Da se nikad ne zaboravi ...

[mO k3]

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/5533 ... -60-minuta

[argyle]

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/5533 ... -60-minuta

[mO k3]

hvala ...

[argyle]

iz arhiva patriotske emisije "Snaga Bosne" koju je emitovala BHT nakon rata

Snaga Bosne: BALTE - Protiv-teroristička četa 2. Korpusa ARBiH




Jedinica koja je dobila ime po Marjanu Balti

Marijan Balta je rođen 9.novembra 1957. godine u Tuzli.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadašnje TO BiH koja će ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivača, prve protiv terorističke jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i učestvuje u niz vrlo opasnih i veoma važnih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije dočekao rođenje svog djeteta. Njegova želja da dobije kćerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragične pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon očeve pogibije 20.oktobra 1992. godine.

Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlatić je napisao text a profesor Asim Horzić komponovao muziku na pjesmu ˝Sjećaš li se Balte˝.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilačku i antifašističku historiju Bosne i Hercegovine

[argyle]

Snaga Bosne: Fikret Abdić - Izdajnik i zločinac


Covjek koji je 2 maja 1992 po planovima JNA trebao da preuzme mjesto Alije Izetbegovica i da potpise kapitulaciju RBiH. Nazalost, za njih, planovi su im propali.


(dok. film "Bosna ili Smrt", autor Avdo Huseinovic. Na 1:04:35 Kljujic o Abdicu)

'93 zajedno sa desnom rukom Ibrahimom Djedovicem krece u osnivanje Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna.



nakon 2 godine bratoubilackog rata taj projekat dozivljava konacni slom u augustu 1995 deblokadom Bihacke Krajine i oslobadjanjem Velike Kladuse.




Danas, 16 godina nakon zavrsetka rata, Ibrahim Djedovic se bavi biznisom, slobodan je covjek, bio je i kandidat za clana Predsjednistva.
Fikret Abdic uskoro izgleda napusta zatvor, da li ce se smjeti vratiti u Krajinu ne znam, ali ocekujem da ce ga u Dodik u Banja Luci primiti rasirenih ruku.
U isto vrijeme od strane genocidasa i pripadnika tadasnje NOZB stizu sve veci pritisci da se hapsi Dudakovic, legendarni komandant 5. Korpusa.

[argyle]

Dossier Brčko '92 - Ratni zločini (dokumentarni film)

1/5


2/5


3/5


4/5


5/5

[tbv]

@ argyle

sta je ovo sa video youtube, nije valjda suspendovan racun PLBiH?

[argyle]

@ argyle

sta je ovo sa video youtube, nije valjda suspendovan racun PLBiH?

nazalost tako je. U planu je da se pokrene novi kanal, ali ne u skorije vrijeme.

[heckler]

Godisnjica ubistva velikog covjeka od strane srbo-francuskih cetnika.

Obilježena 19. godišnjica od ubistva rukovodioca "Energoinvesta" i potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine


Polaganjem vijenaca na mezarju Alipašine džamije i učenjem Fatihe u Sarajevu je danas obilježena 19. godišnjica od ubistva rukovodioca "Energoinvesta" i potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine Hakije Turajlića.

Kako je novinarima kazao premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić, Turajlić je ubijen na brutalan način, ali je dodao da još više zabrinjava činjenica da i nakon gotovo dvije decenije za tu smrt niko nije odgovarao.

"Taj gnusan čin je ipak na međunarodnoj zajednici, koja je dozvolila da se iz vozila UPROFOR-a, tadašnjih mirovnih snaga u BiH, izvede visoki dužnosnik BiH i brutalno ubije", smatra premijer Musić.

Izrazio je nadu da će se pronaći krivac za to nedjelo, jer prema pravu takav zločin ne zastarijeva, budući da bi pronalazak i procesuiranje odgovornih bio jedan od načina kako bi se na ovim prostorima uspostavio stabilan mir, ali i da se ovakvi događaji nikome više ne bi ponovili.

Direktor "Energoinvesta" Enes Čengić, koji tada nije radio u "Energoinvestu", ali je poznavao Turajlića, kazao je novinarima da se današnja firma razlikuje od firme u kojoj je radio Turajlić budući da je tada "Energoinvest" imao više od 25.000 zaposlenih, a danas ih ima oko 750 i kuća je koja nema svoju proizvodnju, ali ima velike ljudske resurse.

"Međutim, Turajlić je postavio osnove modernog 'Energoinvesta', sektorsku organizaciju i inženjeringe, koji i danas po tom konceptu funkcioniraju", dodao je Čengić, naglašavajući da i ljudi o Turajliću govore kao o čovjeku koji je imao viziju i način da je realizira.

Hakija Turajlić ubijen je 8. januara 1993. godine, a njegov prijatelj i saradnik Mustafa Pamuk kazao je danas novinarima da je Turajlić bio divan čovjek i izvanredan menadžer, a u teškom periodu za BiH svoju funkciju potpredsjednika Vlade BiH shvatio je kao ratni zadatak i obavljao je na najbolji mogući način.

Uspješnog poslovnog čovjeka, koji je za "Energoinvest" sklopio brojne poslovne ugovore kojim su ovom bh. gigantu otvorena vrata svjetskih tržišta Afrike, Iraka, Irana, Pakistana, Bliskog istoka, Malezije i Indonezije, modernog političara demokratske orijentacije, oca dviju kćerki, ubio je vojnik tadašnje srpske vojske na punktu "Sijera 4" kod Kasindolske ulice u blizini sarajevskog aerodroma.

Oklopno vozilo UNPROFOR-a kojim se Turajlić vraćao sa sastanka na aerodromu s turskom delegacijom zaustavila je srpska vojska, uz zahtjev da se izvrši inspekcija UN-ovog vozila. Nakon što su pripadnici francuskog UNPROFOR-a poslušali naređenje srpskih vojnika i otvorili vrata transportera jedan od vojnika je ispalio rafal u Turajlića.

[argyle]

Kontranapad branilaca BiH u kojem nije bilo stradanja srpskih civila: Kravica - istine i laži

U Hagu je dokazano da je bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat srpske blokade humanitarne pomoći

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ



Navršilo se 19 godina otkako su branioci BiH s područja srebreničke, bratunačke, vlaseničke i zvorničke slobodne teritorije u kontranapadu zauzeli dio područja sela Kravice kod Bratunca.

U presudi Naseru Oriću, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije utvrdio je da je "u Kravici bila vojna baza iz koje su bosanski Srbi napadali Srebrenicu i okolna bošnjačka naselja".

Stalne podvale

Prema presudi, bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat je srpske blokade humanitarne pomoći te stalnih napada na okolna bošnjačka sela, posebno u decembru 1992. Brojne medijske podvale iz Srbije i RS ovaj događaj su načinile kontroverznim. Srpski izvori ga karakteriziraju kao "masakr u Kravici", a pojedini političari čak ga navode kao "uzrok odmazde i napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu 1995."

- Muslimanski komandant Srebrenice Naser Orić sa svojim ljudima napao je srpska sela i ubio 3.500 Srba. U Kravici, u noći pravoslavnog Božića, ubili su 78 civila. Zbog toga se u julu 1995. dogodila osveta - izjavio je Milorad Dodik, s ciljem da Kravicu predstavi kao razlog za izvršeni genocid nad srebreničkim Bošnjacima.

Da bi detaljnije bila ispričana priča o Kravici, treba podsjetiti na dešavanja najmanje pola godine ranije.

U prvim mjesecima agresije na srednje Podrinje u aprilu, maju, junu i julu 1992. srpske snage, potpomognute dobrovoljcima iz Srbije i regularnim snagama Vojske Jugoslavije, ubile su oko 7.000 Bošnjaka s područja općina Zvornik, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica. Popalile su na desetine bošnjačkih sela i protjerale desetine hiljada izbjeglica.

Pošto je Vojska RS bila apsolutno oružano nadmoćna, branioci BiH pokrenuli su gerilski način ratovanja. Jesen i zima prve ratne godine na ovom prostoru uzele su velike žrtve među bošnjačkim stanovništvom. Djeca su počela umirati od gladi. Suočeni s opasnošću umrijeti od gladi ili se boriti s daleko nadmoćnijim neprijateljem, bosanski ratnici su odabrali ovo drugo.

Usporeni genocid

General Ratko Mladić, u svojstvu komandanta Glavnog štaba VRS, 19. novembra 1992. izdao je Direktivu op. br. 4, u kojoj je potvrdio "strateške ciljeve" navedene na 16. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. maja 1992. Tada je Radovan Karadžić objavio šest "strateških ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva, koje je Mladić potvrdio u Direktivi op. br. 4, bio je "uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država".

Radi ostvarivanja spomenutih ciljeva, Mladić u Direktivi posebno navodi zadatke tek formiranom Drinskom korpusu Vojske RS kojim komanduje general Milenko Živanović. Mladić naređuje: "Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda".

Danas je apsolutno jasno da je Mladić još Direktivom op. br. 4 jasno definirao namjeru za izvršenje genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, koji će svoje finale imati u julu 1995. godine.

Dijego Arija (Diego Arria), ambasador Venecuele pri UN-u od 1991. do 1993., izjavio je da se "još 1992. i 1993. nad Bošnjacima u Srebrenici odvijao usporeni genocid".

Tokom oktobra, novembra i decembra 1992. snage Vojske RS vršile su stalne ofanzive na ovom području, "s ciljem da unište neprijatelja u istočnoj Bosni". U Bratunac 12. decembra 1992. dolaze pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS sa zadatkom Generalštaba VRS "radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju". Zatim, 26. decembra dolaze pripadnici jedinice milicije iz sastava brigade MUP-a RS, dok 29. decembra 1992. stižu i dijelovi Specijalne brigade "Panteri" iz Bijeljine pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, koji će učestvovati u borbenim aktivnostima oko Kravice.

Novopostavljeni komandant odbrane Bratunca Milan Urošević u svom izvještaju od 21. decembra 1992. Drinskom korpusu Vojske RS, između ostalog, piše kako su "taj dan dva aviona djelovala po školi u Sućesci i Srebrenici i da su bolje rezultate imali u Srebrenici".

Polovinom decembra 1992. ofanziva srpskih snaga prema Srebrenici bila je posebno jaka iz pravca Kravice, preko sela Glogova i Ježestica. Iz dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS vidljivo je da su srpski napadi na selo Glogova vođeni 24. decembra 1992., a u izvještaju od 31. decembra 1992. navodi se da se "u toku noći vrši priprema za nastavak borbenih dejstava i da će pet minuta prije Nove godine poslati čestitku u nizu gospodinu Naseru" (čestitka je šifra za granatiranje Srebrenice, op. a.).

Naoružani starci

U izvještaju Bratunačke brigade od 4. januara 1993. stoji da će djelovanja biti nastavljena sve do potpunog zauzimanja putne komunikacije Bratunac - Kravica, jer su pripadnici Armije RBiH presjekli tu putnu komunikaciju u selu Glogova. O dešavanjima 7. januara 1993. u knjizi "Krvavi Božić sela Kravice" potporučnik Lazar Ostojić, koji je komandovao srpskim jedinicama u Kravici, kaže:

- Na raspolaganju sam imao 50 specijalaca iz Bijeljine i interventni vod, kao i 400 boraca. Oko devet časova naredio sam evakuaciju žena i djece prema Drini, uz obezbjeđenje naoružanih staraca. Posljednja grupa vojnika, među kojima sam bio i ja, izašla je iz Kravice oko 16 časova. Tog dana iz magacina su podijeljena 22 sanduka pješadijske municije, preko 400 granata, oko 5.000 metaka za protivavionski top.

Komandir čete u selu Ježestica Dragan Nikolić u ovoj knjizi navodi da su poginula samo dva civila.

- Netačne su priče da su borci slavili Božić, a da su ginuli civili. To potvrđuje da je samo jedan civil poginuo u Ježestici (Milo Jokić) i jedan u Kajićima (Mitar Nikolić). S druge strane, mi smo imali 17 poginulih boraca i to u četiri slučaja po dva brata, zatim u jednom slučaju otac i sin - kaže Nikolić.

Prema relevantnim dokumentima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na širem području Kravice bilo je oko 1.000 pripadnika Vojske RS. Osim domaćih srpskih vojnika iz Kravice, bili su tu i dobrovoljci iz Srbije, 6. krajiška brigada, MUP Bijeljina, Specijalna brigada "Panteri", te pojačanja iz Bratunačke brigade.

Na suđenju Naseru Oriću u Hagu prikazan je i videosnimak na kojem se jasno vidi kako pripadnici Krajiškog korpusa pale srpske kuće u kravičkim selima Brana Bačići i Popovići. Orićeva odbrana je dokazala da su srpske kuće na području Kravice, uglavnom, zapaljene sredinom marta 1993. tokom velike srpske ofanzive na položaje srebreničkih snaga bosanske države. Na osnovu dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS, u Kravici su 7. januara 1993. poginula 34 vojnika.

Na ovaj spisak nisu uvršteni gostujući srpski vojnici iz Bijeljine i Krajine koji su poginuli tog dana. Iz svjedočenja u knjizi "Krvavi Božić sela Kravica" vidi se da je bilo uobičajeno da starci i starice budu naoružani.



Ratni dnevnik



Advokat Vasvija Vidović o učestalim manipulacijama u vezi s događajima u Kravici kaže:

- Mi smo na suđenju u Hagu uspjeli dokazati da su u Kravici bile prisutne brojne srpske vojne jedinice i više različitih komandi, artiljerijska oružja, tenkovi, skladišta municije... Kravica kao takva je bila vojni cilj, međutim, kako god, tamo nije ubijen nijedan civil. Ono što je bilo veoma jasno jeste da su tamo kuće korištene kao srpski vojni ciljevi, iz njih se pucalo mitraljezima i o kakvom se onda može zločinu raditi.

Naser Orić je oslobođen po svim optužbama. I nije dokazan nijedan vid njegove odgovornosti, niti činjenica da je efektivno kontrolirao te seoske vojske, niti izgladnjelo stanovništvo koje je tada bilo naprosto ludo od gladi.

Kada je Orićev slučaj i uopće slučaj Srebrenice 92.-93. u pitanju, sve je tako jasno, ali čudi da se, zapravo, niko ozbiljno nije pozabavio (organi RS), da zaista utvrde šta se jeste, a šta nije dešavalo.

Uporno pričaju o 3.500 ubijenih Srba, i to uglavnom vežu za kravičko područje. Postoje rijetki dokumenti, a jedan od njih je Orićev ratni dnevnik, koji je došao u ruke Srba padom Srebrenice, iz koga se veoma jasno vidjelo da je ostavljen izlaz civilima. Izašli su svi civili, a ostalo je pet do šest ljudi s mitraljezima koji nisu željeli otići. Među njima i neki stari ljudi, koji su željeli pružiti otpor.

Isto tako, s videosnimaka događaja u mjestu Bjelovac na Drini, gdje su stradali civili, koji su snimljeni iz Srbije, a koji su u našem, kao i u posjedu Tužilaštva, vidljivo je da su u centar upale srebreničke snage i da je onda došlo do strašnog bombardiranja avijacije Srbije usljed čega je poginuo veliki broj civila.

I bivša glavna haška tužiteljica Karla del Ponte (Carla), komentirajući podatke Komisije RS za navodne ratne zločine u Kravici, izjavila je 7. jula 2005. da se "vojnici i policajci koji su stradali u oružanim sukobima ne mogu poistovjetiti sa žrtvama ratnih zločina kao što su, naprimjer, masovne egzekucije".

Lažiranje i veličanje broja žrtava

Vjerovatno najočitija ilustracija lažiranja i uveličavanja broja žrtava na području cijelog Podrinja je Kravica. Na bratunačkom Vojničkom groblju sahranjeni su mnogi srpski vojnici koji su ginuli na ratištima oko Bihaća, Olova, Sarajeva, Goražda, Žepe, Teočaka, Gradačca... Podjednako je važno i to što je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz dobrovoljaca iz Srbije. Sve njih su vlasti RS potom svrstale u "žrtve muslimanskog terora".

Također, poslije reintegracije ratom okupiranih sarajevskih općina Vogošća, Ilidža, Ilijaš i Hadžići tadašnje političko vodstvo RS pozvalo je lokalno srpsko stanovništvo da u organiziranim evakuacijama napusti Sarajevo. Ova evakuacija se odnosila i na grobove, tako da su sarajevski Srbi koji su se naselili u Bratuncu i okolini svoje poginule vojnike koji su ginuli na opsadnom prstenu Sarajeva i drugim bh. ratištima prenosili i ukopavali na Vojničkom groblju u Bratuncu.

I njihova smrt predstavlja se kao posljedica akcija koje su u srednjem Podrinju, s posebnim akcentom na Kravicu, poduzimale snage Armije RBiH iz Srebrenice.

Djed ubio babu pa sebe

Pred Tribunalom u Hagu, u procesu protiv Orića, pravu istinu o dešavanjima u Kravici možda najbolje odslikava svjedočenje od 14. decembra 2004. Slaviše Erića, medicinskog tehničara iz Kravice.

Erić je tada na pitanje Orićevog advokata Vasvije Vidović na okolnosti pod kojima je u Kravici 7. januara 1993. poginuo njegov 82-godišnji djed Njegoslav Erić Njego, kazao:

- Baba Kristina je izgorjela, a djed je imao jedan metak kroz usta. E, sad najvjerovatnije da je on ubio nju pa sebe. Djed je pucao na muslimanske vojnike.

[PipiDugaDevetka]

Samo da potcrtam o kakvim se velikosrpskim lažovima radi.

Ustvari, ovi leševi Albanaca su prethodno dovedeni dok su bili živi pred VMA. Pripremljeni za vađenje vitalnih i ostalih organa koji se mogu unovčiti, a zatim sahranjeni na terenima SAJ-a. Neki su završili u tamo nekom jezeru:


Motiv za prevoz ŽIVIH ALBANACA je bilo vađenje i trgovina organima ljudi.

[tbv]

9.1.2012. - DINKO GRUHONJIĆ: Dan kada se slavi smrt

A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt?

„Plakao sam…, to je bio jedan od posljednjih puta da sam plakao…”, priča mi, prisjećajući se kroz dim i rakiju, moj prijatelj. Sjeća se, kaže, plebiscita „srpskog naroda” u Bosni i Hercegovini, koji je organizovao Karadžićev SDS uz nesebičnu i ogromnu pomoć Srbije.

„Bio je novembar 1991, čini mi se. Jebote, već je 21 godina prošla, ne mogu da vjerujem! Ušao sam u studentsku menzu u Novom Sadu, onu glavnu, gdje je stajao sto i glasačka kutija za taj nekakav ’plebiscit’. Vukovar je do tada već bio izgorio do temelja, Dubrovnik je gorio… Vojska se premještala u moju Bosnu, pripremajući nezamisliv pakao… Prišao sam tom stolu u toj menzi. Tražili su mi ličnu kartu… Pružio sam je, a oni su mi uzvratili: ‘Ok, ti si žuti’, i pružili mi glasački listić za ne-Srbe. Za Srbe je bio plavi. Osjećao sam se kao da su mi okačili Davidovu žutu zvijezdu, osjećao sam se kao Jevrej u doba nacizma. Glasao sam, prekrižio sam taj odvratni listić, vratio se u studentsku sobu i – jecao…”

Ispostavilo se: taj je jecaj bio rekvijem za život kojim smo do tada živjeli, za život kao takav, za život uopšte. Po nas je došla smrt, vijala nas gore-dolje, mi smo joj bježali kako smo znali i umjeli pa tako i moj prijatelj. Uspio je da joj umakne. Iako su ga stalno tražili, da ga povedu u rat, pa makar bio i „žuti”, jer im je zafalilo topovskog mesa.

„Tako ‘žut’ sigurno bih završio kopajući rovove na prvim linijama fronta. Ili bi mi oni već osmislili neku groznu i bolnu smrt. Zakleo sam se da me neće uhvatiti… Niko me u rat neće odvesti. Preživjeću! I zakletvu sam održao”, priča on, prstiju žutih od duhana.

Danas se, eto, odvija groteskna proslava u Bosni i Hercegovini, u tom njenom entitetu nastalom na genocidu. Slavi se 9. januar, dan kada je proglašena „Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Od toga dana pa naredne četiri godine, nezamislivi su zločini počinjeni u ime te „republike”. Danas, 20 godina kasnije, slavi se, dakle, smrt.

„Sjećam se, u februaru 1992. došao sam u Banjaluku, po posljednji put prije rata. Dok je autobus vozio kroz Brčko, saginjali smo se u strahu od snajpera. Izašao sam kasnije sa bivšim drugovima iz srednje škole. Jedan od njih, nekada glavna faca u razredu, sportista i bistar mladić (tako mi se onomad činilo) za pojasom je nosio pištolj. Pitao sam ga šta će mu to, kog vraga?! Pogledao me zakrvavljenih očiju i rekao: ‘Ne znaš ti šta se ovdje sprema’. Jebi ga, zaista i nisam znao šta su spremali on i njemu slični. Jer, čak sam i pokojnom starom tada donio Kuran na poklon. Onako, fore radi, iako nikakav vjernik on nije bio. Pogledao me smušeno, prestrašeno i, kao, zahvalio mi. Kasnije mi je ispričao da mu je bilo žao da ga baci, jer se knjige ne bacaju, pa ga je sakrio u podrum…”

Poslije toga oca i majku nije vidio četiri godine. Majka, „pravovjerna”, čuvala je oca cijeli rat. I sačuvala. A on, moj prijatelj, je u međuvremenu plakao još jednom.

„Jula 1992, dok sam bježao okolo po Vojvodini od mobilizacija, javili su mi se ti neki bivši drugovi iz srednje škole. Stigli su do Beograda, nakon što je ‘probijen koridor’, odnosno nakon što je etnički očišćena Posavina. ‘Šta je, pičko, što te nema u Banjaluci? To što pričaju tvoja mater i sestra, to ništa nije istina, sve te lažu’, rekao mi je jedan od njih preko telefona. Opsovao sam ga, prekinuo vezu, zavukao se u ćošak i suze su mi lile niz obraze. Shvatio sam da su se ljudi – ti isti ljudi s kojima sam toliko noći proveo, toliko piva popio i toliko pjesama otpjevao – pretvorili u krvoločne životinje. Mogao sam preko telefona da osjetim kako bazde na zločin… I od tada, od tog ljeta 1992, mislim da nisam više nikad ko čovjek zaplakao. Ni kad su mi mama i tata umrli. Jednostavno, nešto je puklo u meni…”

Gledam mu te velike, iskrene oči, koje uzalud traže smisao u besmislu propasti, u ludosti, u sveopštoj gluposti. Koje traže neko filozofsko objašnjenje za banalno zlo. Koje uzalud traže da im neko nadoknadi sve te godine koje su uništili fašisti. Koje uzalud traže kaznu za zločine, koja bi bila kakva-takva, a u stvari itekakva satisfakcija za uništene i umrle živote.

„Najviše od svega me boli to što, kad se rat završio i kad sam moje pitao ko im je najviše pomogao tokom rata, oni su se zamislili… Što, eto, znači da im praktično niko nije pomogao. A prva asocijacija koju u meni budi Republika Srpska je – smrt. Mislim da je to zapravo i jedina asocijacija na to besmisleno ime. Pa se onda pitam: kakvi su to ljudi koji slave smrt? I sve se nadam da nisu baš svi takvi, da se neki – ipak – i stide zbog ovog slavlja. Pred bogom ili pred ljudima, nije ni važno, samo nek ima nekih koji se toga stide…”, priča dok prolazimo pored Safikadinog groba i potom provirujemo kroz ogradu na radove na Ferhadiji, čiji se minaret polako ali sigurno opet sprema da stremi visoko, visoko iznad naših glava. Poslije gledamo sa Novog groblja na onu kotlinu nepojamnih zločinstava, koje ni sve banjalučke rijeke, potoci i izvori ne mogu saprati, još dugo i predugo.

http://www.autonomija.info/dinko-gruhon ... -smrt.html

Da se nikad ne zaboravi ...

[Bosnolog]

Kako je nastajala RS

SRPSKI SVEDOK GOVORI O „TERORU“ U BANJA LUCI
Bivši inspektor službe bezbednosti kaže da su pripadnici srpske jedinice bili „gospodari života i smrti“ u gradu.
By Velma Šarić - International Justice - ICTY (Bos-Hrv-Srp)
TRI Issue 647, 31 May 10
Piše: Velma Šarić iz Sarajeva (TU br. 647, 31. maj 2010.)


Na suđenju dvojici bivših zvaničnika policije bosanskih Srba pred Haškim tribunalom, prošle sedmice je bilo reči o „teroru“ koji su u aprilu 1992. nad nesrpskim stanovništvom vršile Srpske odbrambene snage (SOS) u Banja Luci.

Svedok optužbe Predrag Radulović, bivši inspektor pri Službi državne bezbednosti (SDB) Republike Srpske (RS), izjavio je na suđenju Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu da su naoružani pripadnici SOS-a bili „zveri u uniformi“ i „gospodari života i smrti“ u Banja Luci.

Župljanin je 1994. postao savetnik predsednika bosanskih Srba i haškog optuženika, Radovana Karadžića, a optužen je za istrebljenje, ubijanje, progon i deportaciju ne-Srba u severozapadnoj BiH, u periodu od aprila do decembra 1992.

Stanišić je optužen za ubistvo, mučenje i okrutno postupanje prema nesrpskim civilima, kao i zbog toga što nije sprečio ili kaznio zločine koje su počinili njegovi potčinjeni.

Stanišić i Župljanin su navodno sudelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno raseljavanje ne-Srba sa teritorije koja je trebalo da bude obuhvaćena srpskom državom. Terete se za zločine koji su u periodu od 1. aprila do 31. decembra 1992. počinjeni u 20 opština širom Bosne i Hercegovine (BiH), uključujući i Banja Luku.

U optužnici se navodi da su dvojica okrivljenih odgovorni za „nametanje restriktivnih mera protiv bosanskih Muslimana i Hrvata“, čime su počinili progon na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, što se karakteriše kao zločin protiv čovečnosti.

Obojica okrivljenih – čije su optužnice spojene u septembru 2008. – izjasnili su se kao nevini po svim tačkama.

Radulović je poreklom Srbin, a pred Tribunalom je svedočio prvi put. Na početku bosanskog rata, u proleće 1992., on je bio inspektor SDB-a, koji je bio u sklopu banjalučkog Centra službi bezbednosti (CSB).

Započinjući svedočenje, Radulović, inače pravnik po struci, sudijama je ispričao kako ga je Župljanin telefonom pozvao iz Tribunala i zamolio ga da se pridrži njegovom timu odbrane, što je on odbio. No, nije rekao kada se ta ponuda desila.

Svedok je ispričao i kako je 1992. bio šef operativne grupe SDB-a koja je delovala u tajnosti, te kako je izveštaje potpisivao šiframa kao što su „Miloš“, „Sigma“ i „Pukovnik“.

Izveštaji koje je njegova grupa pisala nisu bili slati samo pretpostavljenima u ministarstvu unutrašnjih poslova bosanskih Srba, nego su – „sa identičnim sadržajem“ – prosleđivani i SDB-u Srbije, kazao je Radulović.

Izveštaji koje je prošle sedmice predočilo tužilaštvo sadržavali su podatke o aktivnostima SOS-a.

Radulović je rekao kako su početkom aprila 1992. formacije iz sastava SOS-a zauzele sve važne institucije u Banja Luci, blokirale pristup gradu, postavile kontrolne punktove i postale „gospodari života i smrti“ i „izvor straha i terora“ za stanovništvo.

U jednom izveštaju SDB-a, sačinjenom početkom aprila 1992., jedinice SOS-a opisuju se kao „oružane formacije Srpske demokratske stranke (SDS)“ i kaže se da one vrše pritisak na vojne i civilne vlasti, te da se ljudima lojalnima toj partiji poveravaju ključne pozicije, a sve uprkos činjenici da nisu „ni profesionalno, niti moralno kvalifikovani za te poslove“.

„Jesu li izveštaji koje ste Vi pisali uključivali podatke o onome što se dešavalo nesrpskim civilima tokom 1992.?“, upitao je tužilac Metju Olmsted (Matthew Olmsted).

„Svakako, nisam pravio razliku među žrtvama. Za mene su svi oni imali isti status“, rekao je Radulović.

Radulović je kazao i da je Župljanina uvek nastojao da informiše, bilo pismenim putem ili lično, o svim zločinima počinjenim od strane policije, vojske i ostalih organa. Nisu u pitanju bili samo zločini u Banja Luci, već u čitavoj Bosni.

Radulović je sudu rekao da je Župljanin pismene izveštaje primao na sastancima policijske uprave, te da su u više navrata čak i razgovarali o izvesnim događanjima.

„Prvi put smo o tome razgovarali onda kada sam primetio da su na području Doboja pripadnici specijalne jedinice počinili izvesne zločine. Sa time sam i pismenim putem, a i lično upoznao Stojana Župljanina, kome sam se obratio u njegovoj kancelariji“, kazao je on.

SDS je 16. septembra 1991. na području Krajine (severozapadna Bosna) proglasila autonomni entitet pod nazivom Autonomna Regija Krajine (ARK).

U optužnici se navodi da je Župljanin bio član kriznih štabova ARK-a u Banja Luci.

„Da li su Vam zbog toga ikada pretili iz ministarstva unutrašnjih poslova RS-a?“, upitao je Olmsted.

„Naravno, ljudi iz grupe ’Miloš’ su se suočavali s raznim problemima. Bili su zlostavljani i hapšeni . . . I ja lično sam bio maltretiran“, odgovorio je on.

Radulović je dodao da je bio smatran za „izdajnika“, te da je često bio izložen pretnjama. „Ne samo ja, nego čak i moja deca. Čak su mi pred vratima ostavili cipele da me u njima sahrane, a pretili su i da će mojoj deci staviti bombe u usta“, kazao je on.

Tužilac se potom vratio na SOS i upitao svedoka za sastav te formacije. Radulović je odgovorio da se radilo o „lokalnim kriminalcima sa debelim policijskim dosijeima“.

„Činili su svašta, čak i najstrašnije zločine: ubistva, silovanja, premlaćivanja. Bile su to zveri u uniformi“, kazao je on.

Prema obaveštajnim podacima SDB-a, sadržanim u jednom dokumentu koji su sačinili Radulović i grupa ’Miloš’, šef SOS-a – Ljuban Ećim – bio je i lično blizak Karadžiću.

Bivši predsednik bosanskih Srba tereti se za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog raseljavanja, koji su „doprineli ostvarivanju cilja – trajnog raseljavanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi“.

„Polovinom ili potkraj 1992., otkrili smo da je Karadžić u tesnoj vezi s Ljubanom Ećimom i njegovom porodicom“, rekao je svedok.

Govoreći o pripadnicima SOS-a, svedok je kazao da ih se nisu plašili samo ne-Srbi, nego i lokalni Srbi koji „im nisu odgovarali“.

„Postali su gospodari života i smrti, strah čitavog grada. Banja Luka je doslovce bila pod opsadom zbog strahota koje su činili“, kazao je Radulović.

„Jesu li oni činili zločine nad nesrpskim življem?“, pitao je tužilac.

„Da, zlostavljali su ih i otimali im šta god su poželeli. Čak su ih i silovali“, rekao je svedok.

Radulović je naglasio i da je policija raspolagala resursima koji su bili dovoljni da to spreči, ali da nije reagovala.

Pripadnici jedinica SOS-a bili su čak zvanično u sastavu banjalučkog CSB-a, i postali su deo jedinice za specijalne namene – rekao je.

A kada je Radulović jednom protestvovao protiv te odluke, Župljanin mu je navodno rekao da su to „srpski vitezovi“.

U optužnici se navodi da je „Stojan Župljanin krivično odgovoran za zločine koji su u periodu od 1. aprila 1992. do 31. decembra 1992. počinjeni u opštinama Banja Luka, Donji Vakuf, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Skender Vakuf i Teslić (iz sastava ARK-a)“.

U optužnici se kaže da je „Župljanin imao operativnu kontrolu nad potčinjenima u opštini i regiji, kao i agentima MUP-a (Ministarstvo unutrašnjih poslova) RS-a u opštinama ARK-a. On je donosio odluke koje su se ticale potčinjenih jedinica; poveravao zadatke potčinjenima; izdavao naređenja, instrukcije i direktive; obezbeđivao sprovođenje svojih i naređenja MUP-a RS-a, te snosio punu odgovornost za njihovu realizaciju“.

„Jesu li [jedinice SOS-a] nastavile da vrše zločine i nakon što su se priključile policiji?“, pitao je tužilac.

„Naravno da jesu, i to ne samo u Banja Luci, nego i drugde – u Kotor Varoši, Doboju, Sanskom Mostu i drugim mestima“, odgovorio je Radulović.

Na pitanje o tome ko je tim jedinicama postao pretpostavljeni nakon što su bile uključene u policijsku strukturu, Radulović je odgovorio: „De facto je to bio Stojan Župljanin, a kasnije mislim da je njima komandovao novi šef SDB-a, Dragan Kijac.“

[tbv]

[argyle]

Nepoznati detalji o zločincima: Grčkim dobrovoljcima u BiH komandovao Antonije

Osim 1.200 Rusa, Rumuna i Ukrajinaca, u BiH je boravila i jedinica grčkih dobrovoljaca

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ



Neobjašnjiva je, nejasna, apsolutno neprihvatljiva činjenica da su se dobrovoljci i zločinci iz pravoslavnih zemalja, koji su zajedno s Vojskom RS učestvovali u agresiji i genocidu u BiH, tako olako riješili svog ratnog sjemena zla koje su posijali po BiH.

Osim 1.200 Rusa, nekoliko stotina Rumuna i Ukrajinaca, u BiH je boravila i jedna jedinica grčkih dobrovoljaca. O njima se do sada najmanje govorilo. Niko pouzdano ne zna ko je tu bagru u Bosnu doveo.

Postavili zastavu

Londonski "Independent" je u julu 2005. objavio da je u Atini pokrenuta istraga o učešću grčkih dobrovoljaca prilikom okupacije i genocida u Srebrenici 1995. godine. U Grčkoj se, podsjeća list, znalo da su u Bosni tokom rata sa Srbima bili i dobrovoljci iz te zemlje okupljeni u tzv. Grčkoj dobrovoljačkoj brigadi, ali se o njihovim eventualnim zločinima nije ništa pričalo.

Isti list navodi i da je holandska vlada, čiji su vojnici bili raspoređeni u Srebrenici 2004. godine, u izvještaju o masakru nad Bošnjacima navela da su u vrijeme pada zaštićene zone UN-a grčki dobrovoljci bili u kontaktu s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem.

U izvještaju se navodi i transkript telefonskog razgovora u kojem Mladić od grčkih dobrovoljaca traži da u Srebrenici podignu i grčku zastavu i da to snime kamerom da bi se videozapis koristio u propagandne svrhe.

U presretnutom razgovoru učesnika operacije zauzimanja Srebrenice "Krivaja 95" zabilježeno je i ovo: "Radi marketinga, dajte nek' Grci, nek' oni tamo svoju zastavu istaknu. Slušaj, daj pronađi gdje su Grci, na kojoj su liniji, nek zastava se vijori. Nek se istakne grčka zastava i ko bude gore snimio, da snimi i to".

11. juli 1995. u 15.40 sati

Iz Srebrenice se Mladiću prvi javlja Milan Jolović Legenda, komandant "Vukova s Drine", i izvještava da su zauzeli Srebrenicu te da su grčki dobrovoljci na pravoslavnu crkvu u Srebrenici postavili grčku zastavu.

Nakon što je Srebrenica zauzeta, grčka državna televizija obavila je telefonski intervju s jednim grčkim vojnikom koji je rekao: "Nakon što je prestalo bombardovanje mi smo ušli i očistili mjesto".

Dan nakon pada Srebrenice grčki dobrovoljci zajedno s komandantom Drinskog korpusa Vojske RS, generalom Milenkom Živanovićem dolaze u Vlasenicu na ručak u kuću Zvonka Bajagića zvanog Duga Puška, inače bližeg prijatelja Radovana Karadžića.



Tom prilikom, na proslavi Petrovdana, za istom sofrom našao se i vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda i svi su burno pozdravili Živanovićeve riječi da je tog dana naredio svojima da "završe s džamijom u Srebrenici".

Živi dokaz

Dok je trajalo masovno ubijanje Bošnjaka na potezu od Potočara do Konjević-Polja, 13. jula 1995., grčki list "Ethnos" objavio je da se "grčke i srpske zastave vihore jedna uz drugu, kao živi dokaz ljubavi i solidarnosti dvaju naroda i zahvalnosti koju srpski vojnici osjećaju zbog pomoći grčkih dobrovoljaca koji se bore na njihovoj strani".

Tada je pripadnik Grčke dobrovoljačke garde Apostolos Bambos izjavio da se u Bosni bori za "veliku Grčku u Evropi, slobodnu od muslimana".

Još se nisu bile ohladile artiljerijske cijevi Drinskog korpusa Vojske RS od zauzimanja Srebrenice, a Mladić je pokrenuo novu ofanzivu pod kodnim nazivom "Stupčanica 95", u kojoj je krenuo u konačno osvajanje Žepe. Rame uz rame s Mladićem, u napadu na Žepu u drugoj polovini jula 1995., učestvovali su pripadnici Grčke dobrovoljačke garde, kojima je komandovao izvjesni Antonije.



Tokom novogodišnje proslave 31. decembra 1995. u komandi Glavnog štaba Vojske RS u Crnoj Rijeci kod Han-Pijeska Mladić je svojim podređenim oficirima predstavio Antonija i ispričao neke detalje iz napada na Žepu.

Tom prilikom, sebi svojstvenim gazimestansko-vidovdanskim vokabularom, Mladić kaže:

- General Tolimir i Rajko Kušić, komandant Rogatičke brigade, djejstvovali su sa Bokšanice ka Ribioču, pukovnik Trivić, komandant Druge Romanijske brigade, on će kasnije biti ranjen, dejstvovo je ka Purtićima i nije mogo da se probije. Ni on, ni Radomir Furtula, komandant Višegradske brigade. Muslimanima sam se tada obratio preko zvučnika, i pošto nisam spavao noćima, kažem generalu Krstiću da ću da odspavam barem pola sata. Rekao sam vojniku da mi iznese krevet ispred te kuće gdje smo zastali.

Neću da spavam u kući. Bio je tu stalno uz mene i Antonije, komandant grčkih dobrovoljaca. Spavao sam iza zida tako što mi je samo glava bila iza zida, a noge su virile, i onda čujem kroz san djeluje njihov mitraljez. Probudim se i kažem Drašku, 'ajde da se sklonimo, kaže on, neće nas meci, a oni gađaju između mene i njega i pogađaju travu. Eto, bilo je i takvih momenata kad od umora ne shvatate opasnost. Nedugo nakon toga smo završili Žepu. Imali smo pomoć naše braće iz Grčke u borbi, ali ona je mogla biti puno veća. Da je svaki drugi Grk bio moj Antonije, zamislite gdje bi nam bio kraj ili da je svaki drugi Srbin bio Antonije. Da ne kažem, tek šta bi bilo da je to bio svaki drugi Rus. Što nije tako bilo, tragedija je pravoslavlja - govorio je Mladić.



Sliku Antonija, komandanta Grčke dobrovoljačke garde, ekskluzivno objavljujemo. ( to ovi iz avaza , )

Duhovna podrška

Ugledni grčki novinar Takis Michas prije nekoliko godina objavio je knjigu "Griješna alijansa: Grčka i Miloševićeva Srbija", u kojoj, između ostalog, dokumentira i učešće Grka u agresiji na BiH.

- U Grčkoj se srpske akcije tokom rata u Bosni nisu smatrale zločinima, nego junačkim djelima. To se isto odnosi i na Srebrenicu. Nijedna grčka vlada u posljednjih 15 godina nije osudila ubijanja u Srebrenici, to je jedinstveno stanje stvari za jednu evropsku zemlju - kaže Michas.

Michas u svojoj knjizi posebno kritizira Grčku pravoslavnu crkvu i otkriva da su crkveni velikodostojnici u ljeto 1993. pozvali Radovana Karadžića da dođe u Atinu i za tu priliku, Karadžiću u čast, bila je pripremljena masovna svetkovina na stadionu u Pireju.

Grčki sveštenici su redovno putovali u Bosnu da bi, kako su govorili, davali duhovnu podršku Vojsci Republike Srpske.

Predstavnik Panhelenskog makedonskog fronta Stavros Vitalis 27. jula 2009. podnio je tužbu protiv novinara Tacisa Michasa. Razlog njegove tužbe je tvrdnja Michasa u grčkim novinama "Eleftherotypia" da su grčki plaćenici bili "paravojska koja je učestvovala u pokolju u Srebrenici". Vitalis je jedan od vodećih grčkih dobrovoljaca koji su priznali učešće u genocidu u Srebrenici.

- Vitalis izričito priznaje da su Grci (uključujući i njega) učestvovali u planiranju i izvršavanju srpske (kako je oni nazivaju) reokupacije Srebrenice. On je u izjavi za medije rekao: "Bio sam prisutan s grupom visokih srpskih oficira u svim srpskim operacijama reokupacije Srebrenice". Drugo, Vitalis priznaje da se regrutovanje grčkih volontera za rat protiv legitimne vlade Bosne i Hercegovine dogodilo s izričitim odobravanjem vodećih grčkih političara, kao što su Andreas Papandreu i (u manjoj mjeri) Konstantin Mitocakis - dodaje Michas.

Prema istraživanjima Michasa, grčki dobrovoljci u BiH su bili prisutni još od 1992., ali je general Ratko Mladić u martu 1995. odlučio formirati poseban odred grčkih dobrovoljaca pod imenom Grčka dobrovoljačka garda. Taj odred bio je u sastavu Drinskog korpusa Vojske RS.

Naslovna stranica izdanja od 2. juna 1995. posvećena je grčkim vojnicima koji ratuju zajedno sa Srbima. Četiri pripadnika Grčke dobrovoljačke garde su u septembru 1995., za zasluge tokom operacija zauzimanja Srebrenice i Žepe, primili medalje "Beli orao" od Radovana Karadžića.


Zgrada koju su Grci u centru Sarajeva poklonili bh. političarima svojevrsna je kompenzacija


Karamanlis i Špirić otvorili zgradu 23. jula 2007.

Čuvari ratnih tajni u BiH itekako su se potrudili da Grke amnestiraju kada je u pitanju njihova uloga u srebreničkom genocidu.

Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Nikola Špirić i grčki premijer Kostas Karamanlis, u prisustvu predstavnika diplomatskog kora u BiH i drugih zvanica, otvorili su 23. jula 2007. u Sarajevu "Zgradu prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine". U pitanju je obnovljena zgrada nekadašnjeg Izvršnog vijeća BiH.

- S posebnim zadovoljstvom i srećom želim vam svima toplu dobrodošlicu u ovu prelijepu renoviranu zgradu koju će naši potomci s razlogom pamtiti po imenu "Zgrada prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine". Okupili smo se danas ovdje da slavimo duh prijateljstva koji je omogućio da se obnovi i stavi u funkciju, pod najmodernijim uslovima, nova zgrada Savjeta ministara Bosne i Hercegovine - kazao je tada Špirić.

Ono što se često može čuti u dobro obaviještenim krugovima, kako u Sarajevu tako i u Banjoj Luci, jeste to da je zgrada koju su u centru Sarajeva bh. političarima poklonili Grci svojevrsna kompenzacija.

Grci su, navodno, tražili da se u potpunosti "pod tepih historije" stavi priča o učešću grčkih dobrovoljaca u osvajanju Srebrenice, kada je pobijeno više od 8.000 Bošnjaka, što im u ovoj zemlji plača i zaborava nije bilo uopće teško isposlovati.

Činjenica je da su tradicionalno mudri Grci na vrijeme shvatili kako lako mogu doći na tapet čestih prozivki za zločine u Srebrenici jer, kako rekosmo, holandska vlada ih je još 2004. godine markirala kao učesnike u genocidu, što im kao članici Evropske unije nije nikako išlo u korist.

(avaz)

[muha_sa]

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... stili.html
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 22.01.2012. u 02:20



Dr. Eso Sadiković: Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije


Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe "Ljekari bez granica".

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi "na kapiji" Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio "u dlaku isto" kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi "Doktor Eso", hladno dobacio:

- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!


Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je "prejak" za njih da bi živio - slažu se listom prijedorski Bošnjaci.

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se "Eso nikada neće vratiti". Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni "googlanje". Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige "Operacija jesen '94" u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso "otišao u Nikaragvu", shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi "Dr. Eso Sadiković" i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru...

- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije - kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.

Alida Pejić upoznaje nas i sa "detaljem" - Zorica Gagović-Tadić tužila je "Oslobođenje" zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

- Taj razgovor nije za novine - dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću - možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet "Hrastova glavica" prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje "Dr. Eso Sadiković" nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: "Alma, Bato, voli vas Tajo"

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

- Na papiriću je pisalo: "Alma, Bato, voli vas Tajo." Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi - sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: "Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola."

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga - to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću - zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi "Operacija jesen '94", izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige "Doktor Eso".

- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu - ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, "važan moment za ovu priču":

- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane - radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva...

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, "u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević". Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske - u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli "sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu". Bojić je napisao da je u ovome čak "pomagala" i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav..

[insomnia78]

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... stili.html
Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili
Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 22.01.2012. u 02:20



Dr. Eso Sadiković: Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije


Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe "Ljekari bez granica".

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi "na kapiji" Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio "u dlaku isto" kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi "Doktor Eso", hladno dobacio:

- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!


Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je "prejak" za njih da bi živio - slažu se listom prijedorski Bošnjaci.

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

Skopska ulica u kojoj se nalazi roditeljska kuća dr. Ese Sadikovića i za koju se potpisuje peticija kako bi ponijela njegovo ime
No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se "Eso nikada neće vratiti". Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni "googlanje". Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige "Operacija jesen '94" u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso "otišao u Nikaragvu", shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi "Dr. Eso Sadiković" i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru...

- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije - kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.

Alida Pejić upoznaje nas i sa "detaljem" - Zorica Gagović-Tadić tužila je "Oslobođenje" zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

- Taj razgovor nije za novine - dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću - možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet "Hrastova glavica" prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje "Dr. Eso Sadiković" nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: "Alma, Bato, voli vas Tajo"

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

- Na papiriću je pisalo: "Alma, Bato, voli vas Tajo." Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi - sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: "Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola."

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga - to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću - zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi "Operacija jesen '94", izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige "Doktor Eso".

- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu - ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, "važan moment za ovu priču":

- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane - radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva...

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, "u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević". Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske - u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli "sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu". Bojić je napisao da je u ovome čak "pomagala" i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav..

U jbt najezih se

[mO k3]

Igrom slucaja naletih na ovaj site

http://www.militaryphotos.net/forums/sh ... oto-Essay!



Bosnians gather water. Sarajevo 1994

Bosnian prisoners. Trnopolje, Bosnia 1992

Bosnian military funeral. Bosnia 1995

Pregnant woman at hospital. Bosnia 1995

Kids play soldier. Sarajevo 1994




A Serbian father and son. Croatia 1991

Serbian paramilitary forces conquer a Croatian city. Croatia 1991

Serbs kiss to celebrate their victory in Vukovar. Croatia 1991

Serbs celebrate before leaving Serb held Sarajevo prior to unification. Grbavica 1996

A Serb soldier celebrates the fall of Vukovar. Croatia 1991

[mO k3]

[Bosnolog]

Karadžić traži svjedočenje bivšeg predsjednika Grčke
Karadžić je predložio je da se jednočasovni razgovor sa Papuljasom održi u kancelariji grčkog predsjednika u Atini 2. aprila

Autor Tanjug/Onasa | Objavljeno 26.01.2012. u 08:58

U nastavku suđenja ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu, ispitivan je Jean-Rene Ruez, koji je od 1995. do 2001. vodio istragu o masovnim ubistvima poslije pada Srebrenice u ruke bosanskih Srba u julu 1995. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN).
Na početku svjedočenja, Ruez je rekao da je istragu o Srebrenici započeo 20. jula 1995., razgovarajući sa izbjeglicama u Tuzli, odmah nakon što su mediji izvijestili o nestanku velikog broja bošnjačkih muškaraca.
Ruez je pred sudijama komentarisao satelitske snimke i fotografije načinjene između 11. i 15. jula 1995. godine, na kojima se vide lokacije zatočenja Bošnjaka zarobljenih u okolini Srebrenice i Bratunca, kao i autobusi kojim su ih srpski vojnici odvozili.
Karadžić, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i progon njihovih porodica u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela srebreničku enklavu, koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN).
Tužilaštvo u Hagu stavlja Karadžiću na teret i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.
Svjedok je izjavio da je istragom utvrđeno da su žene, djeca, starci i jedan broj muškaraca iz Srebrenice utočište pokušali da potraže u Potočarima, gdje je bila baza UNPROFOR-a. Kolona u kojoj je, prema procjeni svjedoka, bilo do 15.000 muškaraca pokušala je da se šumom probije do Tuzle.
“Približno jednu trećinu činili su pripadnici 28. divizije Armije BiH, koji su bili vojno opremljeni uprkos demilitarizaciji enklave, a ostalo su bili nenaoružani civili”, kazao je Ruez.
Po njegovim riječima, očevici su tokom istrage opisali kako su pripadnici VRS-a u Potočarima razdvojili bošnjačke muškarce od žena i djece i zatvorili ih u “Bijelu kuću”. Materijalnih dokaza o tome, međutim, nije bilo sve dok se snimak zatočenih Bošnjaka nije nakratko pojavio u filmu koji je 13. jula 1995. u Potočarima snimio srpski novinar Zoran Petrović Piroćanac. Taj kadar iz filma u kojem se vide muškarci nagurani na terasu “Bijele kuće”, tužioci su pokazali u sudnici
“Srpske snage su zarobljenike potom prebacile u Bratunac i zatvorile ih na više lokacija, uključujući i osnovnu školu”, posvjedočio je Ruez prikazujući fotografije tih objekata.
Prema svjedoku, satelitski snimci, koje su Tužilaštvu dostavile vlasti Sjedinjenih Američkih Država (SAD), potvrđuju da su se 12. i 13. jula 1995. Bošnjaci iz kolone koja se probijala ka Tuzli “masovno predavali” srpskim vojnicima. Na jednom od tih snimaka, kako je kazao svjedok, jasno se vide zarobljenici na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi, kao i autobusi u neposrednoj blizini.
Poziv Papuljasu
Karadžić je danas zatražio od Haškog tribunala da naloži predsjedniku Grčke Karolosu Papuljasu da svjedoči u okviru njegovog suđenja.
"Tražim da se izda sudski poziv grčkom predsjedniku Karolosu Papuljasu da je obavezan da razgovara sa pravnim savjetnikom Peterom Robinsonom", piše u dokumentu koji je Karadžić predao sudu u Hagu, prenijela je Agencija France press.
Karadžić je predložio je da se jednočasovni razgovor sa Papuljasom održi u kancelariji grčkog predsjednika u Atini 2. aprila.
"Zbog vjerskih i historijskih veza između Grka i Srba, predsjednik Papuljas je bio jedan od rijetkih međunarodnih posrednika (u ratu) kojima su bosanski Srbi vjerovali", dodao je Karadžić.
Karolos Papuljas bio je ministar inostranih poslova Grčke od 1993. do 1996. godine i odigrao je značajnu ulogu u mirovnom procesu u Bosni.
Karadžić je tražio više puta pisanim putem od vlade Grčke da mu se obezbijedi razgovor sa Papuljasom i do sada je svaki put bio odbijen.

[pojedinac]

Kad zavirite u prijeratne živote zločinaca, njihovih ideologa i saučesnika i kad spoznate da su nekima od njih roditelji, najbolji prijatelji, kumovi, bračni drugovi, zetovi... bile osobe iz reda bošnjačkog naroda, nad kojima će kasnije izvršiti, narediti ili organizirati masovne zločine, tek tad zanijemite pred činjenicama koje ljudski razum teško može dešifrirati.

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... etove.html

[argyle]

Dr. Eso Sadiković (Prijedor) - Dok. film NTV 101

[Hemel]

Doktor Eso ubijen po treći put -

nastavak

Zorica Gagović poručuje: Je.. mi se za to sve!

[RedJohn]

Nakon 21 Godinu neznanja ,našli su mi Dedu Rahmetli ,danas sam saznao !
Da nisu osušili onu rijeku u Višegradu nikad i nebi našli !
Zahvalan sam ljudima koji su našli mogu Rahmetli Dedu ,napokon možemo Dženazu obaviti,InshAllah!

[xDenisx]

Identifikovane 162 žrtve iz Perućca
Izvor: Beta

Sarajevo -- Utvrđen je identitet 162 žrtve rata u Bosni i Hercegovini čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac, a među njima je i desetoro dece.

Do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe na osnovu DNK profila, saopšteno je iz Instituta za nestale osobe BiH.

Među pronađenim žrtvama, oko 25 posto su žene, uključujući tri devojčice od devet i po do sedamnaest i po godina. Pronađeni su i posmrtni ostaci desetoro dece.

Najstarije žrtve koje su pronađene u jezeru su žene rođene 1906. godine.

U jezeru Perućac pronađena su i dva regruta bivše JNA koji su u toku 1991. godine upućeni na služenje vojnog roka u Kovinu i Prištini - Almas Ahmetspahić iz Višegrada, rođen 1972, i Ermin Meštrovac iz Jajca, rođen 1973.

Dva od 19 putnika voza koji je saobraćao od Beograda do Bara, a koji su oteti na železničkoj stanici u mestu Štrpci u februaru 1993. godine, pronađeni su u jezeru Perućac. Radi se o državljanima Srbije - Rasimu Ćoriću, i Crne Gore - Jusufu Rastoderu.

Od 162 preliminarno identifikovane žrtve, 160 su bošnjačke i dve srpske nacionalnosti.

Žrtve su pronađene na više od 60 mikrolokacija u 30 sela i zaselaka na području opština Višegrad, Rogatica, Srebrenica i Bajina Bašta.

Kako je saopšteno iz Instituta za nestale osobe BiH, sledeće nedelje trebalo bi da počne i obdukcija posmrtnih ostataka žrtava koje su u leto 2010. godine pronađene u tom jezeru.