HAMAS I IZRAEL*
Piše: Mustafa Spahić - Mujki
Sila i moć koju posjeduje Izrael bez kontrole i zakona nad golorukim Palestincima vodi Jevreje u masovno nasilje sa obilježjima genocida, a Palestince u devastaciju i egzodus.
Nesporno je da se Hamas može staviti na crnu listu terorističkih organizacija. To je jasno i nedvojbeno. Međutim, unutar političke filozofije postavlja se pitanje koje se tiče čitavog svijeta, Izraela, SAD-a, Zapada i UN-a ponajviše: na koju listu staviti državnu politiku Izraela koja je odbila i neprihvatila sve rezolucije UN-a o Palestini i koja i ne pomišlja da povuče trupe sa okupirane Gaze, Zapadne obale, rijeke Jordan i sa Golana? Nije li ta i takva državna politika Izraela, koja od 1948. godine do danas nikada nije ni imenovana pravim riječima, okvalifikovana, a kamoli politički osuđena i preko UN-a sankcionirana, ponajveći pojedinačni uzrok koji u temelju podriva međunarodni red i poredak u svijetu? Ni prema nebeskim, ni prema prirodnim, ni prema univerzalno-ljudskim, ni prema pravnim, ni prema moralnim zakonima ništa se ne može riješiti kako valja dok se ne imenuje, ne okvalifikuje i ne definira.
Izrael, ali i Palestina
Dakle, rješavanju stvari prethodi imenovanje stvari. Sve rezolucije UN-a koje su pokušale imenovati i definirati šta država Izrael radi na tlu Palestine i od palestinskog naroda bile su zaustavljene vetom SAD-a u Vijeću sigumosti. Što bi kazali stari Latini: Conditio sine qua non - za rješavanje svih problema, pogotovo na Srednjem istoku i Palestini, potrebni su imenovanje, definiranje i kvalifikovanje problema. Ne ulazeći u način nastanka i formiranja države Izarel - "U izvjesnom pogledu Izrael predstavlja jedinstvenu pojavu u političkaj historiji. U trenutku osnivanja ova država nije imala ni teritoriju ni stanovništvo. Teritoriju je pravila otkupom i otimanjem, a stanovništvo useljavanjem iz svih krajeva svijeta", kako primjećuje jedan politički teoretičar - javno, jasno i glasno mora se pledirati za priznanje države Izrael, ali i za formiranje države Palestine, pod potpuno istim i ravnopravnim uvjetima na okupiranim dijelovima Palestine, koje je Izrael okupirao 1967. godine, uključujući i istočni Jerusalem.
Kur'an i Tora
Sloboda bez odgovornosti, sila i moć kojima nisu granica zakon, mogućnost bez dužnosti, dozvoljeno koje prelazi granicu zabranjenog i prava bez obaveza koja Izrael uživa u okviru međunarodne zajednice, zahvaljujući apriornoj, bezuvjetnoj i neupitnoj pomoći SAD-a i Zapada u cjelini bez obzira šta radi, a ne snosi nikakve posljedice ni sankcije na ovom svijetu, čini politiku Izraela politikom izabranog naroda u odnosu na ostali svijet, pogotovo u odnosu na Arape, semitsku sabraću koja pišu zdesna na lijevo, obrezuju mušku djecu, imaju isti pozdrav, istog praoca Ibrahima/Abrahama, ne jedu svinjetinu i vjeruju u jednog boga, kao i Jevreji.
Politika države Izrael prema Palestincima na najsuroviji način potvrđuje Hegelovu konstataciju da je historija učiteljica života koja nikada nikoga i ničemu nije naučila. Ne samo historija. Kada politikom ovladaju goli interes, moć, sila i ekspanzija, tu slabo ili skoro nikako ne pomaže ni Božija riječ. Sa istog izvora Židove preko Tore, a muslimane preko Kur'ana, ista Božija riječ upozorava: "Zbog toga smo sinovima Israilovim propisali: Ko ubije nekoga ko drugoga ubio nije (nevinu osobu) ili nekoga ko na zemlji nered ne čini - kao da je pobio sve ljude (čovječanstvo), a ko učini da nečiji život spašen bude, kao da je spasio sve ljude." (Kur'an, 5/32).
Bez obzira što je osnovna pravna i zakonska deviza i Tore i Kur'ana da je kriv samo onaj ko je kriv i koliko je kriv "u Tevratu (Tori) smo im (Israilićanima) propisali: glava za glavu, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub, a za rane valja odmazdu (recipročnu pravdu) izvršiti" (Kuran, 5/45). Sve svjetske TV i radio stanice, kao i printani mediji, prenose i užasne slike prikazuju kako je izraelska avijacija ubila pet sestara starosti od 5 do 15 godina, u jednog od pripadnika Hamasa osmoro maloljetne djece, u trećeg Palestinca jedanaestoro djece, u petog četvero i troje djece dok su se igrala na ulici.
Ovakva politika Izraela demantirala je one koji su poslije Drugog svjetskog rata, Aušvica, Dahaua, Treblinke, Jasenovca, Jajinaca... tvrdili da je poezija nemoguća i da se devastacija i genocid više neće i ne mogu ponoviti. Iza toga se poezija pjeva i masovni zločini događaju, genocidi ponavljaju (Srebrenica), kao i devastacije, kulturocidi i urbicidi. Situacija u svijetu, pogotovo događaji u Palestini unazad 60 godina i konkretno sada u Gazi svjedoče činjenicu da "nikada sloboda neće umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj". Tako 2000 godina židovskog ropstva, progonstva, žutih traka, logora, geta i sužanjstva, kada je 1948. došlo u poziciju slobode, pretvorilo se u progonstvo, getoiziranje, blokade, raketiranje, bombardiranje, razaranje i uništavanje Palestinaca: "Izrael se ophodi prema Palestincima onako kako su se nacisti u Drugom svjetskom ratu ponašali prema Jevrejima", izjavljuje Richard Fals, profesor na Princetonu, inače Jevrej.
Herc Izrael
Nije mali broj Jevreja u svijetu tih zvanja i zanimanja, koji današnju državnu politiku Izraela vide kao težnju te militarističke i ekspanzionističke politike da nad Palestincima namiri i nadoknadi pola milenija ropstva pod faraonima u Egiptu, polustoljetno babilonsko-asirsko ropstvo, trostoljetno helensko ropstvo i petostoljetno rimsko ropstvo. Svojim odnosom prema Palestincima oni ljudi koji vode državnu politiku Izraela kao da potvrđuju teoriju psihoanalize Sigmunda Frojda da se žrtva vremenom zaljubi u svoga dželata. Naime, ono što su radili Ben Gurion, Golda Meir, Moša Dajan, Menahen Begin, tri godine ni živ ni mrtav Ariel Šaron i što sada rade Ehud Barak i Olmert, Benjamin Natanjahu i Cipi Livni nad Palestincima, to su nad Jevrejima, svjedoče Jevreji kritičari izraelske politike, kroz povijest radili faraoni, rimski carevi Vespazijan, Tit i Tertulijan, inkvizicija u Špaiiiji i kao kruna nacizam i fašizam preko Hitlera u 20. stoljeću, a muslimani i Arapi, to Jevreji priznaju, nikada nisu.
Sila i moć koju posjeduje Izreal bez kontrole i zakona nad golorukim Palestincima vodi Jevreje u masovno nasilje sa obilježjima genocida, a Palestince u devastaciju i egzodus. Takva politika državnog terora spušta Izrael i njegovu politiku na nivo Huna, Avara, Mongola, Tatara i njihovih dželata, a Palestince vodi u nestanak. Ideološko-politički pledoaje ovakve politike je parola koja se čitavo 20. stoljeće ponavlja: Jevreji su narod bez zemlje, a Palestina je zemlja bez naroda. Kao da Palestinci nisu ljudi. Državno-formalni okvir ovako utemeljene politike je karta Herc Izraela čije granice sežu od Nila do Eufrata. Ne nalazi se ta karta na uličnom panou, nego na ulazu u Kneset, državni parlament.
Glavni promoter ove i ovakve politike unazad 40 godina je Henry Kissinger, prvo savjetnik predsjednika SAD-a za nacionalnu sigurnost, a nakon toga i šef State Departmenta. Za njega Noam Čomski, možda najpoznatiji i najpriznatiji intelektualac u svijetu, piše: "Kissinger je 70-ih godina 20. stoljeća uspio uzeti pod kontrolu Srednji istok i shvatanje Veliki Izrael je došlo u primjenu američke politike. Od tog vremena do danas, i pored promjena 1973, suština politike je ostala ista, a Eustace Mullins konstatira: "U vladi SAD-a na mnoga odgovarajuća mjesta imenovao je cioniste."
Zločini iz strasti i logike
Na tragu izjava ovakvih autoriteta, naravno sve Jevreja, slijedi ispravna procjena i konstatacija akademika profesora Esada Durakovića u Oslobođenju od 27. 12. 2008. godine: "Amerika decenijama zapravo ne kreira, već realizira izraelsku politiku na Bliskom istoku."
Možda je sve ovo što radi Izrael sada u Gazi više poruka Baracku Obami nego Plaestincima. Naravno, Palestinci su kolateralna šteta i žrtve, a poruka je Obami: od tebe čitav svijet očekuje nadu i novu politiku, pa i Palestinci. Kada je u pitanju Bliski istok i Plaestina, od toga nema ništa - Obama i SAD samo imaju da, kao i do sada, plaćaju i realiziraju politiku Izraela.
Kada su u pitanju Hamas i Izrael oni se mogu posmatrati kao dva reda stvari ili dva plana života: Hamas čini zločine iz očaja i strasti, a Izrael čini državni zločin iz logike. Za zločin iz logike koji se opravdava državnim razlogom za sadašnje čovječanstvo, preciznije njegov vladajući establishment, bez obzira koliko on desetina, stotina ili miliona izbjeglica i žrtava nosi, taj je zločin normalan i proirodan, jer je logičan, legalan, vodi ga državni razlog i tako što je odluka o njemu donesena na proceduralan i legalan način, a da se niko ne pita o univerzalnoj opravdanosti istinitosti tog zločina. Tako većina zemalja koje se kao ne slažu sa politikom Izraela oko Gaze, one se ne slažu ne sa silom, nego sa prevelikom upotrebom sile. Prevedeno na jezik praktične politike: umjesto 450 do sada pobijenih trebalo je pobiti 300 Palestinaca ili od onih pet sestara samo tri, ili od onih jedanaestoro djece samo šestoro. Zločin iz strasti i očaja koji čini Hamas, makar se radilo o odbrani univerzalnih vrijednosti života, časti, vjere i opstanka u kome strada makar jedan Izraelac naspram 400 Palestinaca je neoprostiv jer nije legalan, logičan, proceduralan i iz državnog razloga, ma koliko bio, kao i sudbina, nužan i neizbježan.
Jevreji i muslimani
Na kraju, Jevreji su živi, tri i po hiljade godina trajući dokaz da se nijedan narod, bez obzira na progone i logore, ne može silom i nasiljem uništiti. Država Izrael je egzamplar da se tenkom, mačem i avionom može puno srušiti, uništiti i osvojiti, ali se na njima ne može sjediti. To je Jevrejima, kao narodu Knjige, zakona, sjećanja i takve povijesne sudbine koju nema nijedan drugi narod svijeta, jasnije od bilo koga - da red, poredak, sigurnost i mir u svijetu nikada ne počivaju samo na moći i sili, nego prije toga na istini, pravdi i zakonu. Nažalost, takvi su Jevreji danas u manjini.
Iz sadašnje krvave novogodišnje slike izolirane, gladne i nemoćne Gaze pouka je: jednom zauvijek treba da prestanu neodgovorne i avanturističke izjave nekih državnika u muslimanskim zemljama o kraju i nestanku Izraela. Neljudski je i nemoralno da se oni verbalno bore protiv Izraela do posljednjeg Palestinca. Ni Izraelu ni Jevrejima nije trebalo, radi svih muslimana svijeta, da krvavi napad na Gazu započnu tačno na novu Hidžretsku godinu.
*Članak je objavljen u Oslobođenju od 05. januara 2009. god.
http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/t ... -mujki.php
