Hajmo malo ušire...
Nema mira bez istine – zašto Donald Trump nije uspio okončati rusko-ukrajinski rat kako je obećao
Pokušaj predsjednika Trumpa da pokrene mirovni proces između Moskve i Kijeva bio je osuđen na propast od samog početka. Njemu u osnovi nedostaje spremnosti da prizna činjenice, osjećaja za moral i volje da se afirmira.
Neue Zürcher Zeitung
27. maja 2025.
Kad Kijev zasja - 25. maja ukrajinska prijestolnica ponovno je doživjela užasnu noć ruskih napada dronovima i raketama.
Početkom 19. stoljeća, jedan od osnivača moderne vojne znanosti, njemački general i povjesničar Carl von Clausewitz, napisao je o Napoleonskim ratovima: „Osvajač je uvijek miroljubiv; rado bi tiho ušao u našu državu.“ Ovo zapažanje je bilo i nastavlja biti istinito za većinu vojnih agresija. No, Clausewitzovu izreku većina Europljana ignorirala je u svom tumačenju ponašanja Moskve nakon izbijanja rusko-ukrajinskog rata 2014. godine.
Velik dio europske diplomacije i novinarstva do 2022. pretpostavljao je da javno naglašavanje Moskve o njezinim miroljubivim namjerama prema Kijevu znači da se o ruskim ciljevima i ponašanju u Ukrajini može pregovarati i moderirati. Ova pretpostavka ignorirala je činjenicu da je Putin jednostavno preferirao brzo, neborbeno preuzimanje Ukrajine u odnosu na dugotrajnu vojnu kampanju protiv nje.
Transformacija rata
Kad je Rusija prije jedanaest godina anektirala Krim i tajno napala istočnu Ukrajinu, rat kao takav nije imao nikakvu vrijednost za Putina i njegovu pratnju. Umjesto nasilne okupacije većeg dijela ukrajinskog teritorija od strane desetaka hiljada redovnih ruskih vojnika, preferirana metoda bila je hibridna infiltracija ruskih agenata i manjih jedinica u Ukrajinu.
Tokom protekle tri godine, promijenila se i uloga ruske sada već potpuno prisutne vojne invazije na Ukrajinu za Putinov režim i europsko razumijevanje motiva i ponašanja Moskve. S jedne strane, sam rat je dobio stabilizirajuću funkciju za ruski politički sistem, koji se temelji na sve ekstremnijoj ideologiji, sveobuhvatnoj industriji naoružanja i mobiliziranom društvu. S druge strane, u ovakvoj sumornoj pozadini, većina europskih političara, diplomata i stručnjaka danas ima manje iluzija o Putinovoj navodnoj ljubavi prema miru nego prije deset godina.
Moskva više nije u poziciji da naglo prekine svoja neprijateljstva.
Nasuprot tome, uglavnom adekvatna procjena moskovske strategije u Washingtonu zamijenjena je nerealnim pristupima od januara 2025. Zapanjujući je opseg političke naivnosti i neznanja o tom pitanju, moralne ravnodušnosti i diplomatskog diletantizma nove američke administracije u prva četiri mjeseca.
Čak i u kontekstu Trumpovih iskrivljenih stavova tokom njegovog prvog predsjedničkog mandata od 2017. do 2021., neprimjerenost američkog ponašanja posljednjih mjeseci poslala je udarne valove diljem Europe i drugdje. Čak se sumnja da je ne samo strateški infantilizam, već i političko poštovanje, ako ne i osobna simpatija, prema Putinu u Trumpovoj administraciji odredilo nedavni cik-cak kurs SAD-a.
Četiri mjeseca američke shuttle diplomacije i pokušaja posredovanja nisu puno postigli. Rezultati dvosatnog razgovora između Trumpa i Putina ove hefte također su bili loši. Oba predsjednika su nakon telefonskog razgovora govorila o uspjehu.
Ali nema opipljivih rezultata intenzivnih trilateralnih pregovora između Washingtona, Moskve i Kijeva te izravnih kontakata između predsjednika SAD-a i Rusije. Putin je jasno dao do znanja da trenutno nema prekida vatre i da ga neće biti ni u bliskoj budućnosti. Trump je najavio izravne pregovore između Rusije i Ukrajine – kao da dvije zemlje već više od jedanaest godina ne pregovaraju jedna s drugom u raznim formatima.
U svojoj usmenoj izjavi nakon telefonskog poziva u pretprošli ponedjeljak, Putin je također ismijavao Ukrajinu, SAD i cijeli Zapad na dva načina. Prvo, izraz koji je nedavno uvela Rusija, a koji koristi i Putin, za opisivanje primarnog cilja nadolazećih pregovora jest izraz „memorandum“.
Nema povratka
Promatrači upoznati s poviješću postsovjetskih rusko-ukrajinskih odnosa znaju da već postoji povijesni "memorandum" o sigurnosnim pitanjima, potpisan prije više od 30 godina u mađarskoj prijestolnici od strane Moskve i Kijeva (kao i Washingtona i Londona). Riječ je o sada već zloglasnom "Memorandumu o sigurnosnim jamstvima u vezi s pristupanjem Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja", koji su Ukrajini predale tri države depozitarke ovog ugovora u decembru 1994.
Budimpeštanskim memorandumom, Moskva je jamčila da neće napasti Ukrajinu u zamjenu za pristanak Kijeva da preda sve svoje nuklearne bojeve glave Rusiji. Washington i London su također obećali Kijevu da će poštovati ukrajinske granice i suverenitet. Nakon što je Moskva jedanaest godina demonstrativno gazila slovo i duh Budimpeštanskog memoranduma, Kremlj sada nudi potpisivanje još jednog rusko-ukrajinskog „memoranduma“.
Drugo, u svojoj izjavi nakon razgovora s Trumpom, Putin nije isključio da bi budući pregovori s Kijevom mogli dovesti do primirja. Međutim, ruski predsjednik dodao je da će se "u slučaju odgovarajućih sporazuma" "moguće primirje" primjenjivati samo "određeno razdoblje". Čak i ako pregovori budu uspješni, borbe bi prestale samo privremeno.
Ovo Putinovo ograničenje je relevantno priznanje: rusko ratno gospodarstvo i vojna mobilizacija stanovništva sada su toliko napredovali da se ne mogu jednostavno poništiti. Moskva više nije u poziciji da naglo prekine svoja neprijateljstva. Što bi se dogodilo sa stotinama hiljada vojnika, velikom proizvodnjom oružja, rutinskim huškanjem na rat i pretjeranom ukrajinofobijom u mnogim područjima ruskog društvenog života (obrazovanje, mediji, kultura itd.) ako bi iznenada nastupio trajni mir?
Kazna je potrebna
Ovi i slični signali iz Moskve dopuštaju samo jedan zaključak: Da bi se okončao rusko-ukrajinski rat, Rusija mora pretrpjeti ponižavajući poraz na bojnom polju. Jedna lekcija iz ruske povijesti jest da su ruski vojni neuspjesi više puta pokretali liberalizacije njezine unutarnje politike, poput Velikih reformi nakon Krimskog rata 1854. – 1856. ili donošenja ustava nakon Rusko-Japanskog rata 1904. – 1905. Jedan od činioca koji su pokrenuli glasnost i perestrojku bio je katastrofalan neuspjeh sovjetske invazije na Afganistan od 1979. do 1989. godine.
Ruski imperijalizam se ne može neutralizirati pregovorima, kompromisima ili ustupcima. Umjesto toga, takvi pristupi samo potiču daljnje vanjskopolitičke avanture Moskve i vojnu eskalaciju na ruskim granicama. Kremlj će jednog dana okončati svoj ratoborni ekspanzionizam i genocid nad civilima u Ukrajini i drugdje. Da bi se to dogodilo, ruski narod prvo mora biti uvjeren da ratovi za širenje ne vode do pobjede i da će na kraju biti kažnjeni.
ko da je lik u vrtiću 
