Forum Klix.ba

"Nikada nećeš razumjeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti.
Nikada nećeš znati razumjeti tu maglu u mom pogledu.
Kad odlutam, kad zastanem u pola riječi, u pola koraka. Uvijek ću ti ostati daleka.
Uvijek ću ti odgovoriti : "Nije mi ništa." A svašta mi je.
Tu u mom srcu se kruni jedna bajka, tu u mom srcu se ruši jedan grad, tu u mom srcu fali jedan zagrljaj.
Postoje zemlje u koje nikada neću kročiti i ne žalim za tim. Žalim za jednom koja više ne postoji.
Postoje ljudi koje nikada neću sresti i ne žalim za tim. Žalim za onima koje sam sretala, a sada su daleko.
Ma, nije mi ništa...A svašta mi je.
Donesu dani neke čudne oblake u moju glavu. Sijenke mi igraju po zidovima. Sjećanja me ophode čitavog dana.
A srce ludo čuva te dragocijene suze duboko u džepu, suviše dragocijene da bi se prosipale uzaludno, suviše dragocijene da bi se poklanjale svakom."

frameni wrote:"Nikada nećeš razumjeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti.
Nikada nećeš znati razumjeti tu maglu u mom pogledu.
Kad odlutam, kad zastanem u pola riječi, u pola koraka. Uvijek ću ti ostati daleka.
Uvijek ću ti odgovoriti : "Nije mi ništa." A svašta mi je.
Tu u mom srcu se kruni jedna bajka, tu u mom srcu se ruši jedan grad, tu u mom srcu fali jedan zagrljaj.
Postoje zemlje u koje nikada neću kročiti i ne žalim za tim. Žalim za jednom koja više ne postoji.
Postoje ljudi koje nikada neću sresti i ne žalim za tim. Žalim za onima koje sam sretala, a sada su daleko.
Ma, nije mi ništa...A svašta mi je.
Donesu dani neke čudne oblake u moju glavu. Sijenke mi igraju po zidovima. Sjećanja me ophode čitavog dana.
A srce ludo čuva te dragocijene suze duboko u džepu, suviše dragocijene da bi se prosipale uzaludno, suviše dragocijene da bi se poklanjale svakom."

Lijepoo!

Ambrozija wrote:Mogao sam joj pružiti ljubav kakvu zaslužuje, ali nisam, prijatelju. Opijao sam se, bio sam najgori, ali kada bih je nazvao, bila je uvijek tu. Zadovoljena tom malom dozom "ljubavi" koju bih joj pružio iako je zaslužila puno više. I znala je sve, ali nikada nije dala na mene. Znali smo da ne možemo staviti točku na naše susrete, jer će uvijek biti onaj "još jedan"...

prica zivotna

"Necu da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja nas odnos. Pomalo sam nadmocan, jer vidim da se ne brani, ali osjecam da nije slucajno stala na moj put: nesto ce se desiti medju nama. Cini mi se da to znamo i ona i ja, trazimo se i cekamo. I uvijek sve odgadjamo, kao u strahu od rjesenja. Ovako je mogucnost, cvjetanje, prostranstvo zelje. Sve je tu moguce, sve je pred nama.
A kad predjemo tu granicu, naci cemo se na cvrstom tlu tacno odredjenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguce ali nedovoljne njeznosti, omedjeni sobom i osjecanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mucno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomedjenih sirina, koje nas draze kao mogucnost...
I ne znam sta je jace, sta je vaznije, i zato se ispitujemo i cekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam sto osjecam da sam joj potreban i što me gleda drukcije nego ikoga drugog, a bas toga se bojim. Zao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Uzasavaju me obaveze, mogle bi da budu mucne, a privlaci me sto ih ona nudi. To radja nadmocnost, koja moze da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog..."
M.Selimovic - Tisine

veze s vezom wrote:Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

Desanka Maksimovic "Strepnja"

meni je ovo prelijepo

Možda je bolje da se ne vratite. Tačka je stavljena na najljepšem mjestu. Ako bi joj se dodala kvakica pretvarajući je u zarez, ko zna bi li to više bilo isto...

Što noćas da Vas pitam? Znate li?
Oh, znam da znate,morate znati. Nije malo, nije -dovoljno, nije -više od dovoljno. Beskrajno je..

Mnogi ljudi imaju čiste savjesti samo zato što imaju loše pamćenje.

Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos."

Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje

I ona kad te pitala voliš li je, nije pitala što ne vjeruje, nego da joj se srce smiri. Žena je. Jednom ako joj kažeš pamtit će čitav život, ako joj kažeš i hiljadu puta željet će čuti i hiljadu prvi put.

Šta mi je ostalo od tebe? Možda ta sanjarska navika da nesvjesno podižem glavu i posmatram nebo, posebno noću. Pokušavam pronaći dio tebe, gore među zvijezdama. Pokušavam ponovo osjetiti ono što sam osjećala posmatrajući ih s tobom. Ali uzalud. To su samo pokušaji, nesvjesni, česti, prokleti, sanjarski pokušaji...

Samo jedan zivot imam i ludo ga bacam
jer zavoljeh jednu zenu,zenu koju sanjam
samo jedan zivot imam koji nisam htio
jer zavoljeh jednu zenu koju nisam smio!

frameni wrote:"Nikada nećeš razumjeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti.
Nikada nećeš znati razumjeti tu maglu u mom pogledu.
Kad odlutam, kad zastanem u pola riječi, u pola koraka. Uvijek ću ti ostati daleka.
Uvijek ću ti odgovoriti : "Nije mi ništa." A svašta mi je.
Tu u mom srcu se kruni jedna bajka, tu u mom srcu se ruši jedan grad, tu u mom srcu fali jedan zagrljaj.
Postoje zemlje u koje nikada neću kročiti i ne žalim za tim. Žalim za jednom koja više ne postoji.
Postoje ljudi koje nikada neću sresti i ne žalim za tim. Žalim za onima koje sam sretala, a sada su daleko.
Ma, nije mi ništa...A svašta mi je.
Donesu dani neke čudne oblake u moju glavu. Sijenke mi igraju po zidovima. Sjećanja me ophode čitavog dana.
A srce ludo čuva te dragocijene suze duboko u džepu, suviše dragocijene da bi se prosipale uzaludno, suviše dragocijene da bi se poklanjale svakom."

izvor, molim.

honky tonk wrote:


izvor, molim.

Ana Karanović - "Nije mi ništa, a svašta mi je"

- Reci mi, jel ti znaš koliko smo mi uopšte zajedno..ako uopšte ovu situaciju možeš da nazoveš „zajedno“..
- Znam Sanja. Osam godina. Osam i po godina.
- Reci mi, jesam ja nekad nešto tražila od tebe...?
- Nisi.
- Jesam te gušila, ucenjivala, pravila scene, histerisala...jesam li ikad tražila da se recimo, uzmemo..?
- Nisi, Sanja. Ali ja sad tražim.
- Šta, da se uzmemo?
- Ne. Mislim da ne bi trebali da se viđamo više.

- Tačno sam znala...Tačno sam znala. Ne javljaš se dva meseca, onda me izvedeš u ovaj folerski restoran...I šta sad...krenulo ti sve nizbrdo, pa misliš da ćeš s ovim da rešiš sve probleme? Ti bi još malo da pomogneš, da ti bude još teže? Mene ostavljaš...Zavući ćeš se u tu svoju čahuru..spavat ćeš po ćumezima...Jel ti shvataš da ja ne znam godinu dana gde ti živiš?? Napravit ćeš glupost, završit ćeš u zatvoru...Sve radiš naopako. Ti ne da ne možeš da zaboraviš da si domac, ti ne želiš da zaboraviš. Ja ne znam više šta da učinim. Mučiš me... A što je najstrašnije sebe mučiš više. Zašto me guraš od sebe...? Volim te čoveče, kako to ne razumeš? Trudim se svih ovih godina da te pratim...borim se za tebe najbolje što znam, sve jebene knjige koje sam pročitala, sve pacijente koje gledam, gledam kroz tebe..Ne! Ne dam ti da odeš od mene. Želim da živimo zajedno, hoću da se uzmemo i stvorimo naš dom! Jel me čuješ? Eto to sad tražim! Čekala sam te ko budala, osam i po godina...da me negde odvedeš...

- Gde ja..tebe...da odvedem...? Ja nemam više ništa, ja sam propao čovek...Ne mogu više. Dosta..Da se to završi...i eto..Kako bre ne razumeš?
- Možda ja stvarno ne razumem...Ima toga..Hoće to kad nekog voliš..

- Nađi bre nekog normalnog...Nekog, šta ja znam...normalnog...
- Ja sam mislila da si ti pametniji čovek...
- I ja sam.
- Tebi čovek kad bi dao sreću na tanjiru, ti ne bi znao da je uzmeš.
- Tačno. I meni se to čini. Ima nekad kad se i ja osjetim opušteno, čak i srećan...ali onda mi nelagodno...ko da to nisam ja...ko da ja ustvari moram da budem sjeban i nesrećan..i onda eto..čim pomislim da sam srećan...

(....)

- Kakav folerski restoran...
- Vala baš...

http://www.youtube.com/watch?v=qyrM5VyfxD4

"I kad se jednom u dubokoj starosti sretnemo u nekom domu penzionera, pa pred Novu godinu ili neki drugi praznik odigramo zajedno jedan valcer ili tango i zaljubimo se jedno u drugo 3681. put, neka i to bude samo prva ljubav i nijedna više."
Mika Antić

''Razloge nečijeg odlaska iz naših života ne treba tražiti, jer koliko god pokušavali, nećemo naći onaj pravi.
Ja ovaj njegov ne želim da tražim ni među tasovima mog horoskopskog znaka, ni među ljudima i događajima oko nas, ni među razlikama u naravi, mišljenjima ni mentalitetu.
Oni su jednostavno postojali i bili, činilo mi se samo na prvi pogled, jači od onog što nas je spajalo...Nažalost, nismo uspjeli da ih prebrodimo.''

„Zašto, dakle, da patim zbog tebe?
Zašto, dakle, da me snađe jad?
Naš je život – postelja i ćebe.
Naš je život – poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj; nek se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i sreću…
Neka ide sve u ….materinu…
Nikad, druže, ja umreti neću.“

Prije spoznaje Boga, Tolstoj govori o životu kao suštoj zapuštenosti i poredi ga sa bolesnikom sa unutarnjom bolesti. “Moj život kao da je stao: samo sam disao, jeo, pio i spavao.” Kaže da ga je to dovelo na ivicu provalije. Većina ljudi danas živi upravo takvim načinom života, a kažu da su vjernici. No, sjetio se Tolstoj aždahe smrti koja neizbježno čeka da proguta njega i sve nas. Kabur je razjapio svoje čeljusti poput krokodila da nas proguta. Svakog trena smo mu sve bliži i bliži. Kad nas proguta nema povratka do Sudnjeg dana. Šta smo pripremili za taj moment?! Jesmo li spremni? Imamo li dobrih djela, namaza? Znamo li šta je smisao života? Nije valjda smisao samo u jelu, piću i spavanju?!

Odustala sam od potrage za srodnom dušom. Izgleda da sam zaista unikat koji nema svoj par...

Bila je prva cura koja mi je vratila za sve loše što sam joj učinio. Valjda je zato i ostala posebna. S njom je 'volim te' najteže prelazilo preko usana. Ne zato što je nisam volio, ni što nisam bio siguran šta osjećam prema njoj, nego zato što sam se bojao da će te dvije riječi sve pokvariti. Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo, izmamim osmijeh, iznerviram, samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim. Jedina nikada nije zahtijevala lijepe riječi, obećanja i zakletve, a jedinoj sam sve to mogao dati onako iskreno i od srca. A nikada nisam. Druge su dobile najljepše riječi, najveća obećanja i lažno 'volim te', a ona je dobila ono što nijedna druga nije mogla: moje srce...

Ljeto je prošlo, i jesen, svi su vozovi otišli... Gdje je stanica na kojoj me čekaš???

I dalje je pokušavao da joj nađe zamjenu. Ali uzalud. Nijedna ga nije znala dovoljno dobro. Nijedna nije prihvatila kada bi pogriješio. Nijednoj nije uspjelo da ga smiri na jednom mjestu dovoljno dugo. Niti jedna nije tražila opravdanje za svaki njegov postupak. Činilo se zapravo da nijedna nije znala kako da ga voli.
Doduše, u pijanim noćima i nije puno birao. Tad nije bilo važno kakva je i da li podsjeća na nju, već samo da ispuni tu prokletu prazninu koju je ona ostavila za sobom....