BolanBolan wrote:Nass wrote:
U zadnjem broju Starta, Samir Sestan je napisao izvrsnu kolumnu, u kojoj govori o SB, i o FTV, i o SDP-u. Sve ono sto je napisao, svaku rijec, svako slovo, zarez i tacku, ja takodjer potpisujem. Sve to i ja identicno tako mislim. A vjerovatno i vecina nas koji ovdje zastupamo platformu, Zato uzmi i procitaj to (ako neka moze taj tekst da postavi ovdje, bilo bi najbolje).
Na margini postizbornih obračuna
KONTRA CILOG SVITA
Piše: Samir Šestan
Nedavno nas je Andrej Nikolaidis (koga, bezobrazni kakvi jesmo, kao i svakog ko u svijetu “uspije”, volimo povremeno svojatati, sve dok ne kaže nešto što nam ne odgovara - ali, to je tema za neki drugi tekst), u jednom svom eseju podsjetio na zanimljivu, bezvremenu, polemiku Benjamina Constanta sa Kantom, u kojoj je Constant zaključio da “moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim”, dodavši da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se, od ubica koji ga jure, sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže “da”, jer bi laž značila “zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti”. Kantov odgovor bio je “Da, čak i u tom slučaju čovjek bi trebao reći istinu”, uz objašnjenje kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema “subjektova patologija” - njegovi interesi, naklonosti i dobit.
ŠTA KOGA BRIGA ŠTA JA DRŽIM NA TAVANU
Mada se Andrej (čiji esej, da se razumijemo, ima sasvim drugačiju intenciju od ovog teksta, do te mjere da je pozivanje na njega svojevrsna zloupotreba - mea culpa) potrudio staviti do znanja da je Kantov minimum etičkog djelovanja praktično neostvariv, “jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina; za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje”, medijsko-intelektualna scena u BiH, ovih je dana puna “kantovski principijelnih” tipova, strastvenih “poštovaoca” novinarskih kanona i “prava” “konstitutivnih” naroda, koji ni ne čekaju da im se zakuca na vrata, nego javno prokazuju “neprijatelje” sistema. Dejtonskog. Ludačkog. Onog koga je Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom.
Lično, mada strasno volim filozofske intelektualne masturbacije, nemam nikakvu dilemu - da mi Gestapo zakuca na vrata, ne da im ne bih rekao da na tavanu držim skrivene Židove, Cigane, pedere, komuniste, atentatora na Führera i Kanta lično (velik tavan, šta ćete), nego bih pucao u njih. Vjerovatno zato što za razliku od onih koji, ovih dana, u kontekstu političkog divljanja i prijetnji ovdašnjih nacionalističkih oligarha, sinhronizovano s njihovim propagandnim mašinama, SDP i Federalnu televiziju proglašavaju odgovornom za svo zlo svijeta, uključujući i destabilizaciju društvenih prilika u zemlji (koje su inače već 20 godina stabilne kano klisurine), ne volim istinu?
Ili će, ipak, biti da je stvar u tome da istina nije baš tako jednoznačna i “parcijalno upotrebljiva”. I da navođenje jednog istinitog podatka, uz istovremeno zataškavanje drugih, koji bi taj podatak stavili u sasvim drugačiji kontekst, ne samo da nije istina, nego vrlo lako može završiti kao laž ili čak zločin. I prema istini i prema ljudima.
Pravi istiniti odgovor, na hipotetičko “Gestapovo pitanje”, inače (ako bi vam bilo do ćaskanja na vratima, uz poštovanje Kantovih ideala), nije “Eno ih na tavanu”, nego: Vi ste ubice i izrodi ljudskog roda, mater vam nacističku!”
KO JE TU LUD A KO ZBUNJEN?
Posmatrajući finale apsurdnog stranačkog postizbornog natezanja, u kome su zaglibili ne samo stranački predstavnici i samoproglašeni nacionalni lideri, nego i gotovo svi akteri društvene scene, a jedino su nevladine organizacije, zasad (!), uspjele da ne zagaze u to živo blato, čovjeku koji pokušava logički sagledati situaciju postavlja se milion pitanja. Recimo...
Šta je razlog da se FTV, u posljednje vrijeme, u javnom prostoru, agresivno izjednačava sa RTRSom i Glasom Srpske (na stranu evidentno profesionalno ruiniranje FTV-a, na tragu onoga što se, zadnjih par godina, desilo Danima, ali moraš biti baš radikalno bezobrazan pa kuću koja je imala i blistavih i “manje blistavih” trenutaka, izjednačavati s kućom koja je oduvijek sinonim mraka, kojoj, da nije ničeg drugog, na čelu stoji deklarisani četnik i Karadžićev ministar vjere - hajde da se ovdje zaustavimo), a SDP proglašava glavnim krivcem ne samo postizborne trakavice kroz koju prolazimo, nego i kompletne društvene drame (maltene ne mogu “narodi” da se međusobno dogovore zbog njih i navalile “komunjare” da razore državu, ali se hrvatski i srpski nacionalisti tome žestoko protive)?
Šta može navesti nekada jedan od najznačajnijih nezavisnih medija, ne samo u lokalnim okvirima, da u postizbornom periodu postane jedan od najsnažnijih medijskih promotora ne nacionalizma, nego nacionalističkog koncepta vladanja zemljom (što je još gore)? I da iz broja u broj masakrira stranku koja predstavlja jedinu (kakvu-takvu) alternativu dosadašnjem stanju i da dosljedno radi na onemogućavanju promjene stanja, za koje je do juče i sama tvrdila da je neprihvatljivo, odnosno na onemogućavanju ne ulaska te stranke u vlast, nego njenog ulaska u vlast na način koji bi doveo u pitanje sam sistem, odnosno dosadašnji mafijaško-nacionalistički “jaranski” način vladavine? (što je, zapravo, i jedino bitno, za građanina koga ne zanimaju likovi i imena, kafanski obračuni i podjele fotelja nego konačna promjena života). I, pritom, one koji napadaju ono što taj medij propagira, a koji brane ono što on napada, naziva se stranačkim medijem (u čemu “nije da nema istine”), a hvali se svojom nezavisnošću (Ali od čega? Od SDP-a? Neko je polupao lončiće. Ili misli da je službovanje nacionalnim strankama i nacionalizmu nezavisnost, zato što se radi o “tuđem” nacionalizmu???).
Šta može ozbiljnog i odgovornog novinara (ili je ovo oksimoron?) navesti da, u ime profesionalne distance, baš onako kantovski, izignoriše vlastitu ljudskost i nemoralnost uspostavljanja ekvidistance prema zločincu i žrtvi? I šta to, uključujući i postulate profesionalnog novinarstva može opravdati izjednačavanje “strana u sukobu”, koje je, kao takvo, plod političke definicije (i manipulacije), a ne činjeničnog stanja.
SAMOUBISTVO ŠKORPIONA
Znamo sve o egocentrizmu, aroganciji, bahatosti, autokratskim manirima, neprimjerenim javnim
istupima, cinizmu, pa i optužbama za reket, Zlatka Lagumdžije. Znamo sve i o katastrofalnim greškama i hroničnom odsustvu ozbiljnog, strateški i taktički zaokruženog djelovanja SDP-a, njegovom krajnje upitnom ideološkom identitetu, indolentnosti i sklonosti ad hoc rješenjima. Znamo dakle da nisu ni blizu savršenog. I tragična je činjenica što nam je SDP jedina alternativa nacionalističkom kleptokratskom bezumlju i uništavanju zemlje. Ali jeste! Naprosto je tako.
Pritom, nije sporno da su i ta alternativa i njeni dometi krajnje upitni. Ali je stvar elementarne logike da kad vidiš da nešto ne funkcioniše, to probaš promijeniti (makar taj pokušaj izgledao kao potez očajnika). Vidjeli smo šta su posljedice dosadašnjeg koncepta vladanja zemljom. Nećemo ni probati nešto drugo? Zato što “vjerovatno neće biti ništa bolje”. Ili zato što nas se ucjenjuje destrukcijom zemlje (kao, oni koji prijete destrukcijom neće raditi na destrukciji ako im daš vlast - jel’ neko stvarno toliko naivan?) Pa koji je smisao izbora, onda? Čemu sve? I što odmah ne izvršimo kolektivno samoubistvo, jer “vjerovatno neće biti bolje”? Ili je poenta u patološkom mazohizmu?
Ne razumijem otkud ta doza ludila, ta suicidalnost škorpiona na leđima žabe, koja ga tjera da ubija svog jedinog mogućeg spasioca, zadajući mu smrtonosni ubod na pola rijeke (umjesto da bar sačeka da dođe do obale)??? Ali me, u principu, nije briga za njega, nego što on nije jedini na žabinim leđima.
S druge strane, u omiljenoj ovdašnjoj zabavi strasnog pljuvanja i cipelarenja boljeg od sebe, u trenutku kad on posrne i padne, ekstatičnog slavlja momenta u kome postajemo “isti”, izvještavaju nas o “Tihom medijskom ratu entitetskih televizija”, prokazani medijski ljigavci i rektalni alpinisti drže lekcije o nezavisnom, profesionalnom novinarstvu, lamentira se nad agresivnim govorom mržnje u javnom prostoru, spominju se rane devedesete…
Pri čemu sve, zaista podsjeća na te rane devedesete, na sam početak rata, ali ne u kontekstu u koji čudna koalicija novinarskih egocentrika, intelektualnih prostitutki i otužnih mediokriteta želi ugurati postizbornu dramu ove zemlje, nego u kontekstu intelektualnog sljepila i tadašnjeg idiotskog običaja da se ne imenuju stvarni krivci, nego daju uopštene konstrukcije o odgovornosti, u nadi da će se sve “nekako” ipak srediti i “sve će biti dobro”.
Sve, tako podsjeća na unproforske priče o “stranama u sukobu” i one ublehe “Ne znamo ko puca” i “To nije naš rat”.
OK. Ako vi ne znate, ima ko zna.
NADA UMIRE POSLJEDNJA
Tek bi rasplet postizbornih igara oko konstituisanja vlasti mogao da da odgovor o stvarnim pozicijama i motivima aktera domaće javne scene. Uđe li SDP u koaliciju sa SDA, HDZ-ovima i SNSD-om, medijska i intelektualna scena bi se, u kontekstu odnosa prema “izbornom pobjedniku” mogla pretumbati naglavačke, njegovi dojučerašnji kritičari mogli bi da se pretvore u njegove apologete, a oni koje ovih dana prepoznaju kao njihove medije, u najžešće im kritičare.
Samo će vrijeme pokazati da li je FTV (odnosno, magazin 60 minuta, jer je ostatak te televizije samo njegov neuvjerljivi dodatak - što je druga vrsta problema koju ovdje nećemo analizirati) zaista stranačka televizija (u onom smislu u kome je to RTRS) ili je SDP samo prepoznat, od gerile koja je okupirala taj medij, kao odgovor na njihovo dugogodišnje zazivanje političke snage koja će pomesti sa scene kleronacionalističku mafiju, koja devastira zemlju i njene građane drži kao taoce svojih igara bez granica (a FTV u tom zazivanju, da podsjetim zaboravne, nije bio usamljen; on je samo trenutno neobičan u odsustvu potrebe da kamuflira svoju naklonost, odnosno zbog neshvatanja da je, zarad društvenih konvencija, ipak, nužno da zadrži bar formu neutralnosti).
Stranački karakter, ako se pokaže kao istina, neminovno će voditi u režimski, a, pošto će ključne poluge tog režima, uz SDP, biti upravo oni koje FTV, u kontinuitetu, “otresa”, i do drastične promjene uređivačke politike (odnosno, kolektivnog samoubistva gerilaca). Ispostavi li se, međutim, da FTV nije bio SDP-ov medij, nego je SDP, u neku ruku, bio FTV-ova stranka (prepoznati politički stroj za ostvarenje određenog ideološkog cilja), u slučaju SDP-ovog pristajanja na ono što čitavo vrijeme tvrdi da neće prihvatiti (da samo zamjeni Stranku za BiH u dojučerašnjoj koaliciji i podjeli fotelje s ostalim poglavicima), za očekivati je da upravo 60-minutaška gerila, reaguje najžešće i pretvori se u SDP-ovog najbrutalnijeg kritičara.
U tom razvoju događaja, od koga neće biti naročite društvene koristi, ali ga lično priželjkujem, gerila bi se mogla vratiti na neke ranije pozicije. I, kritikom SDP-ovog moralnog posrnuća i izdaje birača, povratiti nešto od izgubljenog ugleda. Istovremeno, mogla bi postati i jednom od prvih žrtava nove vlasti, odnosno samog SDP-a, čiji lider nikad nije pokazivao sposobnost da otrpi kritiku i sa kritičarima se, kad god je to bilo u njegovoj moći, dosljedno obračunavao.
Problem po medijsku scenu, za koga će se ovaj trenutni ispostaviti tek kao lagani uvod, desiće se, međutim, ako ne dođe do koalicije SDP-a sa HDZ-ovima ili SDP uopšte ne uđe u vlast na državnom nivou. U tom slučaju, “medijskim ratnicima” biće se teško povući i obračuni bi tek tada mogli eskalirati, do zaista zabrinjavajućeg nivoa.
Živi bili, pa vidjeli.
:smajlikojiseklanjapravomnovinaru:
