piupiu wrote:
Ma, to ni sebe ne voli, a kamo li taze, kijametli i saftali žeMsko.

A, posebno ovo kijametli (sad će medo da ispriča koju o kakvoj Kijameti

).... a onda ....
Odoše u diskać da slušaju nake lohngplej ploče ... 
E, jest vala, baš tako...
Nego, imam neki čudan predosjećaj da je u međedskom svijetu (tom stalnom proprištu muško-žemskih sukoba, ljubavnih vjetrova i oluja)
ovo ''kijametli žemsko'' čist pleonazam.

Njemu je svako žemsko na ovom dunjaluku...a možda čak i šire...kijametli.
Al šuti, nemoj mu reć da sam ti ja to rekla.
on topic...
Velika pepeljara. Sve cigarete
ispušene.
Senke pucketaju.
Neko nevidljiv krši prste.
Ssba je puna pustinje. Kad noć posta rumena, ugasih lampu u prozoru.
Pred zoru odoh u njenu bivšu postelju, da je sanjam..
I ona se javi. U telu beše vesela, a u licu tužna.
U rasvit zore videh dve slepljene sveće gde se cepaju jedna od druge, a kanda i gase.
I čuh njen glas, beše u vidu osmeha.
Otkinu se i pade kao srebro;
Neko je negde odlazio, a ja sam plakao.
Rastanak nije više bio sa njom, ali ma s kime se rastajao, to je bivao rastanak sa njom.
I sve tako, dok se ne razdani.
CAR
Sunce, ah, u sve pore se uvlači.
Pune mi oči i puna utroba sunca.
Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu.
Kad ga nepolju nema, ono je u meni.
Oh, umoran sam.
A tu negde blizu, i daleko tamo, rat.
I veličaju se junačka razbojništva.
Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne –
I ja bih bio car.
Risto Ratković