Forum Klix.ba

Srednjoeuropska umjetnost življenja
Tijekom sovjetskog doba, srednjovjekovni Tallinn, koji je relativno neozlijeđen preživio bombardiranje Drugog svjetskog rata, Riga pod njemačkim utjecajem i poljsko-židovski Vilnius nudili su ne samo europsku povijesnu kulisu već i bolju opskrbu robom široke potrošnje i srednjoeuropski način života s dobrim kafićima i atraktivnim toplicama poput Jurmale na baltičkoj obali ili Niddena u bivšoj Istočnoj Pruskoj.

Čak su i relativno privilegirani stanovnici Moskve osjetili zapanjujuću razliku i više civilizacijske standarde malih baltičkih naroda. U tom pogledu, čak ni bivša prijestolnica Ruskog Carstva, Sankt Peterburg/Lenjingrad, koju su izgradili najbolji europski arhitekti, nije mogla konkurirati.

Kao rezultat katastrofa koje su uslijedile nakon Oktobarske revolucije – protjerivanja i bijega imućnih klasa, staljinističkih čistki 1930-ih i razaranja uzrokovanog njemačkom opsadom – od starog Petersburga ostala je samo neoklasična ljuska. Veličanstveni stanovi iz vilhelminskog doba pretvoreni su u zajedničke stanove u kojima su profesorske obitelji morale dijeliti zajednički zahod s nekvalificiranim radnicima u komunistički nametnutom skladu. Nije slučajno da je sovjetski pisac Jurij Nagibin nazvao Lenjingrad „metropolom s provincijskom sudbinom“.

Prije konačne pobjede nad Osmanskim Carstvom krajem 18. stoljeća, Rusija je posjedovala samo skromnu povijesnu dubinu. Dok su se domorodački europski narodi mogli pozivati ​​na grčku ili rimsku antiku, ruska povijest započela je tek osvajanjem Kijeva od strane kneza Vladimira, za kojeg se kaže da je ubio svog starijeg brata 978. godine i krstio se kao pravoslavni kršćanin u Hersonesu.

Tek na obali Crnog mora, gdje su grčke kolonije već bile osnovane u 6. do 7. stoljeću prije Krista, carstvo je pronašlo vlastitu starinu i moglo se predstaviti kao nasljednik drevnih carstava.

Progonstvo u raj

Katarina II. dala je svom miljeniku, knezu Grigoriju Potemkinu, koji nije bio samo sposoban vojskovođa već i daroviti upravitelj i gradski planer, da osnuje nekoliko luka i gradova u „Novoj Rusiji“. U roku od nešto više od desetljeća, Jekaterinoslav (danas Dnjipro), Herson, Sevastopolj, Mariupolj i Nikolajev izgrađeni su od nule. Grčka imena većine gradova imala su za cilj učvrstiti vezu između Ruskog Carstva i antičke Grčke, ali i legitimirati Rusko Carstvo kao nasljednika pravoslavnog Bizanta. Nova naselja bila su multikulturalno naseljena Grcima, Armencima, Talijanima, Ukrajincima i Kozacima, Židovima i njemačkim kolonistima.

Ruski nacionalni pjesnik Aleksandar Puškin odigrao je ključnu ulogu u kulturnom razvoju južnih kolonija. Imao je sreću u nesreći da je 1820. godine prognan zbog svoje "nečuvene" kritike autokracije, ne u Sibir kako je razjareni car Aleksandar I. isprva namjeravao, već, zahvaljujući zagovoru svojih utjecajnih prijatelja, u južne pokrajine.

Došavši u Jekaterinoslav iz Sankt Peterburga, Puškin je putovao kroz Kavkaz, Krim i Besarabiju, te se konačno nastanio u Odesi. Rezultat njegovog privilegiranog četverogodišnjeg izgnanstva bio je izljev kreativne mašte i stvaranje briljantnih djela. Romantične pjesme poput „Kavkaskog zarobljenika“, „Bakhchisarajskog izvora“ i brojnih drugih pjesama smjestile su daleke krajolike i egzotično zvučeća imena mjesta na mentalnu mapu Rusa.

U drugoj polovici 19. stoljeća Krim je postao svojevrsna ruska "Čarobna planina". Oni koji se nisu mogli nositi s oštrom klimom sjevera preselili su se u vlastite suptrope. Terminalno bolesni Anton Čehov morao se nastaniti u Jalti zbog tuberkuloze i tamo je napisao, između ostalog, "Dama sa štenetom" i svoje poznate drame "Tri sestre" i "Višnjik". Od romantizma do avangarde, od Puškina do Ane Ahmatove – gotovo da nije bilo ruskog pisca ili umjetnika u čijim djelima Krim nije ostavio svoj trag.

Krimski Tatari – krajem 19. stoljeća činili su 35,6 posto stanovništva Krima – također su pronašli mjesto u djelima klasika. Puškin je stvorio romantičnu figuru kana Kirima Gireja i njegovog harema, dok je Lav Tolstoj promatrao život u tatarskim selima tijekom Krimskog rata i smatrao njihove stanovnike vrijednima i simpatičnima. Godine 1890. u svom je dnevniku napisao: «U snu sam vidio sebe kako razgovaram sa svećenikom o alkoholizmu, o toleranciji i nečem drugom. O toleranciji da se Židov ili Tatar ne preziru, već da se vole. Svaki je pisac stvorio vlastitu sliku krimsko-tatarskog naroda, tako da je njihov trag jasno vidljiv u ruskoj kulturi.

Visoka simbolična vrijednost

Pjesnik i umjetnik Maksimilijan Vološin (1877. – 1932.), rođen u Kijevu, predstavljao je vrlo idiosinkratičnu percepciju Krima. Godine 1907. u naselju Koktebel, nedaleko od Feodosije, osnovao je klub u svojoj dači, "Pjesničku kuću", koji je privlačio mlade umjetnike. Postao je kulturno središte Krima.

Vološin je bio – rijetkost u svoje vrijeme – oštar kritičar ruskog kolonijalizma. Dovodio je u pitanje "ruskost" Krima i u privatnom pismu 1918. napisao: "Krim je premala Rusija i u osnovi mu se tijekom posljednjih 150 godina ruskog osvajanja nije dogodilo gotovo ništa osim zla." Krimski Tatari bili su sinteza cijele „raznolike i šarene povijesti zemlje“ – od divljih naroda stepe do kulturnih ambasadora Mediterana: Grka, Rimljana i Mlečana. Vološin je umro 1932. godine i stoga nije morao svjedočiti deportaciji krimskih Tatara nakon oslobođenja Krima od Nijemaca od strane Crvene armije 1944. godine.

Većina sovjetskih građana jedva poznaje pravu povijest Krima. Za njih je Krim oduvijek bio ruski, Sevastopolj, kao herojski grad, predstavljao je ponos pobjedničke supersile, a drevne ruševine svjedočile su o kulturnoj raznolikosti Sovjetskog Carstva.

Nije ni čudo da su sadašnja ukrajinska crnomorska obala, a posebno Krimski poluotok, ne samo bili posebno privlačni kao lječilišta za sugrađane, već su imali i visoku simboličku vrijednost kao kulturna područja i važno mjesto u rusko-sovjetskom ili, preciznije, "reichsko-sovjetskom" identitetu.

Paradoks geografske i povijesne raznolikosti bio je u tome što su i baltičke države i Nova Rusija – integrirana u Rusko Carstvo u 18. stoljeću – nudile sovjetskim građanima, zatvorenim totalitarnim režimom, zamjenu za nedostižni Zapad. Nakon gubitka tih teritorija, Rusija je ne samo postala sjevernija, hladnija i manje naseljena, već i siromašnija u civilizacijskom smislu.

Knez Potemkin, koji je umro 1791. i pokopan je u katedrali sv. Katarine u Hersonu, trebao se okrenuti u grobu pri pogledu na razaranje svog životnog djela. Ali to su mu uskratile ruske invazijske trupe. Njegovi posmrtni ostaci, koji su čak i njemačku okupaciju preživjeli neozlijeđeni, odneseni su sa sobom u listopadu 2022. tijekom povlačenja iz razorenog Hersona. Nije poznato što se dogodilo s kostima.