Ramazan, opet ;)

[zendjebil]

Moram priznati da mi nedostaju veliki kućni iftari. U zadnje vrijeme, da bi sebi olakšali, naše drage i ostale pozivamo u restorane. Nije da ti iftari nisu dobri i da se ugostitelji ne trude da topa bude perfektna, somuni s Alifakovca... nije pitanje hrane, pitanje je osjećaja. Iftar jeste zadovoljstvo, ali priprema je poseban čar. Čim jutro osvane prvo shvatiš da je u kući neki poseban hal, u zraku već drhti ljubav i milost Božija i samim tim počelo je s hajrom i berićetom. Prvo što smisliš je šta ćeš kuhati. Prebrojiš pozvane, pokušaš se sjetiti šta ko voli i napraviš plan. Zna se šta može hladno, šta mora biti toplo, šta se treba ranije napraviti, šta pred sam iftar. Kuća se očisti, sofra postavi i na nju tanjuri i escajg, čaše i bokal s vodom da se omrsi i mali tanjurići za košpice od hurmi, oni nekako vazda zafale...
Razdraganost se osjeti dok razgovaraš sa ukućanima, dok se obraćaš mačku koji mirno spava na sećiji, pa i ako poštar pozvoni na vrata s veseljem otvoriš, mada te poremetio u poslu. Uz kuhanje obavezno idu ilahije. Dok reckaš i sjeckaš mašeš glavom i pjevušiš, „...ah Sultanov sultane ovog svjeta merdžane, neću ono po čemu jednog dana prah pane...“ Kad počneš kuhati i mirisi cijelu kuću obaviju, energija kulminira, srce je u stanju posebnog hala onda počneš doviti; Gosopodaru moj, Ti koji sve stvori iz Ljubavi, onima koji budu jeli ovaj Tvoj nimet podari da im bude lijek od svake bolesti, da im u tom bude bereket, da sretni i zadovoljni vrate svojim kućama. Spusti mir i milost na njihove porodice, zaštiti ih od smutnje dedžalske i vesvese šejtanske, od zla neprijatelja...i tako pomalo doviš, pomlao zikriš...u svakom slučaju veseliš se.
Mala doza nervoze počne kad gosti počnu pristizati. Počneš se brinuti hoće li im se svidjeti, hoće li biti dovoljno hrane...
Kad top pukne i kada ezan zauči, dlanovi se podignu licu i dova prouči. Neko duže, neko kraće. Zavisi od toga koliko je ko gladan ili koliko kome treba šta od Milostivog.
Kašike počnu zveckati i uz to muhabet, osmjesi na sve strane, veselje, jer smo još jedan dan proveli u Allahovom zadovoljstvu i sreća zbog sastanka i zajedničkog iftara. Neki se ne vide po cijelu godinu, pa su im iftari posebna prilika za to.
Najvolim one koji ne žure poslije iftara. Volim kad se kahva popije i kolači pojedu u miru i razgovoru. Još ako se zajedno klanja teravija onda je to šlag na tortu... I ne žurim sa pospremanjem sofre, volim kad se sve raziđe sjesti za nju i presabrati utiske.
Jesmo li sami sebi nametnuli tempo, pa smo važne stvari grunuli u budžak? Izvadimo ih samo kao slike za fb. Iftari su postali samo obaveza, ne osjećaj zadovoljstva osobnog, a samim tim i Allahovog. Ko nahrani postača i sa pola hurme imaće nagradu, jer Allah je pravedan, ali zadovoljstvo pripremanja iftara to zna samo onaj ko je tome bio svjedok...

[bhnapoleon1]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

[dragonz]

Nastavi slobodno jer vaktija IZ ide prije vremena nastupanja prave zore mislim dvadesetak minuta prije.

[nefsun]

Moram priznati da mi nedostaju veliki kućni iftari. U zadnje vrijeme, da bi sebi olakšali, naše drage i ostale pozivamo u restorane. Nije da ti iftari nisu dobri i da se ugostitelji ne trude da topa bude perfektna, somuni s Alifakovca... nije pitanje hrane, pitanje je osjećaja. Iftar jeste zadovoljstvo, ali priprema je poseban čar. Čim jutro osvane prvo shvatiš da je u kući neki poseban hal, u zraku već drhti ljubav i milost Božija i samim tim počelo je s hajrom i berićetom. Prvo što smisliš je šta ćeš kuhati. Prebrojiš pozvane, pokušaš se sjetiti šta ko voli i napraviš plan. Zna se šta može hladno, šta mora biti toplo, šta se treba ranije napraviti, šta pred sam iftar. Kuća se očisti, sofra postavi i na nju tanjuri i escajg, čaše i bokal s vodom da se omrsi i mali tanjurići za košpice od hurmi, oni nekako vazda zafale...
Razdraganost se osjeti dok razgovaraš sa ukućanima, dok se obraćaš mačku koji mirno spava na sećiji, pa i ako poštar pozvoni na vrata s veseljem otvoriš, mada te poremetio u poslu. Uz kuhanje obavezno idu ilahije. Dok reckaš i sjeckaš mašeš glavom i pjevušiš, „...ah Sultanov sultane ovog svjeta merdžane, neću ono po čemu jednog dana prah pane...“ Kad počneš kuhati i mirisi cijelu kuću obaviju, energija kulminira, srce je u stanju posebnog hala onda počneš doviti; Gosopodaru moj, Ti koji sve stvori iz Ljubavi, onima koji budu jeli ovaj Tvoj nimet podari da im bude lijek od svake bolesti, da im u tom bude bereket, da sretni i zadovoljni vrate svojim kućama. Spusti mir i milost na njihove porodice, zaštiti ih od smutnje dedžalske i vesvese šejtanske, od zla neprijatelja...i tako pomalo doviš, pomlao zikriš...u svakom slučaju veseliš se.
Mala doza nervoze počne kad gosti počnu pristizati. Počneš se brinuti hoće li im se svidjeti, hoće li biti dovoljno hrane...
Kad top pukne i kada ezan zauči, dlanovi se podignu licu i dova prouči. Neko duže, neko kraće. Zavisi od toga koliko je ko gladan ili koliko kome treba šta od Milostivog.
Kašike počnu zveckati i uz to muhabet, osmjesi na sve strane, veselje, jer smo još jedan dan proveli u Allahovom zadovoljstvu i sreća zbog sastanka i zajedničkog iftara. Neki se ne vide po cijelu godinu, pa su im iftari posebna prilika za to.
Najvolim one koji ne žure poslije iftara. Volim kad se kahva popije i kolači pojedu u miru i razgovoru. Još ako se zajedno klanja teravija onda je to šlag na tortu... I ne žurim sa pospremanjem sofre, volim kad se sve raziđe sjesti za nju i presabrati utiske.
Jesmo li sami sebi nametnuli tempo, pa smo važne stvari grunuli u budžak? Izvadimo ih samo kao slike za fb. Iftari su postali samo obaveza, ne osjećaj zadovoljstva osobnog, a samim tim i Allahovog. Ko nahrani postača i sa pola hurme imaće nagradu, jer Allah je pravedan, ali zadovoljstvo pripremanja iftara to zna samo onaj ko je tome bio svjedok...

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ
Nekako sa Ramazanom uvijek navratim, ako nista da se poselamim.

[Idemedosumom]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

Sta ces bolan napostiti? Ako se u po dana greskom/nehotice omrsis, mozes nastaviti s postom. Sto bi rekle stare zene, melek te nahranio malo

[nefsun]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

Sta ces bolan napostiti? Ako se u po dana greskom/nehotice omrsis, mozes nastaviti s postom. Sto bi rekle stare zene, melek te nahranio malo

https://www.instagram.com/reel/CqSi3yas ... MyMTA2M2Y=

[Idemedosumom]

Ne pamtim kada mi se posljednji put dogodilo da se greskom omrsim. Ima sigurno preko 10 godina
A hanuma neki dan hrani malog, daje mu kasicu, ovaj nece vise, i ona greskom oblize kasiku

[nefsun]

Nahranise majku meleci, to su posebne deredze.

[bhnapoleon1]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

Sta ces bolan napostiti? Ako se u po dana greskom/nehotice omrsis, mozes nastaviti s postom. Sto bi rekle stare zene, melek te nahranio malo

Hvala, nisam smatrao da pada pod isto kao kad u danu u zaboravu pojedeš slučajno jer ovdje sam ja svjesno jeo ali mislivši da nije još nastupio sabah.
Da nam Allah dž.š oprosti i uputi nas.
Hvala u na drugom odgovoru gore, smirio mu je dušu

[Idemedosumom]

Nastupanje zore nije moguce precizno odrediti kao izlazak/zalazak sunca ili podne. Tako da, nemoj se sekirati. I nikada ne treba zaboraviti: Allah želi da nam olakša, a ne da poteškoće imamo

[skupljac_zeljeza]

Nastupanje zore nije moguce precizno odrediti kao izlazak/zalazak sunca ili podne. Tako da, nemoj se sekirati. I nikada ne treba zaboraviti: Allah želi da nam olakša, a ne da poteškoće imamo

Pričaju mi stari kako su nekada njihovi stari određivali vrijeme zapaštanja. Uzimali su bijeli i crni konac koje su držali na prozoru i jeli su dok ne uoče razliku, a to je vrijeme kada se noću koristila lampa. Nisu imali stresa na sehuru da su svakih malo gledali u kazaljku. Mislim da kod Boga tih nekoliko minuta plus kod osobe koja je imala namjeru postiti i koja je zakasnila nenamjerno ne utiče na ispravnost posta. Da to ipak Allah ukabuli. Kontam da tu ipak ima onih desetak minuta koje čekamo da bi mogli klanjati Sabah namaz. Bolje i tako zapostiti pa se nadati da će biti primljen nego nikako ne postiti (rahmet, magfiret, selamet). Innemel eamalu bin nijat - Djela se cjene prema namjerama. Hadis.

Pitaju sinoć pred iftar nekog turskog novinara na TV Bir koja je po njemu najzanimljivija razlika između Bosanaca i Turaka i reče da kod nas je uvijek polahko, polahko, a dok se u Turskoj svi negdje stalno žure.

[Sarah24]

Moram priznati da mi nedostaju veliki kućni iftari. U zadnje vrijeme, da bi sebi olakšali, naše drage i ostale pozivamo u restorane. Nije da ti iftari nisu dobri i da se ugostitelji ne trude da topa bude perfektna, somuni s Alifakovca... nije pitanje hrane, pitanje je osjećaja. Iftar jeste zadovoljstvo, ali priprema je poseban čar. Čim jutro osvane prvo shvatiš da je u kući neki poseban hal, u zraku već drhti ljubav i milost Božija i samim tim počelo je s hajrom i berićetom. Prvo što smisliš je šta ćeš kuhati. Prebrojiš pozvane, pokušaš se sjetiti šta ko voli i napraviš plan. Zna se šta može hladno, šta mora biti toplo, šta se treba ranije napraviti, šta pred sam iftar. Kuća se očisti, sofra postavi i na nju tanjuri i escajg, čaše i bokal s vodom da se omrsi i mali tanjurići za košpice od hurmi, oni nekako vazda zafale...
Razdraganost se osjeti dok razgovaraš sa ukućanima, dok se obraćaš mačku koji mirno spava na sećiji, pa i ako poštar pozvoni na vrata s veseljem otvoriš, mada te poremetio u poslu. Uz kuhanje obavezno idu ilahije. Dok reckaš i sjeckaš mašeš glavom i pjevušiš, „...ah Sultanov sultane ovog svjeta merdžane, neću ono po čemu jednog dana prah pane...“ Kad počneš kuhati i mirisi cijelu kuću obaviju, energija kulminira, srce je u stanju posebnog hala onda počneš doviti; Gosopodaru moj, Ti koji sve stvori iz Ljubavi, onima koji budu jeli ovaj Tvoj nimet podari da im bude lijek od svake bolesti, da im u tom bude bereket, da sretni i zadovoljni vrate svojim kućama. Spusti mir i milost na njihove porodice, zaštiti ih od smutnje dedžalske i vesvese šejtanske, od zla neprijatelja...i tako pomalo doviš, pomlao zikriš...u svakom slučaju veseliš se.
Mala doza nervoze počne kad gosti počnu pristizati. Počneš se brinuti hoće li im se svidjeti, hoće li biti dovoljno hrane...
Kad top pukne i kada ezan zauči, dlanovi se podignu licu i dova prouči. Neko duže, neko kraće. Zavisi od toga koliko je ko gladan ili koliko kome treba šta od Milostivog.
Kašike počnu zveckati i uz to muhabet, osmjesi na sve strane, veselje, jer smo još jedan dan proveli u Allahovom zadovoljstvu i sreća zbog sastanka i zajedničkog iftara. Neki se ne vide po cijelu godinu, pa su im iftari posebna prilika za to.
Najvolim one koji ne žure poslije iftara. Volim kad se kahva popije i kolači pojedu u miru i razgovoru. Još ako se zajedno klanja teravija onda je to šlag na tortu... I ne žurim sa pospremanjem sofre, volim kad se sve raziđe sjesti za nju i presabrati utiske.
Jesmo li sami sebi nametnuli tempo, pa smo važne stvari grunuli u budžak? Izvadimo ih samo kao slike za fb. Iftari su postali samo obaveza, ne osjećaj zadovoljstva osobnog, a samim tim i Allahovog. Ko nahrani postača i sa pola hurme imaće nagradu, jer Allah je pravedan, ali zadovoljstvo pripremanja iftara to zna samo onaj ko je tome bio svjedok...

[nefsun]

Ima li gdje hadzinice, da posijelimo do sehura

[suspect_zero]

Ichicken na Ilidzi 30 KM menu za dvije osobe topa, supa, plata, palačinke.

Nego, šta mislite rostilj za iftar, praktikujete li takvo što ili vas smara ?

Ne znam, meni to teška hrana za ta doba....mislim ko je mlad i "kamenje vari" onda ok, ali vala starijim i nije baš najbolje.

A ovo oko hatma dove da neko drugi prouči....man'te se ćorava posla....dova je molba, dovoljno ti je samo da zamoliš onako kako u svojoj glavi i svojim srcem misliš (iskrenim nijetom)....ja većinu molitvi izgovorim na našem jeziku, one Dove i sura koje sam kao dijete naučila same od sebe idu na arapskom.
Jasin sam samo jednom proučila (čitajući)...meni trebalo haman dva sata, teško se jezik lomi.

Što reče neko iznad, Islam olakšava a ne otežava.
Prije rata nama bio rahmetli Fadil efendija mahalski imam, i na jednoj teraviji mi se urezalo ovo u pamćenju "Gospodaru moj, ti koji praštaš, ti koji voliš da praštaš, oprosti i meni".

A i sam prevod Dove prije predavanja selama je dovoljno "jak".......oprosti meni i roditeljima mojim i svim ljudima na ovom i na budućem svijetu, Ahiretu.

[zendjebil]

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ

Šta ću, sve se poženilo i poudalo, mora neko i prag čuvati…

[aCme]

Ne znam, meni to teška hrana za ta doba....mislim ko je mlad i "kamenje vari" onda ok, ali vala starijim i nije baš najbolje.

Za vas je onda supica, topa i piletina every night

Ma okreno se vakat, danas se i omladini vadi kamen iz žuča

[hadzinicasa]

Moram priznati da mi nedostaju veliki kućni iftari. U zadnje vrijeme, da bi sebi olakšali, naše drage i ostale pozivamo u restorane. Nije da ti iftari nisu dobri i da se ugostitelji ne trude da topa bude perfektna, somuni s Alifakovca... nije pitanje hrane, pitanje je osjećaja. Iftar jeste zadovoljstvo, ali priprema je poseban čar. Čim jutro osvane prvo shvatiš da je u kući neki poseban hal, u zraku već drhti ljubav i milost Božija i samim tim počelo je s hajrom i berićetom. Prvo što smisliš je šta ćeš kuhati. Prebrojiš pozvane, pokušaš se sjetiti šta ko voli i napraviš plan. Zna se šta može hladno, šta mora biti toplo, šta se treba ranije napraviti, šta pred sam iftar. Kuća se očisti, sofra postavi i na nju tanjuri i escajg, čaše i bokal s vodom da se omrsi i mali tanjurići za košpice od hurmi, oni nekako vazda zafale...
Razdraganost se osjeti dok razgovaraš sa ukućanima, dok se obraćaš mačku koji mirno spava na sećiji, pa i ako poštar pozvoni na vrata s veseljem otvoriš, mada te poremetio u poslu. Uz kuhanje obavezno idu ilahije. Dok reckaš i sjeckaš mašeš glavom i pjevušiš, „...ah Sultanov sultane ovog svjeta merdžane, neću ono po čemu jednog dana prah pane...“ Kad počneš kuhati i mirisi cijelu kuću obaviju, energija kulminira, srce je u stanju posebnog hala onda počneš doviti; Gosopodaru moj, Ti koji sve stvori iz Ljubavi, onima koji budu jeli ovaj Tvoj nimet podari da im bude lijek od svake bolesti, da im u tom bude bereket, da sretni i zadovoljni vrate svojim kućama. Spusti mir i milost na njihove porodice, zaštiti ih od smutnje dedžalske i vesvese šejtanske, od zla neprijatelja...i tako pomalo doviš, pomlao zikriš...u svakom slučaju veseliš se.
Mala doza nervoze počne kad gosti počnu pristizati. Počneš se brinuti hoće li im se svidjeti, hoće li biti dovoljno hrane...
Kad top pukne i kada ezan zauči, dlanovi se podignu licu i dova prouči. Neko duže, neko kraće. Zavisi od toga koliko je ko gladan ili koliko kome treba šta od Milostivog.
Kašike počnu zveckati i uz to muhabet, osmjesi na sve strane, veselje, jer smo još jedan dan proveli u Allahovom zadovoljstvu i sreća zbog sastanka i zajedničkog iftara. Neki se ne vide po cijelu godinu, pa su im iftari posebna prilika za to.
Najvolim one koji ne žure poslije iftara. Volim kad se kahva popije i kolači pojedu u miru i razgovoru. Još ako se zajedno klanja teravija onda je to šlag na tortu... I ne žurim sa pospremanjem sofre, volim kad se sve raziđe sjesti za nju i presabrati utiske.
Jesmo li sami sebi nametnuli tempo, pa smo važne stvari grunuli u budžak? Izvadimo ih samo kao slike za fb. Iftari su postali samo obaveza, ne osjećaj zadovoljstva osobnog, a samim tim i Allahovog. Ko nahrani postača i sa pola hurme imaće nagradu, jer Allah je pravedan, ali zadovoljstvo pripremanja iftara to zna samo onaj ko je tome bio svjedok...

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ
Nekako sa Ramazanom uvijek navratim, ako nista da se poselamim.

samo da tebe cmoknem <3
ja vise volim iftariti kuci i pripremati i namisljati sta cu nije lako. ali niko nije ni rekao da bi trebalo biti lako. hvala Bogu uzivam .

[nefsun]

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ

Šta ću, sve se poženilo i poudalo, mora neko i prag čuvati…

Sta ces kad si ti to sve na vakat odradila, a mi se kucimo po stare dane

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ
Nekako sa Ramazanom uvijek navratim, ako nista da se poselamim.

samo da tebe cmoknem <3
ja vise volim iftariti kuci i pripremati i namisljati sta cu nije lako. ali niko nije ni rekao da bi trebalo biti lako. hvala Bogu uzivam .

Najvaznije da dusi rahatluk je, pa gdje god insan bio

[zendjebil]

Znala sam da cu makar nekoga zateci, ko jos uvijek hizmeti po VDZ
Nekako sa Ramazanom uvijek navratim, ako nista da se poselamim.

samo da tebe cmoknem <3
ja vise volim iftariti kuci i pripremati i namisljati sta cu nije lako. ali niko nije ni rekao da bi trebalo biti lako. hvala Bogu uzivam .

Udala se moja sestra u Travnik, u onu mahalu pod tvrdjavom. Jednog ramazanskog dana poluglasno razmišljala šta bi za iftar… Svekrva joj odgovorila: “Sarajke ne razmisljaju, one naruče”

[hadzinicasa]

samo da tebe cmoknem <3
ja vise volim iftariti kuci i pripremati i namisljati sta cu nije lako. ali niko nije ni rekao da bi trebalo biti lako. hvala Bogu uzivam .

Udala se moja sestra u Travnik, u onu mahalu pod tvrdjavom. Jednog ramazanskog dana poluglasno razmišljala šta bi za iftar… Svekrva joj odgovorila: “Sarajke ne razmisljaju, one naruče”

ouf. nikad nije bilo.

[aCme]

Naruče ćevape od Harija

[immuno]

Selam postacima
Po kafanama I narucivati za iftar neeee brate imal ista ljepse nego u svojoj kuci obaviti sa svojom porodicom. Neznam sta mi je draze il kuhati, servirati I kad svi sjedemo da se iftarimo
Sa hajrom I hairli I danasnji dan

[leki hz]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

Neki dan je baš bilo takvo pitanje Peziću, odgovor je da se nastavi postiti, ali da se mora napostiti taj dan poslije Ramazana jer se jelo u periodu kad se ne smije više jesti.

[skafiskafsnjak]

Prespavao, mislio da je sehur do 35 jer se vaktija nije refresh,, a ono bilo do 33, ja jeo u 34. Kažu mi da nastavim post, nisam pametan

Neki dan je baš bilo takvo pitanje Peziću, odgovor je da se nastavi postiti, ali da se mora napostiti taj dan poslije Ramazana jer se jelo u periodu kad se ne smije više jesti.

Ma dajte ba .... ako nije namjerno, naravno da se post priznaje. Cuj nastaviti postiti i jos napostiti ...

[caseytron]

Moram priznati da mi nedostaju veliki kućni iftari. U zadnje vrijeme, da bi sebi olakšali, naše drage i ostale pozivamo u restorane. Nije da ti iftari nisu dobri i da se ugostitelji ne trude da topa bude perfektna, somuni s Alifakovca... nije pitanje hrane, pitanje je osjećaja. Iftar jeste zadovoljstvo, ali priprema je poseban čar. Čim jutro osvane prvo shvatiš da je u kući neki poseban hal, u zraku već drhti ljubav i milost Božija i samim tim počelo je s hajrom i berićetom. Prvo što smisliš je šta ćeš kuhati. Prebrojiš pozvane, pokušaš se sjetiti šta ko voli i napraviš plan. Zna se šta može hladno, šta mora biti toplo, šta se treba ranije napraviti, šta pred sam iftar. Kuća se očisti, sofra postavi i na nju tanjuri i escajg, čaše i bokal s vodom da se omrsi i mali tanjurići za košpice od hurmi, oni nekako vazda zafale...
Razdraganost se osjeti dok razgovaraš sa ukućanima, dok se obraćaš mačku koji mirno spava na sećiji, pa i ako poštar pozvoni na vrata s veseljem otvoriš, mada te poremetio u poslu. Uz kuhanje obavezno idu ilahije. Dok reckaš i sjeckaš mašeš glavom i pjevušiš, „...ah Sultanov sultane ovog svjeta merdžane, neću ono po čemu jednog dana prah pane...“ Kad počneš kuhati i mirisi cijelu kuću obaviju, energija kulminira, srce je u stanju posebnog hala onda počneš doviti; Gosopodaru moj, Ti koji sve stvori iz Ljubavi, onima koji budu jeli ovaj Tvoj nimet podari da im bude lijek od svake bolesti, da im u tom bude bereket, da sretni i zadovoljni vrate svojim kućama. Spusti mir i milost na njihove porodice, zaštiti ih od smutnje dedžalske i vesvese šejtanske, od zla neprijatelja...i tako pomalo doviš, pomlao zikriš...u svakom slučaju veseliš se.
Mala doza nervoze počne kad gosti počnu pristizati. Počneš se brinuti hoće li im se svidjeti, hoće li biti dovoljno hrane...
Kad top pukne i kada ezan zauči, dlanovi se podignu licu i dova prouči. Neko duže, neko kraće. Zavisi od toga koliko je ko gladan ili koliko kome treba šta od Milostivog.
Kašike počnu zveckati i uz to muhabet, osmjesi na sve strane, veselje, jer smo još jedan dan proveli u Allahovom zadovoljstvu i sreća zbog sastanka i zajedničkog iftara. Neki se ne vide po cijelu godinu, pa su im iftari posebna prilika za to.
Najvolim one koji ne žure poslije iftara. Volim kad se kahva popije i kolači pojedu u miru i razgovoru. Još ako se zajedno klanja teravija onda je to šlag na tortu... I ne žurim sa pospremanjem sofre, volim kad se sve raziđe sjesti za nju i presabrati utiske.
Jesmo li sami sebi nametnuli tempo, pa smo važne stvari grunuli u budžak? Izvadimo ih samo kao slike za fb. Iftari su postali samo obaveza, ne osjećaj zadovoljstva osobnog, a samim tim i Allahovog. Ko nahrani postača i sa pola hurme imaće nagradu, jer Allah je pravedan, ali zadovoljstvo pripremanja iftara to zna samo onaj ko je tome bio svjedok...

Sad ce za koju godinu biti u zimskom periodu, pa ce se vjerujem, dosta vise iftara biti po kucama.