Zašto socijalni protesti ne mogu izazvati društvene promjene u BiH
Objavljeno: 09.02.2014. - 09:44
Bosna gori, a nacije nema
Autor: Goran Trkulja
Veličina slova: a a a
Sarajevo gori, Tuzla gori, Zenica se upalila, Mostar se pripaljuje...i, tako, još tridesetak manjih mjesta u Federaciji Bosne i Hercegovine. Banjalukom šeta stara grupa od stotinjak šetača-pištača i pred Predsjednikovom palačom izvikuje staru i svima već poznateriječi: Lopove, lopove...
Gledajući iz svoje američke perspektive na svoj rodni grad, Sarajevo, jedan od najboljih savremenih bosanskih pisaca, Aleksandar Hemon, primjećuje da je „jaz između građana i države koja bi, budući nominalno demokratska, trebalo da bude njihova (...) nepromostiv“ i donosi koliko strašan toliko i tačan zaključak da je „ nasilje, već više od dvadeset godina (...) u različitim formama potka bosansko-hercegovačkog društva, zadatog i obilježenog ratom. Čitave generacije su odrasle u društvu u kojem su mržnja, nasilje i nepoštovanje zakona ne samo tolerisani, nego su bili i profitabilni, kao što se to vidi kako iz izopačenog oblika dejtonske BiH tako i iz potpunog odsustva odgovornosti za očiglednu i galopirajuću korupiciju. BiH kakva sada jeste pokazuje da se nasilje i nepoštovanje zakona isplate. Nema više drugih modela za učestvovanje u društvu...“(
http://radiosarajevo.ba/novost/140768/ustanak-)
Korespondirajući s Bosnom već više od dvadeset godina na relaciji toplo-hladno iz perspektive razmetnoga sina istovremeno se radujem i bojim tog talasa bijesa, mržnje i, prvenstveno, beznadja koji se izlijeva ulicama bosanskoherecegovačkih gradova. Drago mi je da su ljudi, godinama potcjenjivani i uporno unižavani u svoom ljudskom dostojanstvo napokon ustali i, makar i agresijom i vatrom, rekli: Dosta je, ne dozvoljavamo vam više da nam dalje jašite na grbači sisajući nam krv i ubjedjujući nas da nam sve to činite za naše vlastito dobro! Istovremeno me je strah da će se energija nastala iz bijesa i gladi istrošiti u destrukciji kao izrazu sveopšteg beznadja.
Strijele pobune usmjerene su, kako to i Hemon primjećuje, na lokalne faktore vlasti, na one koje ljudi prepoznaju kao direktne krivce za svoju muku i koje svakodnevno vide kao personifikaciju nepotizma, korupcije i nemorala. Za razliku od drugih sličnih ratišta od kojih je najnovije ono na ulicama Kijeva gdje je oštrica protesta usmjerena prema Predsjedniku države kao vrhovnom izrazu vlasti, bosansko-hercegovački ustanici nisu iz svih krajeva zemlje krenuli prema Predsjedništvu, Vladi ili Parlamentarnoj skupštini BiH. Bosansko-hercegovački demonstranti znaju da tamo nisu oni koji im stežu kaiš i ovratnik. Oni nepogrešivo znaju da njihovom državom ne vlada državna već isključivo entitetske i kantonalne vlasti. Oni znaju da Bosna i Hercegovina postoji kao teritorija, zemlja, ali da kao država, jednostavno, ne postoji!
BiH nije ustanovljena kao moderna nacionalna država već je ostala na nivou postratne Daytonske etno-teritorijalne zajednice dvaju entiteta (Repubike Srpske (RS) i Federacije BiH (FBiH) ) i jednog naknadno pridodatog distrikta (Brčko). Sve tri administrativne cjeline funkcionišu na lokalnom nivou kao zajednice s prerogativima države. U ovakvoj BiH, čiji je ustav zapravo dodatak ugovoru o prestanku ratnih dejstava potpisanom pod pritiskom i kontrolom Sjedinjenih Država u Daytonu decembra 1995. godine, ni jedna od tri poluge demokratske države ne funkcioniše: centralna vlada nema izvršnu moć, zajednička policija, sud i tužilaštvo nisu u stanju da sankcionišu kriminal, a zajednički parlament je pod konstantnom blokadom etničkih poslaničkih grupa.
To demonstranti u Tuzli, Sarajevu, Mostaru...nepogrešivo prepoznaju. Njihov bijes može da sruši lokalne vlasti, ali ne i sistem koji, ovakav kakav je, objektivno nije u stanju da generiše demokratsku vlast koja služi narodu umjesto da nad njim vlada. Razlog ovome je jednostavan: etnička zajednica nije i ne može da se organizuje kao demokratska zajednica. Etnos odnosno nacionalna grupa je ništa drugo do socijalna grupa, kao klub navijača Zvezde ili Partizana, koji se udružuje na osnovu zajedničkih (primitivnih) rodovskih simbola: vjera, jezik, vodja. Za državu je poreban narod, a on je heterogena zajednica grupa i pojedinaca čija se prava temelje na univerzalnim vrijednostima i ne zavise od vjere, rase, jezika, političkog ili seksualnog opredjeljenja. Umjesto etnosa (roda), za demokratsku državu je potreban demos (narod).
Na rođenje naroda čemo u Bosni i Hercegovini, bojim se, još dugo čekati, a dotle će ovakvi spontani lokalni izljevi bijesa bivati sve češći. Ko zna, možda oni ubrzaju radjanje nacije.
