djes_ba wrote:@hamza ovo sam nasao na blogu Djeca jedu revoluciju post je iz 2008 godine mislim da si pisao ,ako sam sta pogrijesio objavom ovog posta oprosti odmah cu izbrisati,
08.11.1994. godine ostace mi najtuzniji dan u mom sjecanju i jedan od najtezih koji sam prezivio. Iako je od samog pocetka tog dana kada smo oko 01:00 sati krenuli na Bjelasnicu, sve ukazivalo da ce se desiti nesta lose, cak je i moj neki unutrasnji predosjecaj slao iste signale, svjesno sam odbijao takvu mogucnost, upravo iz razloga zbog kojeg smo i poslani na taj teren. Zadatak je bio: „spasiti sto se spasiti moze!!!“. Tu se ne moze desiti nista dobro, ali covjek je takvo bice da mu nada posljednja umire, pa tako i meni. Nadao sam se da se nece nista ruzno desiti. Medjutim, vec na „prvu“ belaj. Dolaskom na Bjelasnicu jedan od kamiona se prevrnuo. Na svu srecu nije bilo mrtvih, ali povrjedjenih jeste. Mjesto na koje dolazimo gdje cemo primiti zadatke zbog kojih smo dosli se zove Pjevac. Izlazim iz vozila sa svojim prijateljima suborcima i cekamo nekoga iz visokih rukovodecih polozaja. Sjedamo da jedemo i naslanjamo se na nesta prekriveno satorskim krilima. Objed prekida ruka koja ispada ispod istih. Naslonili smo se na tijela poginulih cetnika koje su nasi borci svukli sa okolnih kota. Ljudi koji su tu vec od ranijese smiju se, dok neki od nas povracaju. Shvatam da su ti ljudi vec pomalo „pukli“, sto mi je znak da situacija ranijih dana nimalo nije bila dobra. Dolaze „rukovodioci“. Iz pozadine, ne sa prvih linija. Izgledaju mi izgubljeno. Nesto pricaju, ali ih niko ne razumije. Jedan od njih koji je izgledao pribranije prilazi nam i govori: „Pravac selo Ledici!!“. Daju nam nekog momka da nas vodi i polazimo. Momak je vec bio pravo pukao, ali je to vjesto prikrivao sve do momenta dok nismo posli silaziti u selo. Napusta nas u pravoj panici, govoreci nam da samo nastavimo ici sumskim puteljkom i da cemo stici u selo. Ulazimo u selo. Nema nas puno. Petorica. Ostalim sam rekao da ne dolaze dok im se ne javimo da je sve regularno. Ulazimo u selo. Izgleda pusto. Iz jedne kuce se pojavljuje momak duge kose i isto tako duge brade. U prvom momentu smo pomislili da je cetnik. Spasavaju ga trake na ramenima koje su bile zvanicne oznake za tu akciju. Predstavlja se i odvodi nas do svog komandira. Dugo nisam vidio svog prijatelja Naska. Prave nam kafu koju sa merakom pijemo. U tom momenu kroz vrata kuce primjecujemo veliku kolonu nasih boraca, koji silazeci niz brdo ulaze u selo. U sred bijela dana. Poludjeli komandanti su naredili i mojim prijateljima iz jedinice i svojim borcima da udju u selo. Maskirna disciplina ravna je nuli. Usli su u selo i okupili se oko bunara sa vodom. Nasko govori da su ih cenici morali primjetiti jer drze selo u „potkovici“ i da ih treba upozoriti da se sklone . Ustajem da to uradim. Nasko mi govori da nastavim piti kafu jer sam kao umoran a i tek sam dosao, pa ce on to da uradi. Izlazi iz kuce, a mi nastavljamo kafenisati. Eksplozija. Jedna, pa druga, pa treca. Vriskovi, geleri i dim. Istrcavamo iz kuce. Ono sto smo vidjeli ne moze se opisati rijecima. Prvo sto sam vidio jeste cizma i u njoj noga do ispod koljena. Onog cija je noga, nema pored nje. Nalazi se nekih 4-5 metara dalje. Puno ih je na zemlji. Neki zovu u pomoc, neki samo jaucu, a neki leze nepomicni. Doktor je ispocetka trcao od jednog do drugog. Kako ga je ko zovnuo trcao je prema njemu. U jednom momentu je kleknuo, poceo cupati kosu i vristati. Poludio je. Nije se nikad oporavio. Bilans je bio tragican. 9 poginulih i 15 tesko ranjenih. Ranjeni su odmah izvuceni, dok su mrtvi ostali sa nama do sutra ujutro kada su i oni izvuceni. Mi ostajemo. Jedan dan, dva dana ...... devet dana. Devet dana bez hrane. Devet dana bez hljeba. Devet dana samo cigare i kafa. Devet dana zestokih napada cetnika. Devet dana jos zesce odbrane. Devet dana bez ikakve radio-veze. Devet dana nam niko nije dosao pomoci. Devet dana ni glasa od nekog od nasih. Svanulo je jutro desetog dana. U selo je dosao neko iz komande. Naredjenje je povlacenje. Povlacimo se. Za devet dana ostario sam devet godina...........
08.11. mnogo godina poslije toga, neki ljudi koji su predsjednici, potpredsjednici, sekretari i raznorazni „bitni“ clanovi organizacije boraca iz moga naselja, koje ja nisam birao, odlucise postaviti spomen plocu na mjestu gdje je poginulo 9 i tesko ranjeno 15 boraca Armije RBiH. Aferim. Nije mi krivo sto me niko nije zvao da prisustvujem tom dogadjaju. Mozda i ne pripadam tu. Ustvari ne mozda, vec ja i ne pripadam tu na tom mjestu sa tim ljudima. Ali, ono sto me je pravo potreslo i naljutilo jeste sto je postavljane tog spomen obiljezja zavrseno sa okretanjem janjaca i uz muziku. Sramota!!! Nemam vise rijeci. Barem ne veceras.
SRETAN NAM DAN ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE!!!
Hahahahahaahah. Gdje ovo nadje?!?!
Istina je, ja sam to napisao nekada davno, na tom blogu kojeg odavno ne vodim.
Eto, neka ostane nesta zapisano, jer kako starim polako zaboravljam neke stvari.
Mada tekst ispisuje ubrzan redoslijed dogadjaja, tesko mi je bilo u tancine ispisati sta se je sve desavalo u tom periodu 8. novembra 1994. godine.
pa sam morao mahsuz da naručim slikanje spomenute lokacije(doduše u današnjoj perspektivi,nakon 20 godina tih dešavanja 
),pa sam sebi umislio da ili sam ostario pa sjećanja počela da lape,ili sam mozda malo puk'o 
