stvarno mi je dosadio, totalno ofucani kriminalac, lopov, bagra, papcina de luxe, djubre do kraja...
Dodikistan, od Banje Luke do Pala
150 godina samoće
Urednik Dana je prošlog petka učestvovao u zanimljivoj emisiji banjolučke Alternativne televizije posvećene kriminalu i korupciji, a u subotu je bio posjetilac promocije beogradskog Peščanika na Filozofskom fakultetu na Palama
iz redakcije Dana i umalo da naletim na visokog predstavnika Miroslava Lajčaka: u pratnji nekolicine tjelohranitelja hita prema našem prvom komšiji, američkom ambasadoru Charlesu Englishu, koji živi u kući pored naše redakcije. Na nekoliko metara iza njega nailazim na francusku ambasadoricu Maryse Berniau: i ona ide na istu adresu, ljubazno se pozdravljamo, pokazujem joj prozore naše redakcije. Odmah nakon što smo se rastali, pored mene prolazi automobil u kome prepoznajem njemačkog ambasadora Joachima Schmidta - znam da ni on ne ide u Dane. Jasno mi je da je povod hitnog sastanka, o kome nije obaviještena javnost, jučerašnja izjava Milorada Dodika, po kojoj njima u Republici Srpskoj, valjda Srbima, ne mogu suditi "sudije muslimani, Bošnjaci". Razmišljam koliko Lajčak, spomenuti ambasadori i njihove kolege u Sarajevu kompromitiraju i općecivilizacijske standarde i države koje predstavljaju u Bosni i Hercegovini: i poslije jedne, tako jasne, fašističke izjave, nastavit će najnormalnije da komuniciraju s premijerom Republike Srpske. Pada mi na pamet reakcija Evropske unije nakon što je svojevremeno objavljeno da stranka austrijskih desničara Jörga Haidera treba, nakon sjajnog izbornog rezultata, da uđe u državnu vladu. Evropska unija je hitro i odlučno saopćila da prekida svaki kontakt s vladom Austrije, dok u njoj budu ministri iz Haiderove stranke. Haider često nije birao riječi u svojim javnim istupima, ali tako fašističku izjavu, poput citirane Dodikove, nije mu moguće naći. No, zvaničnom Bruxellesu nisu trebala Lajčakova "Bonska ovlaštenja" da zbog Haiderovih rasističkih izjava ekskomunicira kompletnu, legalno i legitimno izabranu, vladu Austrije. I Englishu, i Lajčaku, i Berniau, i Schmidta, i svim njihovim diplomatskim kolegama u Sarajevu puna su usta demokratije, borbe protiv rasizma i evropskih standarda. No, nikome od njih ne pada na pamet da minimum njihove i osobne i diplomatske vjerodostojnosti nalaže trajni prekid svake komunikacije s fašistom iz Laktaša. Razmišljam: kada bijedniku Sulejmanu Tihiću, "lideru bošnjačkog naroda", nije palo na pamet da reagira nakon takve uvrede od strane njegovog partnera iz Pruda, zašto bi o dostojanstvu Bošnjaka, muslimana, u Bosni i Hercegovini brinuli stranci? (Doduše, Bijednik je napredovao: kada se Dodik, onomad, u Prudu vulgarno obratio, nakon njenog predstavljanja, kolegici Arijani Saračević - "Jebe mi se!" - on se, stojeći pored njega - smijao.) Znam odgovor, ali se pitam ko bi se od zapadnih ambasadora u Sarajevu ikada više susreo s Dodikom da je pred TV kamerama izjavio da Jevreji ne mogu biti sudije u Državnom sudu Bosne i Hercegovine. No, Dodik nije budala: dobro zna koji narod smije bez ikakvih posljedica rasistički vrijeđati, a odlično je procijenio i profile "Njihovih Ekselencija" u Sarajevu.
U Banju Luku, gdje navečer trebam gostovati u TV emisiji, putujem s kolumnisticom Dana Svetlanom Cenić, koja je u Sarajevu učestvovala na jednoj međunarodnoj konferenciji. Divim se energiji, nepotkupljivosti i hrabrosti s kojim ona u svakoj prilici jasno govori o kriminalu Milorada Dodika i tiraniji koju je zaveo u Republici Srpskoj. Pomalo mi je neugodno što sam je zvao nekoliko dana ranije da je pitam za procjenu da li je pametno - radi moje fizičke sigurnosti - da nakon emisije ostanem da prespavam u Banjoj Luci. Odlučno je odagnala moje nedoumice ("Nisu oni glupi da dozvole da ti se nešto desi!") i preporučila da spavam u hotelu Vidović, u centru grada, koji ima i podzemnu garažu. U razgovoru sa Svetlanom put do Banje Luke mi je prošao veoma brzo.
Iz Alternativne televizije, dvadesetak minuta prije početka emisije, koja se emitira uživo, po mene u hotel stiže automobil. Ulazim u veliku, veoma lijepu zgradu, gdje me čeka voditelj vrlo gledane emisije Amplituda Vedran Škoro. Prvi i jedini put smo se sreli prije petnaest godina na Sarajevskom aerodromu, da pratimo pregovore delegacije Armije BiH i Vojske Republike Srpske. On je s ekipom došao s Pala, gdje je radio na Đoginoj televiziji, a kolegu Mladena Sančanina i mene je dovezao UNPROFOR. Smjestili su nas u jednu malu sobu da čekamo ishod višesatnih pregovora. Prva dva sata nismo komunicirali, mjerkali smo se, bez nišana. A onda smo počeli da razgovaramo o muzici, sjećam se da mi je rekao da voli Pink Floyd. Nakon toga smo počeli razgovarati i o novinarstvu, a on je rekao kako cijeni Iliju Guzinu. Prekinuo sam ga: "Stani malo! Ne može nikako biti da slušaš Pink Floyd, a cijeniš Iliju Guzinu!" Ne znam sjeća li se Škoro našeg ratnog razgovora, ali me je ljubazno dočekao i upoznao s već ostalim pristiglim učesnicima emisije. Pozdravljam se sa Želimirom Barićem, predsjednikom Vrhovnog suda Republike Srpske, i Urošom Penom, direktorom Policije Republike Srpske. Neposredno prije polaska u studio stiže i Milanko Mihaljica, lider radikala i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Emisija iz odlično opremljenog studija Alternativne televizije počinje, Škoro predstavlja goste, a ja ga ispravljam - ne prezivam se Pećanac. Izvinjava se i daje riječ prvom sudiji Republike Srpske Bariću i prvom policajcu Peni. U svojim uvodnim izlaganjima oni temu kriminala i korupcije u Bosni i Hercegovini svode na problem podmićivanja šalterskih službenika u državnim ustanovama i saobraćajnih policajaca na cestama, okrivljujući, pritom, i građane za korupciju. Kolega Škoro mi daje riječ i ja izražavam bojazan da ćemo promašiti temu svedemo li raspravu na spomenute pojave. Predlažem malkice drugačiju raspravu i nudim nekoliko tema za razgovor: da su, kada su kriminal i korupcija u pitanju, Republika Srpska i Federacija BiH jednojajčani blizanci; da su premijeri Milorad Dodik i Nedžad Branković, kada je riječ o kriminalu, što bi u Crnoj Gori rekli, "braća od tetke"; da se Republika Srpska razlikuje od većeg entiteta po tome što se zna da postoji samo jedan gazda kada je kriminal u pitanju, a u Federaciji su, zbog ustavne i etničke strukture, ključne poluge kriminala u rukama nekoliko najvažnijih lidera nacionalističkih stranaka... Prvi reagira sudija Barić, govori da poštuje i mene i sve medije, ali da sudovi ne mogu postupati po optužujućim novinskim tekstovima, da su sudije nezavisne... Prekidam ga pitanjem o kojim sudovima i sudijama govori, je li o onim za koje je dan ranije premijer Dodik rekao da u njima ne mogu suditi muslimani, Bošnjaci, te da me zanima njegov stav o Dodikovoj izjavi. Škoro upada informacijom da se Dodik tokom dana izvinio zbog izjave (nakon što ga je primorao ruski ambasador Šuvalov, a i to "izvinjenjem" u kome je praktično ponovio uvredu). Barić govori da on nije političar, da su svi sudovi u Bosni i Hercegovini po svom sastavu multietnički te da ne želi komentirati izjave političara. Odgovaram mu da je sramota što ima samo to reći o uvredi svojih kolega, podsjećam da su u fašističkoj Njemačkoj postojale table na ulazima u javne ustanove na kojima je pisalo da je zabranjen ulaz psima i Jevrejima te da je onda sljedeća stvar koja se može očekivati objavljivanje protokola s listom zanimanja za koja su Republici Srpskoj podobni muslimani, Bošnjaci. A koliko je pravosuđe kod nas nezavisno, ilustriram primjerom iz Sarajeva: u ladicama tužitelja Branka Šljivara godinama stoje krivične prijave Finansijske policije o teškom kriminalu Edhema Bičakčića na preko 650 stranica, iz vremena kad je bio federalni premijer, i koje će uskoro biti bespredmetne jer će za nekoliko mjeseci nastupiti apsolutna vremenska zastara od 10 godina od vremena kad su krivična djela počinjena. Radikal Mihaljica se slaže sa mnom, a direktor policije Pena navodi da sve baš i nije tako crno: da je samo u policiji povedeno preko 650 postupaka protiv policajaca za koje postoje indicije i dokazi da su zloupotrijebili dužnost te o rezultatima rada Specijalnog tužilaštva, koje je formirao Dodik. Pitam ga, kad će se istražni organi baviti načinom na koji je Dodik stekao vilu na Dedinju u Beogradu vrijednu nekoliko miliona eura i jednako vrijednu hacijendu kod Laktaša? Ostajem bez odgovora, a dosljednost političara u borbi protiv kriminala ilustriram kopijom teksta objavljenom u Nezavisnim novinama 2001. godine: tada je Dodik bio u opoziciji, izricao je najteže optužbe za kriminal protiv Mladena Ivanića, a naslov teksta je izvučen iz njegove, Dodikove, izjave: Oko Ivanića su mafijaši. Obraćam se Peni i kažem da vjerujem u njegove časne, profesionalne namjere, ali da policija, dok je Dodik na vlasti, nikada neće otkriti izvršioce i nalogodavce zločinačkog ubistva Milana Vukelića, koji je poginuo od eksploziva podmetnutog u njegov automobil, koji je bio parkiran nekoliko desetina metara od policijske stanice u centru Banje Luke, a nakon što je javno govorio o kriminalu gradske urbanističke mafije, teškom desetine miliona maraka. Isprovocirao sam Penu: kaže da će otkriti nešto što je javnosti do sada nepoznato - policija zna ko je podmetnuo eksploziv, ali još nema dokaza! Odmah nakon što je to rekao, priznaje da je isprovociran mojom tvrdnjom i da to nije trebao otkriti. I Mihaljica govori o urbanističkoj mafiji u Banjoj Luci, nikad dovršenim istragama o milionskom kriminalu u javnim preduzećima Republike Srpske. Sudija Barić opet ponavlja tezu da ne može pravosuđe suditi na osnovu novinskih tekstova. Odgovaram mu da to ni ne očekujem, ali da bi tekstovi mogli biti indikativni za pokretanje istrage. Ukazujem na sudbinu državnih revizora: prikupili su na stotine stranica dokaza o kriminalu u državnim institucijama, od krupnog do tako banalnog, da je tadašnji član Predsjedništva BiH Borisav Paravac naplaćivao račune za gorivo službenog automobila po kojima ispada da je to jedini automobil na svijetu koji istovremeno koristi i dizel gorivo i benzin. Pitam šta je s izvještajima revizora Republike Srpske Boška Čeke, koji je u moru kriminala vezanog za gradnju zgrade Dodikove vlade otkrio da su pepeljare plaćane po 12 hiljada maraka. U riječ mi upadaju voditelj Škoro i, čini mi se, policajac Pena i ispravljaju: nisu po 12 nego po hiljadu maraka. Koristim priliku što sam po prvi put, a za dugo vremena vjerovatno i posljednji, gost na nekoj televiziji u Republici Srpskoj, pa meljem li meljem: i o tome kako Dodik koristi avion Republike Srpske da ide na utakmice reprezentacije Srbije i košarkaša Partizana, i o tome kako je reis Cerić zaštitnik bošnjačkih kriminalaca, kako kardinal Puljić prima pastirski štap od notornog Dragana Čovića, kako je vladika Grigorije Dodikov povjerenik za Hercegovinu... Mihaljica se uglavnom slaže s mojim stavovima, Bariću i Peni je neugodno, a u dnu ekrana se počinju pojavljivati SMS poruke, podrške gledalaca emisije upućene meni.
Po završetku emisije svi svraćamo na piće u bife Alternativne televizije. Peni zvoni mobitel i on nekome govori da se slaže da nije trebalo da izjavi da policija zna ko je Vukelićev ubica. Objašnjava da sam ga ja isprovocirao i da će me nogom udariti, što i čini, ali blago, prijateljski. Vozač koji me vozi do hotela kaže da je emisija bila odlična, ali da će se Dodik sigurno gadno osvetiti i voditelju i Alternativnoj televiziji što su me pozvali. Prolazimo pored veleljepne zgrade Vlade, čijom izgradnjom su Dodik i njegov poslovni partner Slobodan Stanković ojadili budžet Republike Srpske. Vozač zastaje i pokazuje mi drugi neboder u izgradnji pored zgrade Vlade. Na pitanje znam li kakva se to zgrada gradi, odgovaram da znam, da će to biti zgrada Dodikovog "CNN-a". "E, nije. To svi misle. Ovo na tri sprata, što se gradi ispred te zgrade, je buduća zgrada RTV-a Republike Srpske. A ova velika je nova zgrada koju za sebe gradi Stankovićev Integral, a koju će prodati - Vladi Republike Srpske. Zemljište na ovoj lokaciji je bilo dodijeljeno Radio-televiziji RS, ali ga je direktor Davidović ugovornom akrobatikom prepustio Stankoviću. Samo od ove zgrade Dodik i Stanković će biti dobri nekoliko desetima miliona maraka" - objašnjava mi sagovornik. Pitam ga da li se o tome zna, a on mi odgovara da svi to znaju, ali se o tome ne govori javno, niti postoji ijedan medij u Republici Srpskoj koji to hoće ili smije objaviti. Šutim do hotela i razmišljam o sudbini društva u kojem su perjanice slobodnog novinarstva Željko Kopanja i Nezavisne novine.
U hotelu me čekaju Slobodan Vasković i Dragomir Babić, dvojica luđački hrabrih ljudi, koji svim sugovornicama otvoreno govore o razmjerama kriminala Dodika i njegovih partnera. Ocjenjuju jako važnim što sam učestvovao u emisiji i kažu da javnost u Republici Srpskoj nikada nema priliku na tamošnjim televizijama čuti stavove poput mojih. I oni misle da će se Dodik osvetiti Alternativnoj televiziji zbog mog gostovanja. Pričam im šta sam čuo o novom kriminalnom poduhvatu Dodika i Stankovića - sve mi potvrđuju, a Vasković dodaje da za naredno izdanje magazina 60 minuta Bakira Hadžiomerovića priprema prilog upravo o tom "podvigu". Inače, većina kablovskih operatera u Republici Srpskoj ponedjeljkom navečer, u vrijeme emitiranja 60 minuta, isključuje Federalnu televiziju upravo zbog spomenutog magazina. Banjom Lukom kruži vic da je 60 minuta postala najfrekventnija srpska slava, jer se Srbi okupljaju u kućama onih koji imaju prijem Federalne televizije da bi gledali Hadžiomerovićev magazin, Vaskovićeve priloge i Babićeve komentare. Pričaju mi o prijetnjama koje svakodnevno primaju. Rastajemo se i odlazim u hotelsku sobu vrlo zabrinut za njihovu sigurnost. Nisam bio u Lukašenkovoj Bjelorusiji, ali mi se čini da znam kako izgleda. U Banjoj Luci sam se sigurnije osjećao u proljeće 1996. godine, kada sam došao prvi put poslije rata. Nisam baš neka velika kukavica, ali u sobi počinjem da osjećam strah. Ne mogu da zaspim. Čudim se sam sebi, ali, ipak: ustajem i na unutrašnju stranu od vrata moje hotelske sobe prislanjam dvije noge od stolice. Kao da mi je malo lakše, mada i dalje ne mogu da zaspim, a i ne nalazim odgovor na pitanje šta bi trebalo da učinim ako se stolica prevrne.
Kako sam zaspao tek pred zoru, budim se kasnije nego što sam planirao. Stolica stoji kako sam je i postavio, brzo se spremam, planirao sam biti na Palama do pola tri, da stignem na promociju Peščanika. Autu prilazim oprezno, zagledam oko njega, malo ga ljuljam prije ulaska, kao da provjeravam amortizere. Na izlazu iz Banje Luke primam starijeg čovjeka koji ide put Klašnica. Prepoznao me je, pita jesam li ja "onaj od sinoć, s televizije". Čestita mi, objašnjava da je Banja Luka grad otvoren za svakog i zahvaljuje na vožnji. Odmah iza Doboja me zaustavlja policija - radar, vozio sam 20 kilometara brže od dozvoljenog. Pomirljivo priznajem prekršaj, na šta će policajac: "A, zar mi nemamo pravo da upozorimo vozače na prekršaj, a ne samo da pišemo kazne?" Kao stari borac za ljudska prava, potvrđujem njegovo pravo o kome govori. Ljubazno mi vraća dokumente, kaže da se slaže sa svim što sam govorio sinoć i želi mi sretan put. Na ravnici ispred Zenice ponovo radar, 18 kilometara iznad dozvoljene brzine. Policajac se izvinjava što me je zaustavio: "Kad si krenuo stajati, prepoznali smo te. Eno, kolega ode na drugu stranu ceste, kaže: 'Haj' ti, meni nezgodno napisati mu kaznu!' Izvini, molim te, imamo ove nove radare gdje se sve bilježi, moramo napisati kaznu, trideset je maraka. Stvarno ne bismo da ne moramo..." Tješim ga dok piše prijavu i pruža mi uplatnicu, pozdravljamo se kao stari znanci, a on dodaje da je gledao emisiju.
Nečastivi na Filozofskom fakultetu Ispred Filozofskog fakulteta na Palama stižem neko li ko minuta prije početka promocije Peščanika. Zgrada je nova, napravljena na livadi, lijepo izgleda, a unutrašnjost je čista, odaje dobro opremljen i funkcionalan objekt. Peščanik je kultna emisija beogradskog radija B92, program koji se najdosljednije i najbeskompromisnije bori protiv srpskog nacionalizma i snažnog Miloševićevog i Koštunicinog naslijeđa u Srbiji. Na Palama sam zbog mojih prijatelja, urednice Peščanika Svetlane Lukić i suradnika emisije Nikole Samardžića, ali još više zbog interesa da vidim kako će proteći njihov razgovor s paljanskim studentima. Promociju je organizirao Savjet mladih Istočnog Sarajeva, a tema razgovora je naslovljena s Kompatibilnost aktuelne srpske politike sa evropskim integracijama.
Amfiteatar je pun, preko stotinjak prisutnih, većinom studenata. Svetlana Lukić im zahvaljuje na prisustvu, ukratko predstavlja Peščanik i govori da njen program dio radikalnih, nacionalističkih aktera u Srbiji naziva "antisrpskim". Daje riječ Nikoli Samardžiću, profesoru Beogradskog univerziteta, koji na početku obraćanja s puno emocija govori o tome da se ne osjeća strancem: kako zbog dubokih viševjekovnih sarajevskih korijena njegove porodice, tako i zbog činjenice da je učestvovao u formiranju fakulteta na Palama predajući nekoliko godina na njemu, iz uvjerenja da gradi instituciju za sticanje znanja i osvajanje slobode. Samardžić govori o bojazni da ni Filozofski fakultet neće biti dovoljan razlog da mladi ljudi ostaju na Palama te da će biti žrtve nacionalističke politike, koja ne uvažava činjenicu da je Beograd daleko, a svaki kontakt sa Sarajevom drži opasnošću od radijacije, kao da se radi o Černobilu. Ukazuje na antievropski karakter politike aktuelnih vlasti u Srbiji, koja je pogoršala odnose i s Bosnom i Hercegovinom, i s Hrvatskom, i s Crnom Gorom i s Makedonijom. Govori i o tome da ni Miloradu Dodiku ni Borisu Tadiću ne odgovaraju evropske integracije, jer se kose s njihovim vlastitim interesima, unatoč tome što bi upravo regionalizacija Bosne i Hercegovine i ulazak u Evropsku uniju donio toliko željeno brisanje granice na Drini. Ilustrira to činjenicom da je, pri dolasku na Pale, s obiju strana granice prošao detaljan policijski carinski pregled, a da su granice između država članica Evropske unije nevidljive. Posmatram lica studenata i studentica oko mene: slušaju Nikolu, ali s izrazom lica kao da im vadi zdravi zub bez anestezije. Većina njih je rođena u periodu od 1988. do 1990. godine. Smio bih se kladiti da niko od njih, a pogotovo na Palama, nikada do tog popodneva nije imao priliku uživo vidjeti i čuti nekoga ko govori radikalno drugačije od sistema vrijednosti na kojem su odrasli i školovani, pa još Srbin, a povrh svega iz Beograda. Ovu okolnost itekako treba imati u vidu prilikom procjene incidenta koji će u nastavku promocije uslijediti i okončati je praktičnim prekidom.
Kraj trpljenju stavova gostiju iz Beograda označio je izlazak za govornicu Dodikovog kandidata za načelnika Pala na nedavnim lokalnim izborima. U uvodu je objasnio da on jeste za demokratiju, da mu je drago što je promocija organizirana, ali... Što gosti ne govore o tim prednostima evropskih integracija, nego vrše političku propagandu? Što se ne kandidiraju na izborima i dobiju podršku naroda? Šta će nama ukidanje viza ako nemamo para za kartu? Kako to da im ne valja nijedan srpski lider, od Miloševića do Dodika? Znaju li oni da su Srbi u Bosni opstali zahvaljujući svojoj borbi jer su preglasani prije rata i prijetio im je nestanak?
Dodikov tribun doživljava ovacije amfiteatra. Svetlana Lukić pokušava nadglasati oduševljenje većine prisutnih i objasniti da Peščanik nije politička stranka i ne učestvuje na izborima. Uzalud. Onda ustaje bučni četrdesetogodišnjak i prijeteći upozorava Lukićku da ne viče jer "samo ona moja kući ima pravo da viče na mene". Ovacije: "Jest joj dobro rekao!" A onda objašnjava Samardžiću da on priču o integracijama i regionalizaciji može okačiti mačku o rep. Tačno je da nema vidljivih granica između Francuske i Španije, ali se sve kontrolira i nema tog Španca koji ne zna gdje su granice Španije. A što se tiče regionalizacije, nema ništa protiv - eto, neka jedna regija budu istočna Bosna i zapadna Srbija. Oduševljenje u amfiteatru. Dugokosi mladić ustaje i govori da Evropska unija hoće da Srbi izgube svoj identitet da bi ušli u Evropu te da je sramota da su došli na njihov fakultet a da se sami predstavljaju kao antisrbi. Opet oduševljenje koje pokušava nadglasati Svetlana: "Tako može govoriti neko ko je glup ili bezobrazan. Vi, kolega, niste glupi: nismo rekli da smo antisrbi, već da nas dio nacionalističke javnosti u Srbiji tako naziva." Džaba. Ustaje drugi student i pita kakvi su oni Srbi ako su mogli praviti filmove o Hrvatima koji su bili srpski zarobljenici u ratu. Zgodna studentica u redu iza mene, ne ustajući, vrišti: "Zašto Haag sudi samo Srbima?" Akademski razgovor s početka je nepovratno pretvoren u haos. Nikola Samardžić ustaje i govori da je uvrijeđen ponašanjem prisutnih, da to nije fakultet u čijem stvaranju je dao i osobni doprinos te da napušta promociju. Hrmpalija iz gledališta grmi: "Govoriš o demokratiji a napuštaš razgovor kad ti se iznesu argumenti!"
Mučnu atmosferu na izlazu fakulteta pokušava popraviti novinar Zoran Žuža, ljubazno me pozdravljajući. Pitam ga kako ga nije stid zbog tvrdnje koju je nedavno objavio u smeće tabloidu Press, da su tekstovi u Danima o sporazumu iz Pruda "podmazani islamskim parama". Pokušava me uvjeriti da nije baš tako napisao, da on cijeni i mene i Dane, da se mi često slažemo u ocjenama... Odgovaram mu da je tačno da se slažemo, ali samo onda, kada Dani pišu o bošnjačkim zločinima, položaju Srba u Sarajevu i Federaciji, o Ceriću, Izetbegoviću, Silajdžiću. Naš glasni razgovor završavam govoreći mu da jedan od nas dvojice sasvim izvjesno predstavlja sramotu za novinarsku profesiju. Prosto iznuđujem Žužinu suglasnost s mojom ocjenom. Kad se udaljio, prilazi mi jedan student koji je slušao naš dijalog i govori mi: "Što se uzbuđujete? Znate li da ovdje, na Palama, Žužu zovu Ćatić? A znate zašto? Zato što se na novčanici od 50 maraka nalazi lik Muse Ćazima Ćatića, a za taj iznos Žuža je spreman potpisati šta god mu se naruči."
Danima razmišljam o atmosferi koju sam osjetio na Filozofskom fakultetu na Palama. Mučninu mi popravlja vijest koja je do jučer izgledala nezamislivom, a koju čitam u britanskom Independentu: preko 200 turskih intelektualaca, pisaca, profesora i novinara potpisalo je izvinjenje upućeno jermenskom narodu zbog genocida koji je Otomanska imperija izvršila nad njegovim pripadnicima prije više od 90 godina. Tužan sam što Svetlana Lukić, Nikola Samardžić, svi studenti koje sam vidio na Palama i ja nećemo živjeti bar još 150 godina.
Nije meni problem sto ti kritikujes OHR, puca mi za njima, nego sto nemas kritike ovih koji su izvorno odgovrni. Htjeli mi prznat ili ne ovo je nasa, a ne OHR-ova zemlja i primarno smo mi odgovrni. 
