeće je zaključilo kako je “zatvor u Dretelju funkcionisao kao zatočenički centar od aprila 1993. do početka oktobra 1993.”

Na temelju izvještaja Vojne policije HVO-a, sudsko vijeće rekonstruiralo je broj zatočenika: 3. srpnja 1993. bilo je 1.820 muslimanskih muškaraca; šest dana kasnije 2.026, a još dva dana kasnije 2.270 zatočenika. U jednom izvještaju Vojne policije načelniku Valentinu Ćoriću navodi se kako je “od 30. juna 1993. do 5. avgusta 1993., u Zatvoru u Dretelju bilo zatočeno više od 2.500 Muslimana.” U drugoj polovini rujna, uoči zatvaranja logora, broj zatočenih smanjen je na oko tisuću. Među zatočenima bilo je više maloljetnika – najmlađi je imao 13 godina – kao i starijih od šezdeset godina.

“Strašni uvjeti zatočeništva” – tako je Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) u pismu, koje je 20. siječnja 1994. uputio predsjedniku vlade Herceg-Bosne Jadranku Prliću i načelniku Glavnog stožera HVO-a, hrvatskom generalu Milivoju Petkoviću, opisao stanje u Dretelju. I premda je dolazak Tomislava Šakote za upravitelja zatvora krajem srpnja 1993., “znatno poboljšao” uvjete u logoru, to je mjesto ostalo zapamćeno po nasilju i okrutnosti koji se ničim ne mogu opravdati.

Hangari su bili pretrpani, a vrućina tog ljeta katkad i premašivala četrdeset stupnjeva Celzija. Zbog stiješnjenosti, “neki su zatočenici dobili psihičke probleme” – prostora je bilo toliko da nisu mogli ni leći ni sjesti. A što se vrućine tiče, “prema riječima Zijada Vujinovića” – taj je svjedok u vrijeme zatočenja imao šesnaest godina – “’manje okrutni stražari’ otprilike jednom nedjeljno su otvarali vrata da uđe malo vazduha i da se osvježi prostor u hangaru.” Jer, “iako su vanjske temperature bile veoma visoke, a u unutrašnjosti hangara je vladala strašna vrućina, hangare su držali zatvorene.”

“Nije bilo nikavih higijenskih uslova. Zatočenici nisu imali klozete i morali su mokriti u flaše, a veliku nuždu su vršili u plastične kese, konzerve ili kante – koje su praznili kroz prozore, ako ih je bilo – i to su radili pred drugim zatočenicima.” Oni, pak, u takozvanim ‘samicama’ – neki su u njima ostali i četrdeset dana – “bili su prinuđeni da nuždu obavljaju u unutrašnjosti samica.”

Ako i jesu, kupali su se rijetko. Neki su bivši zatočenici pred sudom svjedočili “da se tokom cijelog zatočenja nisu mogli kupati”. Drugi su izjavili “da su se mogli istuširati samo jednom i da nije bilo sapuna.” Zijad Vujinović izjavio je da je u logor “jednom nedjeljno dolazila cisterna s vodom da bi se zatočenici kupali; objasnio je da su tom prilikom svi zatočenici iz hangara izlazili na parking ispred hangara. Vozač cisterne polivao ih je jakim mlazom vode, ponekad namjerno po glavi kako bi ih oborio na zemlju.”

Manjkalo je vode i hrane. Objekt u Dretelju nije bio predviđen za boravak mnogo ljudi, pa nije ni imao dovoljno vode. Neki su svjedoci kazali kako su vodu točili u konzerve te da su “vojnici HVO-a, kad su htjeli da zastraše zatočenike, zatvarali slavine tako da nisu imali vode.” “Fadil Elezović je izjavio da bi zatočenici dobili vodu tek kad bi se jedan od njih onesvijestio.” Jedan zaštićeni svjedok izjavio je kako su “temperature bile veoma visoke, a zatočenici su vodu dobivali samo dva puta dnevno. Iz svih tih svjedočenja proizlazi da su zatočenici dobivali samo vrlo malo vode, tek koliko je bilo ‘dovoljno za preživljavanje.’”

U srpnju, dobivali su samo jedan obrok dnevno, “uglavnom jedan komad hljeba i vrelu supu koju su morali progutati za nekoliko sekundi”. “Neki zatočenici izjavili su da je osamnaest ili devetnaest osoba moralo dijeliti ‘jedan komad hljeba’. U vrijeme obroka, stražari su zatočenike izvodili iz hangara i tunela i koristili tu priliku da ih ponižavaju.”

Sredina srpnja 1993., kada je HVO doživljavao poraze od Armije BiH oko Čapljine, bila je vjerojatno najteže vrijeme u Dretelju. U presudi se navodi zapovijed HVO-a ravnatelju zatvora od 15. srpnja 1993. da poduzme “mjere najviše bojne gotovosti u pogledu zatočenika u zatvoru u Dretelju”, i da za to koristi “sva raspoloživa sredstva i snage”. Tako zatočenici, usprkos vrućinama i preko četrdeset stupnjeva, nisu dobivali ni vodu ni hranu, ili nisu smjeli u WC. “Pošto nije bilo vode, zatočenici su bili prinuđeni da piju svoj urin.”

Zbog svega toga, jedan je zatočenik umro. “Vijeću su zaokupile pažnju riječi Denisa Šarića, koji je izjavio da je 16. jula 1993. jedan zatočenik iz Prozora, po imenu Plavuškić, preminuo uslijed dehidracije.” Nakon razmatranja tog iskaza, koji su potkrijepili još neki dokazi, vijeće je zaključilo “da su pripadnici HVO-a, za vrijeme velikih vrućina sredinom jula 1993., zatočenike držali zaključane bez hrane i vode, sve dok jedan od njih nije preminuo uslijed dehidracije.”

Postoji, međutim, i pozitivan primjer. “Iz nekoliko svjedočenja bivših zatočenika proizlazi da je dolazak Tomislava Šakote, krajem jula 1993., bio popraćen znatnim poboljšanjem uslova zatočenja i smanjenjem maltretiranja kojima su zatočenici bili podvrgnuti.” Poboljšala se hrana, a postala je dostupnija i medicinska njega. “Tomislav Šakota uradio je sve što je bilo u njegovoj moći da im nabavi lijekove i sanitetski materijal”, utvrdilo je sudsko vijeće. Ipak, “uprkos poboljšanju uslova zatočenja po dolasku Tomislava Šakote, a naročito kvaliteta i količine hrane, vijeće zaključuje da su uslovi zatočenja u periodu od jula 1993. do početka oktobra 1993., kad je zatvoren zatvor u Dretelju, bili veoma teški.”

Jer, Dretelj je bio mjesto nasilja. “Vijeće je saslušalo i uvrstilo u spis brojna svjedočenja nekadašnjih zatočenika iz zatvora u Dretelju koji su tokom zatočenja premlaćivani i koji su objasnili da su ih svakodnevno udarali nogama, željeznim šipkama ili lopatama.” Više svjedoka izjavilo je da su u zatvor dolazili ljudi sa strane – “kao što su stanovnici tog područja, vojnici HVO-a, pa čak i HV-a” – i da su “te osobe učestvovale u premlaćivanjima i ponižavanjima zatočenika.” Svjedok Ahmet Alić, na primjer, “objasnio je kako je neki čovjek iz Čapljine, koji je dovozio hljeb, svakog dana zaustavljao kombi ispred jednog hangara i ulazio da tuče zatočenike.”

Svjedok Kemal Lizde vidio je “kako tuku dva zatočenika, kako im glave guraju u cisternu s vodom i kako ih tuku po glavi komadom betona, prisiljavajući istovremeno druga dva zatočenika da tu scenu posmatraju.” Bivši zatočenici svjedočili su i kako su neki od njih bili prisiljeni premlaćivati druge zatočenike.

Zijad Vujinović iz sela Prenj 1993. je imao šesnaest godina, a u Dretelju je proveo od 19. srpnja do 7. rujna 1993. Kad su ih doveli, “jedan vojni policajac naizmjenično ih je udarao šakama i nogama skoro pola sata”. Udarac nogom u leđa Vujinoviću je slomio dva rebra. “Opisao je kako je jedan čovjek toliko isprebijan da više nije mogao hodati; kako su ‘stražari’ prozvali jednog veoma mršavog zatočenika da izađe, da su ga tukli pred hangarom, da mu je, kad se vratio, lice bilo krvavo, a na obrazu posjekotina; zatim, kako su ‘vojnici HVO-a’ još jednog zatočenika pretukli na sinove oči pred njihovim hangarom, i da su ga natjerali da položi ustašku zakletvu, te kako je u vrijeme puštanja na slobodu na grudima još imao tragove lanaca kojima je pretučen.”


zatvorenici logora Dretelj, foto -EPA Enric Marti

Vijeće je pouzdano utvrdilo da je najmanje pet zatočenika umrlo tog ljeta u Dretelju. U presudi se navodi “izvještaj Branimira Tucaka, pomoćnika načelnika Vojne policije HVO-a za sigurnost” od 29. srpnja 1993., u kojemu Tucak izvješćuje Valentina Ćorića o “pet smrtnih slučajeva evidentiranih do tog dana.” Tri su zatočenika, prema tom izvještaju, “ubijena prilikom navaljivanja na vanjska vrata”, a druga dvojica umrla su “prirodnom smrću, najvjerovatnije od srčanog udara.”

Suci su konstatirali “da je sredinom jula, u vrijeme dok su zatočenici bili zaključani u hangarima, više njih ranjeno mecima koji su izvana prošli kroz metalne stijenke hangara.” Nije im pružena pomoć, pa su “umrla najmanje tri zatočenika, među kojima Hasan Duvnjak”.

Svjedok zaštićen šifrom “EE” u pismenoj je izjavi svjedočio o smrti Kasima Kahrimanovića, ali to svjedočanstvo nije potkrijepljeno dodatnim dokazima, pa je vijeće zaključilo kako se “ne može osloniti samo na izjavu svjedoka EE da bi utvrdilo van razumne sumnje da je ova žrtva izgubila život uslijed pretrpljenog maltretiranja.”

Suci su ustanovili da je Omer Kohnić bio “zatočen u samici”, te da je “ispred te samice premlaćen i da je u njoj izdahnuo 2. ili 3. avgusta 1993.”

O smrti Emira Repka svjedočilo je nekoliko bivših zatočenika – taj je čovjek bio žrtvom udaraca zatočenika kojeg su prisilili da ga mlati. ”U avgustu 1993., pripadnici HVO-a – od kojih je barem jedan bio vojni policajac, Vide Palameta – natjerali su Emira Repka da se pobije sa Senadom Besićem/Basićem na očigled zatočenika i drugih pripadnika HVO-a. Emir Repak je nakon toga odveden u stacionar Zatvora u Dretelju, gdje je preminuo.”

Do rujna, Dretelj je bio izoliran od svijeta. HVO je priječio obilazak logora međunarodnim organizacijama, među kojima i MKCK-u, UNPROFOR-u i promatračima Europske zajednice. Pripadnicima MKCK-a je HVO kazao kako, ako žele u Dretelj, “prvo treba da posjete zatočenike hrvatske nacionalnosti u zatočeničkim centrima na istočnoj obali Mostara.”

Vrata logora otvorilo je tek pismo hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana predsjedniku Herceg-Bosne Mati Bobanu od 6. rujna 1993. “Iz svjedočenja bivših zatočenika, ali isto tako i iz izvještaja međunarodnih organizacija, proizilazi da je MKCK imao pristup u zatvor u Dretelju počev od 6. septembra 1993. i da su njegovi predstavnici zatočenike mogli evidentirati, izmjeriti i izvagati”.

Dretelj su 20. rujna, zajedno s predstavnicima MKCK-a, obišli i “Jadranko Prlić, predsjednik Vlade HR HB-a, Zdravko Sančević, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, i Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske.“ No uoči tog 6. rujna, HVO je zarobljenike doslovno skrivao: stare, maloljetnike i imame dvije su noći premjestili u silos u Čapljini, da bi Tomislav Šakota tek nakon te druge noći priznao da su zatočeni u Dretelju, i dopustio MKCK-u da popiše i te zatočenike.

U Hrvatskoj jedva da se išta zna o izravnoj vezi zatočenika logora u Dretelju s Hrvatskom. Imam i bivši zatočenik Dretelja Ahmet Alić, primjerice, objasnio je da su imami nakon oslobođenja “pokušali da dobiju propusnice za prelazak na područje pod kontrolom ABiH, što je odbio predsjednik ‘vlade Čapljine’, i da su nakon toga stupili u kontakt sa zagrebačkim muftijom, koji im je obezbijedio garantna pisma za dolazak u Hrvatsku.” Također, “u periodu od 6. do 15. septembra 1993., na ostrva u Hrvatskoj prvo su odvođeni zatočenici najslabijeg zdravstvenog stanja, i to prevashodno na Korčulu, Prižbu i Badiju.”

S bivšim zatočenicima na Badiji je razgovarala, prema presudi, doktorica Aida Kapetanović, koja u izvještaju od 7. listopada 1993. spominje, među ostalim, kako su “jednom mladiću rasjekli spolovilo, a jednom je morala biti amputirana noga zbog rana zadobivenih kada je ‘straža’ u zatvoru otvorila paljbu iz vatrenog oružja”. U izvještaju Medicinskog odjela Ambasade Republike BiH u Hrvatskoj od 11. studenog 1993. navodi se kako je, od 288 bivših zatočenika Dretelja na otoku Badiji, “njih 181 bilo fizički maltretirano za vrijeme zatočenja.”

Od 10. kolovoza 1993, iz Dretelja su oslobađani “muškarci oženjeni Hrvaticama; osobe s garantnim pismima za odlazak u treće zemlje i tranzitnom vizom za Hrvatsku, te osobe koje je tražila Hrvatska.” Posljednji zatočenici napustili su to mjesto “početkom oktobra 1993, odnosno u vrijeme zatvaranja zatvora u Dretelju”. Ali nisu oslobođeni: odvedeni su u zatvor u Gabeli.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (22): HTV je krivotvorio istinu o Gabeli

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -o-gabeli/
Hrvatska televizija (HTV) krivotvorila je istinu o zatvoru HVO-a za muslimane u Gabeli. Intervjuirala je zatočenike, a oni su tvrdili da ih nitko ne tuče, i da dobivaju dovoljno hrane i vode. Istina je bila suprotna.

“Vijeće napominje da su jedini dokazi prema kojima je stanje s količinom hrane i vode dostupne zatočenicima bilo zadovoljavajuće izvještaji HVO-a i jedna reportaža Hrvatske televizije. Tome u velikoj mjeri proturječe bivši zatočenici iz zatvora u Gabeli koji su došli svjedočiti o svojim iskustvima tokom zatočenja, a koji svi jednako tvrde da im nije u dovoljnoj mjeri bila dostupna ni hrana ni voda”, stoji u presudi Haškog suda od 29. svibnja 2013. šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne.

“Vijeće isto tako napominje da su u reportaži Hrvatske televizije, snimljenoj u tom zatvoru – reportaža nije datirana, no po svemu sudeći je snimljena nakon oktobra 1993. – zatočeni Muslimani rekli da tokom zatočenja nisu bili premlaćivani. Međutim, vijeće je saslušalo svjedočenja i prihvatilo izjave bivših zatočenika iz zatvora u Gabeli. Ti ljudi su bili svjedoci premlaćivanjima ili su i sami pretrpjeli premlaćivanja koja su vršili ‘čuvari’, ravnatelj zatvora u Gabeli i njegov zamjenik, ali i osobe izvan zatvora, među kojima su bili i ‘pripadnici Vojne policije HVO-a’”, stoji u presudi, koja na oko dvije tisuće stranica rekonstruira HVO-a protiv Bošnjaka 1993. godine, kao i njihove političke motive. Ta presuda, zajedno s pravomoćnom presudom izrečenom 29. studenoga 2017., iscrpan je i nezaobilazan dokument, koji detaljno opisuje konkretnu provedbu ideja kojima je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nakanio preoblikovati Bosnu i Hercegovinu.

Logor u Gabeli bio je na samoj granici s Hrvatskom, četiri kilometra od Metkovića i pet kilometara južno od Čapljine. Zatočenici su dovođeni od travnja 1993., ali je službeno utemeljen 8. lipnja te godine, na temelju odluka koje je potpisao tadašnji predsjednik HVO-a Jadranko Prlić. Prlić je imenovao i ravnatelja zatvora, Boška Previšića, čiji je zamjenik bio Nikola Andrun. Zatočenici su svjedočili da su ih oba ta čovjeka mlatila i zlostavljala, a Previšić je jednoga zatočenika pred ostalima i ubio. Andruna je Sud BiH osudio za ratne zločine, a Previšić je pred optužnicom pobjegao u Hrvatsku.

Gabela je bivša kasarna JNA s dvanaest hangara. Od travnja 1993., u tri hangara HVO je počeo zatvarati Bošnjake. U svibnju, bilo je zatočeno oko 1.500 “muškaraca muslimana, u civilnoj odjeći, u dobi od 16 do 60 godina”. Trajalo je to do kraja godine: “Od avgusta do decembra 1993., u zatvoru u Gabeli je u prosjeku bilo stalno zatočeno oko 1.000 osoba.” U studenome, zatvor je pretvoren u tranzitni centar, iz kojega su zatočenici bivali oslobođeni pod uvjetom da napuste Bosnu i Hercegovinu.

Kada je, početkom listopada, zatvoren zatvor u Dretelju, zatočenici su prebačeni u Gabelu, i smješteni u četvrti hangar. Među zatočenicima “bilo je pripadnika Armije BiH, muslimana pripadnika HVO-a i muškaraca koji nisu bili u sastavu nijednih oružanih snaga, kao što su poljoprivrednici, dva vozača, dva imama, jedan član SDA i jedan mladić od 17 godina koji je upravo bio završio srednju školu.”

Zatočenici nikad nisu kategorizirani sukladno odredbama međunarodnog prava, pa je i hrvatski ministar obrane Gojko Šušak službeno obaviješten kako “nisu definisane ‘kategorije osoba koje spadaju u ratne zarobljenike’, da ‘nisu ustrojeni spiskovi i da nisu pokrenuti krivični postupci’.” Usprkos tome, svjedok Huso Marić, vojnik Armije BiH i zatočenik od srpnja do listopada 1993., pred Haškim je sudom svjedočio kako su “on i drugi pripadnici njegove brigade bili osuđeni bez provedenog sudskog postupka za razna krivična djela, među kojima je bilo i djelo ‘uništavanja ustavnog uređenja Herceg-Bosne’”. Husi Mariću je “utvrđena krivica i bio je osuđen na dvanaest i po godina zatvora”, podatak je iz presude.

Polovinom studenoga 1993., Vojna policija HVO-a dobila je izvještaj prema kojemu “više od polovine zatočenika u zatvoru u Gabeli nema ležajeve, odjeću ni pokrivače”. U rujnu, prema jednom izvještaju HVO-a, “zatočenici su na raspolaganju imali po dvije deke, od kojih je jedna služila kao prostirač na betonskoj podlozi na kojoj su spavali.” Smrzavali su se ili patili od vrućine, a “većinu vremena zatočenici su bili zatvoreni u hangarima, katkada u mraku jer nije bilo prozora.” “Prema izvještaju Tadeusza Mazowieckog, posebnog izvjestitelja Komisije UN-a za ljudska prava, kada su zatočenici zatražili da im daju vazduha, stražari su zaprijetili da će na njih otvoriti vatru iz teških mitraljeza.”

Nije bilo prostora. “Zatočenici su bili natrpani u tri hangara, od kojih je svaki bio veličine između 300 i 450 kvadratnih metara. Prema riječima svjedoka ED, u maju 1993. u svakom od tri hangara nalazilo se oko 500 zatočenika.” Isti je svjedok objasnio “da su zatočenici neredovno izvođeni napolje radi vršenja nužde i da su bili prisiljeni vršiti nuždu u kante unutar hangara u prisustvu drugih zatočenika.”

To je tek detalj nehigijenskih uvjeta u Gabeli. “Svjedok CM je objasnio da se nije uspio okupati tokom cijelog svog zatočenja od 27. septembra do 15. decembra 1993.” U tom razdoblju, “prostor nije bio ni čišćen niti dezinfikovan”, a “zatočenici su bili puni buha”.

Usprkos reportaži HTV-a i izvještajima HVO-a, “u kojima se govori o ‘zadovoljavajućem’ stanju što se tiče hrane i vode”, izvještaj liječnika Ive Curića govori “da je prilikom jednog obilaska zatvora u Gabeli uočeno više slučajeva teške neuhranjenosti.” “Prema izvještaju specijalnog izvjestioca o situaciji u bivšoj Jugoslaviji, upućenom Savjetu bezbjednosti UN-a 15. septembra 1993., koji je u velikoj mjeri potvrđen izjavama bivših zatočenika, svjedoka EB i CW, kao i svjedočenjem Sejfe Kajmovića, dnevna količina hrane sastojala se od 650 grama hljeba koji je trebalo da podijeli 16 zatočenika i jedne zdjelice tanke supe.”

Ljudi su dramatično mršavili. “Svjedok BI je rekao da je njegov otac, koji je bio zatočen u zatvorima Dretelj i Gabela šest do sedam mjeseci, tokom svog zatočeništva izgubio tridesetak kilograma”. Svjedok DT, pak, “ispričao je da su dva člana njegove porodice bila zatočena u zatvoru u Gabeli i da su oba izgubila po pedeset kilograma”. Kad bi HVO gubio na bojištu, hranu bi im uskraćivali i po dva, tri dana: osobno je to činio ravnatelj zatvora Boško Previšić.

Svjedok ED izjavio je “da se ispred svakog hangara nalazio jedan mali kontejner vode koji bi ‘čuvari’ obično svaki dan napunili. ”Međutim, Vijeće je prihvatilo i jednu reportažu televizije TV5 iz avgusta 1993., kao i izjavu jednog bivšeg zatočenika, iz kojih proizlazi da su neki zatočenici u zatvoru u Gabeli ponekad bili toliko žedni da su morali da piju vlastiti urin.” Sejfo Kajmović, imam iz Čapljine koji je u Gabeli robijao od 17. srpnja do 24. rujna 1993., rekao je da “još i dan danas pati od probavnih i bubrežnih smetnji uslijed nedostatka vode tokom zatočenja.”

Dva svjedoka, “CM” i “EE”, od kojih je prvi bio zatočen od 27. rujna do 15. prosinca a drugi od 1. do 19. listopada 1993., izjavili su pred sucima da “nisu pretrpjeli nikakvo fizičko zlostavljanje”. Isto su kazali i zatočenici u spomenutoj reportaži HTV-a, snimljenoj najvjerojatnije nakon listopada 1993.



Ali čovjek pod zaštićenom šifrom “svjedok CQ” ispričao je ovako: u Gabelu je doveden “u teškom stanju, nepokretan, nakon premlaćivanja u Koštanoj bolnici” u Stocu, gdje je prethodno bio zatočen, “Marinko Marić, pripadnik SIS-a, naredio je zatočenicima da ga odvuku do zida, gdje ga je udarao nogama po tijelu, a posebno po glavi.” Zbog svih tih zlostavljanja, “svjedoku CQ bila su slomljena tri rebra, a još u vrijeme svjedočenja pred vijećem imao je probleme s ravnotežom prilikom hodanja, kao i utrnulost ruku, šaka, noge i desnog stopala.”

“Jednog zatočenika, muslimana, bivšeg pripadnika HVO-a po imenu Almir Kudra, s nadimkom ‘Hogar’, ‘isljednici’ su koristili da tuče druge zatočenike. Svjedok ED je objasnio da su Boško Previšić i njegov zamjenik Nikola Andrun dozvoljavali ‘takozvanim HVO ispitivačima’, odjevenim u civilnu odjeću, da ulaze noću u zatvor, odvode zatočenike iza hangara i tamo ih tuku. Svjedok EC je u prvim danima zatočenja i sam pretrpio višesatna ispitivanja, tokom kojih su Marinko Marić, Almir Kudra i Nikola Andrun dvaput pokušali da ga objese pomoću kaiša koji su pritezali sve dok on ne bi pao u nesvijest. Nakon toga su prisilili svjedoka EC da stavi glavu pod slavinu i otvorili vodu tako da mu je voda ušla u usta i pluća.”

Imam Sejfo Kajmović svjedočio je da je ravnatelj zatvora Boško Previšić “pretresao zatočenike koji su se vraćali s rada i kada bi kod njih pronašao konzerve ili cigarete, udarao ih po glavi ili kundakom puške.” Kajmović je izjavio i da je “na početku svog zatočenja bio prisutan kada je jedna ‘grupa osoba’ koje nisu imale veze sa zatvorom, a u kojoj su bili jedan čovjek u uniformi Vojne policije HVO-a i jedan ‘civil’ iz Splita, došla u hangar broj tri i teško pretukla više zatočenika udarajući ih nogama i pendrekom po licu.”

Huso Marić, pak, svjedočio je da su “njega i četiri druga zatočenika pretukla jedna grupa ljudi spolja, ‘ustaše’ koji su nosili oznaku ‘U’ i metalne bedževe sa slikom Ante Pavelića, i izvjesni Luka Perić.” Tukli su ga “dok nije izgubio svijest, a došao je k sebi tek četiri ili pet dana kasnije u hangaru i bio je potpuno prekriven modricama.”

Bivši zatočenik Hasan Hasić svjedočio je o jednom “posebno nasilnom ‘čuvaru’ iz Konjica, koji je imao nadimak ‘Je li pošteno’, jer je svakog dana zatočenike pitao da li je to što se događa pošteno.” Taj je zatočenike običavao prisiljavati “ da na betonskom podu rade pokrete kao da plivaju.”

U optužnici, tužiteljstvo Haškog suda ustvrdilo je “da je najmanje šest zatočenika umrlo u zatvoru u Gabeli od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a: Alija Čolaković, Hivzija Dizdar, Nusret Elezović, Sreten Kapetanović, Mustafa Obradović i Enver Šabanović”. Tužiteljstvo, međutim, nije uspjelo dokazati sve svoje tvrdnje.

“Kada je riječ o smrti Envera Šabanovića, vijeće raspolaže pismenom izjavom Huse Marića, u kojoj on kaže da je negdje između jula i oktobra 1993. Enver Šabanović doveden na sportski teren u zatvoru u Gabeli, teško pretučen i tamo ostavljen jer se mislilo da je mrtav; da mu je bila slomljena kičma i da je nakon nekog vremena preminuo.” Ta Marićeva izjava “jedini je dokaz u vezi sa smrću Envera Šabanovića”, i zato “vijeće nije u mogućnosti da zaključi da je Enver Šabanović umro u zatvoru u Gabeli”, zaključili su suci.

Smrt Nusreta Elezovića potvrdila je Armija BiH pismenim uvjerenjem koje je izdala “prvog dana njegovog zatočenja u zatvoru u Gabeli, odnosno 16. jula 1993.” U tom uvjerenju, međutim, “ništa se detaljnije ne kaže o okolnostima ili uzrocima smrti”, pa, “budući da ne raspolaže dodatnim dokazima ni preciznijim informacijama, vijeće nije u mogućnosti da utvrdi da li je smrt Nusreta Elezovića posljedica načina na koji je s njim postupao HVO dok je bio zatočen u Gabeli.”

Imam Sejfo Kajmović i svjedok zaštićen šifrom “EB” svjedočili su o ubojstvu Mirsada Žuje zvanog Šile. Ispričali su “da su njega jedne noći odveli Nikola Andrun i jedan domobran s nadimkom ‘Mali’ i da ga više nikada nisu vidjeli.” Rekli su i “da su čuli da su tokom jedne ekshumacije 1997. pronađeni njegovi posmrtni ostaci i da je izvršena obdukcija.” No bile su to sve informacije dostupne Haškom sudu: “vijeće ne raspolaže nikakvim dokazima koji bi mu omogućili da utvrdi okolnosti smrti tog čovjeka”, pa “nije u mogućnosti da zaključi da je smrt Mirsada Žuje prouzrokovao HVO”.

Za ubojstvo Hifzije Dizdara, međutim, vijeću su su predočena tri pismena dokaza, pa je zaključilo “da je Hifziju Dizdara, vojnika ABiH, ubio HVO vatrenim oružjem – pri čemu vijeće ne raspolaže daljim dokazima u vezi s počiniocima – dok je bio zatočen u zatvoru u Gabeli, 19. ili 29. avgusta 1993.”

Svjedočenja su razjasnila i ubojstvo Mustafe Obradovića: o tome je svjedočilo više svjedoka, koji su svi bili zatočeni od 2. listopada do 15. prosinca 1993. “Svjedoci su ispričali da je, nakon što je kod zatočenika pronašao komad hljeba, Boško Previšić uzeo pištolj od jednog domobrana i pred drugim zatočenicima – među kojima je bio i otac žrtve – pucao u Mustafu Obradovića, nakon čega je njegovo tijelo ostavio na tom mjestu, gdje je ostalo ležati do idućeg dana.”

Previšić je i sam priznao što je učinio: “Na sastanku radne grupe za operacionalizaciju zapovijedi Mate Bobana o raspuštanju zatočeničkih centara, održanom 11. decembra 1993., Boško Previšić je rekao da je ubio jednog zatočenika, uz objašnjenje da ga je on pokušao napasti.” Četiri dana kasnije, nadređeni zapovjednik HVO-a Marijan Biškić naložio je istragu. “Prilikom svjedočenja pred vijećem Marijan Biškić je izjavio da ne zna kakvi su bili rezultati te istrage.”

Više od deset godina nakon tih događaja, polovinom dvijetisućitih, Tužiteljstvo BiH protiv Previšića je podnijelo optužnicu. Uoči suđenja pobjegao je u Hrvatsku, gdje je mirno živio u Osijeku. Još deset godina kasnije, 2016., osječko Županijsko državno odvjetništvo protiv Previšića je podnijelo optužnicu za ratni zločin u Gabeli, optuživši ga da je odgovoran za smrt sedmorice zatočenika i ubojstvo Mustafe Obradovića. U medijskim izvještajima dostupnima na internetu ne navodi se je li to suđenje okončano.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (23): Gospodine predsjedniče, u Stocu nije ostao nijedan jedini musliman
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -musliman/

U općini Stolac nije ostao više nijedan jedini musliman. To je, pred hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, 21. rujna 1993. izjavio predsjednik HVO-a Stolac Anđelko Marković.

Navod je to iz presude Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, u kojoj je na tridesetak stranica rekonstruirano protjerivanje i nasilje nad Bošnjacima u Stocu, hercegovačkom gradiću između Čapljine i Trebinja. Od svibnja do rujna 1993., iz stolačke je općine HVO protjerao svih devet tisuća muslimana.

Ta presuda, kako je u ovom feljtonu već više puta rečeno, na dvije tisuće stranica raspoređenih u šest svezaka detaljno opisuje nastanak i strukturu Herceg-Bosne i HVO-a, kao i zločine koje je HVO počinio nad Bošnjacima na tom području od listopada 1992. do travnja 1994., u pokušaju da ga etnički očisti i pripoji Hrvatskoj.

Presuda je izrečena 29. svibnja 2013., i njome je šest najviših političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne i HVO-a osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Četiri i pol godine kasnije, 29. studenog 2017., presuda Žalbenog vijeća Haškog suda potvrdila je zatvorske kazne osuđenicima, ne preinačivši nijedan od krucijalnih činjeničnih nalaza sudskog vijeća koje je odlučivalo u prvostupanjskom postupku.

Dvije godine prije događaja opisanih o presudi, 1991., Stolac je bio etnički miješana općina s 18.845 stanovnika, od kojih 44 posto muslimana, 33 posto Hrvata i oko 22 posto Srba.

Nakon prvih slobodnih izbora 1990., načelnikom općine postao je Hrvat Željko Raguž. U travnju 1992. Stolac su napale srpske snage i JNA, pa su Hrvati izbjegli, a s njima i načelnik; no nakon što su Hrvatska vojska i HVO u lipnju oslobodili grad, Raguž se vratio i ponovo preuzeo dužnost, da preuzme vodstvo nad Kriznim štabom koji su 1. srpnja 1992. zajedno osnovali predstavnici Hrvata i muslimana.

No Raguža je, na mjestu predsjednika Kriznog štaba, uskoro zamijenio Anđelko Marković, koji će 1993. pred Tuđmanom izvijestiti da u Stocu “nije ostao više nijedan jedini musliman”.

“Vijeće je saslušalo svjedočenje Svjedoka CR, prema čijim riječima su nakon izvjesnog vremena – svjedok nije rekao nakon koliko tačno vremena – članovi SDA u Stocu ‘odbili prijedlog Anđelka Markovića o uređenju društvenog i političkog života u opštini Stolac’”, navodi se u presudi. Taj Markovićev odbijeni prijedlog donesen je, precizira presuda, “na osnovu konstitutivnih tekstova Hrvatske zajednice Herceg-Bosne’.” Suradnja muslimana i Hrvata u Kriznom štabu tada je prestala, a “funkcije Kriznog štaba potom je preuzeo HVO Stoca, čiji je predsjednik bio Anđelko Marković, koji je na toj dužnosti ostao do 1995. godine.”

Usprkos tome, Hrvati i Bošnjaci cijelu su 1992. godinu proveli zajednički braneći grad od srpskih snaga na okolnim brdima, postupajući po zapovijedima – Hrvatske vojske. “U julu 1992., Božo Pavlović, zapovjednik stožera HVO-a Stolac, formirao je četiri mješovite satnije i jednu satniju sastavljenu isključivo od Muslimana pod zapovjedništvom Ureda za obranu Stolac, na osnovu zapovijedi Ivana Benete, zapovjednika 116. brigade HV-a”, navodi se u presudi.

Još i početkom 1993. hrvatske i bošnjačke vojne postrojbe surađivale su i zajednički koordinirale akcije, pa čak i zajednički postupale po zapovijedima HVO-a. A onda je, naglo i neočekivano, nastupio zaokret: “Dokazi pokazuju da je počev od aprila 1993. HVO pokušao da prisili jedinice ABiH da napuste opštinu. Konačno, 19. aprila 1993., HVO je razoružao i zatočio 183 pripadnika Brigade ‘Bregava’ ABiH u kasarnu u Gubavici.”

Počelo je hrvatsko protjerivanje stolačkih muslimana. “Dokazi pokazuju da su, 20. aprila 1993. godine, 3. satnija 3. bojne Vojne policije HVO-a iz Stoca i vojnici HVO-a uhapsili ugledne Muslimane iz opštine Stolac i zatočili ih u Grabovini. Među tim muškarcima bili su pripadnici Civilne zaštite Stoca, odnosno doktor Kapić, direktor Koštane bolnice i predsjednik društva ‘Merhamet’, Ibro Mahmutović, učitelj, Mehmet Dizdar, policajac, Ragib Dizdar, Salko Marić zvani Zenda, Ibrahim Mahmutović, Sakir Turković, profesor, i Mohamed Sator, profesor.”

Mjesec i pol kasnije, 30. lipnja 1993., načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković izdao je zapovijed da se razoružaju i “izoliraju” svi muslimani vojnici HVO-a, kao i “svi vojno sposobni muškarci Muslimani, koji su živjeli u zoni odgovornosti Operativne zone Jugoistočna Hercegovina HVO-a”.

“Iz svjedočenja velikog broja svjedoka koji su proživjeli te događaje i iz dokumenata HVO-a proizlazi da su počev od 1. ili 2. jula 1993. Vojna policija i 1. brigada ‘Knez Domagoj’ HVO-a provodili masovnu i sistematsku kampanju razoružavanja i hapšenja vojno sposobnih muškaraca Muslimana u opštini Stolac, konkretno u mjestima Pješivac Greda, Stolac, Prenj i Aladinići. Ti muškarci su zatim zatočeni u zatvore u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i na Heliodromu.”

Sudsko vijeće usvojilo je dokaze prema kojima je ta kampanja bila usmjerena i protiv civila: uhapšeni su, na primjer, “Ferid Rizvanović, ekonomista koji je prije rata radio kao inspektor u finansijskoj instituciji Služba društvenog knjigovodstva, Himzo Humačkić, radnik u preduzeću HEPOK, Fahrudin Rizvanbegović, profesor, svjedok DD, ljekar opšte prakse, otac Svjedoka BI, radnik u opštini Stolac…” Nisu, međutim, protjerani samo muškarci: “U julu 1993. HVO je započeo kampanju hapšenja i raseljavanja žena, djece i starijih osoba u opštini Stolac.”

Sela su iseljavana sustavno, jedno po jedno, uz prijetnje smrću i nasilje. U Aladinićima, spaljena je džamija. Naročito dramatično bilo je u zaseoku Pješivac greda, s trinaest muslimanskih i dvije hrvatske kuće.

“Dana 13. jula 1993., oko 14:00 sati, HVO je protjerao i uhapsio Muslimane u selu Pješivac Greda, među kojima su bili djeca, dojenčad, žene i starije osobe. Među tim osobama nalazilo se više članova porodice Kaplan, uključujući Fatu, Aišu, Sanidu, Enada i Salka. Dragan Bonojza, vojnik HVO-a, došao je pred kuću Fate Kaplan i ubio njenu kćerku Sanidu, koja je u to vrijeme imala 17 godina, ispalivši rafal prema njoj u trenutku kada je izlazila iz kuće i upitala ga: ‘Ma kućete, odvede muške, đe ćete nas?’”

Stanovnici sela protjerani su iz kuća i odvedeni. Majka ubijene Sanide morala je tijelo svoje kćeri ostaviti gdje je ubijena. “Prilikom ekshumacije tijela Sanide Kaplan utvrđeno je da je ubijena hicima iz vatrenog oružja, koji su je pogodili u rame i glavu.” O tom su događaju pred sucima svjedočile tri žene iz Pješivac grede.

Desetak dana uoči ubojstva Sanide Kaplan i protjerivanja stanovnika iz sela, vojnici HVO-a pljačkali su po selu. “Približno od 2. do 13. jula 1993., Jazo i Boro, dva vojnika jedinice HVO-a stacionirane u selu Pješivac Greda, krali su automobile i traktore Muslimana iz ovog sela. Svjedok CM vidio je kako su vojnici HVO-a ukrali sve zalihe hrane iz kuća u zaseocima Đulić i Kaplan. Šejla Humačkić izjavila je da je, prije nego što je odvedena u Blagaj iz kuća u selu Pješivac Greda u kojima su bile zatočene žene, djeca i starije osobe, na jednom stolu vidjela gomilu novčanica i nakita koje su vojnici HVO-a ukrali zatočenicima.”

Sultan Selimova džamija, ponos i srce stolačke čaršije poznato još i pod imenom i “Careva džamija”, sagrađena je bila 1519. godine. U srpnju 1993., zapalili su je vojnici HVO-a. Svjedok zaštićen šifrom “BI” izjavio je pred sucima “da je između 15. i 25. jula 1993. vidio kako gori Sultan Selimova džamija, kao i okolni objekti, a za to vrijeme su vojnici HVO-a, među kojima je bio Marijan Prce, stajali na udaljenosti od stotinjak metara od mjesta požara i nisu intervenisali. Nakon požara od građevine je ostao samo kostur.”

Stolački sveučilišni profesor Fahrudin Rizvanbegović bio je zatočen u Dretelju, ali je njegova supruga, zajedno s još jednim čovjekom, oko 19. srpnja vidjela “kako je jedna jedinica oružanih snaga HVO-a, smještena u kompleksu Begovina, zapalila taj stambeni kompleks nakon što ga je napustila.” Begovina je poznata stolačka orijentalna arhitektonska cjelina za stanovanje s kraja 18. stoljeća, vlasništvo obitelji Rizvanbegović, koja je od 1952. bila zaštićeni kulturni spomenik. Osim što je spaljena Begovina, razorene su i još tri džamije u Stocu, kao i kuće u vlasništvu muslimana.

Početkom kolovoza, iz Stoca su, “uz upotrebu sile”, protjerane žene, djeca i stariji, a dopušteno im je da ponesu “samo jednu plastičnu kesu sa stvarima”. Zatočene ljude iz općine Stolac HVO je držao u nekoliko zatočeničkih centara. U zgradi škole “Branko Šota”, primjerice, ljudi nisu imali WC, spavali su na podu, “prva tri dana zatočenja nisu dobivali hranu, a kasnije su morali da dijele komade hljeba i nekoliko konzervi koje su im dali stražari.”

Svi su ti ljudi, prema nalazima vijeća, “u više talasa” raseljeni prema Blagaju. “Na primjer, početkom maja 1993., HVO je žene, djecu i starije osobe iz opštine Stolac ̶ koje je prethodno sakupio u privatnim kućama u selu Pješivac Greda ̶ kamionima odvezao do Bune i zatim ih natjerao da idu pješke do Blagaja, teritorije pod kontrolom ABiH, pucajući im iznad glava dok su pješačili.” Do studenoga 1993., takvo se deportiranje ponovilo još najmanje tri puta.

Do svibnja 1993., u Stocu je djelovala bolnica za liječenje oboljenja kostiju, poznata kao “Koštana bolnica”. “U maju 1993., HVO je rekvirirao Koštanu bolnicu i vojnim kamionima premjestio bolesnike iz bolnice u kasarnu u Grabovini, u Čapljini, u kojoj su bolesnici bili zatočeni bez medicinske njege. HVO je zatim uhapsio doktora Mehmeta Kapića, direktora bolnice.” Tako je počela najmračnija epizoda hrvatskog nasilja nad Stocem, koja je trajala pet mjeseci, od svibnja do listopada 1993..



Sudbinu dijela pacijenata iz Koštane bolnice, prebačenih u kasarnu u Grabovini, opisao je Salko Bojčić, zatočenik logora u Gabeli. Bojčić se u Gabeli dobrovoljno javio kada su vojnici HVO-a među zatočenicima tražili vozače kamiona. Odvezli su ga u kasarnu u Grabovini i rekli mu da kamionom prati jedan automobil Vojne policije HVO-a. “Nakon što je konvoj prošao stožer HVO-a u Buni i nakon što je začuo jecaje jedne žene koja se nalazila u unutrašnjosti kamiona, Salko Bojčić je odlučio da više ne prati automobil što je skrenuo na jedan pokrajnji put, nego je ubrzao i nastavio putem prema Blagaju.”

Vojni policajci nisu ga pratili. “U blizini Blagaja, Salko Bojčić je otvorio stražnji dio kamiona i u njemu ugledao jedanaest žena različitih starosnih dobi kako leže na podu kamiona i dva četrdesetogodišnja muškarca, od kojih je jedan bio mentalni bolesnik. Te žene su Salku Bojčiću rekle da su invalidi iz Koštane bolnice u Stocu. Od tih osoba samo je jedna jedva mogla da ustane, dok su sve ostale bile potpuni invalidi. Salko Bojčić je odvezao kamion do centra Blagaja, gdje su nemoćne osobe smještene u imamovu kuću.”

Koštana bolnica u kolektivnoj je memoriji zapamćena kao mjesto divljačkog nasilja nad ljudima. S dobrim razlozima: “Prema riječima Svjedoka CM, Milenko Perić i Boro Perić, obojica pripadnici Vojne policije, su 3. avgusta 1993. oko sat i po ispitivali i tukli Vejsila Đulića, zatočenika starog 57 godina i ‘civila’. Zatim su Vejsila Đulića, koji nije mogao da hoda i čije je lice bilo prekriveno krvnim podljevima, ostavili ispred ćelije Svjedoka CM. Nekoliko trenutaka nakon što ga je svjedok CM odnio na krevet, Vejsil Đulić je umro uslijed zadobijenih povreda.”

“Odmah nakon toga, Salem Đulić, koji je već bio surovo premlaćen, doživio je istu sudbinu kao Vejsil Đulić. I on je preminuo nedugo nakon zadobivenih povreda. Zatim su vojnici kamionom došli po svjedoka CM i druge svjedoke da pod nadzorom dva ili tri vojna policajca HVO-a sahrane tijela Vejsila Đulića i Salema Đulića na groblju u zaseoku Kaplan, u grobove dubine tek 50 cm, umotane samo u pokrivače.”

U Koštanoj bolnici ubijen je i Salko Kaplan. “Svjedok CD je pred vijećem izjavio da je Salko Kaplan bio surovo premlaćen u Koštanoj bolnici, a zatim premješten u zatvor u Dretelju, u koji je stigao u gotovo komatoznom stanju. Umro je ubrzo nakon što je premješten u zatvor u Dretelju.”

Ubijen je i Ibro Razić. Pripadnici HVO-a, čija se imena navode u presudi, natjerali su dva zatočenika “da zavežu telefonske žice oko nožnih prstiju i ušiju Ibre Razića i da zatim pritiskom na dugme izazivaju električne šokove u tim dijelovima tijela Ibre Razića. Prijetili su im smrću ako to ne urade.” Ibro je umro u zatvoru u Gabeli, kamo su ga odvezli iz Koštane bolnice, da i ondje bude teško pretučen.

I Suad Obradović: pretukli su ga toliko da mu je lice “prekriveno krvnim podlivima i da obilno krvari iz usta, ušiju i nosa.” “Sutradan, prije svitanja, Suad Obradović je umro uslijed povreda zadobivenih tokom zlostavljanja. Nekoliko zatočenika i stražara odnijeli su njegovo tijelo na lokalno muslimansko groblje u Stocu.”

Više svjedoka prepričalo je sudu zlostavljanja koja su doživjeli u Koštanoj bolnici. Svjedoku EF palicama su slomili nos i nožem zarezali desno uho.

“Jedan pripadnik HVO-a je 3. avgusta 1993. naredio Svjedoku CM da udara glavom o ormar i svjedok CM je to radio sve dok ormar nije napukao. Svjedok CM je zatim bio prisiljen da raširi ruke i noge, i sve prisutne osobe, osim jedne, su ga redom udarale gumenom palicom, pesnicama i nogama po cijelom tijelu, uključujući i genitalije, sve dok se nije srušio.”

To je samo dio svjedočanstava o nasilju nad zatočenicima u stolačkoj Koštanoj bolnici. U javnosti Bosne i Hercegovine, o tom se divljaštvu još ponešto i zna; u Hrvatskoj, većini ljudi ime “Koštana bolnica” ne znači baš ništa. Kao što im ne znači baš ništa ni to što je Franjo Tuđman, 21. rujna 1993., iz prve ruke obaviješten da u Stocu “nije ostao više nijedan jedini musliman”.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (25) – Praljak: “Sredite situaciju bez milosti prema bilo kome”

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... bilo-kome/

“Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome”. To je 23. listopada 1993. zapovjedio načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak; među ostalima, Milivoju Petkoviću, Ivici Rajiću, Dariju Kordiću i Tihomiru Blaškiću.

Prema interpretaciji Haškog suda, ta je Praljkova zapovijed bila jedan od ključnih okidača nasilja nad muslimanima što ga je HVO počinio krajem listopada i početkom studenoga 1993. u dotad relativno mirnoj srednjebosanskoj općini Vareš: u samo nekoliko dana, ondje su počinjeni neki od najtežih zločina u ratu HVO-a protiv Bošnjaka na području BiH koje je, prema zamislima vođa hrvatske politike u Zagrebu, Mostaru i Grudama, trebao pripasti Herceg-Bosni.

Dva dana prije nego što je Praljak izdao tu zapovijed, Armija BiH napala je selo Kopjari nedaleko Vareša. Kao reakciju na taj napad, HVO je poslao dodatne snage prema Varešu, a Praljak je, 23. listopada, uputio spomenutu zapovijed.

Na suđenju šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, čiji su rezultati objavljeni u dvije tisuće stranica dugoj presudi, opisuje se rasprava koja se o toj Praljkovoj zapovijedi vodila pred sudom.

U svom svjedočenju, Slobodan Praljak izjavio je da su se riječi “bez milosti” odnosile na “tri vojnika HVO-a koji su bili uzrok nevoljama u Stupnom Dolu”, selu pored Vareša u kojem je HVO počinio teške zločine, Potom je Praljak ustvrdio da se njegova zapovijed odnosila na “vojnike HVO-a hrvatske nacionalnosti koji su se bavili kriminalnim radnjama kao što je šverc.”

Milivoj Petković pred sudom je tumačio da se Praljkova zapovijed odnosila na “ljude u zapovjedništvu i na one oko zapovjedništva koji su se sukobili sa zapovjedništvom,”

Odvjetnici Slobodana Praljka, pak, u svom su podnesku tvrdili da je zapovijed njihovog branjenika “bila upućena Milivoju Petkoviću samo kao običan savjet, a ne kao naređenje”, ali i da su se riječi “bez milosti” “odnosile na pripadnike hrvatske zajednice Vareša koji su eventualno počinili zločine, a ne na muslimansko stanovništvo u opštini.”

Suci su većinom odbacili takve obrane i prihvatili tumačenje tužiteljstva, koje je je ustvrdilo kako je, “u kontekstu sukoba između HVO-a i Armije BiH i zločina počinjenih nad muslimanskim stanovništvom za vrijeme tog sukoba, Praljkovo naređenje moglo samo doprinijeti kriminalnim događajima koji su se odigrali u opštini Vareš.”

Suci su konstatirali “da su izjave Sobodana Praljka i Milivoja Petkovića protivrječne (…) i da stoga ne mogu biti uzete u obzir.” Vijeće je povjerovalo svjedočenjima prema kojima je Praljkova zapovijed dovela do toga da je “agresivnost vojnika HVO-a prema bosanskim Muslimanima time pojačana, zbog čega je Ivici Rajiću (zapovjedniku HVO-a u Varešu, op.a.) postalo vrlo teško održavati kontrolu nad vojnicima na području Vareša.” “Većina vijeća zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, da su snage HVO-a u opštini Vareš primile naređenje Slobodana Praljka koje su protumačile kao dopuštenje za nasilno postupanje”.

Događaji i zločini HVO-a u općini Vareš opisani su na pedesetak od ukupno oko dvije tisuće stranica presude šestorici političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne, koja je podijeljena u šest svezaka. Prvostupanjska presuda izrečena je 29. svibnja 2013., a pravomoćna, kojom su svim optuženicima potvrđene dugogodišnje zatvorske kazne, 29. studenog 2017. godine.

U presudi se ne spominju ratni događaji u Varešu prije listopada 1993. godine. Prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Vareš živjelo je 22.203 stanovnika, od kojih 40 posto Hrvata, 30 posto muslimana, 16,5 posto Srba i 13,5 posto “ostalih”.

Nakon napada Armije BiH na obližnju općinu Kakanj, 13. lipnja 1993., deset do petnaest tisuća Hrvata s tog je područja pobjeglo u Vareš, ali, prema navodima iz presude, ti su ljudi “počeli da odlaze u periodu od juna 1993. do novembra 1993. godine.”

Na prvim slobodnim izborima 1990., u Varešu je SDP osvojio dvadeset, a HDZ i SDA po trinaest vijećničkih mjesta. Načelnik općine postao je Zvonimir Dugonjić iz HDZ-a. “Nakon što su Muslimani u Varešu u junu 1992. odbili organizaciju opštine pod isključivom vlašću HVO-a, Dario Kordić, dopredsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dao je uputstva (…) da HVO preuzme vlast u opštini”, navodi se u presudi.

Zapovjedio je, među ostalim, da HVO “stavi pod kontrolu sve važne objekte u gradu, konkretno zgradu skupštine grada, sud i policijsku stanicu, što je i učinjeno 1. jula 1992.” Kao odgovor na to, “SDA je formirao vladu u egzilu pod nazivom ‘ratno predsjedništvo’, sa sjedištem u Striježevu, a potom u selu Dabravine.”

Godinu kasnije, “po odobrenju Brune Stojića, predstojnika Odjela obrane Herceg-Bosne, i Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, Tihomir Blaškić je 12. maja 1993. imenovao Ivicu Rajića zapovjednikom 2. operativne grupe. Ivica Rajić je tada dobio zapovjedništvo nad brigadama ‘Kotromanić’ iz Kaknja, ‘Bobovac’ iz Vareša i ‘Ban Josip Jelačić’ iz Kiseljaka.”

Kakvo je to vojničko okruženje bilo, svjedoči ova rečenica iz presude: ”Vijeće se takođe upoznalo s izvještajem SIS-a Glavnog stožera (HVO-a,op.a.) , upućenim Perici Jukiću, ministru obrane, Anti Rosi, načelniku Glavnog stožera HVO-a, i gospodinu Viri iz Političke uprave HR HB, u kojem je opisan sukob između Ivice Rajića i Željka Bošnjaka, ‘pomoćnika zapovjednika za sigurnost 2. operativne grupe’, koji je kulminirao u avgustu 1993., kad su Ivica Rajić i njegovi ljudi Željka Bošnjaka likvidirali.”

U takvim je okolnostima dotad relativno mirni Vareš dočekao drugu polovinu listopada 1993., i naglu eskalaciju sukoba HVO-a i Armije BiH.

Na dan kada je Slobodan Praljak uputio zapovijed opisanu na početku ovog teksta, “pripadnici HVO-a, pod komandom Ivice Rajića, stavili su u izolaciju tri opštinska funkcionera, odnosno Antu Pejčinovića, predsjednika Opštinskog vijeća Vareša, Ivicu Gavrana, komandira MUP-a Vareša, i Zvonimira Dužnovića, pomoćnika zapovjednika Brigade “Bobovac” za SIS”. Ti su ljudi, prema ocjenama Rajića, navodno ”slabili vojni potencijal HVO-a u Varešu demobilizacijom vojnika”. Te noći, “Ivica Rajić dobio je od Milivoja Petkovića naređenje prema kojem Ante Pejčinović, Ivica Gavran i Zvonimir Dužnović treba da budu razriješeni dužnosti.”

Razrješenjem Pejčinovića, Gavrana i Dužnovića, u Varešu su s vlasti maknuti umjereniji zapovjednici, koji su dotad održavali kakav-takav mir. Na civile, ali i bošnjačke ratne zarobljenike, to je imalo užasavajuće posljedice.

“Svjedokinja DF izjavila je da su 23. oktobra 1993. godine u njenu kuću ušla tri ‘vojnika’, od kojih je jedan imao kapu sa slovom ‘U’. Jedan od trojice vojnika odveo ju je u sobu i natjerao je na ‘analni’ seksualni odnos, poslije kojeg joj je ejakulirao u usta pred drugom dvojicom vojnika, a onda joj rekao: ‘Povrijedio sam te, ponizio sam te.’ Vojnici su Svjedokinji DF takođe oduzeli zlato i srebro”, navod je iz presude.

“Svjedokinja DG izjavila je da je nekoliko ‘vojnika HVO-a’ koji su prethodnog dana hapsili muškarce Muslimane, 24. oktobra 1993. godine ujutro došlo u kuću komšinice kod koje je i ona bila, te da su tu ostali cijeli dan i pili. Svjedokinja DG izjavila je da su je tri vojnika, od kojih su dvojica smrdjeli na alkohol, u noći sa 24. na 25. oktobar 1993. odveli njenoj kući i da su je izuzetno brutalno prisilili na seksualni odnos, iako je bila nevina i iako je tokom odnosa krvarila.”

No nasilje je počelo već i nekoliko dana ranije. “Dana 18. oktobra 1993., Ešref Likić, Jakub Likić, Mehmed Likić, Himzo Likić, pripadnici Armije BiH, kao i Rešad Likić i Mufid Likić, koji nisu bili pripadnici ABiH, vozili su se automobilom kad su ih na kontrolnom punktu u Pajtovom Hanu zaustavili vojnici HVO-a.”

Odvedeni su u zatvor Vojne policije u Varešu, u kojem su zadržani pet dana. “Dok su bili zatočeni, jedan pripadnik voda Vojne policije brigade ‘Bobovac’ naredio je toj šestorici da kleknu na zemlju s rukama na leđima, i da u tom položaju ostanu nekoliko sati.” Tukli su svu šestoricu: “Prvo su tukli Jakuba Likića i Ahmeda Likića, svakog po 45 minuta. Ostali zatočenici mogli su da čuju njihove jauke. Potom su Mufidu Likiću na glavu stavili pantalone s učkurom, na ruke lisice i udarali ga palicama, šakama i nogama.” Tukli su ih i sljedećih dana, a Himzu Likića “sve dok se nije onesvijestio.”

Ipak, 23. listopada 1993. bio je dan najvećeg nasilja u Varešu. Tada je “Ivica Rajić naredio (…) pretres kuća u gradu i hapšenje svih vojno sposobnih muškaraca Muslimana.” Istog dana, “Rajić je Milivoju Petkoviću, dozapovjedniku Glavnog stožera HVO-a, uputio izvještaj (…), u kojem ga obavještava da je grad Vareš ‘očišćen’ i da su svi vojno sposobni Muslimani stavljeni ‘pod prismotru’”.

“Pod prismotru” – to je značilo, uhićeni, mnogi od njih zlostavljani i pretučeni, i zatočeni u nekoliko zatvora u općini, među kojima u gimnaziji i školi u Varešu, te u zatvoru, bivšoj zanatskoj školi u Vareš-Majdanu, u nepodnošljivim uvjetima, bez hrane, sanitarnih uvjeta, i na golim podovima u uvjetima neugodno hladne jeseni u srednjoj Bosni.

“Vijeće je saslušalo svjedočenje Salema Čerenića, pripadnika ABiH, koji je izjavio da su 23. oktobra 1993. ujutro vojnici u maskirnim uniformama (..) došli u njegovu kuću, gdje se on nalazio sa suprugom i dvoje djece. Vojnici su vrijeđali Čerenića nazivajući ga ‘balijom’, stavili mu cijev puške u usta, i tražili zlato, novac i oružje. Potom su ga izbacili iz kuće, nisu mu dali vremena da se obuče i ukrali su mu burmu. Zatim su ga natjerali da trči glave pognute prema zemlji, s rukama na zatiljku, do druge grupe vojnika koja se nalazila nekih pedeset do sedamdeset metara od njegove kuće. Čerenić je poslušao i trčao je od jedne do druge grupe vojnika koji su ga udarali i vrijeđali, i to cijelim putem do gimnazije u Varešu.”

“Svjedokinja DF, Muslimanka iz Vareša, izjavila je da su 23. oktobra 1993., u 6 sati ujutro, vojnici s oznakama HVO-a, odnosno sa šahovnicama na kapama i rukavima (…) pokucali na njena vrata, pogledali ličnu kartu njenog oca koji je imao 74 godine i koji je bio bolestan, i rekli mu da mora poći s njima.“

Salem Čerenić bio je jedan od oko 250 zatočenih Bošnjaka u vareškoj gimnaziji, od kojih su većina, prema presudi, bili civili. Najteže je pretučen. “Sedam ‘vojnika HVO-a’ sat vremena ga je tuklo nogama, pendrecima i kundacima”. Slomili su mu rebra i dva zuba, dobio je frakturu lobanje i oštećenje kičme, i bio sav u modricama i masnicama.”Izjavio je da su ga, tokom pet do šest dana koje je proveo u zatočenju u gimnaziji u Varešu, ‘vojnici HVO-a’ tukli pet do šest puta dnevno i da mu nikad nije ukazana ljekarska pomoć. Takođe je izjavio da su 23. oktobra 1993. premlaćeni i drugi zatočenici.”

Usprkos liječenju koje je trajalo nekoliko mjeseci, Salem Čerenić trajno pati od posljedica premlaćivanja. A opet, sve što se tih dana događalo u Varešu nije onoliko strašno koliko zločin u obližnjem Stupnom dolu, jedan od najtežih u mučnoj i dugoj kronici ratnih zločina Herceg-Bosne.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (26) – Stupni do: Apostoli smrti i kumovi zataškavanja

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... askavanja/

Vojnik HVO-a zvani Kum, koji je nosio oznaku sa slovom ‘U’, udario je nogom u trbuh Rifeta Likića, pripadnika Armije BiH, nožem mu prerezao grkljan i ispalio mu nekoliko hitaca u glavu naočigled mještana Stupnog dola. Potom je nogom udario Rašidu Likić i usmrtio je jednim hicem. Pa je ubio Edina Mahmutovića, vojnika ABiH, i invalida Mehmeda Likića. Tijela ubijenih vojnici HVO-a bacili su u zapaljenu kuću Zejnila Mahmutovića, čije je beživotno tijelo nekoliko dana kasnije pronađeno izvan sela “s velikom ranom na leđima”.

To je opis dijela masakra koji su 23. listopada 1993. vojnici HVO-a počinili nad muslimanima u Stupnom dolu, selu pored Vareša. Bio je to jedan od najokrutnijih ratnih zločina koje je počinio HVO u ratu protiv Bošnjaka od 1992. do 1994. godine. Selo sa sedamdeset kuća potpuno je spaljeno; ubijeno je 36 ljudi, neki od njih zaklani, neki živi spaljeni, a tri su žene silovane. Ostalih dvjestotinjak stanovnika spasilo se bijegom u šumu na samom početku napada.

Pokolj je počinjen istog dana kada su postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića napale Vareš te počinile ratne zločine i na drugim mjestima u gradu i vareškoj općini. Stupni do bio je vrhunac bestijalnosti: selo su napale specijalne jedinice ‘Maturice’ pod zapovjedništvom Dominika Ilijaševića zvanog Como, i postrojba ‘Apostoli’, kojima je zapovijedao Marinko Jurišić zvani Spiro. Objema postrojbama zapovijedao je Marinko Ljoljo, a napad je naredio Ivica Rajić.

Ti su podaci dostupni u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, u kojoj je masakr u Stupnom dolu opisan na više od dvadeset stranica. Presuda na oko dvije tisuće stranica sažima suđenje koje je trajalo od 2004., kada su se svi optuženici predali Haškom sudu, do 29. svibnja 2013. godine, kada je izrečena prvostupanjska presuda. Pravomoćna presuda, kojom je potvrđeno svih šest dugogodišnjih zatvorskih kazni, izrečena je 29. studenog 2017., i nije osporila nijednu činjenicu utvrđenu o Stupnome dolu u prvostupanjskome suđenju.

Do druge polovine listopada 1993., vareški je kraj sačuvao kakav-takav mir. U lipnju te godine, HVO je stanovnicima muslimanski većinskog Stupnog dola uputio ultimatum zahtijevajući da predaju oružje, što su oni odbili. Nakon toga, većina stanovnika kroz šumu je pobjegla iz sela. No ubrzo je održan sastanak čelnika Stupnog dola i lokalnih zapovjednika Armije BiH sa zapovjednicima HVO-a, na kojemu je HVO “mještanima dozvolio da zadrže naoružanje čija bojeva moć, po mišljenju HVO-a, nije predstavljala veliku opasnost”. Petnaestak dana kasnije, i mještani su se vratili kućama.

U listopadu, Armija BiH utvrdila je položaje na brdu Bogoš s kojih je kontrolirala nekoliko sela oko Vareša. HVO je odlučio uzvratiti. “Prema riječima Svjedoka EA, 23. oktobra 1993. godine, u prvoj fazi operacije, specijalne jedinice ‘Maturice’ i ‘Apostoli’, pod zapovjedništvom Marinka Ljolje, imale su zadatak da zauzmu brdo Bogoš, kako bi se uspostavila linija odbrane i spriječila ABiH da zauzme Vareš. U drugoj fazi operacije, zadatak im je bio da zauzmu i stave pod nadzor selo Stupni Do.” Dan uoči napada, “jedina stanovnica Stupnog Dola hrvatske nacionalnosti otišla je po bratovljevoj preporuci iz sela, jer je on slutio da predstoji napad na selo.”

Stupni do čuvale su seoske straže kojima je zapovijedala Armija BiH. Njezini pripadnici nisu imali nikakvu vojnu obuku, i bili su slabo naoružani. “Uoči napada na Stupni Do, sposobnost mjesnog stanovništva za oružani otpor bila je mala. (…) Oružane snage HVO-a bile su najmanje dva puta brojnije od seoske straže i mnogo bolje opremljene.”

Napad je počeo 23. listopada 1993. oko osam ujutro. Dvjestotinjak mještana uspjelo je pobjeći u šumu; ostali su se skrili po kućama. Do 17 sati, Stupni do više nije postojao, i samo su leševi pobijenih, neki od njih spaljeni, ležali razbacani po spaljenoj i opljačkanoj pustoši.

Mufida Likić imala je četrnaest godina. Sakrila se u podrum kuće Kemala Likića, zajedno sa svojom sestrom Medinom, tetkom Hatidžom, susjedom Nevzetom te Lejlom, Merimom i Adisom – sve istog prezimena – kao i s troje djece, trogodišnjom Indirom Žutić te s Mebrurom i Vahidinom Likić, koji su imali trinaest i osam godina.

Kad su se vojnici HVO-a približili kući, dio tih ljudi pobjegao je u drugi zaklon, među njima i Mufida, pa je u bijegu ranjena u lijevu nogu. Vratila se u kuću, u kojoj su ostale njezine sestra, tetka i susjeda. U presudi stoji: “Mufida Likić izjavila je da su žene imale jednu pušku i jednu ručnu bombu. Vojnici HVO-a čija su imena bila Dragan, Kum i Kakanjac ušli su u podrum, oduzeli ženama pušku i ručnu bombu i otišli iz podruma. Nešto kasnije, u podrumu su eksplodirale dvije ručne bombe, a da nijedna od žena nije bila ranjena, a iza eksplozije uslijedila je puščana vatra. U tom trenutku Mufida Likić osjetila je kako je tijelo njene sestre, Medine Likić, ispod kojeg je bila sakrivena, otežalo. Kad su vojnici otišli, Mufida Likić ustanovila je da su Medina Likić, Hatidža Likić i Nevzeta Likić podlegle od zadobivenih pogodaka. Poslije toga, Mufida Likić uspjela je pobjeći iz sela u pravcu šume.”

Vlasnik kuće Kemal Likić u šumi je pronašao svoju suprugu Kadu i sumještanku Zinetu. Kada se dva dana kasnije, 25. listopada navečer, vratio kući, pronašao je leševe tri žene. “Hatidži Likić bio je prerezan grkljan i odsječena dojka, a na lijevom obrazu Nevzete Likić bili su tragovi žestokih udaraca. S obzirom na svjedočenja Mufide Likić i Kemala Likića, vijeće zaključuje da su tijela te tri žene unakažena poslije smrti.”

Pougljenjeni leševi Merime Likić i njezine djece Mebrure i Vahidina, Lejle Likić i njene unuke Indire Žutić, te Šuhre i Adisa Likića, pronađeni su u kući i oko nje.

“Vijeće konstatuje da su pripadnici specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’ u Stupnom Dolu, u kući Kemala Likića i u blizini kuće, ubili deset stanovnika Stupnog Dola. Među njima bilo je šest žena, troje djece i jedan muškarac”, zaključak je iz presude.

Svjedokinja identiteta zaštićenog šifrom “EG” izjavila je da je “vojnik čiji je nadimak bio Kum odveo njenu majku u kuću”. Potom je čula pucnje, a isti taj vojnik kasnije joj je rekao “da nikad više neće vidjeti majku i, doista, nikad je više nije vidjela.”

“Vijeće napominje da dokazi potvrđuju smrt izvjesnog Samira Likića ili Rahića, starog 33 godine, pripadnika ABiH ili seoske straže, ubijenog hicima iz vatrenog oružja,” Kako je ubijen, nije utvrđeno.

“Ugljenisano tijelo Saliha Likića, starog 74 godine, takođe su u selu pronašli pripadnici UNPROFOR-a. Prema riječima Svjedoka AI, članovi iste porodice, odnosno Ibrahim Likić, star 79 godina, Džehva Likić, stara 63 godine, Abdulah Likić i njegova supruga Šerifa Likić, ubijeni su u blizini.”

Šerifa Lulić, koja je imala 64 godine, “živa je zapaljena”. Nazif Likić imao je 66 godina, i bez oružja je izašao iz kuće da razgovara s napadačima. Izrešetali su ga. “Njegovo tijelo potom je prebačeno u kuću koju su “vojnici HVO-a zapalili.”

“Vernes Likić i Zahida Likić živi su spaljeni u kući Ramiza Likića koju su opkolili pripadnici HVO-a. Što se tiče Ramiza Likića, vijeće je takođe primilo k znanju svjedočenja Mufida Likića i Svjedokinje ‘AI’, prema kojima su im ‘vojnici koji su bili pripadnici HVO-a’ rekli da su u Stupnom Dolu ubili Ramiza Likića.” Mrtva je pronađena i 61-godišnja Hafa Likić, ali suci nisu uspjeli utvrditi kako je usmrćena.

Presuda sažima ovako: “Vijeće zaključuje da je prilikom napada pripadnika specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’ na selo Stupni Do život izgubilo 38 Muslimana, mještana sela, da su pripadnici tih postrojbi od ukupno 38 ubili njih 36, i da su od tih 36 ubijenih njih 11 bili pripadnici seoske straže ili Armije BiH.”

Silovane su, prema nalazima vijeća, tri žene. Jedna, koja se u presudi navodi kao “svjedokinja DH”, imala je sedamnaest godina. Jedan ju je vojnik “odveo u podrum neke kuće udarajući je puškom.” ”Naredio joj je da se skine, a kad je legla, prvo joj je cijev puške stavio u usta prijeteći joj da će je ubiti ako ne bude radila ono što joj kaže, a onda joj je stavio nož pod grlo da ne može da viče. Zatim joj je stavio penis u vaginu, primorao je na polni odnos i u zamjenu za 100 njemačkih maraka je pustio.”

Svjedokinju zaštićenu šifrom “EG”, zlostavljao je vojnik HVO-a “koji je smrdio na alkohol, zvao se Filip, bio visok, plav i imao oko 27 godina”. U jednoj ju je kući natjerao da se skine, a kad mu je rekla da ima menstruaciju, nije je prisilio na snošaj. Izveo ju je pred kuću, a potom joj je već spomenuti Kum “poderao majicu i grudnjak, uhvatio je za grudi i snažno ih stiskao naočigled svih komšija.”

HVO je za sobom ostavio spaljeno, uništeno i opljačkano selo. Tri dana priječili su UNPROFOR-u i međunarodnim organizacijama da uđu u Stupni do, prijeteći im da će ih napasti. “Vijeće konstatuje da je, nakon što je 24. oktobra 1993. godine Ivica Rajić Glavnom stožeru HVO-a uputio izvještaj u kojem izričito kaže de će, ako se UNPROFOR ne povuče, njegove snage ‘intervenisati’, Žarko Tole, načelnik Glavnog stožera, mu je u odgovoru naredio da razmjesti protivoklopno naoružanje HVO-a oko vozila UNPROFOR-a i da upozori pripadnike UNPROFOR-a kako će ih snage HVO-a ‘uništiti ako onemoguće djelovanje HVO-a u borbi protiv snaga ABiH’”. Međunarodne su snage ušle u Stupni do tek tri dana kasnije, 26. listopada, nakon intervencije Milivoja Petkovića.

Osim što je, uz Ahmiće, postao sinonimom za bestijalnost, Stupni do postao je i primjer višegodišnjeg, državno organiziranog, skrivanja odgovornih i zataškavanja pravih posljedica masakra.

Suci Haškog suda utvrdili su da je Milivoj Petković 23. i 26. listopada Ivici Rajiću izdao dvije zapovijedi za provođenje istrage. “Međutim, prema riječima svjedoka EA, Ivica Rajić je 26. oktobra 1993. godine dobio rukom pisanu poruku na kojoj je bilo ime Milivoja Petkovića, u kojoj se kaže da je zapovijed od 26. oktobra 1993. o provođenju istrage formalnost i da je upućena samo zato da bi UNPROFOR povjerovao kako HVO provodi istragu.” Isti je svjedok pred sudom izjavio da je Milivoj Petković “26. oktobra 1993. uveče telefonom pozvao Ivicu Rajića i potvrdio sadržaj pismene poruke koju mu je poslao tog dana.”

Obrana Milivoja Petkovića na sudu je opovrgavala autentičnost te Petkovićeve poruke, a i sam je optuženik opovrgavao da je takvo nešto ikad poslao, tvrdeći i da te večeri nije razgovarao s Rajićem. Nakon što su razmotrili dokaze i protudokaze, suci su, “uz suprotno mišljenje sudije Antonettija”, zaključili “da u poruci od 26. oktobra 1993. godine Milivoj Petković jeste izdao naređenje Ivici Rajiću da ne postupi po pismenim uputama za provođenje istrage i da je to naređenje ponovio usmeno istog dana.”

Premda su “organi vlasti HR HB i HVO-a, odnosno Dario Kordić, Milivoj Petković, Tihomir Blaškić, Mario Bradara i Mate Boban, dobili više izvještaja (…) da je tokom napada na Stupni Do ubijen velik broj ‘civila’ Muslimana”, nitko nije kažnjen, štoviše. Istragu je u studenome 1993. tražio i Franjo Tuđman osobno, a postupak otpočet na osnovu njegova zahtjeva jedna je od tri ili četiri istrage koje su bile pokrenute.

Rezultata, međutim, nije bilo: “Vijeće”, stoji u presudi, “ne raspolaže nijednim dokazom koji bi pokazao da su istrage uistinu i provedene. Naprotiv, dokazi govore u prilog tome da je HVO prevario međunarodnu zajednicu pokušavši je uvjeriti da se vode istrage.”

Bilo je to i više od prevare: Ivica Rajić, koji je zapovjedio napad, unaprijeđen je i pohvaljen. “Vijeće je analiziralo dokaze koji pokazuju da je 2. novembra 1993. ukazom Mate Bobana, a na prijedlog Brune Stojića, Ivica Rajić ne samo unaprijeđen u čin djelatnog pukovnika, nego da je početkom novembra 1993. nastavio da rukovodi operacijama specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’. Dana 5. novembra 1993., Ivica Rajić je za akciju u Varešu dobio čestitke, između ostalih i od Tihomira Blaškića, zapovjednika Zbornog područja Vitez.”

No, 10. studenog, o odgovornosti Ivice Rajića obaviješten je Franjo Tuđman, koji je Mati Bobanu i Mati Graniću, tadašnjem hrvatskom ministru vanjskih poslova, naredio da Rajić bude razriješen s mjesta zapovjednika HVO-a u Kiseljaku. Rajićevo je razrješenje javno objavljeno, ali je “Rajić tom prilikom od Mate Bobana dobio garancije da će HVO pronaći rješenje da ga zadrži na dužnosti.”

I pronašao ga je: 30. prosinca 1993., Tihomir Blaškić službeno je razriješio Rajića, ali i istog dana obavijestio Glavni stožer HVO-a i Ministarstvo obrane da njegovo mjesto preuzima Viktor Andrić. No, Ivica Rajić i Viktor Andrić bili su – ista osoba.

“Ivica Rajić koristio je pseudonim Viktor Andrić počev od 27. decembra 1993. i nastavio je obavljati svoje dužnosti nakon 30. decembra 1993., sve do maja 1994. Analiza dokaza uvrštenih u spis pokazuje da su Milivoj Petković, Ante Roso, Tihomir Blaškić, Mate Boban, Perica Jukić i Krešimir Zubak, predsjednik Predsjedničkog vijeća HR HB, znali da su Viktor Andrić i Ivica Rajić jedna te ista osoba.”

A Tuđman? Je li znao Franjo Tuđman? Odgovor na to pitanje daje kasnija sudbina Ivice Rajića, kojega je Haški sud, kao prvog Hrvata, optužio još 1995.: deset godina poslije rata taj je čovjek, pod pseudonimom Viktora Andrića, mirno živio u hotelu Hrvatske vojske Duilovo u Splitu, sve dok ga 2003. nije uhapsila posebna policijska postrojba koju je ustrojio SDP-ov ministar Ranko Ostojić. Svih tih godina, službeni Zagreb uporno je tvrdio da pojma nema gdje se krije krivac za jedan od najgnusnijih ratnih zločina Hrvatskog vijeća obrane.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (27): HVO je onesposobio Stari most dan prije rušenja

https://www.tacno.net/novosti/herceg-bo ... e-rusenja/

Granate HVO-a onesposobile su Stari most 8. studenog 1993., već dan prije nego što se srušio, manje je poznati podatak iz presude Haškog suda šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne.

“Vijeće se uvjerilo da je Stari most u stvari bio uništen već 8. novembra 1993. uveče. Naime, vijeće smatra da se uništavanje Starog mosta ne ograničava samo na trenutak kada se on srušio i da se već od 8. novembra 1993. uveče građevina mogla smatrati potpuno neupotrebljivom”, navodi se u činjeničnoj rekonstrukciji razaranja Starog mosta, koju je sudsko vijeće opisalo na dvadesetak stranica u drugome od šest tomova prvostupanjske presude, koja obuhvaća ukupno dvije tisuće stranica.

Suci su na početku naglasili kako je Stari most “izuzetan spomenik” povijesne i simboličke vrijednosti “kako za stanovnike Mostara, budući da je grad po mostu dobio ime, tako i za BiH, pa i Balkan u cjelini.” Most je bio “simbol veze između različitih zajednica bez obzira na vjerske razlike”, ali je “u očima muslimanske zajednice imao posebnu vrijednost”. Naposljetku, “bio je jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog Balkana”.

Baš kao što su “veze između različitih zajednica bez obzira na vjerske razlike” 1991. i 1992. postale meta JNA i vojske Republike Srpske, postao je to i Stari most. U granatiranju 1992., srpske snage “znatno” su ga oštetile. Tada se dogodilo ono što će, u sljedećih godinu i pol, prerasti u zapanjujući ratni paradoks: “Tokom operacije koja je dovela do oslobođenja grada Mostara u junu 1992., Slobodan Praljak je, između ostalog, naredio da se Stari most zaštiti od udara srpske artiljerije i borbi zbog svog istorijskog značaja.” Manje od godinu i pol trebalo je, dakle, da Stari most uništi vojska kojom je zapovjedao isti taj Slobodan Praljak.

Osim što su granatirale Stari most, JNA i vojska RS u svibnju i lipnju 1992. srušile su sve ostale mostove u Mostaru. Tako je Hajrudinov kameni luk, premda teško oštećen, početak 1993. godine dočekao vraćen u davna stoljeća: kao jedini spoj istočne sa zapadnom obalom Mostara. Armija BiH sagradila je 21. ožujka 1993. “improviziranu konstrukciju” mosta Kamenica, pa su, od proljeća 1993., te dvije premosnice bili jedini način da se prijeđe Neretva. Pritom je važno znati da su obje strane Neretve bile pod kontrolom Armije BiH, pa je Stari most služio za opskrbu vojske, ali i za dostavu hrane i nužnih potrepština preostalim civilima u enklavi na desnoj, zapadnoj obali Neretve.

Dokazi predočeni Haškom sudu potvrdili su da je HVO počeo granatirati Stari most najkasnije u lipnju 1993. “Pokazalo se da su u periodu od juna 1993. do 8. novembra 1993. oružane snage HVO-a gađale prije svega parapet Starog mosta kako bi spriječile svako kretanje Muslimana s jedne obale Neretve na drugu”, stoji, uz ostalo, u presudi.

Haški su suci detaljno analizirali granatiranje Starog mosta 8. studenoga 1993. Ono je započelo nakon što je toga dana, u znak osvete za pad Vareša u ruke Armije BiH, Milivoj Petković zapovijedio “stupanje u ofanzivna dejstva, između ostalog na Mostar”. Zapovijed je poštovana: “Jedan tenk oružanih snaga HVO-a otvarao je vatru na Stari most tokom cijelog dana 8. novembra 1993.”

Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, otišao je na most u noći s 8. na 9. studeni, da provjeri u kakvom je stanju. Pokušao je prijeći, ali nije uspio; morao se vratiti, jer je “desna strana građevine bila potpuno uništena i vidjela se ‘velika rupa’”, a pala je i ograda mosta. “Na jednoj od barijera koje su trebale da štite most od projektila na tri mjesta su bile rupe prečnika pola metra. Svjedok je na pretresu izjavio da je bio iznenađen što most uopšte još stoji.” Na temelju dodatnih dokaza, suci su zaključili kako se Stari most “8. novembra 1993. uveče već mogao smatrati uništenim.”

Ti podaci bacaju drukčije svjetlo na višegodišnje tvrdnje Slobodana Praljka kako on ne može biti odgovoran za rušenje Starog mosta, jer 9. studenog 1993., kada je most pao, nije više bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Na temelju tih svojih tvrdnji, Praljak je dobio i neke presude protiv novinara u Hrvatskoj, koji su tvrdili da je odgovoran za rušenje Starog mosta. No, presuda Haškog suda precizno je rekonstruirala kada je Praljak točno prestao biti zapovjednikom Glavnog stožera: posljednju zapovijed u tom svojstvu izdao je “8. novembra 1993. oko 22:30 sati.” Novi zapovjednik, Ante Roso, Praljka je “zvanično zamijenio 9. novembra 1993. godine”, a u svom svjedočenju pred sudom, sam je Praljak “izjavio da je otišao s dužnosti od 7:30 ili 7:40 sati tog istog dana”, 9. studenog 1993.

Granatiranje je 9. studenog nastavljeno: tenk je bio postavljen na predjelu Stotina na brdu Hum, na desnoj obali Neretve, na mjestu na kojemu ga, prema svjedočenjima zapovjednika ABiH, protivnička strana nije mogla uništiti. Granatiranju tog dana, i okolnostima rušenja mosta, vijeće Haškog suda poklonilo je naročitu pažnju. Svjedok Miro Salčin izjavio je da se “Stari most srušio pošto ga je pogodila šesta granata”. Miljenko Lasić, srednjerangirani zapovjednik HVO-a, 9. studenoga oko 19 sati poslao je izvještaj Glavnom stožeru u kojem je naveo da je “oko 10.00 sati, naš tenk HVO-a sa nekoliko projektila gađao unaprijed zadani cilj. Oko 10.15 sati naši izviđači sa Huma dojavili su da se Stari most srušio, a o uzroku rušenja nisu znali ništa reći”.

Obrana Slobodana Praljka na suđenju nije opovrgla da je HVO 8. i 9. studenoga granatirao most, ali je tvrdila da projektili “nisu imali za cilj da ga unište.” Pritom je tvrdila kako se “na video snimku uništenja Starog mosta vidi, u trenutku prije nego što će se građevina srušiti, predmet koji liči na detonirajući štapin aktiviran s istočne obale Neretve koja je bila pod kontrolom ABiH, što je dovelo do eksplozije uslijed koje se most srušio”. Praljkova je obrana iz toga zaključila da je “uništenje Starog mosta predstavljalo propagandni potez ABiH, koja se ovim događajem poslužila da demonizira Slobodana Praljka i da ga nepravično izvede pred sud međunarodnog javnog mnijenja”.

Suci su temeljito analizirali navode Praljkove obrane. Angažiran je vještak za televizijske snimke, koji je analizirao dvije dostupne snimke rušenja mosta: onu austrijske televizije ORF i snimku TV Mostar. Na temelju ekspertiza tog stručnjaka, ali i drugih dokaza, vijeće nije odbacilo “mogućnost barem jednog pokušaja da se Stari most digne u zrak ekplozivom aktiviranim s desne obale Neretve”. To međutim, po zaključcima sudaca, nije moglo biti presudno: osim što se pokazalo da je jedan od snimaka montiran od kadrova snimljenih u dva različita vremena, što bi omogućilo zaključak da je eksplozija aktivirana sa zemlje ranije i da nije srušila most, vijeće je podsjetilo “na svoj raniji zaključak da se Stari most mogao smatrati srušenim već 8. novembra 1993., nakon granatiranja iz tenka HVO-a postavljenog na brdu Stotina.” Time su suci Haškog suda odbacili tezu Praljkove obrane, da je Stari most iz propagandnih razloga srušila ABiH, premda nisu isključili mogućnost pokušaja rušenja mosta aktiviranjem eksploziva sa zemlje. Ali, da je takvo što itko i pokušao – što nije dokazano – zaključak Haškog suda glasi da je most pao u Neretvu oboren granatama HVO-a.

Od svih postupaka hrvatske strane u ratovima u Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, možda su samo ubojstva civila i paljevine poslije Oluje u međunarodnoj javnosti odjeknula toliko negativno koliko rušenje Starog mosta. Franjo Tuđman bio je svjestan kakva ga međunarodna reakcija čeka, pa je dan nakon zločina u Zagrebu sazvao najbliže suradnike. Ni njegovi pokušaji, međutim, da umanji štetu neće imati nikakvog rezultata – naprosto, nitko nije kažnjen.

Na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu 10. studenog 1993. bili su, među ostalima, predsjednik, premijer i ministar obrane Herceg-Bosne Mate Boban, Jadranko Prlić i Perica Jukić te hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić. Tuđman je pitao tko je odgovoran za rušenje, na što je Boban odgovorio “da je Stari most ‘toliko pucan prije’ i da je, poslije strašnih kiša, sam pao”. Na Tuđmanovo pitanje kojoj strani rušenje mosta više koristi u vojnom pogledu, Boban je “izričito rekao da je (…) u interesu oružanih snaga HVO-a.” Haški su suci konstatirali da su sudionici sastanka potom razgovarali “ne o pitanju utvrđivanja odgovornosti za uništenje Starog mosta, nego o razlozima koji bi se mogli iznijeti kako bi se spriječilo da međunarodna javnost smatra su oružane snage HVO-a za to odgovorne.”

Uskoro je hrvatski državni vrh promijenio strategiju. “Pošto su najprije bezuspješno pokušali da međunarodne aktere uvjere u tezu po kojoj je uništenje Starog mosta predstavljalo, u neku ruku, ‘tragičnu posljedicu’ sukoba i, uopšte uzev, oronulog stanja u kojem se most nalazio, negirajući da je taj događaj dovodio oružane snage HVO-a u bilo kakvu vojnu prednost, vlasti HVO-a su optužile trojicu pripadnika HVO-a, članove tenkovske posade, da su otvorili vatru na Stari most bez prethodnog odobrenja.”

Dva tjedna nakon rušenja, 23. studenog, kod Tuđmana je održan još jedan sastanak, na kojemu je hrvatski predsjednik pitanje o odgovornosti postavio hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku. “Premda se iz zapisnika sa sastanka ne vidi šta je odgovorio ministar – u transkriptu stoji: ‘Šuškanje kartom, ne čuje se’ – Franjo Tuđman je rekao da je neophodno utvrditi ko je naredio i zašto da se most uništi. Dodao je da dotičnu osobu treba smijeniti i staviti pred vojni sud.”

Istog dana, 23. studenog, vojni tužitelj u Mostaru podnio je zahtjev za istragom protiv tenkista HVO-a Tome Topića, Dražena Rezića i Senaida Čavčića. Optuženi su da su “samoinicijativno i bez zapovijedi otvorili vatru na Stari most u Mostaru”, pa je “postojala osnovana sumnja da su oni odgovorni za uništenje Starog mosta”.

U svjedočenju pred Haškim sudom, Milivoj Petković izjavio je da je “u avgustu 1994., istraga još uvijek bila u toku”. U vrijeme suđenja, više od deset godina nakon uništenja mosta, Haški sud nije raspolagao “nikakvim informacijama o ishodu istrage koja je navodno vođena protiv te tri osobe.” Više internetskih izvora navodi da istraga nikad nije rezultirala optužnicom, a trojici optuženih izgubio se svaki trag; neki su internetski portali čak spekulirali da ti ljudi nisu više živi.

Ali, naglašava se u presudi, “čak i pod pretpostavkom da je HVO pokrenuo postupak u vezi s istim onim tenkom koji je bio postavljen na brdu Stotina i da je posada tenka, u čijem su sastavu bili ‘pobunjeni’ vojnici HVO-a, samoinicijativno odlučila da otvori vatru na Stari most, vijeće smatra da ništa nije sprečavalo vojne vlasti HVO-a da obustave granatiranje koje je trajalo dva dana.”

Za razliku od većine odluka prvostupanjskog vijeća na suđenju čelnicima Herceg-Bosne, njegovi zaključci o karakteru rušenja Starog mosta postat će jedni od onih koje će Žalbeno vijeće, u presudi izrečenoj 29. studenog 2017., opovrgnuti i promijeniti. Pritom je važno imati na umu da Žalbeno vijeće nije opovrgnulo činjenice, nego njihovo pravno tumačenje, odnosno sudačke zaključke o prijeporu je li Stari most bio vojni cilj ili ne.

Kako Žalbeno vijeće podsjeća u sažetku svoje presude, prvostupanjsko sudsko vijeće zaključilo je da su posljedice razaranja Starog mosta “bile nesrazmjerne konkretnoj i neposrednoj vojnoj prednosti koja se od tog razaranja očekivala”. Naime, rušenje mosta imalo je vojni cilj prekida opskrbe postrojbi ABiH na desnoj obali Neretve, ali je istodobno “osudilo neke stanovnike na gotovo potpunu izolaciju i prouzrokovalo duboke psihološke posljedice kod muslimanskog stanovništva u Mostaru”. Na temelju takvih zaključaka, prvostupanjsko je vijeće zaključilo “da je HVO razorio Stari most kako bi oslabio moral među muslimanskim stanovništvom”, te presudilo “da su snage HVO-a počinile bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom”, kao i “progon i protivpravno terorisanje civilnog stanovništva”.

Obrane Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Brune Stojića opovrgavale su takve zaključke, tvrdeći da je prvostupanjsko vijeće trebalo “pridati veću težinu krucijalnom značaju Starog mosta kao vojnog cilja”. Žalbeno vijeće uvažilo je te prigovore. “Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, konstatuje da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”.

Podsjećajući, nadalje, kako je i prvostupanjsko vijeće konstatiralo “da je HVO-u bilo u vojnom interesu da razori Stari most i da je on predstavljao vojnu metu”, suci žalbenog vijeća zaključili su “da nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi mogao da zaključi da su snage HVO-a prilikom razaranja Starog mosta imale konkretnu namjeru diskriminacije ili konkretnu namjeru da provode teror.” Zato, “uz suprotno mišljenje sudije Pocara”, Žalbeno vijeće poništilo je zaključke prvostupanjskog vijeća prema kojima je razaranje Starog mosta predstavljalo progon i protupravno teroriziranje civila, pa je za ta kaznena djela osuđenike oslobodilo krivice. Oslobađajuća presuda za taj zločin, međutim, nije bila dovoljna da skrati zatvorske kazne nijednome od šestorice osuđenih hercegbosanskih čelnika.

Pravni su zaključci dakle doneseni, ali ratna kontroverza nije razriješena, kao što ni civilizacijski zločin nije poništen. Jer, time što je rat HVO-a protiv Bošnjaka Stari most pretvorio u vojni cilj, Hajrudinov luk niti je prestao biti spas za bošnjačke civile na desnoj obali Neretve, niti je prestao biti “jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog Balkana”. Štoviše: o “opravdanosti” rušenja Starog mosta možda najbolje svjedoči izjava prvooptuženog Jadranka Prlića, koji je 2001., na ispitivanju u svojstvu osumnjičenika Haškog suda, o tom činu izjavio i ovo: “Nijedan civilni ili vojni cilj ne može opravdati rušenje Starog mosta”.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (28): Hrvatska je “vršila stvarnu vlast” u okupiranim općinama Herceg-Bosne
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... ceg-bosne/
Od prisutnosti vojnika gardijskih brigada Hrvatske vojske u logoru Heliodrom do činjenice da je Franjo Tuđman pregovarao u ime Herceg-Bosne – na temelju niza činjenica, suci Haškog suda presudili su da je HV ratovao na strani HVO-a, a Hrvatska kontrolirala HVO u ratu protiv Armije BiH, što je bilo dovoljno za odluku da je “sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba”.

Na osnovu brojnih dokaza, suci Haškog suda većinom su, i “van razumne sumnje”, zaključili “da je HV, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenisao u sukobu između ABiH i HVO-a, te da je uslijed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter”. Također, “vijeće je prihvatilo dokaze na osnovu kojih je većinom, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključilo da je Hrvatska imala opštu kontrolu nad HVO-om”.

To su dva od tri ključna pravna zaključka kojim je prvostupanjska presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne definirala ulogu Hrvatske i njezinog političkog vodstva u ratu HVO-a i Armije BiH, koji je trajao od listopada 1992. do travnja 1994. godine. Žalbeno vijeće, u presudi izrečenoj 29. studenog 2017., nije osporilo zaključke prvostupanjskog vijeća. Štoviše, u odnosu na prvostupanjsku presudu, proširilo je i vrijeme i područje na kojem je trajao međunarodni oružani sukob.

U prvostupanjskoj presudi, koja obuhvaća oko dvije tisuće stranica i podijeljena je u šest svezaka, razmatranje o postojanju međunarodnog sukoba iznosi se u trećem tomu, nakon što su na više od šesto stranica temeljito opisane činjenice o zločinima HVO-a nad muslimanima u općinama koje su trebale postati dijelom Herceg-Bosne.

Oružani sukob na području jedne države, opisali su suci u presudi, može se smatrati međunarodnim ako “druga država sopstvenim trupama interveniše u tom sukobu ili ukoliko neki od učesnika u unutrašnjem oružanom sukobu djeluju u ime te druge države.” Ta intervencija, dakako, “mora biti činjenično dokazana”.

Mnogo je dokaza na temelju kojih su suci zaključili da je HV intervenirao na strani HVO-a. Predočena su im, na primjer, “brojna svjedočenja osoba koje su bile zatočene na Heliodromu i koje su vidjele pripadnike brigada HV-a ‘Gromovi’ i ‘Tigrovi’ stacioniranih na Heliodromu u različitim momentima tokom perioda od maja do decembra 1993.” Osim toga, “postoje i drugi dokazi koji takođe potvrđuju prisustvo pripadnika HV-a u tom zatočeničkom logoru u periodu između avgusta 1993. i januara 1994.”

Prisutnost vojnika hrvatskih gardijskih brigada u Heliodromu samo je jedan od detalja u rekonstrukciji nazočnosti HV-a na području Mostara u vrijeme sukoba s Armijom BiH. Dokazi “koji potiču od lokalnih svjedoka ili su u vidu dokumenata organa vlasti i oružanih snaga Herceg-Bosne i Republike BiH, potvrđuju da je HV bio prisutan u Mostaru od maja 1993. do marta 1994.”

Vlasti Hrvatske i Herceg-Bosne sustavno su nastojale opovrgnuti da vojnici Hrvatske vojske odlaze u BiH, tvrdeći da je riječ o dobrovoljcima. Suci nisu povjerovali tim tvrdnjama: “Uprkos poricanju političkih zvaničnika Hrvatske i Herceg-Bosne da su snage HV-a bile prisutne u Mostaru, vijeće konstatuje da je osoblje Promatračke misije Europske zajednice i UNPROFOR-a generalno uočilo prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u BiH, a posebno na području Mostara tokom čitave 1993. godine.”

Kao jedan od argumenata koji osporava tvrdnju o dobrovoljcima, suci su naveli “izvještaj Ivana Kapulara, zapovjednika zbornog područja Osijek od 23. jula 1993.”, prema kojemu su “roditelji vojnika HV-a demonstrirali protiv slanja svoje djece na ‘južno bojište’”. Također, spomenuli su “naređenje Ivana Kapulara, zapovjednika 5. gardijske brigade HV-a”, na osnovu kojega je “26 pripadnika 4. motorizirane brigade HV-a disciplinski kažnjeno jer su odbili da idu na ‘južno bojište’ 22. oktobra i 11. novembra 1993.” Pritom, “južno bojište”, napominje se u presudi, “prostiralo se na jednom dijelu Herceg-Bosne”.

Presuda navodi “više dokaza u kojima se navodi da su 23. listopada 1992. snage HVO-a i HV-a osvojile Prozor”. Ti dokazi, zaključili su suci, potvrdili su “pismenu izjavu svjedoka DR”, koji tvrdi da je “saznao od vojnika na terenu da su vojnici koji su napali Prozor 23. oktobra 1992. bili porijeklom iz Splita, Gruda i Livna, te da su bili dio jedne mješovite jedinice HVO-a i HV-a, iako su svi pripadnici te jedinice nosili oznake HVO-a.” Sucima su iznesena svjedočanstva i dokumenti “koji potvrđuju da su snage HV-a u više navrata bile prisutne na području Prozora u periodu od novembra 1992. do januara 1994.”

Hrvatska vojska, prema nalazima prvostupanjskog vijeća, u siječnju 1993. bila je na području Gornjeg Vakufa, kao što su i “vojnici HV-a, zajedno sa HVO-om, sudjelovali u napadu na Soviće 17. aprila 1993.”, oko Jablanice. “Pripadnike HV-a su, osim toga, viđali na tom području sve do maja 1993.”

HV je djelovala i drugdje. “Izjave više svjedoka i dokumenti međunarodne zajednice potvrđuju prisustvo snaga HV-a u Ljubuškom između maja i oktobra 1993”, a “brojni dokazi potvrđuju prisustvo snaga HV-a na području Čapljine od ljeta 1992. do jula 1993.”

Na temelju takvih dokaza, “većina vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je HV direktno intervenisao u sukobu između HVO-a i ABiH na strani HVO-a u većini logora i opština navedenih u optužnici i tokom perioda na koji se ona odnosi”. Ti nalazi o “direktnoj intervenciji” bili su dovoljni da suci “van razumne sumnje” zaključe kako je “sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba”.

Četiri godine nakon što je prvostupanjsko vijeće, 29. svibnja 2013. godine, izreklo presudu, Žalbeno vijeće proširilo je opis međunarodnog sukoba, kakav su ponudili suci u prvom postupku. Žalbeno vijeće “poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između snaga HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva”.

Žalbeno vijeće podsjetilo je “da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava”, što je omogućilo da odredbe Ženevskih konvencija “budu primjenjive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu BiH sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom”. Takvim zaključkom Žalbenog vijeća, nalazi iz prvostupanjske presude dodatno su zaoštreni – na štetu Hrvatske.

U prvostupanjskoj presudi napominje se kako je već i intervencija HV-a dovoljna za zaključak o međunarodnom sukobu, pa “nije potrebno da vijeće donosi zaključak u vezi s postojanjem opšte kontrole Hrvatske nad oružanim snagama Herceg-Bosne i HVO-a”. Dokaza je, međutim, očito bilo napretek: “S obzirom na broj dokaza koje su strane u postupku predočile i rasprave koje su s tim u vezi vodile kao i u cilju iscrpnosti, vijeće će iznijeti svoje zaključke o tom pitanju”.

Potom se navode spomenuti dokazi. Većina njih je općepoznata: da su, primjerice, “osobe koje su bile na najvišim položajima u HVO-u, poput Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Žarka Tole – sva trojica su u različitim periodima bili zapovjednici Glavnog stožera – te Ivan Kapular, zamjenik zapovjednika Glavnog stožera, istovremeno bili i oficiri HV-a.” Vrijedi to i za niz srednjerangiranih zapovjednika HVO-a, poput, primjerice, pukovnika HV-a Stanka Sopte, koji je bio zamjenik zapovjednika Kažnjeničke bojne.

“Više dokaza pokazuje da su zapovjednici HV-a izdavali naređenja jedinicama HVO-a za vojne operacije”, a stručni svjedok Haškog suda Ciril Ribičič konstatirao je da je “Herceg-Bosna koordinisala svoje vojne aktivnosti s Hrvatskom”. Na temelju tih nalaza, većina sudaca, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključila je “da iz dokaza proizlazi da su HV i HVO združeno rukovodili operacijama u BiH.” HV i HVO, potom, razmjenjivali su izvještaje, a Hrvatska je HVO-u slala novac, oružje i opremu, te je obučavala vojnike i policajce Herceg-Bosne.

Jasna je i politička kontrola Hrvatske nad HVO-om. “Vijeće konstatuje da dokazi pokazuju da je međunarodna zajednica, od maja 1992. pa sve do Washingtonskog sporazuma, često tražila od hrvatskog rukovodstva, posebno predsjednika Tuđmana, da izvrši uticaj na rukovodstvo Herceg-Bosne kako bi se prekinula neprijateljstva između HVO-a i ABiH. (…) Brojni dokazi pokazuju da je uslijed tih pritisaka, rukovodstvo Hrvatske zaista poduzelo korake kako bi rukovodstvo Herceg-Bosne ispunilo zahtjeve međunarodne zajednice.” Jedan je od tih koraka smjena Mate Bobana 4. siječnja 1994., koju je Franjo Tuđman “proveo na zahtjev SAD-a”.

Također, “hrvatski rukovodioci, konkretno Gojko Šušak, Mate Granić i Franjo Tuđman, imali su odlučujući uticaj prilikom donošenja odluka o političkim strukturama HR HB i imenovanju njenih najviših zvaničnika.” Naposljetku, “Franjo Tuđman na mirovne pregovore pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice dolazio je kao predstavnik bosanskih Hrvata, te je donosio odluke u njihovo ime.” On je, “pod međunarodnim pritiskom, naposljetku prihvatio američki prijedlog na osnovu kojeg je sklopljen Washingtonski sporazum 1. marta 1994.”

“S obzirom na sve razmotrene dokaze, većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je oružani sukob bio međunarodnog karaktera, zato što je HV direktno intervenisao u sukobu između HVO-a i ABiH i zato što su HV i Hrvatska imali opštu kontrolu nad HVO-om”, zaključak je iz presude.

No to nisu i konačni sudački zaključci o “općoj kontroli” Hrvatske nad ratom koji je HVO vodio protiv muslimana na području koje je proglasio Herceg-Bosnom. Postoje i oni na temelju kojih se može tvrditi kako je Haški sud zaključio da je Hrvatska, “preko HVO-a” – okupirala neke općine u BiH.

Raspravno vijeće je “van razumne sumnje” zaključilo da je HVO, uglavnom u drugoj polovini 1993., okupirao zapadni Mostar te općine Prozor, Ljubuški, Čapljina i Stolac, kao i neka sela u općinama Jablanica i Gornji Vakuf, te grad Vareš i selo Stupni do.

Obrane optuženih žalile su se na taj nalaz prvostupanjskog vijeća, ali je Žalbeno vijeće odbilo njihove prigovore, napisavši u sažetku svoje presude kako je “Pretresno vijeće ispravno analiziralo je li stanje okupacije postojalo u relevantnim opštinama u vrijeme kada su određeni zločini protiv zaštićenih osoba i zaštićene imovine počinjeni na okupiranoj teritoriji.”

Suci koji su odlučivali o žalbama ustvrdili su “da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa.” I potom zaključili: “Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama”.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (29) – Praljak Mladiću: Neka muslimani dobiju kanton, da imaju kamo odseliti
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -odseliti/

Petnaest dana prije napada HVO-a na Mostar, 24. travnja 1993., na sastanku kod hrvatskog predsjednika bio je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Tuđmanu je, uz ostalo, rekao da u BiH nije moguća srpsko-hrvatsko-muslimanska konfederacija. I nastavio: “Bila bi moguća da postoje kompaktni hrvatski, muslimanski, srpski prostori, koliko-toliko kompaktni. Bilo bi to normalno stanje, ali u situaciji kakva jeste danas (…) konfederalizacija nije moguća, a da se jedan od naroda ne nađe u položaju manjine. (…) Naravno, moguće je kompaktnost postići na drugi način, a to je etničkim čišćenjem. (…) Ja se nadam da vi to nećete da uradite. To je jedini put da dođete do konfederalizacije. Morate Mostar, koji je preko 52 posto muslimanski prema zadnjem popisu stanovništva, morali biste istjerati to stanovništvo. Morali biste to isto učiniti sa Jablanicom, sa Konjicom, sa Gornjim Vakufom, sa Bugojnom, i tako dalje. Dakle, morali biste preduzeti etničko čišćenje. Ja se nadam da to kao civilizirani narod nećete uraditi.”

Ali, gdje su mogli, uradili su. Izetbegović nije znao činjenice koje će, dvadeset godina kasnije, Haški sud navesti da zaključi ovako: “Iz dokaza proizlazi da su rukovodioci Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uključujući Matu Bobana, i rukovodioci Republike Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni.”

U tu svrhu, zaključio je Haški sud, “najkasnije sredinom januara 1993. uspostavljen je udruženi zločinački plan”, dok su “Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak najkasnije od kraja oktobra 1992. znali da je ostvarivanje tog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima u Ženevi i da to podrazumijeva iseljenje muslimanskog stanovništva van teritorije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.”

To je, dakle, ključni činjenično-pravni nalaz dvije tisuće stranica duge presude prvostupanjskog vijeća Haškog suda na suđenju šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koje je svoj pravorijek izreklo 29. svibnja 2013., nakon devet godina suđenja: da je Franjo Tuđman s dijelom suradnika, među kojima je bio hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, zajedno sa šestoricom optuženih i drugima, dogovorio zločinački plan etničkog čišćenja muslimana s područja BiH koje su predvidjeli za Herceg-Bosnu kako bi se ona, u perspektivi, pripojila Hrvatskoj.

“Vijeće ocjenjuje da dokazi pokazuju da je postojao samo jedan jedinstveni i zajednički zločinački cilj: cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Kako bi se taj cilj proveo u djelo, članovi grupe, među njima i optuženi, služili su se političkim i vojnim aparatom Herceg-Bosne”, stoji u presudi, koja je donesena većinom, uz suprotno mišljenje suca Jeana Claudea Antonettija.

Zaključci sudaca nedvosmisleni su: “Vijeće zaključuje da se više osoba dogovorilo da osmisle i ostvare zajednički zločinački cilj. Tu grupu činili su, pored ostalih, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.” Pritom, “s obzirom na jedinstveno funkcionisanje političkih, vojnih i administrativnih struktura HVO-a, kao i na činjenične zaključke, vijeće smatra da je grupa svakako bila veća i da je morala uključivati i druge članove, tačnije, zapovjednike u oružanim snagama HVO-a, političke i administrativne dužnosnike HVO-a, vlade i opštinskih HVO-a.” Suci su zaključili da su “fizički izvršioci krivičnih djela koja su proistekla iz ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja vjerovatno bile osobe koje nisu bile u udruženom zločinačkom pothvatu”, pa su “članovi udruženog zločinačkog pothvata odgovorni za zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.”

Šestorica optuženih stoga su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, od deset do 25 godina, u ukupnom trajanju od 111 godina zatvora. Žalbeno vijeće, koje je pravomoćnu presudu izreklo 29. studenog 2017. i time pravomoćno okončalo postupak, ukinulo je ili izmijenilo neke dijelove prvostupanjske presude vezane uz zajednički zločinački plan, ali njezin temeljni smisao nije promijenilo.

Suci žalbenog vijeća odbacili su argumente kojima su optuženici “osporavali konstataciju Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman i drugi rukovodioci dijelili taj krajnji cilj, a to je bilo stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se obnovile ranije granice i koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.” Također, Žalbeno vijeće presudilo je da “nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku” dok je odlučivalo o tome je li “zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’”.

Suci Haškog suda zaključili su kako je udruženi zločinački plan uspostavljen “najkasnije sredinom januara 1993.” te ostvarivan postepeno, dok su optuženi u njemu sudjelovali u različito vrijeme i u različitim ulogama. Taj su zaključak suci argumentirali dokazima koje su na tridesetak stranica iznijeli na početku četvrtog od ukupno šest tomova prvostupanjske presude, a iza toga i na više stotina stranica kojima podrobno opisuju kaznenu odgovornost svakog optuženika u zločinima po općinama u BiH, te o sudjelovanju svakoga od njih u udruženom zločinačkom pothvatu.

Naveli su izjave svjedoka, među kojima i bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, kako je “Franjo Tuđman smatrao da bi trebalo da BiH kao suverena i samostalna država prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske.”

Tuđmanov dugogodišnji bliski suradnik, bivši predsjednik hrvatske vlade i hrvatskog Sabora Josip Manolić “precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH ‘etnički čist’ i graniči s Hrvatskom.” Herbert Okun, bivši pomoćnik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, izjavio je da je Franjo Tuđman “smatrao da se plan proširenja hrvatskih granica mora ostvariti ili direktno, ili pripajanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj na ovaj ili onaj način.”

“Upravo u kontekstu tog plana, vijeće ocjenjuje da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom”, zaključili su suci.

Ipak, prema sucima Haškog suda, “Franjo Tuđman nastupao je na dva načina: u jednoj verziji se zalagao za poštivanje postojećih granica BiH jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, dok se u drugoj zalagao za podjelu BiH između Hrvata i Srba.” S namjerom da ostvari ovo drugo, podržao je osnivanje Herceg-Bosne 18. studenog 1991., koja je definirana kao “hrvatski entitet kojim se štite prava Hrvata i brane ‘hrvatske etničke i povijesne’ teritorije u BiH.” U sastav Herceg-Bosne ušlo je trideset općina, s Mostarom kao glavnim gradom.

Suci su uvažili neke tvrdnje optuženih: “Iako je Herceg-Bosna osnovana u kontekstu rata, kao reakcija na ‘srpsku agresiju’, i iako su, u tom kontekstu, razne komponente stanovništva BiH mogle smatrati da imaju pravo da se organizuju kako bi osigurale svoj opstanak, vijeće napominje da se Franjo Tuđman za postojanje i legitimet hrvatskog naroda u BiH zalagao zato da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske.”

Osnivanje Herceg-Bosne, prema zaključcima vijeća, “nije bilo samo privremena odbrambena mjera”, što su tvrdili optuženici. “Prema riječima Cirila Ribičiča, svjedoka vještaka za ustavno pravo, činjenica da se u Odluci o uspostavi HZ HB od 18. novembra 1991., s izmjenama i dopunama od 3. jula 1992., pominje ‘pravo naroda na samoodređenje’ dokazuje da osnivanje Herceg-Bosne nije bilo samo privremena mjera odbrane od agresije, nego je intencija bila da se stvori zasebna ‘mini-državica’ u odnosu na Republiku BiH.” Herbert Okun, pak, cilj osnivanja Herceg-Bosne opisao je kao “stvaranje uslova za pripajanje Hrvatskoj teritorija BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, a ne samo osiguravanje njihove samoodbrane.”

U posljednjim mjesecima 1992., počele su i konkretne pripreme za ostvarenje cilja, koje će ispisati neke od najsramotnijih stranica političke povijesti Hrvatske u devedesetim godinama prošlog stoljeća. U dva navrata, 5. i 26. listopada 1992., “Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi ‘delegacije Hrvatske i Herceg Bosne’ sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom Vojske Republike Srpske, konkretno radi diskusije o podjeli BiH. Slobodan Praljak je tokom tih razgovora rekao: ‘Cilj je Banovina (ili ništa)’ i ‘Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti.’”

Godinu kasnije, kada je etničko čišćenje muslimana s područja Herceg-Bosne bilo u punome jeku, 28. kolovoza 1993. proglašena je “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”, čime je, prema sudskim zaključcima, “formalizovano stvaranje te hrvatske ‘mini-državice’ unutar BiH”. U preambuli odluke o njezinom uspostavljanju definirana je kao “državna zajednica”, a precizirano je i kako je “Herceg-Bosna ‘jedinstvena i nedjeljiva demokratska država hrvatskog naroda u BiH.’” 8. veljače 1994. Zastupnički dom Herceg-Bosne usvojio je deklaraciju kojom je Herceg-Bosna “trebala jamčiti pravo na samoopredjeljenje i na oživotvorenje državnosti, uz poštivanje prava druga dva državotvorna naroda”, a pet dana kasnije “Jadranko Prlić je pred više članova rukovodstva Hrvatske, među kojima je bio i Franjo Tuđman, izjavio da Herceg-Bosna ima sva obilježja države”, dodajući da ona “mora imati što šire granice, obuhvatiti cijelu srednju Bosnu, te da bi se to moglo ostvariti vojnim sredstvima.”

Franjo Tuđman, pak, “u cijelom periodu od januara 1993. do marta 1994. bio je preokupiran granicama Hrvatske i Banovine Hrvatske”, i tek je, prema izjavi Petera Galbraitha, “oko 21. februara 1994. – poslije pritisaka međunarodne zajednice – riješio da preduzme mjere kako bi se okončao rat između bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i da prihvati federalno uređenje BiH.” Tek tada, svjedočio je Galbraith pred sudom, Franjo Tuđman “bio je primoran da odustane od svog programa ‘Velike Hrvatske’.”

Tek potkraj travnja 1994, dakle, prestao je oružani rat HVO-a i Hrvatske protiv Armije BiH i bošnjačkih civila, u kojemu su počinjeni bestijalni zločini. A što je s idejom Herceg-Bosne bez Bošnjaka? Ni do danas, četvrt stoljeća kasnije, to nije sasvim jasno.

[Valter Gustav]

HERCEG-BOSNA U HAAGU (30): Četvrtstoljetni tabu hercegbosanskih zločina

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... h-zlocina/

“Kriv sam i duboko se kajem”, rekao je bivši vojnik HVO-a Miroslav Bralo, počinitelj “zločina najizopačenije prirode”, u izjavi kajanja pred Haškim sudom 2005. godine. “Ni zbog čega ne žalim”, izjavio je švedskim liječnicima koji su 2019. procjenjivali njegovu sposobnost za prijevremeno oslobađanje. Zar je onda čudno što je Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, nasljednika Haškog suda, krajem prošle godine odbio Bralin zahtjev za prijevremenim puštanjem iz zatvora u Švedskoj?

Agius, staložen i odmjeren sudac velikog ugleda, odbio je osloboditi Bralu na temelju medicinskog nalaza osuđenikova psihološkog stanja, koji je dio procjene rizika za njegovo ponašanje na slobodi, koju su načinile nadležne švedske vlasti. Agius je svoju odluku objavio 31. prosinca 2019., prekidajući time dotadašnji običaj Haškog suda da rutinski odobrava prijevremeno oslobađanje osuđenika koji su odslužili dvije trećine kazne.

“Bralo je spontano izjavio da ne žali zbog zločina za koje je osuđen”, navod je iz medicinskog nalaza, načinjenog 20. kolovoza 2018. “Ne misli da je učinio išta loše”. “Jer, “bio je rat”, a on profesionalni vojnik “koji je samo radio svoj posao”. Na pitanje kani li na slobodi nabaviti oružje, odgovorio je da ga već ima, dobro skrivenog. “Ako se pokaže da više ne radi, kupit će novo.”

Bralo je odbio sudjelovati u ponuđenoj psihoterapiji, programima rehabilitacije ili psihološkog suočavanja sa zločinom. “Nakon petnaest godina u zatvoru, nije bilo liječenja, suočavanja ili rehabilitacije”, zaključili su autori medicinskog izvještaja.

“U slučaju Miroslava Brale, žalbeno vijeće Haškog suda podsjetilo je da su nacionalno pomirenje te obnova i održavanje mira važni ciljevi kažnjavanja. Imajući to na umu, ne smatram primjerenim omogućiti osuđenicima povratak u sredine pogođene ratom prije nego izdrže punu kaznu, ako nisu pokazali stanoviti stupanj rehabilitacije, uključujući i uvjerenje da njihovo oslobađanje neće ugroziti mir i sigurnost”, objasnio je sudac Agius u svojoj odluci.

U veljači 1993., Bralo je ubio svog susjeda Esada Salkića. Zatvoren je, pa pušten iz zatvora i primljen u HVO. Na dan napada na Ahmiće, u zoru 16. travnja 1993., s drugim je vojnicima upao u dom Osmana Salkića. Oni su usmrtili domaćina i njegovu suprugu, a Bralo nožem usmrtio njihovu kćer Mirnesu. U napadu na Ahmiće ubio je čovjeka, zapalio brojne kuće i podmetnuo eksploziv pod tamošnju džamiju, te čuvao stražu dok su ubijali četrnaest Bošnjaka, među kojima djecu od sedam do šesnaest godina.

Ubio je još tri nenaoružana Bošnjaka te višestruko, od svibnja do srpnja 1993., silovao jednu Bošnjakinju, sadistički se iživljavajući nad njom. Mučio je i druge svoje žrtve. Sudsko vijeće zaključilo je kako je Bralo “počinio niz stravičnih zločina, koje otežava način na koji ih je počinio, uključujući broj žrtava, mladost nekih od žrtava i stepen ponižavanja i degradacije”. Pred Haškim sudom, 2005., priznao je krivicu i pročitao izjavu kajanja. Petnaest godina kasnije, tvrdi da “ni za čim ne žali”.

Slučaj Miroslava Brale mogao bi se smatrati tek još jednim beznadnim pokušajem izlječenja okorjelog nasilnika i ubojice, da on, na osobnoj razini, ne sublimira tretman ratnih zločina Herceg-Bosne u kolektivnoj svijesti hrvatske javnosti s obje strane hrvatsko-bosanske granice: zločini počinjeni u ime Herceg-Bosne prešućeni su, zaboravljeni, i o njima se ne govori. Dosadašnje demonstrativne geste suočavanja predstavnika hrvatskih vlasti, poput službenog posjeta BiH predsjednika Republike Ive Josipovića iz 2010. godine, polučile su tek kratkotrajan dnevnopolitički rezultat, i nisu prerasle u ugaone kamenove nacionalne katarze, kakav je, primjerice, postao povijesni posjet njemačkoga kancelara Willija Brandta Varšavi 1970. godine.

S druge strane, ideja koja je zločine Herceg-Bosne učinila mogućima nikad nije prestala biti ključnim sadržajem hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, u svim njezinim zamislivim varijantama – od prihvatljivih i dobronamjernih, kakvi su prijedlozi o konsocijaciji, preko različitih varijanti teritorijalne federalizacije, do otvorenih zahtjeva za oživljavanjem Herceg-Bosne, odnosno onoga što se od njezine propasti eufemistički zove “trećim entitetom”.

U svim tim političkim raspravama koje bjesne već četvrt stoljeća, još od kraja rata, činjenice o zločinima potpuno su zanemarene. To je naročito vidljivo u Hrvatskoj, u kojoj su ratni zločini Herceg-Bosne prešućeni upravo onoliko koliko hrvatska desnica, zajedno s braniteljskim udrugama, svoju interpretaciju rata u Hrvatskoj koristi kao jednu od ključnih poluga za održavanje HDZ-a na vlasti.

Naprosto, Hrvatska se nikad nije istinski suočila sa zločinima počinjenim u Herceg-Bosni i ratom HVO-a protiv muslimana. Još je manje osviještena uloga njezinih vlasti u omogućavanju, pa i uzrokovanju tragičnih i zločinačkih događaja od listopada 1992. do travnja 1994. godine na prostoru s kojeg su muslimani trebali nestati, da bi mogao biti priključen Hrvatskoj.

Poricanje je permanentno. Devedesetih, dok je Franjo Tuđman bio živ a njegov HDZ na vlasti, rat HVO-a i Armije BiH tumačio se kao legitimna borba protiv muslimanske agresije na Hrvate u BiH. Hrvatski optuženici Haškog suda izručeni su pod međunarodnim pritiskom, a u javnosti su ta izručenja tako i protumačena: kao prisilno i neopravdano tjeranje pred sud heroja hrvatske obrane u BiH.

Ali poricanje je nastavljeno i nakon što je Tuđman umro, a HDZ izgubio vlast. Samo dva mjeseca nakon što je koalicija lijevog centra 2. siječnja 2000. pobijedila na izborima, Haški sud izrekao je nepravomoćnu presudu Tihomiru Blaškiću, u kojoj suci konstatiraju “da su se događaji koji se stavljaju na teret Tihomiru Blaškiću odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni“. Takvu ocjenu neće više ublažiti nijedno sudsko vijeće u budućim suđenjima za zločine Herceg-Bosne; štoviše, produbit će je i dodatno argumentirati.

Samo dan ili dva nakon što je Blaškiću u Haagu izrečena presuda, pred zgradom američkog veleposlanstva u centru Zagreba održane su demonstracije nekoliko stotina ratnih veterana. Taj je prosvjed označio početak masovnih veteranskih prosvjeda diljem Hrvatske, u kojima prosvjednici neće prezati ni od otvorenih prijetnji državnim udarom. Odbijanje da se prihvati ocjena Haškog suda kako je rat HVO-a protiv Armije BiH bio “međunarodni sukob” bilo je jedan od najvažnijih motiva tih prosvjeda.

Uplašena i uzdrmana, vlast reformiranog komunista Ivice Račana pristala je na kompromis koji će u Hrvatskoj za duge godine unaprijed i službeno onemogućiti slobodu raspravu o Herceg-Bosni: u jeku uličnih demonstracija, 13. listopada 2000., hrvatski je parlament usvojio kratak, ali za javnu raspravu u Hrvatskoj dalekosežno štetan dokument – Deklaraciju o Domovinskom ratu.

“Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”, piše, među ostalim, u tom dokumentu.

Premda sugerira jednodušnost i odlučnost nacije da zaštiti vlastito pravo na obranu od agresije, tekst deklaracije otkriva motive njezina usvajanja: ona je, kaže se, donesena “radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne posljedice”. To što dokument zove “radikalnom politizacijom i “zabrinjavajućim polariziranjem” bili su spomenuti veteranski prosvjedi koji su, zanimljivo, prestali čim je HDZ 2003. iznova osvojio vlast.

Ali deklaracija je zadugo onemogućila slobodan i otvoren javni dijalog o Herceg-Bosni. “Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti”, piše u tom dokumentu.

Može li, tako, postojanje Deklaracije o Domovinskom ratu objasniti činjenicu da ni za više od četvrt stoljeća nakon što je završen hrvatsko-muslimanski rat u BiH, hrvatska povijesna znanost nije iznjedrila nijedan relevantan i društveno utjecajan rad o tom razdoblju, koje je, bez sumnje, jedno od najkontroverznijih i najzanimljivijih u drugoj polovini dvadesetog stoljeća?

O tome se može nagađati, ali činjenice su neprijeporne: vjerodostojna, činjenično utemeljena, cjelovita i istinoljubiva povijest Herceg-Bosne još nije napisana. Objavljeno je tek nekoliko važnih knjiga, među kojima se ističu dvotomni “Stenogrami o podjeli Bosne”, transkripti Tuđmanovih razgovora s najbližim suradnicima, koje su sarajevski tjednik “Dani” i splitski “Feral Tribune” objavili 2005., na više od tisuću stranica, nakon što ih je novinar i srebrenički stradalnik Emir Suljagić uspio pribaviti u Haškom sudu, gdje su korišteni kao dokaz na suđenjima.

Premda nenadoknadivo važni, “Stenogrami o podjeli Bosne” tek su primarni povijesni izvor, pa otkrivaju samo dio cijele slike, ma koliko važan bio. Uz ostalu literaturu, u kojoj se ističe jedinstven novinarski i kulturološki rad Ivana Lovrenovića, “Stenogrami o podjeli Bosne” nezaobilazan su izvor za uravnoteženje apologetski jednostrane, poricateljske slike kakvu u Hrvatskoj grade publicistika i rijetki historiografski pokušaji.

No ključan izvor istraživanja i doznavanja istine, po obimnosti, temeljitosti i sveobuhvatnosti bez presedana, jest činjenična arhiva prikupljena na suđenjima za ratne zločine pred Haškim sudom. Haški sud za te je zločine optužio 27 osoba, a osudio njih sedamnaest. Većina materijala dostupna je javnosti; a povjesničari bi, bez sumnje, mogli doći i do svih. Takvo bogatstvo izvora historiografi prethodnih ratova nisu imali prilike uživati.

Ali, ta građa leži mrtva i zaboravljena. U studenome prošle godine, zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina na jednoj je javnoj tribini ustvrdio kako je “štetno i opasno” što Hrvatska ne uči iz vlastite povijesti. Hrvatska, ocijenio je Jakovina, ima “beskrajne korake natrag i nemogućnost rasprave”. »Imamo deset studija povijesti i cijelu novu elitu povjesničara. Koliko je njih ušlo u bolne teme?« pitao je Jakovina.

“Hrvatska nije obavila ni pola posla, jer nijedno ozbiljno poglavlje iz devedesetih nismo ni otvorili, od suradnje s Karadžićem u Bosni do privatizacije u Hrvatskoj«, kazao je Jakovina. Taj očiti zazor od “bolnih tema” i jest bio temeljni motiv portalu tacno.net da objavi feljton o haškim suđenjima zločincima Herceg-Bosne. Da zaokruži bar dio slike, tacno.net će u sljedećim tjednima objaviti i feljton “Armija BiH u Haagu”.

S godinama se poricanje ukorjenjuje sve čvršće. Početkom lipnja 2015., vlada tadašnjeg socijaldemokratskog premijera Zorana Milanovića – današnjeg hrvatskog predsjednika – usvojila je “Zaključak o suradnji s BiH kod pružanja pravne pomoći u kaznenim postupcima”, kojim je odbila procesuirati optužnice protiv hrvatskih državljana koje su stizale iz BiH. “U opisu događanja u BiH spominju se i napadi Hrvatske vojske i određene stvari koje po našem viđenju nisu točne, one vrijeđaju pravni poredak Republike Hrvatske i ne proizlaze iz međunarodnih sporazuma koji su bili na snazi i iskrivljuju sliku o tome što se događalo u BiH”, objasnio je tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić.

Dvije godine kasnije, Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je pravomoćnu presudu šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, koja je potvrdila nalaze prethodnih suđenja: Hrvatska vojska intervenirala je na strani HVO-a u sukobu s Armijom BiH, HVO je u nekim mjestima funkcionirao kao okupacijska sila, a Herceg-Bosna bila je agentura Tuđmanove vlasti za stvaranje proširenje Hrvatske do granica Banovine iz 1939. godine.

Tužitelj Haškog suda Serge Brammertz nekoliko je puta javno zahtijevao da Hrvatska opozove spomenuti zaključak, ali to se nije dogodilo. Štoviše, on je i danas prepreka suđenjima za hercegbosanske ratne zločine u Hrvatskoj, pa nije malo optuženika koji su od optužnica u BiH pobjegli na sigurno – u Hrvatsku.

Istodobno, tabu hercegbosanskih zločina počeo se prelijevati i na političku pozornicu Europske unije. “Vođeni nemjerljivim domoljubljem danas s ponosom obilježavamo 26. godišnjicu osnivanja legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kamena temeljca obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH. (…) Hrvatska Republika Herceg-Bosna dala je veliki doprinos u borbi za jednakost hrvatskog naroda u BiH uz očuvanje identiteta sva tri konstitutivna naroda te je tokom svog postojanja značajno doprinijela u obrani suvereniteta Republike Hrvatske”, objavila je 28. kolovoza prošle godine na Facebooku hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko.

Začarani krug poricanja time je zatvoren: nakon što je Republika Srpska još 1995. dobila međunarodni legitimitet, a njezina vlast posljednjih godina sve radikalnije poriče zločine počinjene u njezinu nastanku, zaborav prekriva i zločine Herceg-Bosne, dok na njima stvorenu paradržavu hrvatski političari pokušavaju legitimirati i ondje gdje bi to moralo biti posve nezamislivo: u centru europske političke moći.

A istinu o Orhanu Beriši, osmogodišnjaku sitnog rasta, kojega je 2. veljače 1994. u istočnom Mostaru snajperist HVO-a usmrtio s leđa, čuva još samo njegova skrhana majka Belkisa, i zaboravljene presude Haškog suda.

[Valter Gustav]