Drugorazredne jedinice je li..pa možda ne znam za vaše gradiranje jedinica..kakva vam je bila ova??
Nekad davno, u ona vec zaboravljena vremena, dogodila se jedna noc. Bio je mjesec Ramazan i bio je rat u Bosni. Tople travnicke džamije su bile dupke pune, ljudi u safovima stiskali su laktove uz tijela da ih više stane – šesta je teravija, skracena, ratna.
Travnik. Stari vezirski grad, prošaran turbetima, šadrvanima, sahat-kulama, prepun džamija: Šarena, Alibegova, Jeni… sve lijepe, divota dunajlucka, iz davnih, iz turskih vremena, i u ramazanske dane uvijek pune, ciste, prostrane, tople, travnicke džamije.
U toj istoj noci sedamnaestog februara, ratne devedesetcetvrte godine, u jednom selu, jugoistocno od gradica Viteza, u hladnim sobicama skupili se ljudi, u svakoj po desetak njih, cetni vodovi, da vide šta ce i kako ce veceras. Zveckaju meci, svakom po dvadeset komada – dovoljno za jedan duži rafal, nema se više, komandant Cuskic je rekao da se može i bombama odraditi: dovoljno je prici blizu, pa ako treba i bajonetima!
U stari dio Viteza veceras se mora uci! U njemu se, u okuženju, nalazi 1600 žena, djece i muškaraca – onih isti koji su, gluho, na malim ekranima, pratili tragediju svoga naroda: u Bosanskoj krajini, u istocnoj Bosni, u… devedeset druge. Kako je to tada izgledalo daleko i nemoguce u Vitezu?!
Još jedna teravija je obavljena: ljudi lagano izlaze iz džamija; prepoznaju lica i u mislima prebiru ko veceras nije došao; mracnim sokacima žurno koracaju kucama, tamo ih ceka ono što je preostalo od iftara, nisu stigli sve dojesti – da ne propuste teravih-namaz . Valja rano leci, valja rano ustati.
Prošla je ponoc, prilike u bijelom bauljaju snijegom, borci, Krajišnici, idu u akciju: U svakom rancu po jedan mali, odrvenjeli kruh, jedan ''IKAR'' i jedna ''riblja'' – bogatstvo! Od kako je pocelo ovo sa Hrvatima postali su kao sove, danju spavaju i mudruju, a noci provode u borbi za opstanak. Zakrabuljeni u bijelim maskirnim odjelima, skoro pa da su nevidljivi (blago vremenu u kom su tama i studeni snijeg prijatelji covjeku!).
I dok se bijela povorka tiho provlaci klizavim putem kraj posljednjih, muklih, seoskih kuca, selo mirno spi, ni psi ne laju. Mještani kao da ne znaju za pokret vojske, za vecerašnju akciju; ispratili su Krajišnike, koje su primili po kucama, i sad leže u svojim toplim posteljama, uljuljkani snom, sanjaju mir: djecu kako rastu, otkose trave, na livadama krave…
Vole oni Krajišnike, rado im odvoje ponešto hrane, iako se nema, sevap je, jes' da ih ima svakakvih, ali dobri su borci.
Da, dobri su borci, možda i najbolji u Armiji BiH – to oni znaju, da nije tako ne bi im Vikicevi specijalci veceras bili u rezervi, u potoku, daleko od metaka, a za njih se mnogo toga culo.
''Vitez nocas mora pasti!'' – šapatom dobacuje neko, uz cerekanje, dok kao aveti klize izmedu neprijateljevih rovova. Idu im iza leda. Cistina je! zlokobna, prijeteca: lijevo, u zemunici pored štale, uz spaljenu kucu, neko kašlje – ustaša! Ni deset metara, mimo njega, u koloni, prolazi 40 ljudi; desno je livada, do pola prekopana tranšeom završenim sa rovom, srecom, veceras je prazan.
Pognuti, šunjaju se do ivice šume, studen im pojacava glad, dijele se u tri grupe: lijevo, desno i pravo. Oni pravo stižu do prvih kuca sela, kilometar udaljenog od starog dijela Viteza, tuda je najkrace za deblokadu. Grupa desno se razvila u strijelce i sad koracaju livadom ka mracnom jezovitom šumarku, tu je njihova linija. Lijevo krilo ide na zemunicu pored koje su prošli, da obezbjedi odstupnicu, da omoguci prolaz pojacanju.
Kroz zamracene prozore utuljeno sijere svijetla svijeca (one prave, parafinske, odavno su nadonještene svinjskom mašcu – zlo natjeralo), to mještani ustaju na sehur, da zaposte. I devedesettreca je bila gladna, ali ova devedesetcetvrta…uh!? Ipak, kad je covjek kod svoje kuce, nade se uvijek neki mrsniji zalogaj, da lakše dan u postu prode. I dok se noc rastace u dan, gutaju se posljednji zalogaji, srce kafa, jecmenuša, pa sve zalijeva vodom, ili šerbetom, a onda: nijet za post, pa sabah-namaz, pa ponovo u krevet, jer zima je, nema se šta tako rano raditi, i tako širom Bosne, gdje god se ne crni izgoreni duvar i ne puca puška ispod prozora.
Tromblonska mina, svoj kratki let završi blijeskom i detonacijom. Rafali… rucne bombe… dozivanja – na lijevom krilu je poceo napad, tamo su ''******'' iz 299. brigade, Maglajlije, njih deset, svi ostali su iz Sedamnaeste Slavne krajiške, dobrovoljci. Trinaestorica desno (vod Dženetske Hurije), uletješe u šumarak, sa drvecem suviše rijetkim da zaštiti a suviše gustim da se trci: bombe, tekbiri, rafali; uzavrela krv, stegnuta puška, grc na licu; hrabrost i drhtanje u brzoj, naizmjenicnoj rokadi.
Samir uskocio u zemunicu – poginuo.
Almo krenuo da pomogne jaranu – i on poginuo. Grupa koja je išla pravo, vratila se. Onima sa lijevog krila poginuo komandir u prvim rafalima, pa se povukli, i 37 boraca je ostalo odsjeceno od glavnine. Svi su sada u šumarku, gaze tranšeima do pasa u vodi, leže u mokrom snijegu, hladnoca i umor polako cine svoje. Treba izvuci tijela poginulih, a svice.
Ustaše se dovikuju, sad ce poceti sa eksplozivnim napravama, treba brzo djelovati. Salko, puzeci kroz tranše, krece ka zemunici, po tijela poginulih.
Rafal ga odiže od zemlje, poginu. Ostadoše sva tri tijela neizvucena, po prvi put u Prvoj ceti, Prvog bataljona Sedamnaeste.
Po kucama u selu, šapucu se dove i sureta, niko više ne spava, svi su zabrinuti, nervozni, prestrašeni. Dolje, u potocima ispod sela, veceras se gine i ubija. Ispod svakog krova, u bunovnim glavama, prebiru se teške misli: ako Krajišnici provale, onda ce i naši muški morati ici da pomognu; ako ne provale, pokušace ponovo neku drgu noc, opet besanu; a šta ako odu odavde na neku drugu liniju? Šta ce biti sa nama? Poklace nam djecu…?!
Odnekud pade snijeg i spusti se magla, i pomognu Krajišnicima da se izvuku preko ledine, preko minskog polja, brisanog prostora, a vec se bilo razdanilo. Izvukli su ranjene, samo ne poginule, oni ostadoše.
Cim se dokopaše prvih kuca, docekaše ih stanovnici, zabrinuta cela i široke ruke, dodaše im da jedu ono što je preteklo od sehura, onima koji ne poste, a ima ih takvih!? Ma dali bi im i više samo kad bi imali, eh, kakvi su to borci, ti Krajišnici.
EPILOG
Veliki dan je poceo bajram-namazom: sve travnicke džamije su bile prenapucene; ljudi, u osmijeh razvucenih lica, izlazili su iz njih, pružali ruke jedni drugima, grlili se, cestitali; grmili su rafali, kao da ponovo pada Jajce.
Danas je Bajram, veliki muslimanski praznik: svi pokazuju svoja najbolja odijela, neki ih cuvaju samo za ovaj dan; svuda raznobojni mirisi, širom otvorena vrata, puni stomaci; za danas su pripremljena najljepša jela, danas gazde dijele sirotinji, i šakom i kapom, danas niko nije gladan… i sunce danas nekako jace sja!
U istom gradu, na šehidskom mezarju, isto sunce obasjava tugom zasjenjena lica. Tišinu ispunjava dobovanje busenja o daske kabura i udaljeni žamor caršije koja slavi. Sedamnaesta se okupila da obavi dženazu, jednom od svojih- rahmetli- Alminu, šehidu inšallah. Tri dana prije ukopani su Salko i Samir. Tijela sve trojice došla su u razmjenu, a tri dana nakon njihove pogibije potpisano je primirje sa HVO-om. Vitez nije pao, ali, uskoro ce u njega da se ide kao nekad, kao da ništa nije bilo, kao da mezari u Travniku nisu stvarni.
I ovaj put je domacih malo došlo da isprati Krajišnika, oni imaju lijepe džamije, tople, ciste, prostrane, i ne propuštaju ici u njih ni kada je rat, kada je na liniji odbrane potreban svaki covjek.
Bilo je to davno, u ona vec zaboravljena vremena, dolaze novi ramazani a za njima i bajrami, do Travnika dvije carevine daleko: je li snijeg ugažen oko mezara, dolazi li iko, pamti li?
Ne mogu nikako da ne primjetim ali ako je ova priča i upola tačna ovi krajišnici su debelo zavaljeni.
1.Idu u deblokadu ili napad a dobili 20 kom. metaka... wtf
2. Ako sam dobro razumio spominje deblokadu iz pravca Travnika...wtf.
3. napad počinje jedanim tromblonom i to je to
4. ne spominje ni artiljerijsku podršku
5. valjda bi u napad trebale iči elitne jedinice (spominje vikičevce) a ne da su u rezervi
6. i na kraju "...
da se bar sačekalo još tri dana možda bi ovi krajišnici bili živi. A vjerojatno se znalo da je pitanje dana kada če biti potpisano
pa više imaju lovci kada idu u lov
