@Ne slažem se s Thorgersonovom idejom, jer ne daje pouzdana dugoročna rješenja:BadBoy wrote:Odgovorno tvrdim da je ovo što je Thorgerson pisao moguće sa dobrim koncesionim ugovorom (JPP je malo komplikovaniji model). Ali treba znati i sjesti napisati javni poziv za dodjelu koncesije, te sastaviti dobar ugovor o koncesiji. To je problem. .....Samo treba znati.
1. kako da GRAS plati dugovanja, a ona su ogromna, kako prema državi tako i prema drugim dobavljačima,
2. kako da GRAS obezbijedi kontinuitet u prilivu novca za plaće i doprinose, i
3. kako akumulirati kapital za investicije.
On je čak podijelio GRAS-ovo poslovanje napamet, predložio JPP za određene linije, a zadržao druge, istovremeno zadržavši staru, ishabanu i još malo pa neupotrebljivu opremu - vozni park. Ovakav projekat urušio bi se sam za nekoliko mjeseci.
Jedino rješenje za GRAS je djelomična privatizacija: Prodajom nekretnina (Remiza i minibus terminal u H. Kajtaza) da se plate dobavljači, prodajom voznog parka da se plate dobavljači, porezna i dugovanja za doprinose, možda zaostale plaće i od ostatka ulaganje u infrastrukturu, zajedno sa Osnivačem, koji bi, u saradnji sa lokalnom zajednicom izgradio Remizu na drugoj, izvangradskoj lokaciji, u Famosu, npr.
GRAS da zadrži mrežnu infrastrukturu i prugu, i da ih koncesionira, pod određenim i strogo kontrolisanim uslovima.
Dakle, GRAS je vječiti gubitnik, i taj nekontrolisani i kontrolisani odljev novca treba konačno prestati. Ako GRAS ne može ostvarivati dobit svojim poslovanjem, onda barem može poslovati na nuli, ili na minimalnom, podnošljivom gubitku, koji bi refundirao Osnivač.

