VREMEPLOV: Alfa Romeo Giulia limuzina za buntovnike
Svijet je te 1962., kažu, još bio mlad, poletan i buntovan. Alžir, Uganda i Jamajka postali su nezavisne države, Britanija i Francuska dogovorile su razvoj Concordea, u Americi su prvi put u ženske grudi implantirani silikonski umeci, Andy Warhol izložio je svoje famozne slike novčanica, boca Coca-Cole i konzervi juhe, Bob Dylan objavio svoj prvi album, a Beatlesi prvu singlicu, osnovani su Rolling Stonesi... A u Italiji je tog ljeta, nakon odlično obavljenog posla sa Giuliettom, prvom masovnom Alfom, predstavljen i posve novi, prekrasni model Giulia TI (Turismo Internazionale). I to, nimalo slučajno, na trkaćoj stazi u Monzi.
Njezin krajnji doseg od gotovo 170 km/h danas možda i ne djeluje spektakularno, ali za limuzinu s početka šezdesetih to je bilo uistinu respektabilno postignuće. A Giulia je doista bila dijete vjetra. Prava kći Giuliette, pa i više od toga. Odnosno, bila je spoj Giuliettinog sportskog karaktera i pomalo konzervativne, klasično oblikovane obiteljske limuzine srednje klase. Bella figura, od milja je talijanski tisak sladunjavo tepao autu koji se unatoč kutijastoj karoseriji hvalio za svoje doba gotovo nestvarnim koeficijentom otpora zraka - svega 0,34. Tek pet godina kasnije NSU RO 80 dosegao je 0,366! Alfa Romeo pretekao je u startu i Novu klasu (BMW). Karizmu i karakter Giuliji nije dala samo uspješna karoserija, već i tehnička avangardnost sa sportskom notom, čime je taj auto visoko podigao ljestvicu svoj svojoj tad malobrojnoj, ali i budućoj konkurenciji.
Bella Donna iz Milana imala je četiri disk-kočnice, sigurnosni pojas u tri točke na prednjim sjedalima, mjenjač s pet brzina i brojač okretaja - sve u serijskoj opremi, što je tad imala tek pokoja luksuzna limuzina. Konstrukcija karoserije prvi je put na Alfi napravljena sa zonama deformacije, čime je povećana pasivna sigurnost, no ono najvrednije nalazilo se ispod poklopca motora. Tehnika proizašla iz uspjeha na trkaćim stazama ogledala se u bloku motora i glavi cilindara izrađenima od aluminija. Tu su se našli i dvostruki rasplinjač te dva bregasta vratila u glavi motora pokretana dvostrukim lancem, koja su upravljala razigranim ventilima četverocilindarskog motora obujma 1570 ccm i snage 92 KS. Nije stoga nimalo čudno da su se vozači Giulije tad na cesti bez imalo srama usuđivali prkositi čak i Porscheu 356!
Alfa Romeo je, uz to, u razvoju Giulije imao i viziju dijeljenja platformi među markama ili modelima unutar istog koncerna. Tehnička osnova bila je, naime, toliko varijabilna da je na istoj platformi nastalo čak osam različitih modela. Studio Bertone potrudio se odmah napraviti dinamični coupe Giulia Sprint GT, koji je s različitim motorima ostao u ponudi sve do 1976., a na istoj bazi nastao je i spider - Giulia GTC. Pininfarina je, ipak, i tu ostao nenadmašan po pitanju cabrioleta, 1966. na bazi Giulije stvorivši novi Spider. Kad ga je mladi Dustin Hoffman provozao u filmu Diplomac, čak se i u dalekoj Americi tražila Alfa više...
Prodaja je, međutim, najbolje išla u Italiji, gdje je već nakon godinu dana na tržištu Giulia TI Super ponudila 112 KS. Nije stoga trebalo dugo da se milanska ljepotica pojavi i na trkaćoj stazi. Carlo Chiti je netom osnovanu tvrtku Auto Delta uspio etablirati na tržištu upravo zahvaljujući dolasku Giulije. Giulia GTA, prepoznatljiva po zelenoj četverolisnoj djetelini, bila je produkt Auto Delte s aluminijskom karoserijom, namijenjena natjecanjima u turističkoj klasi. Alfini motori s dvije svjećice po cilindru Twin Spark zapravo podrijetlo vuku upravo od tog primjerka s početnih 115 KS. Još brutalnija bila je izvedba Giulia TZ (Tubolare Zagato), podjednako uporabljiva i na cesti i na trkaćoj stazi, kojoj je Auto Delta dala srce sa 160 KS, a u prikladnu karoseriju upakirali Ercole Spada i Zagato. Zagato je još potpisao i GT Junior Zagato, proizveden u svega 1510 primjeraka, koji je bio 25 posto skuplji od tehnički identične i oku ugodnije Bertoneove coupe izvedbe.
Prvim redizajnom Giulia je 1968. narasla i u ozbiljniju limuzinu 1750 Berlina, a 1971. i u 2000 Berlina. Nakon sedamdesetih kreće racionalizacija motora i opreme, da bi 1974. linija Giulije bila posljednji put modernizirana uz dodatak pridjeva Nuova. Godine 1976., pred sam kraj proizvodnje, čistunce je zgrozilo uvođenje dizelskog agregata. Bez turbopunjača, 1,8-litreni motor tvrtke Perkins davao je svega 50 KS, uz potrošnju od oko 6 litara i maksimum od tek 138 km/h. Bila je to sušta suprotnost početku priče o srčanosti Giulije i njezinim iskonskim vrijednostima, pa ne čudi ni da je prodan u tek 6500 primjeraka.
Slike s talijanskih cesta šezdesetih i sedamdesetih godina svjedok su da su originalna limuzina sa sportskim genima i njezine izvedenice bili pun pogodak. A nisu samo talijanski pater familijasi i mladi buntovnici prepoznali dinamični potencijal Giulije. Bila je ona svojom brzinom, okretnošću i prostranošću po mjeri čak i talijanskoj policiji. U kultnom filmu Dobar posao u Italiji, doduše, bježe joj Mini Cooperi, no tu je ipak riječ o filmu, a ne o stvarnom životu, odnosno stvarnom stanju na cesti.
Uspješna prodaja sportske limuzine za malog čovjeka ubrzala je i izgradnju nove tvornice većeg kapaciteta u Areseu, gdje će biti smještena i uprava Alfa Romea, sve do prodaje tvrtke Fiatu godine 1986. A punih 16 godina proizvodnje Giulije i čak 820.000 proizvedenih primjeraka te isto toliko zadovoljnih vlasnika respektabilne su brojke dužne svakog poštovanja. Štoviše, pravo će za Giuliju mnogi Alfisti danas reći da je bila posljednja prava čistokrvna Alfa. Pred suvremenom nasljednicom su stoga velika očekivanja, a respekt prema imenu najočitiji je u njezinom sportskom srcu i vraćanju pogona na stražnje kotače, kao i u tomu da ju je na svjetskoj premijeri otkrio osobno veliki šef koncerna Sergio Marchionne.
Taj naziv je fiat prvi koristio kod fiat crome,prija vw i jaudija. 