Citati koje bi podijelili s drugima

[Lullaby5]

Bila je jednom jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama. Postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio. Ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući.

[Sunrise00]

ovdje vecina citata kao da je prepisana direktno iz spomenara nesretno zaljubljene trinaestogodisnjakinje

[amoninan]

ovdje vecina citata kao da je prepisana direktno iz spomenara nesretno zaljubljene trinaestogodisnjakinje

jednog dana, ako već nisi, prestala biti dijete
ubij se

[Sunrise00]

ovdje vecina citata kao da je prepisana direktno iz spomenara nesretno zaljubljene trinaestogodisnjakinje

jednog dana, ako već nisi, prestala biti dijete
ubij se

[Ambrozija]

Odjednom je sve počelo ličiti na bajku. Nisam otišla na bal, nisam izgubila cipelicu, ali princ je došao. Donio je sav sjaj kraljevstva u svojim smeđim očima i miris jeseni u svojoj kosi. Bio je baš onakav kakvog sam željela... Poseban

[Sabirni centar]

''Smarate sa mojim citatima.'' Đorđe Balašević

[Ambrozija]

Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

[zeleno volim te]

znam ja nas jebo ti nas.

Josip Pejakovic

[Ambrozija]

Ona te prijatelju, jednostavno natjera da je zavoliš i da je voliš. A onda te, prijatelju, zgazi do kraja. Uništi te, bez milosti. Ali čini to tako da je unatoč svemu još voliš. Kažu, prijatelju, da je jednom voljela i da se zaklela da nikad više neće.

[Ambrozija]

Pamtiću te, po neobjašnjivoj bliskosti od prvog dana, po tišini što te odvajala, po srcu što se nadalo. A ti pamti kako sam sve to razumela i čekala te, onako slepo zaljubljena u život, tužna na milion načina, srećna na još milion drugih... Dovoljno te volim, da te ne zaustavljam...

[vesela_sveska]

Pamtiću te, po neobjašnjivoj bliskosti od prvog dana, po tišini što te odvajala, po srcu što se nadalo. A ti pamti kako sam sve to razumela i čekala te, onako slepo zaljubljena u život, tužna na milion načina, srećna na još milion drugih... Dovoljno te volim, da te ne zaustavljam...

[Ambrozija]

Nemate vi pojma u kakvom gradu ja živim...Ulice su puste i ledene, mostovi pucaju od ljubomore. Vidikova linija ne postoji, jer se kod nas nebo i brežuljci ne ljube. Ovdje se mržnja prodaje kao mačak u vreći. Opstaješ samo ako si maloumna većina. Šta da ti pričam? Ljudi na ručku jedu trač, a onda ga podgriju i za večeru.

[amoninan]

Dear Lord, before we eat this meal we ask forgiveness for our sins, especially Boyd- who blew up a black church with a rocket launcher, and afterwards he shot his associate Jared Hale in the back of the head out on Tate's Creek bridge. Let the image of Jared's brain matter on that windshield not dampen our appetites, but may the knowledge of Boyd's past sins help guide these men. May this food provide them with all the nourishment they need. But, if it does not, may they find comfort in knowing that the United States Marshal Service is offering fifty-thousand dollars to any individual providing information that will put Boyd back in prison. Cash or check, we can make it out to them. Or to Jesus. Whoever they want. In your name, we pray. Amen.

my favorite U.S. Marshal

[potočanka]

izgleda da ti mene nećeš proći još dugo, dugo....

[charrrmed]

Nemate vi pojma u kakvom gradu ja živim...Ulice su puste i ledene, mostovi pucaju od ljubomore. Vidikova linija ne postoji, jer se kod nas nebo i brežuljci ne ljube. Ovdje se mržnja prodaje kao mačak u vreći. Opstaješ samo ako si maloumna većina. Šta da ti pričam? Ljudi na ručku jedu trač, a onda ga podgriju i za večeru.

[Ambrozija]

Srećom, ne gube klovnovi na kraju svake priče. Mada iz nje izlaze bar za milimetar luđi.

[Ambrozija]

Žena sa otvorenim očima i zatvorenim srcem je najlepša i neodoljivo privlačna, jer samo takva žena primorava muškarca da traži ključ, ili bar napravi kalauz za njeno srce.

[Ambrozija]

Kiša i nebo mutno do plača. San je posljednja mogućnost da se sačuva ono što mora da ode. I zato ne budi me..

[Ambrozija]

Odavno sam na tragu Jeseni... I nikad joj nisam bio bliže...Nagaravivši se po licu bojom noći, i zadržavajući dah, vetar je krijumčario dim spaljenog lišća preko granice, ali to nije promaklo ovom iskusnom tragaču pritajenom na obodu polja. Jedan tanušni oblačić zakačio se za sasušeni grm čička, pažljivo sam ga protrljao palcem i kažiprstom pipkajući od kakvog je štofa, a onda šerlokholmski izvukao svilenu vlas finog mirisa koji se u taj dim upleo kao ladolež...Da, da...Tu je Ona negde...
Tako zamirišu samo njene uštirkane čipkane podsuknje kad se zavrti na vrhovima prstiju, zaneseno, prosute kose, kao da tancuje Stari Laloški Vals?
Jeste, Jesen je devojka, malo ko to zna...
Ona je vitka i uspravna panonska vila kose boje lipovog meda, u širokoj smeđoj suknji do zemlje, i u tamnozelenom brokatnom žaketiću izvezenom zlatnim tulipanima...

[Ambrozija]

Ako se ne pozdravimo, zameri što sam pobegao i nisam još jednom rekao ono što nikad više nećeš čuti. Duri se i zvocaj, zaslužio sam kad nisam umeo da volim k’o sav normalan svet, već nekako najviše na svetu i nekako do kraja života...

[Ambrozija]

Ništa me ne dotiče u ovoj ništavnosti i bezumlju, samo ljudi koji su kao ja zalutali ovdje. S njima pogledima pričam jezikom pjesama koje se nisu otpjevale, riječima nikada napisanim i izrečenim. S njima dijelim ovu dušu što nam je Bog dao, da je nosimo kao teret, jer je za ovaj svijet prevelika. Prepoznajemo se kada jednom od nas pogled luta i zaustavi se negdje između jave i sna. S njima pređem kilometre mislima. I uvijek kad se sretnemo pružimo jedno drugom ruku, a u sebi smo zarobljeni ispod zvijezda, palimo zadnje cigarete i pričamo o jednoj krošnji na sjeveru sudbine.. I dok nas posmatra, u mraku tražim to lice, da srce manje puca od zime...

[Ambrozija]

Vetre, izvolite samo, pobacajte lišće u reku, kao deca svoje raspukle balone. Jesen je najbudalastija tuga među tugama. Jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova, i laž, najdetinjastija laž, od koje sam do nesvesti rđav i dobar.

[Ambrozija]

Malo omiljenog parfema, i crveni ruž dovoljni su razlozi da se moje poljuljano samopouzdanje vrati te noći. Podigla sam glavu, dok je brada podrhtavala. Nije trebao da me vidi slomljenu, ni sad, ni nikad. Izlazim na podijum za igru, i više ništa važno nije. Opraštam se ovom igrom od tebe, sebe i nas, za hiljadu neproživljenih zajedničkih života.

[Ambrozija]

Onoga dana kada si me rastužio ćutnjom, rekao si mi najvažnije. Naučiti ne znači saznati iz knjiga. To znanje je tuđe iskustvo, mudrost koju je neko drugi stekao. Ono može da uputi čovjeka, da mu objasni ponešto, da mu bude od duhovne koristi. Ali, čovjekovo ostaje samo ono što osjeti u srcu, što doživi svakom svojom mišlju i damarom. Samo ono što mu oblikuje dušu.

[Ambrozija]

Ja sam stijena i planina i nepročitana knjiga. Ja sam sve što ne možeš srušiti jer sam od sreće satkan.