Europa traži junaka koji će moći izaći na kraj i s Trumpom i s Putinom. Na kocki je sudbina Ukrajine i čitavog kontinenta
Europa više nema luksuz čekanja – bez jasne strategije, prijeti joj potpuna politička nemoć
Čini se da su Velika Britanija i Francuska, saveznici i suparnici kroz stoljeća burne, često i krvave povijesti, ostavile po strani svoje postbrexitovske svađe oko ribarstva i drugih tema te se sve jasnije profiliraju kao iznenađujuće jedinstvena fronta u obrani Ukrajine i Europe.
ritanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron prošlog su tjedna otputovali u Washington na sastanke s Donaldom Trumpom, neposredno prije nego što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski doživio debakl u Ovalnom uredu, nakon kojeg američka vojna i financijska pomoć Ukrajini visi o niti.
Starmer je ubrzo nakon toga u Londonu okupio dio europskih lidera kako bi žurno koordinirali daljnje korake. On i Macron preuzeli su ulogu neformalnih vođa europske obrane, čak i otvoreno najavljujući mogućnost slanja trupa u Ukrajinu, ako bi to bilo potrebno za osiguranje trajnog mira s Rusijom.
Tko govori u ime Europe?
Ipak, ključno pitanje i dalje ostaje bez odgovora – tko zapravo govori u ime Europe pred Donaldom Trumpom? Ta dilema priziva slavnu rečenicu Henryja Kissingera o tome da nemate koga nazvati kad želite razgovarati s Europom, a upravo je taj problem velika boljka Europske unije još od njezina osnutka. U prošlosti su tu ulogu uglavnom preuzimali Njemačka i Francuska, premda su se povremeno pokušavali nametnuti i predsjednici Europske komisije, dok je Velika Britanija uvijek tražila vlastiti direktni kanal prema Washingtonu.
“Trenutno imamo previše telefonskih brojeva”, rekao je u nedjelju finski predsjednik Alexander Stubb za Bloomberg. “Da se mene pita, izabrali bismo europskog posebnog izaslanika. Može to biti jedna, ali i dvije ili tri osobe — svejedno mi je. Ali sigurno moramo uključiti velike države, zato je dobro što su Francuska i Velika Britanija preuzele inicijativu.”
Finska lekcija
Finska dobro zna što je trenutno na kocki. Ta je zemlja pristupila NATO savezu godinu dana nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, a s Rusijom dijeli 1340 kilometara dugu granicu. No, mogu li Starmer i Macron zaista probiti zid prema Trumpu?
Starmer je u Washington donio osobnu pozivnicu kralja Charlesa za Trumpov posjet Ujedinjenom Kraljevstvu. Macron, koji je već ranije pokazao da zna graditi osobne odnose s Trumpom, uspio je tada novoizabranog predsjednika privući u Pariz na svečano otvaranje obnovljene katedrale Notre-Dame.
Koalicija voljnih
Zajedno, Velika Britanija i Francuska raspolažu snažnim oružanim snagama, nuklearnim kapacitetima i moćnim obavještajnim sustavima, što ih stavlja ispred tradicionalne francusko-njemačke osovine kad je riječ o tome tko govori u ime kontinenta suočenog s realnom prijetnjom ruske pobjede u Ukrajini i testiranja granica NATO-a.
Ipak, trebat će im prava “koalicija voljnih” — pojam koji je George W. Bush svojevremeno koristio za pridobivanje europske potpore za invaziju na Irak 2003., a sada ga namjerno koristi i Starmer dok u Londonu okuplja zapadne saveznike, među kojima je i kanadski premijer Justin Trudeau.
Trumpov svijet u kojem vrijedi samo moć
I dok simbolične geste i osobni šarm igraju određenu ulogu, u Trumpovu svijetu malo toga prolazi ako njegovo sugovornik ne raspolaže konkretnom, opipljivom moći. Naglo gašenje američke razvojne pomoći (USAID), koja je bila jedna od linija koje su održavale Ukrajinu na životu, o tome jasno svjedoči.
“Smatram da Velika Britanija treba preuzeti vodstvo”, rekao je Starmer na nedjeljnoj konferenciji za novinare. “To smo povijesno činili kao nacija i moramo to učiniti opet, zbog čega upravo sada poduzimamo ove korake.”
Kao čelnik Laburista, Starmer je preokrenuo britansku politiku izvlačeći stranku lijevog centra iz političke izolacije u trenutku kada krajnja desnica bilježi uspon diljem Europe. Na vlast je došao obećavajući kraj dugog razdoblja štednje koju su nametnuli konzervativci. No, nije računao s tim da će se morati suočiti s pitanjem povećanja obrambenog proračuna u trenutku kada je britansko gospodarstvo među najsporije rastućima u skupini G7.
Macrona muče unutarnji problemi
I Macron se teško nosi s vlastitim unutarnjim izazovima. Po francuskom ustavu ne smije se kandidirati na izborima 2027., pa mu je preostalo ograničeno vrijeme da spriječi uspon krajnje desnice i Marine Le Pen. Macron je još prije nekoliko godina dijagnosticirao problem, izjavivši kako je NATO “moždano mrtav” i pozivajući na veću europsku stratešku autonomiju, ali nije uvijek pratio te riječi konkretnim financijskim ulaganjima.
I francuski predsjednik shvaća da Velika Britanija iz povijesnih razloga ima poseban odnos s Washingtonom. Zato, prema jednom izvoru bliskom Macronu, upravo Starmer ima najbolje izglede da popravi narušene odnose između Trumpa i Zelenskog.
Meloni je bliska Trumpu i Musku
Obrise buduće koalicije već je moguće nazrijeti. Talijanska premijerka Giorgia Meloni gotovo sigurno će biti dio te jezgre kao jedna od rijetkih europskih liderica s izravnim kanalom prema Trumpu. Meloni ima i dodatnu prednost – dugogodišnju vezu s Elonom Muskom, koji postaje sve utjecajniji faktor u Bijeloj kući. Dovoljno je spomenuti da je bila na Trumpovoj inauguraciji te da je nedavno nastupila kao glavna govornica na godišnjem okupljanju konzervativaca, gdje je Trump bio počasni gost.
Uz sve to, čak ni Meloni nije ostala ravnodušna na dramatičan susret Trumpa i Zelenskog u Ovalnom uredu. Kada su je u Londonu upitali za komentar tog susreta, njezin odgovor bio je odmjeren: “Vanjska politika zahtijeva više dubine.”
Njemačka na margini
Izvori bliski Giorgiji Meloni koji su željeli ostati anonimni priznaju da je i samoj talijanskoj premijerki prilično nelagodno zbog Trumpovog prijezira prema Zelenskom. Njezina je pozicija iznimno osjetljiva – s jedne strane, otvoreno proruski koalicijski partner joj diše za vratom, a s druge strane, na čelu je zemlje koja još uvijek ne ispunjava ni osnovne NATO kriterije za obrambenu potrošnju, a kamoli da zadovolji ono što Trump sada zahtijeva.
Država koja se u svemu tome našla na margini je Njemačka – gospodarski motor Europe. Njezina vojska, planski oslabljena nakon Drugog svjetskog rata, i dalje je u jadnom stanju, a uz to je ustavom propisana ‘kočnica zaduživanja’ (Schuldenbremse) ozbiljna prepreka svakom značajnijem povećanju vojnog proračuna.
Nasljeđe Angele Merkel pod povećalom
U prošlosti je upravo njemačka kancelarka, Angela Merkel, bila neupitna ‘kraljica Europe’, figura koja je dominirala u odnosima s Vladimirom Putinom. No, Merkel nikada nije uspjela osloboditi Njemačku energetske ovisnosti o ruskom plinu, a njezina uloga u sklapanju posljednjih ukrajinskih mirovnih sporazuma nakon aneksije Krima 2014. sve je češće predmetom oštrih kritika. Neki smatraju da je upravo ona, svojim pristupom, dodatno ohrabrila Putina za novi napad.
Još jedno ime koje kruži europskim krugovima je Ursula von der Leyen. Prije nego je postala predsjednica Europske komisije, bila je njemačka ministrica obrane, doduše krajnje neuspješna, ali u toj je ulozi razvila bliske veze s Joeom Bidenom i njegovom administracijom. No, s Bidenovim odlaskom i dolaskom Trumpa, njezina pozicija u Washingtonu drastično slabi.
Trump nikada nije krio svoje nesklonosti prema Europskoj uniji, a nadolazeći trgovinski sukob, u kojem će upravo Ursula von der Leyen zastupati interese Europe, dodatno će pogoršati njihov odnos. Njezina uloga mogla bi se svesti na pokušaj da pronađe stotine milijardi eura potrebnih za jačanje europske obrane te na mukotrpno usklađivanje svih članica oko zajedničkog plana.
Kako smiriti sukob Trumpa i Zelenskog?
Prvi izazov, međutim, bit će pokušaj smirivanja sukoba između Trumpa i Zelenskog. Jedan od mogućih kanala za ublažavanje tenzija mogao bi biti upravo britanski kralj. Trump je oduvijek bio fasciniran pokojnom kraljicom Elizabetom II., a sada mu se pruža prilika za audijenciju kod njezina sina. Zelenski je, u međuvremenu, već osigurao srdačnu dobrodošlicu tijekom vikenda u kraljevskoj rezidenciji na selu.
I dok se neki europski lideri okupljaju u Velikoj Britaniji pod Starmerovim vodstvom, francuski dužnosnici vjeruju da je upravo Macron najbolje pozicioniran da bude glavni europski sugovornik Trumpu. Njih dvojica poznaju se godinama, a mandati su im se preklapali, pa su u redovitom kontaktu.
Kakve su Plenkovićeve šanse?
Dok traje utrka za poziciju glasa Europe u razgovorima s Trumpom, ideja o imenovanju posebnog izaslanika dobiva zamah. O toj će se mogućnosti raspravljati kada se europski lideri okupe u Bruxellesu u četvrtak. U toj utrci za europskog pregovarača spominjalo se i ime hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
Sam Plenković veliki je zagovaratelj imenovanja europskog izaslanika koji bi predstavljao EU u pregovorima o okončanju ruske invazije na Ukrajinu, što je jasno iz njegove izjave na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji prije dva tjedna, kada je rekao kako je nužno da to bude netko “jako vidljiv i snažan”, tko će uživati poštovanje i Moskve i Kijeva.
Izglede da baš hrvatski premijer dobije tu funkciju detaljno je analizirala Irena Frlan Gašparović. Kako je doznala novinarka Telegrama, tezu da je premijerov angažman oko ove teme posljedica želje da baš on postane poseban europski izaslanik promptno odbacuju krugovi bliski HDZ-u.
Sultanov povratak
I dok se europski saveznici sve ozbiljnije pripremaju za scenarij u kojem će morati smanjiti oslanjanje na američku vojnu zaštitu, na scenu stupa Turska. Ankara nudi drugu po veličini vojsku unutar NATO-a koja bi mogla biti prevaga u suzbijanju imperijalističkih planova Vladimira Putina. Naravno, ta ponuda dolazi uz određenu cijenu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan upravo koristi priliku da ponovno aktualizira svoje stare zahtjeve za punopravnim članstvom u Europskoj uniji. S vojskom od preko 400.000 iskusnih vojnika, Erdogan ima popriličnu političku težinu dok Europi poručuje: “Samo punopravno članstvo Turske može spasiti EU iz slijepe ulice u kojoj se našla – od ekonomije do obrane, od politike do međunarodnog ugleda.”
Preneseno sa:
https://www.telegram.hr/vijesti/europa- ... ontinenta/
