Dozer wrote:Ja, recimo, nikako ne mogu shvatiti one koji se okrenu vjeri nakon neke licne zivotne tragedije... Poznajem takvih par, koji su izgubili muza, zenu ili dijete... I nikako ne mogu da shvatim okretanje bogu u tom momentu i prihvatanje onoga "da je sve od boga", jer na taj nacin automatski prihvataju da im je upravo bog uzrokovao tu tragediju... S nekima sam cak i pricao na ovu temu, i pitao ih upravo ovo. Nisu imali konkretnog odgovora, niko.
S druge strane, one koji su zastranili na neki nacin, tipa droga, kriminal i sl., pa se okrenuli vjeri i to ih onda izvuklo iz prethodnog nacina zivota, njih cak i razumijem. I poznajem ih gomilu. Ali, takodjer, poznajem ih i poprilicno koji su se izvadili kroz vjeru, a onda je napustili, ali se nisu vratili prethodnom nacinu zivota i poroka, nego nastavili normalno i bez vjere.
Poznajem i par medreslija koji su nakon toga upisali svjetovne fakultete, i kroz to odustali od vjere.
Ne znam da li si ikada izgubio nekog clana porodice, nekoga koga si nevjerovatno volio. Nadam se da nisi.
Pokusaj zamisliti u sebi neopisiv osjecaj gubitka i ocaja. I imaj na umu da se mi svi drugacije nosimo sa gubitkom i boli.
Neki ljudi su jaki i budu ok. Pate i zale nad osobom koju su izgubili, ali su skroz ok.
Neki ljudi propadnu i gube se. Nemaju snage za sebe, a kamoli za sta drugo.
Ocaj i beznadje koje se osjeca zbog gubitka su porazavajuci. A instinkt za prezivljavanjem te nesvjesno tjera u bilo sta sta ce te odrzati na zivotu.
Neko se okrene alkoholu, neko drogi, neko nadje neki hobi, neko se posveti nekome drugom. Neko se zada u posao. Neko se zada u religiju.
Sve su to mehanizmi samoocuvanja i prezivljavanja.
Mi ljudi imamo prijeku potrebu da drzimo stvari pod kontrolom. Pa makar i prividno. Proces razmisljanja je sljedeci: Ako vec nemam ja kontrolu, ima neko jaci od mene ko ima. Ima neko ko ovome svemu daje smisla. Ja ga sad ne vidim, ali obasnit ce mi se jednog dana. Jer mora biti neki razlog, mora biti objasnjenje, ne moze ovo biti uzalud.
Nije u pitanju strpljivo cekanje i zivot ide dalje tra-la-la-la. Nije to u stilu, ako ponizno pognem glavu, sutim, ne zalim se....Bog ce me nagraditi.
To je bolno cekanje. Preispitivanje i sebe i svoje vjere. Gdje osoba naposljetku prihvati gubitak u vjerovanju da ce opet biti zajedno.
Ili gdje osoba ne moze premostiti soj gubitak sa vjerovanjem da ce jednog dana opet biti sa voljenom osobom.
Nema formule...svi smo drugaciji, a istovremeno imamo iste i predvidljive sablone ponasanja.
Jedna moja vrlo dobra prijateljica sa kojom sam izuzetno bliska ima te...u nedostatku bolje rijeci...prenose.
Svojevremeno je bila u fazi gdje je bila hardcore bukvalni vjernik i retorika joj je bila tipa, kunem se da cu se odreci sopstvene kcerke ako se uda za nekoga ko je druge vjere.
Onda je bila u fazi gdje je bila apsolutni ateista. Totalno poricanje bilo kakvo postojanje Boga u bilo kojem obliku i nacinu.
Zatim je i to popustilo pa je bilo....ima nesto, nije Bog,, ne znam sta je ali ima nesto.
Sada je opet u fazi vjernika, ali jednog vrlo umjerenog vjernika. Fura namaz u toku dana kad stigne, sad za Ramazan posti, klanja, ide na teraviju i sve je u stilu....bit ce sta bude. Skroz je zen.
A sta je propatila u zivotu....mati joj je bolovala od raka, onda je obolovala rak, izuzetno ruzan razvod, gubitak oca...gubitak majke, a ona sem svoje djece nema druge porodice.
Mislim da se nakon izvjesnog vremena pomiris, odnosno prihvatis da nam odredjenim stvarima nemas kontrolu.
To ne znaci nuzno da vjerujes u Boga. Jednostavno je tako. Ti ne znas sta ce biti, znas samo ono sto je danas.
I tom danas se i posvetis. Neko u vjeri, neko van nje.
on tebe iznervira, zato si sad rahat 
Dobro sebe, to je lako, a koje sam forumaše tačno uvrijedio? 