Forum Klix.ba

Ženski Dr.Med wrote:http://www.federalna.ba/bhs/vijest/5533 ... -60-minuta

Marijan Balta je rođen 9.novembra 1957. godine u Tuzli.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadašnje TO BiH koja će ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivača, prve protiv terorističke jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i učestvuje u niz vrlo opasnih i veoma važnih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije dočekao rođenje svog djeteta. Njegova želja da dobije kćerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragične pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon očeve pogibije 20.oktobra 1992. godine.

Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlatić je napisao text a profesor Asim Horzić komponovao muziku na pjesmu ˝Sjećaš li se Balte˝.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilačku i antifašističku historiju Bosne i Hercegovine

tbv wrote:@ argyle

sta je ovo sa video youtube, nije valjda suspendovan racun PLBiH?

Obilježena 19. godišnjica od ubistva rukovodioca "Energoinvesta" i potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine


Polaganjem vijenaca na mezarju Alipašine džamije i učenjem Fatihe u Sarajevu je danas obilježena 19. godišnjica od ubistva rukovodioca "Energoinvesta" i potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine Hakije Turajlića.

Kako je novinarima kazao premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić, Turajlić je ubijen na brutalan način, ali je dodao da još više zabrinjava činjenica da i nakon gotovo dvije decenije za tu smrt niko nije odgovarao.

"Taj gnusan čin je ipak na međunarodnoj zajednici, koja je dozvolila da se iz vozila UPROFOR-a, tadašnjih mirovnih snaga u BiH, izvede visoki dužnosnik BiH i brutalno ubije", smatra premijer Musić.

Izrazio je nadu da će se pronaći krivac za to nedjelo, jer prema pravu takav zločin ne zastarijeva, budući da bi pronalazak i procesuiranje odgovornih bio jedan od načina kako bi se na ovim prostorima uspostavio stabilan mir, ali i da se ovakvi događaji nikome više ne bi ponovili.

Direktor "Energoinvesta" Enes Čengić, koji tada nije radio u "Energoinvestu", ali je poznavao Turajlića, kazao je novinarima da se današnja firma razlikuje od firme u kojoj je radio Turajlić budući da je tada "Energoinvest" imao više od 25.000 zaposlenih, a danas ih ima oko 750 i kuća je koja nema svoju proizvodnju, ali ima velike ljudske resurse.

"Međutim, Turajlić je postavio osnove modernog 'Energoinvesta', sektorsku organizaciju i inženjeringe, koji i danas po tom konceptu funkcioniraju", dodao je Čengić, naglašavajući da i ljudi o Turajliću govore kao o čovjeku koji je imao viziju i način da je realizira.

Hakija Turajlić ubijen je 8. januara 1993. godine, a njegov prijatelj i saradnik Mustafa Pamuk kazao je danas novinarima da je Turajlić bio divan čovjek i izvanredan menadžer, a u teškom periodu za BiH svoju funkciju potpredsjednika Vlade BiH shvatio je kao ratni zadatak i obavljao je na najbolji mogući način.

Uspješnog poslovnog čovjeka, koji je za "Energoinvest" sklopio brojne poslovne ugovore kojim su ovom bh. gigantu otvorena vrata svjetskih tržišta Afrike, Iraka, Irana, Pakistana, Bliskog istoka, Malezije i Indonezije, modernog političara demokratske orijentacije, oca dviju kćerki, ubio je vojnik tadašnje srpske vojske na punktu "Sijera 4" kod Kasindolske ulice u blizini sarajevskog aerodroma.

Oklopno vozilo UNPROFOR-a kojim se Turajlić vraćao sa sastanka na aerodromu s turskom delegacijom zaustavila je srpska vojska, uz zahtjev da se izvrši inspekcija UN-ovog vozila. Nakon što su pripadnici francuskog UNPROFOR-a poslušali naređenje srpskih vojnika i otvorili vrata transportera jedan od vojnika je ispalio rafal u Turajlića.

9.1.2012. - DINKO GRUHONJIĆ: Dan kada se slavi smrt

A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt?

„Plakao sam…, to je bio jedan od posljednjih puta da sam plakao…”, priča mi, prisjećajući se kroz dim i rakiju, moj prijatelj. Sjeća se, kaže, plebiscita „srpskog naroda” u Bosni i Hercegovini, koji je organizovao Karadžićev SDS uz nesebičnu i ogromnu pomoć Srbije.

„Bio je novembar 1991, čini mi se. Jebote, već je 21 godina prošla, ne mogu da vjerujem! Ušao sam u studentsku menzu u Novom Sadu, onu glavnu, gdje je stajao sto i glasačka kutija za taj nekakav ’plebiscit’. Vukovar je do tada već bio izgorio do temelja, Dubrovnik je gorio… Vojska se premještala u moju Bosnu, pripremajući nezamisliv pakao… Prišao sam tom stolu u toj menzi. Tražili su mi ličnu kartu… Pružio sam je, a oni su mi uzvratili: ‘Ok, ti si žuti’, i pružili mi glasački listić za ne-Srbe. Za Srbe je bio plavi. Osjećao sam se kao da su mi okačili Davidovu žutu zvijezdu, osjećao sam se kao Jevrej u doba nacizma. Glasao sam, prekrižio sam taj odvratni listić, vratio se u studentsku sobu i – jecao…”

Ispostavilo se: taj je jecaj bio rekvijem za život kojim smo do tada živjeli, za život kao takav, za život uopšte. Po nas je došla smrt, vijala nas gore-dolje, mi smo joj bježali kako smo znali i umjeli pa tako i moj prijatelj. Uspio je da joj umakne. Iako su ga stalno tražili, da ga povedu u rat, pa makar bio i „žuti”, jer im je zafalilo topovskog mesa.

„Tako ‘žut’ sigurno bih završio kopajući rovove na prvim linijama fronta. Ili bi mi oni već osmislili neku groznu i bolnu smrt. Zakleo sam se da me neće uhvatiti… Niko me u rat neće odvesti. Preživjeću! I zakletvu sam održao”, priča on, prstiju žutih od duhana.

Danas se, eto, odvija groteskna proslava u Bosni i Hercegovini, u tom njenom entitetu nastalom na genocidu. Slavi se 9. januar, dan kada je proglašena „Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Od toga dana pa naredne četiri godine, nezamislivi su zločini počinjeni u ime te „republike”. Danas, 20 godina kasnije, slavi se, dakle, smrt.

„Sjećam se, u februaru 1992. došao sam u Banjaluku, po posljednji put prije rata. Dok je autobus vozio kroz Brčko, saginjali smo se u strahu od snajpera. Izašao sam kasnije sa bivšim drugovima iz srednje škole. Jedan od njih, nekada glavna faca u razredu, sportista i bistar mladić (tako mi se onomad činilo) za pojasom je nosio pištolj. Pitao sam ga šta će mu to, kog vraga?! Pogledao me zakrvavljenih očiju i rekao: ‘Ne znaš ti šta se ovdje sprema’. Jebi ga, zaista i nisam znao šta su spremali on i njemu slični. Jer, čak sam i pokojnom starom tada donio Kuran na poklon. Onako, fore radi, iako nikakav vjernik on nije bio. Pogledao me smušeno, prestrašeno i, kao, zahvalio mi. Kasnije mi je ispričao da mu je bilo žao da ga baci, jer se knjige ne bacaju, pa ga je sakrio u podrum…”

Poslije toga oca i majku nije vidio četiri godine. Majka, „pravovjerna”, čuvala je oca cijeli rat. I sačuvala. A on, moj prijatelj, je u međuvremenu plakao još jednom.

„Jula 1992, dok sam bježao okolo po Vojvodini od mobilizacija, javili su mi se ti neki bivši drugovi iz srednje škole. Stigli su do Beograda, nakon što je ‘probijen koridor’, odnosno nakon što je etnički očišćena Posavina. ‘Šta je, pičko, što te nema u Banjaluci? To što pričaju tvoja mater i sestra, to ništa nije istina, sve te lažu’, rekao mi je jedan od njih preko telefona. Opsovao sam ga, prekinuo vezu, zavukao se u ćošak i suze su mi lile niz obraze. Shvatio sam da su se ljudi – ti isti ljudi s kojima sam toliko noći proveo, toliko piva popio i toliko pjesama otpjevao – pretvorili u krvoločne životinje. Mogao sam preko telefona da osjetim kako bazde na zločin… I od tada, od tog ljeta 1992, mislim da nisam više nikad ko čovjek zaplakao. Ni kad su mi mama i tata umrli. Jednostavno, nešto je puklo u meni…”

Gledam mu te velike, iskrene oči, koje uzalud traže smisao u besmislu propasti, u ludosti, u sveopštoj gluposti. Koje traže neko filozofsko objašnjenje za banalno zlo. Koje uzalud traže da im neko nadoknadi sve te godine koje su uništili fašisti. Koje uzalud traže kaznu za zločine, koja bi bila kakva-takva, a u stvari itekakva satisfakcija za uništene i umrle živote.

„Najviše od svega me boli to što, kad se rat završio i kad sam moje pitao ko im je najviše pomogao tokom rata, oni su se zamislili… Što, eto, znači da im praktično niko nije pomogao. A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt? I sve se nadam da nisu baš svi takvi, da se neki – ipak – i stide zbog ovog slavlja. Pred bogom ili pred ljudima, nije ni važno, samo nek ima nekih koji se toga stide…”, priča dok prolazimo pored Safikadinog groba i potom provirujemo kroz ogradu na radove na Ferhadiji, čiji se minaret polako ali sigurno opet sprema da stremi visoko, visoko iznad naših glava. Poslije gledamo sa Novog groblja na onu kotlinu nepojamnih zločinstava, koje ni sve banjalučke rijeke, potoci i izvori ne mogu saprati, još dugo i predugo.

http://www.autonomija.info/dinko-gruhon ... -smrt.html

Kako je nastajala RS

SRPSKI SVEDOK GOVORI O „TERORU“ U BANJA LUCI
Bivši inspektor službe bezbednosti kaže da su pripadnici srpske jedinice bili „gospodari života i smrti“ u gradu.
By Velma Šarić - International Justice - ICTY (Bos-Hrv-Srp)
TRI Issue 647, 31 May 10
Piše: Velma Šarić iz Sarajeva (TU br. 647, 31. maj 2010.)


Na suđenju dvojici bivših zvaničnika policije bosanskih Srba pred Haškim tribunalom, prošle sedmice je bilo reči o „teroru“ koji su u aprilu 1992. nad nesrpskim stanovništvom vršile Srpske odbrambene snage (SOS) u Banja Luci.

Svedok optužbe Predrag Radulović, bivši inspektor pri Službi državne bezbednosti (SDB) Republike Srpske (RS), izjavio je na suđenju Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu da su naoružani pripadnici SOS-a bili „zveri u uniformi“ i „gospodari života i smrti“ u Banja Luci.

Župljanin je 1994. postao savetnik predsednika bosanskih Srba i haškog optuženika, Radovana Karadžića, a optužen je za istrebljenje, ubijanje, progon i deportaciju ne-Srba u severozapadnoj BiH, u periodu od aprila do decembra 1992.

Stanišić je optužen za ubistvo, mučenje i okrutno postupanje prema nesrpskim civilima, kao i zbog toga što nije sprečio ili kaznio zločine koje su počinili njegovi potčinjeni.

Stanišić i Župljanin su navodno sudelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno raseljavanje ne-Srba sa teritorije koja je trebalo da bude obuhvaćena srpskom državom. Terete se za zločine koji su u periodu od 1. aprila do 31. decembra 1992. počinjeni u 20 opština širom Bosne i Hercegovine (BiH), uključujući i Banja Luku.

U optužnici se navodi da su dvojica okrivljenih odgovorni za „nametanje restriktivnih mera protiv bosanskih Muslimana i Hrvata“, čime su počinili progon na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, što se karakteriše kao zločin protiv čovečnosti.

Obojica okrivljenih – čije su optužnice spojene u septembru 2008. – izjasnili su se kao nevini po svim tačkama.

Radulović je poreklom Srbin, a pred Tribunalom je svedočio prvi put. Na početku bosanskog rata, u proleće 1992., on je bio inspektor SDB-a, koji je bio u sklopu banjalučkog Centra službi bezbednosti (CSB).

Započinjući svedočenje, Radulović, inače pravnik po struci, sudijama je ispričao kako ga je Župljanin telefonom pozvao iz Tribunala i zamolio ga da se pridrži njegovom timu odbrane, što je on odbio. No, nije rekao kada se ta ponuda desila.

Svedok je ispričao i kako je 1992. bio šef operativne grupe SDB-a koja je delovala u tajnosti, te kako je izveštaje potpisivao šiframa kao što su „Miloš“, „Sigma“ i „Pukovnik“.

Izveštaji koje je njegova grupa pisala nisu bili slati samo pretpostavljenima u ministarstvu unutrašnjih poslova bosanskih Srba, nego su – „sa identičnim sadržajem“ – prosleđivani i SDB-u Srbije, kazao je Radulović.

Izveštaji koje je prošle sedmice predočilo tužilaštvo sadržavali su podatke o aktivnostima SOS-a.

Radulović je rekao kako su početkom aprila 1992. formacije iz sastava SOS-a zauzele sve važne institucije u Banja Luci, blokirale pristup gradu, postavile kontrolne punktove i postale „gospodari života i smrti“ i „izvor straha i terora“ za stanovništvo.

U jednom izveštaju SDB-a, sačinjenom početkom aprila 1992., jedinice SOS-a opisuju se kao „oružane formacije Srpske demokratske stranke (SDS)“ i kaže se da one vrše pritisak na vojne i civilne vlasti, te da se ljudima lojalnima toj partiji poveravaju ključne pozicije, a sve uprkos činjenici da nisu „ni profesionalno, niti moralno kvalifikovani za te poslove“.

„Jesu li izveštaji koje ste Vi pisali uključivali podatke o onome što se dešavalo nesrpskim civilima tokom 1992.?“, upitao je tužilac Metju Olmsted (Matthew Olmsted).

„Svakako, nisam pravio razliku među žrtvama. Za mene su svi oni imali isti status“, rekao je Radulović.

Radulović je kazao i da je Župljanina uvek nastojao da informiše, bilo pismenim putem ili lično, o svim zločinima počinjenim od strane policije, vojske i ostalih organa. Nisu u pitanju bili samo zločini u Banja Luci, već u čitavoj Bosni.

Radulović je sudu rekao da je Župljanin pismene izveštaje primao na sastancima policijske uprave, te da su u više navrata čak i razgovarali o izvesnim događanjima.

„Prvi put smo o tome razgovarali onda kada sam primetio da su na području Doboja pripadnici specijalne jedinice počinili izvesne zločine. Sa time sam i pismenim putem, a i lično upoznao Stojana Župljanina, kome sam se obratio u njegovoj kancelariji“, kazao je on.

SDS je 16. septembra 1991. na području Krajine (severozapadna Bosna) proglasila autonomni entitet pod nazivom Autonomna Regija Krajine (ARK).

U optužnici se navodi da je Župljanin bio član kriznih štabova ARK-a u Banja Luci.

„Da li su Vam zbog toga ikada pretili iz ministarstva unutrašnjih poslova RS-a?“, upitao je Olmsted.

„Naravno, ljudi iz grupe ’Miloš’ su se suočavali s raznim problemima. Bili su zlostavljani i hapšeni . . . I ja lično sam bio maltretiran“, odgovorio je on.

Radulović je dodao da je bio smatran za „izdajnika“, te da je često bio izložen pretnjama. „Ne samo ja, nego čak i moja deca. Čak su mi pred vratima ostavili cipele da me u njima sahrane, a pretili su i da će mojoj deci staviti bombe u usta“, kazao je on.

Tužilac se potom vratio na SOS i upitao svedoka za sastav te formacije. Radulović je odgovorio da se radilo o „lokalnim kriminalcima sa debelim policijskim dosijeima“.

„Činili su svašta, čak i najstrašnije zločine: ubistva, silovanja, premlaćivanja. Bile su to zveri u uniformi“, kazao je on.

Prema obaveštajnim podacima SDB-a, sadržanim u jednom dokumentu koji su sačinili Radulović i grupa ’Miloš’, šef SOS-a – Ljuban Ećim – bio je i lično blizak Karadžiću.

Bivši predsednik bosanskih Srba tereti se za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog raseljavanja, koji su „doprineli ostvarivanju cilja – trajnog raseljavanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi“.

„Polovinom ili potkraj 1992., otkrili smo da je Karadžić u tesnoj vezi s Ljubanom Ećimom i njegovom porodicom“, rekao je svedok.

Govoreći o pripadnicima SOS-a, svedok je kazao da ih se nisu plašili samo ne-Srbi, nego i lokalni Srbi koji „im nisu odgovarali“.

„Postali su gospodari života i smrti, strah čitavog grada. Banja Luka je doslovce bila pod opsadom zbog strahota koje su činili“, kazao je Radulović.

„Jesu li oni činili zločine nad nesrpskim življem?“, pitao je tužilac.

„Da, zlostavljali su ih i otimali im šta god su poželeli. Čak su ih i silovali“, rekao je svedok.

Radulović je naglasio i da je policija raspolagala resursima koji su bili dovoljni da to spreči, ali da nije reagovala.

Pripadnici jedinica SOS-a bili su čak zvanično u sastavu banjalučkog CSB-a, i postali su deo jedinice za specijalne namene – rekao je.

A kada je Radulović jednom protestvovao protiv te odluke, Župljanin mu je navodno rekao da su to „srpski vitezovi“.

U optužnici se navodi da je „Stojan Župljanin krivično odgovoran za zločine koji su u periodu od 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. počinjeni u opštinama Banja Luka, Donji Vakuf, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Skender Vakuf i Teslić (iz sastava ARK-a)“.

U optužnici se kaže da je „Župljanin imao operativnu kontrolu nad potčinjenima u opštini i regiji, kao i agentima MUP-a (Ministarstvo unutrašnjih poslova) RS-a u opštinama ARK-a. On je donosio odluke koje su se ticale potčinjenih jedinica; poveravao zadatke potčinjenima; izdavao naređenja, instrukcije i direktive; obezbeđivao sprovođenje svojih i naređenja MUP-a RS-a, te snosio punu odgovornost za njihovu realizaciju“.

„Jesu li [jedinice SOS-a] nastavile da vrše zločine i nakon što su se priključile policiji?“, pitao je tužilac.

„Naravno da jesu, i to ne samo u Banja Luci, nego i drugde – u Kotor Varoši, Doboju, Sanskom Mostu i drugim mestima“, odgovorio je Radulović.

Na pitanje o tome ko je tim jedinicama postao pretpostavljeni nakon što su bile uključene u policijsku strukturu, Radulović je odgovorio: „De facto je to bio Stojan Župljanin, a kasnije mislim da je njima komandovao novi šef SDB-a, Dragan Kijac.“

muha_sa wrote:http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... stili.html
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 22.01.2012. u 02:20



Dr. Eso Sadiković: Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije


Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe "Ljekari bez granica".

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi "na kapiji" Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio "u dlaku isto" kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi "Doktor Eso", hladno dobacio:

- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!


Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je "prejak" za njih da bi živio - slažu se listom prijedorski Bošnjaci.

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se "Eso nikada neće vratiti". Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni "googlanje". Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige "Operacija jesen '94" u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso "otišao u Nikaragvu", shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi "Dr. Eso Sadiković" i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru...

- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije - kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.

Alida Pejić upoznaje nas i sa "detaljem" - Zorica Gagović-Tadić tužila je "Oslobođenje" zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

- Taj razgovor nije za novine - dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću - možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet "Hrastova glavica" prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje "Dr. Eso Sadiković" nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: "Alma, Bato, voli vas Tajo"

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

- Na papiriću je pisalo: "Alma, Bato, voli vas Tajo." Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi - sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: "Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola."

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga - to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću - zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi "Operacija jesen '94", izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige "Doktor Eso".

- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu - ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, "važan moment za ovu priču":

- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane - radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva...

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, "u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević". Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske - u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli "sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu". Bojić je napisao da je u ovome čak "pomagala" i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav..

Karadžić traži svjedočenje bivšeg predsjednika Grčke
Karadžić je predložio je da se jednočasovni razgovor sa Papuljasom održi u kancelariji grčkog predsjednika u Atini 2. aprila

Autor Tanjug/Onasa | Objavljeno 26.01.2012. u 08:58

U nastavku suđenja ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu, ispitivan je Jean-Rene Ruez, koji je od 1995. do 2001. vodio istragu o masovnim ubistvima poslije pada Srebrenice u ruke bosanskih Srba u julu 1995. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN).
Na početku svjedočenja, Ruez je rekao da je istragu o Srebrenici započeo 20. jula 1995., razgovarajući sa izbjeglicama u Tuzli, odmah nakon što su mediji izvijestili o nestanku velikog broja bošnjačkih muškaraca.
Ruez je pred sudijama komentarisao satelitske snimke i fotografije načinjene između 11. i 15. jula 1995. godine, na kojima se vide lokacije zatočenja Bošnjaka zarobljenih u okolini Srebrenice i Bratunca, kao i autobusi kojim su ih srpski vojnici odvozili.
Karadžić, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i progon njihovih porodica u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela srebreničku enklavu, koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN).
Tužilaštvo u Hagu stavlja Karadžiću na teret i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.
Svjedok je izjavio da je istragom utvrđeno da su žene, djeca, starci i jedan broj muškaraca iz Srebrenice utočište pokušali da potraže u Potočarima, gdje je bila baza UNPROFOR-a. Kolona u kojoj je, prema procjeni svjedoka, bilo do 15.000 muškaraca pokušala je da se šumom probije do Tuzle.
“Približno jednu trećinu činili su pripadnici 28. divizije Armije BiH, koji su bili vojno opremljeni uprkos demilitarizaciji enklave, a ostalo su bili nenaoružani civili”, kazao je Ruez.
Po njegovim riječima, očevici su tokom istrage opisali kako su pripadnici VRS-a u Potočarima razdvojili bošnjačke muškarce od žena i djece i zatvorili ih u “Bijelu kuću”. Materijalnih dokaza o tome, međutim, nije bilo sve dok se snimak zatočenih Bošnjaka nije nakratko pojavio u filmu koji je 13. jula 1995. u Potočarima snimio srpski novinar Zoran Petrović Piroćanac. Taj kadar iz filma u kojem se vide muškarci nagurani na terasu “Bijele kuće”, tužioci su pokazali u sudnici
“Srpske snage su zarobljenike potom prebacile u Bratunac i zatvorile ih na više lokacija, uključujući i osnovnu školu”, posvjedočio je Ruez prikazujući fotografije tih objekata.
Prema svjedoku, satelitski snimci, koje su Tužilaštvu dostavile vlasti Sjedinjenih Američkih Država (SAD), potvrđuju da su se 12. i 13. jula 1995. Bošnjaci iz kolone koja se probijala ka Tuzli “masovno predavali” srpskim vojnicima. Na jednom od tih snimaka, kako je kazao svjedok, jasno se vide zarobljenici na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi, kao i autobusi u neposrednoj blizini.
Poziv Papuljasu
Karadžić je danas zatražio od Haškog tribunala da naloži predsjedniku Grčke Karolosu Papuljasu da svjedoči u okviru njegovog suđenja.
"Tražim da se izda sudski poziv grčkom predsjedniku Karolosu Papuljasu da je obavezan da razgovara sa pravnim savjetnikom Peterom Robinsonom", piše u dokumentu koji je Karadžić predao sudu u Hagu, prenijela je Agencija France press.
Karadžić je predložio je da se jednočasovni razgovor sa Papuljasom održi u kancelariji grčkog predsjednika u Atini 2. aprila.
"Zbog vjerskih i historijskih veza između Grka i Srba, predsjednik Papuljas je bio jedan od rijetkih međunarodnih posrednika (u ratu) kojima su bosanski Srbi vjerovali", dodao je Karadžić.
Karolos Papuljas bio je ministar inostranih poslova Grčke od 1993. do 1996. godine i odigrao je značajnu ulogu u mirovnom procesu u Bosni.
Karadžić je tražio više puta pisanim putem od vlade Grčke da mu se obezbijedi razgovor sa Papuljasom i do sada je svaki put bio odbijen.

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 04.02.2012. u 06:53 wrote:Kad zavirite u prijeratne živote zločinaca, njihovih ideologa i saučesnika i kad spoznate da su nekima od njih roditelji, najbolji prijatelji, kumovi, bračni drugovi, zetovi... bile osobe iz reda bošnjačkog naroda, nad kojima će kasnije izvršiti, narediti ili organizirati masovne zločine, tek tad zanijemite pred činjenicama koje ljudski razum teško može dešifrirati.

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... etove.html