Forum Klix.ba

Masakr Karaula (Zivinice) - 8.10.1995.




8.10.1995 godine u prognaničkom naselju Karaula u jednim trenu je ugašeno devet života. Sedmoro su bila djeca starosne dobi od dvije do deset godina. Na današnji dan 8.10.1995 godine, svjetske nedjelje dječijih prava, u prognaničkom naselju Karaula u Živinicama agresorskom granatom prekinuti su životi :

Amre Seferović 1993 god. iz Đulića, koja je imala samo dvije godine,
Ramize Husejnović 1992 god. iz Đulića, stare svega tri godine,
Amel Ibrahimović 1985 god. Kamenica - Zvornik
Mirsad Gojkić 1987 god.Kamenica - Zvornik
Selver Nukić 1988 god. Kamenica - Zvornik
Amira Delić 1988 god. Glogova - Bratunac
Amira Salkić 1985 god. Hranča - Bratunac
Rajfa Suljić 1958 god. Đulići - Zvornik
Rahima Musić 1949 god. Glogova - Bratunac

Svi oni kao i druge hiljade prognanika iz Podrinja izbjegli su u Živinice i druge slobodne krajeve Bosne i Hercegovine u nadi da se spase od agresije i agresorskih granata. Niko ni slutio nije da će ta nedjelja sunčana i lijepa, dan u svjetskoj nedjelji posvećenoj djeci i dječijim pravima, u vrijeme dok su se vodili pregovori o potpisivanju prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, ostati zapisana kao krvavi dan u našoj historiji, da će na slobodnoj teritoriji biti prekinuti u jednom trenu životi sedmero nevine djece od kojih su najstariji imali samo po deset godina.

(Nihad Kovačević, TV Živinice)

WOMEN WAR AND PEACE
http://www.pbs.org/wnet/women-war-and-peace/#1

dokumentarni serial na PBS-u, veceras je bila prva serija o zlocinima u Foci... vemo dobro uradjena serija, sa svjedocanstvima i zapisima sa ICTY-a...
http://www.pbs.org/wnet/women-war-and-p ... o-testify/

Matt Damon kao narator u serijalu
http://www.pbs.org/wnet/women-war-and-p ... -men-care/

Sanski Most: Ukopana tijela 14 Bošnjaka ubijenih u maju 1992.
Pred velikim brojem prisutnih članova rodbine, mještana Vrhpolja i Hrustova, te građana općine Sanski Most, u subotu je obavljena dženaza i ukop četrnaest mještana ovih sela koji su ubijeni tokom agresije na ovaj dio općine Sanski Most u maju 1992. godine. Poslije više od devetnaest godina tijela ubijenih Bošnjaka iz Vrhpolja i Hrustova konačno su našla svoj smiraj... >>opširnije>>http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/111016028#

Pola godine prije početka rata u BiH JNA naredila osnivanje logora na Manjači

Direktor Željeznica RS-a bio prvi zamjenik i saradnik ratnog zločinca Milomira Stakića



Direktor Željeznica RS-a Dragan Savanović ima iskustva s rešetkama i žicama. Stekao ga je prije 19 godina u Prijedoru, gdje je bio prvi zamjenik i saradnik ratnog zločinca Milomira Stakića. Željeznicom kroz Omarsku.

Od 25. maja do 25. augusta 1992. godine 3.500 Bošnjaka i Hrvata bilo je iza žice. Za ubistva i torture osuđen je Milomir Stakić. A njegov zamjenik bio je Dragan Savanović - današnji direktor Željeznica RS-a i tadašnji potpredsjednik Skupštine opštine Prijedor. Savanović je i danas slobodan čovjek.

A bio je potpredsjednik Srpskog kriznog štaba Prijedor 1992. i prvi saradnik Milomira Stakića, koji je u Hagu osuđen za istrebljenja i ubistva nesrba na području Bosanske Krajine. Tokom suđenja Milomiru Stakiću Dragan Savanović je više puta spominjan. O njegovim zlodjelima Prijedorčani su danas spremni govoriti. Ali samo na sudu. Ako Savanović ikad bude izveden pred lice pravde.

(FTV)

Danas je godisnjica stradanja,..masakra stanovnika Stupnog DoIa kod Varesa

Registar roditelja kojima je ubijeno najviše djece: Ko će napisati poemu o tragediji bošnjačkih majki?

Bliži se kraj još jedne teške godine u kojoj smo obilježavali tragične godišnjice genocida, masovnih ubistava i nezapamćenih masakriranja koje su četnici počinili nad Bošnjacima tokom agresije na BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Šesnaest je godina kako govore da je u Bosni mir, ali odavno mirno nije u nama.

Napamet učili

Definitivno nismo, a teško da ćemo ikada i biti svjesni težine svih pojedinačnih i kolektivnih tragedija koje su zadesile Bošnjake tokom posljednjeg genocida i agresije. Nema tog kantara koji će to moći izvagati. "Pisanje je boks najteže kategorije", zapisao je davno veliki Krleža. Dok pišem priču o bošnjačkim majkama i očevima hrabrosti, po prvi put shvatam pravo značenje Krležine konstatacije.

Nekoliko puta sam već nokautiran čeličnim pesnicama rečenica iz ovog štiva, sve hoću da predam borbu, a opet, dok mi sudija broji, neka čudna sila me podigne s poda i vratim se u borbu. Svi smo u godinama odrastanja u komunizmu znali poemu Skendera Kulenovića "Stojanka majka Knežopoljka". Morala se u školi naučiti napamet jer je ona bila metafora stradanja nevinih tokom Drugoga svjetskog rata u BiH od ruke fašističkog okupatora.

Zbog čega mi danas nemamo poemu o tragedijama bošnjačkih majki Have i Naze?

Zašto danas srpski narod nema "svog Skendera", da opiše tu okeansku dubinu bola bošnjačkih majki? U Drugome svjetskom ratu majki Stojanki su u Potkozarju fašisti ubili sinove Srđana, Mrđana i Mlađana. Takvih majki kojima su u posljednjoj agresiji i genocidu na BiH četnici pobili po trojicu sinova ima na desetine, pa možda i na stotine, a nije mali broj onih majki i očeva kojima su ubijena po četvorica, petorica, šestorica i sedmorica sinova. Posebno su četnici krvnički ubijali Bošnjake u Potkozarju i dolini rijeke Sane, na području koje je do 1992. godine simbolizirala Stojanka majka Knežopoljka.

Ovaj tekst će biti samo jedan mali pokušaj kreiranja registra bošnjačkih porodica koje su najviše stradale tokom agresije i genocida.

Ratna aždaha

Osmoricu sinova je Ramiz Hakić iz Kazana kod Srebrenice sa svojom ženom izrodio. Ratna aždaha nad srednjim Podrinjem progutala je Ramiza i sedmoricu njegovih sinova.

Ramiza Hakića su četnici zaklali kod Ljubovijskog mosta u Bratuncu u maju 1992. godine. Šestorica sinova su mu poginula tokom srebreničkog genocida 1995. godine, a sina Hamdiju koji je kao težak srčani bolesnik 1993. bio evakuiran iz Srebrenice ubi haubička granata srpskog generala Novaka Đukića u masakru na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine, zajedno s još 70 Tuzlaka.

Također, Ramizu su pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske u julskom genoicidu u Srebrenici ubili i šestero unučadi.

Rahmetli Ibri i Azemi Efendić iz Vlasenice četnici su, nakon što je Novosadski korpus JNA okupirao Vlasenicu, ubili sedmoricu sinova: Saliha, Šukriju, Salku, Ahmu, Hasu, Hilmu i Osmu.

A šta kazati za tragediju i bol koje su preživjele dvije hrabre majke Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora i Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika početkom agresije 1992. godine.

Obje su u četničkom orgijanju izgubile muževe i po šestoricu sinova. Hava Tatarević i Nazija Beganović su simbol stradanja Bošnjaka, živi svjedoci nezapamćenih ratnih zločina u historiji svijeta. Oni koji su poubijali njihove muževe i sinove danas slobodno šetaju. Nana Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora danas živi sama. Nema nikoga da se brine o njoj i teško preživljava. U Zecovima su tada ubijene 34 osobe.

Naziji Beganović iz Đulića kod Zvornika četnici su u junu 1992. godine odveli sinove Muriza, Idriza, Beriza, Feriza, Ramu i Fahrudina te muža Mustafu. U Bijelom Potoku izdvojeno je i ubijeno 668 muškaraca, među kojima su bili i njeni najmiliji.

Još nije našla kosti četvorice svojih sinova: Beriza, Feriza, Rame i Fahrudina. Ogorčena presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu u tužbi protiv Srbije, 26. februara 2007. godine Nazija je rekla: "Gdje je pravda za moje sinove, sudijo. Šest sam ih imala, ko šest planina. Čekam da im makar kosti nađem. Mogu oni reći da Srbija nije kriva za genocid i da nema dokaza. Dok sam živa, ja znam ko je kriv. Ima dokaza, gospođo sudija."

Osim majke Nazije Beganović, na području Đulića i Klisa ima još majki i očeva kojima su četnici u maju 1992. godine pobili više sinova. Majka Alija Musić ostala je bez njih petorice.

Samo fotografije

I dedi Muji Hasanoviću iz Klise Karadžićevi i Mladićevi krvnici ubili su petoricu sinova.
Đulafera Džinić iz Klise rođena je 1941. godine. Na njenim zidovima fotografije, na fotografijama sve što nema - nasmijana lica njene četvorice sinova: Alije, Sejada, Rifeta i Izeta.

Prilikom krvoprolića koje 16. maja 1992. počiniše četnici iz Milića i okoline u pitomom vlaseničkom selu Zaklopača, kada su za 20 minuta pobili više od 60 mještana ovoga sela, među kojima je bilo i 15 djece, ubijen je i Ibro Hodžić sa svojom petoricom sinova: Bećirom, Husom, Hasom, Hamdijom i Safetom i šesnaestogodišnjim unukom Mersudinom. Niko još nije odgovarao za zločin u Zaklopači.

Vidno potresena i očiju punih suza bila je Nura Ramić kada je otkrila spomen-ploču s imenima 85 žrtava iz naselja Hranče kod Bratunca 3. maja 2009. godine, na 17. godišnjicu masovnog stradanja Bošnjaka ovoga naselja. Za svojih više od 75 godina nana Nura svašta je, kaže, doživjela i preživjela, pa i ono najteže - tokom agresije na BiH ubijeni su joj petorica sinova i četvero unučadi.

Na dženazi koja je obavljena 8. jula 2007. godine u Gornjim Agićima kod Bosanskog Novog više stotina mještana, komšija, prijatelja i rodbine oprostilo se od Himze Ibrahimagića i njegove petorice sinova: Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.

Supruga i majka Halima, pred čijim se očima zlo dogodilo, svoje najmilije je, kasnije je to pripovijedala, prvo dekama prekrila, a onda pješice iz Bišćana otišla do Trnopolja, do prijedorskog logora, gdje je njen sin Emir nakon tragedije zatočen, da se svojim očima uvjeri da joj je barem on živ ostao.

Nema nikoga ko bi u potkozarsko gluho doba samoće, bola i zaborava mogao čuti jecaje i obrisati suze majke Hasnije Kadirić iz Bišćana kod Prijedora što ih prolijeva za četvoricom sinova: Feridom, Edinom, Samirom i Emirom, koje Mladićeva banda pobi s početka ljeta 1992. godine. Vrata nikad ne zaključava, sve se nada odnekud će se sinovi pojaviti.

Senadu Medanoviću iz Velagića kod Ključa tokom agresije komšije su ubile petoricu braće.

- Srce moje majke nije izdržalo. Ne samo da moja majka nije dočekala pravdu nego mi se čini da je ni mi mlađi nećemo dočekati - kaže Senad.

Nema, niti će ikada utjehe biti ni za Muniru Mehmedović, kojoj u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, u najvećem i jedinom genocidu na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske pobiše petoricu sinova: Huseina, Husniju, Reufa, Fikreta i Fehima.

I Šidi Mehanović iz Tegara kod Bratunca suze su najbliža rodbina. U srebreničkom pokolju ubijeni su joj četvorica sinova, muž i unuk.

Munib Muminović bio je još jedna žrtva srebreničke tragedije. Još jedan roditelj koji nije doživio da pokopa svu svoju ubijenu djecu. Takvih je barem nekoliko stotina.

Zumra Mehić iz Jagodnje kod Bratunca majka je kojoj su krvnici tokom srebreničkog genocida ubili četvoricu sinova i supruga.

Zločinci slobodni

Malo je danas Bosanaca koji nisu čuli za legendarnog komandanta Armije RBiH Safeta Zajku, narodnog heroja, branioca Sarajeva, komandanta Druge viteške brigade. Poginuo je 17. juna 1993. godine, nakon oslobađanja Mijatovića kose nedaleko od Sarajeva.

Rijetki su oni koji danas znaju da je Duda Zajko, Safetova majka, osim legendarnog komandanta, u ratu ostala bez još trojice sinova.

Salki i Dudi Zajko su četnici 28. jula 1992. godine u istom danu ubili trojicu sinova. U rodnom selu Gaočići kod Rudog ubijeni su 26-godišnji Halil i 19-godišnji Sulejman. Za ubistvo se sumnjiči njihov kućni prijatelj, seoski učitelj Vasilije Vaso Krstić. Istog dana na Stjenicama kod Rogatice ubijen je i treći Safetov brat Munir, koji je u trenutku pogibije imao 22 godine.

I tako, kad je u pitanju nepojmljiva ratna i poslijeratna drama bošnjačkih majki i očeva hrabrosti, ovom spisku izgleda nema kraja.

Možda će neko kazati da je ovo priča prošlosti i da kao takva svjedoči o jednom nevremenu koje je iza nas, ali mislim da je ovo prije svega, ipak, priča budućnosti kao opomena i putokaz na savjest cijeloga svijeta.

Ostaju tone gorčine zbog saznanja da glavni krvnici koji počiniše navedena zlodjela još slobodno žive na području BiH i regiona i da mnogi od njih svakodnevno, uživajući u kulturi nekažnjivosti, poručuju: "Smrt žrtvama fašizma".

I zbog toga, iako već 16 godina govore da je u Bosni mir, mirno nije u nama.

Sedmorica braće i osmi bratić

- Sedmorica njih braće je ubijeno i osmi bratić. Ljudi koji su ih ubijali su sve naše komšije Srbi iz Vlasenice. Moj muž je odveden iz kuće, a djevera su mi izveli iz kafane. Nikad se više nije vratio. Ubila su ga dvojica komšija, a moj djever im je mogao biti otac. Muža su odveli u zatvor i nakon nekoliko dana u logor Sušica. Nakon toga odveden je u Pelemiše u radni vod i nikada se više nije vratio - ispričala je Ajša Efendić, supruga rahmetli Šukrije Efendića.

Jesu li majku dozivali tada...

- Pobiše mi šestoricu sinova, moju djecu Nishada, Zijada, Zilhada, Nihada, Seada, Senada, supruga Muharema, dvije sestre i njihovu djecu. Tražila sam ih preko novina, dala krv za identifikaciju, molila sam i ljude i neljude da mi kažu gdje su im kosti. Da mi je znati ko ih je ubio, jesu li majku dozivali tada... Da mi je da im kosti nađem, u mezar stavim i Fatihu proučim. Zato niko nema pravo zaboraviti šta se dogodilo u BiH. Naše sinove su ratni zločinci ubili u jednom danu samo zato što su bili muslimani - riječi su majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora.

Samo dragi Allah zna

- Razdvojili su nas, a mi smo ostali kao drvo odsječeni. Govorili su mi da idem tražiti da ih puste, ali nisu dali. Kasnije su ih odveli u nepoznatom pravcu, a nas su potrpali u kamione i istresli u Memićima. Nikada nisam saznala gdje su bili, gdje su ubijeni... Kosti moga muža Mustafe i dvojice sinova, Muriza i Idriza, nađene su na Crnom vrhu. Ukopani su na šehidskom mezarju u Memićima, a za sudbinu ostale četvorice sinova nikad nisam saznala. Samo dragi Allah zna šta se s njima desilo - kazuje Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika.

Nikad ovako nije bilo, pobiše sve

Na put ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji krenula je s mužem, četvoricom sinova, troje unučadi i tri snahe. Na Bijelom potoku su ih četnici presreli i ubili joj četvoricu sinova.

- Nikad ovako nije bilo, pobiše sve. Ubija te. Ubije ti srce. Ja srca više nemam. Četiri puta su ga ubili - kaže Đulafera Džinić iz Klise.

Kako su moja unučad bila lijepa

- Mog Adema i Dževada četnici su 3. maja 1992. godine odveli u školu u Bratunac. I nikad više. Nije prošlo mjesec kad zovu iz Sarajeva, poginuo moj Enes. Apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, snajper ga pogodio u Domu u Nedžarićima. Tamo su ga i ukopali. Moji Nazif i Sead otišli tada u Srebrenicu, mislili da se spase. Kad dođe juli 1995. godine, ubiše i njih dvojicu. Ubijeno mi je i četvero unučadi: Muamer, Adnan, Dženana i Sulejman. Muamer i Adnan su Nazifovi sinovi, zapaljeni su u jednoj kući u Suhoj, a imali su jedan 10, a drugi 13 godina. Eh, Allahu moj, kako su samo moja unučad lijepa bila - priča Nura Ramić iz Bratunca.

Bol koji se opipati može

- Babo i braća su mi hladnokrvno ubijeni u Bišćanima kod Prijedora, 20. jula 1992. godine, na samo kilometar od kuće u kojoj sam nakon etničkog čišćenja Agića, zajedno s porodicom, našao utočište - s bolom koji se opipati može, svjedoči Emir Ibrahimagić iz Gornjih Agića kod Bosanskog Novog, koji je čudom izbjegao tragičnu sudbinu oca Himze Ibrahimagića i braće Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.

Ni 16 još nije napunio...

- Prvo su mi komšije odveli najmlađeg Ferida, ni 16 još nije napunio... Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ubacili su ih u kombi ispred kuće i otada im nema traga - govori nesretna starica Hasnija Kadirić iz prijedorskih Bišćana, majka četvorice ubijenih sinova.

I oca boli jednako

U Kladnju je, u stanju nervnog rastrojstva, 23. aprila prošle godine, ruku na sebe podigao Munib Muminović Brko iz Srebrenice tako što se objesio u džamiji. Munib je godinama bio personifikacija okupljanja i protesta srebreničkih majki kao čovjek koji je u srebreničkom genocidu ostao bez četvorice sinova: Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa.

U ispovijesti za medije je govorio:

- Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli jednako kao i majku?


Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/111026093

Tragom presude suda u Beogradu: Kako je Arkanov major Đurković "zaradio" novac

Izvršilac etničkog čišćenja Janje i Bijeljine protjerao 30.000 Bošnjaka Semberije i to dobro naplatio



Arkanova udovica Svetlana Ceca Ražnatović uskoro bi mogla ostati bez dijela svoje kuće u Beogradu, na osnovu presude beogradskog Prvog osnovnog suda.

Ceca je na ime duga obavezna isplatiti 116.063 eura, plus kamate, izvjesnom Vojislavu Đurkoviću iz Bijeljine.

Vođa navijača

No, Bošnjacima Janje i Bijeljine Vojislav Đurković, zvani major Vojkan Puškar, dobro je poznat, jer im je prilikom etničkog čišćenja debelo naplaćivao odlazak na slobodnu teritoriju!

Jedan od predratnih vođa "Delija", navijača Crvene zvezde, u ratu je postao Arkanov major, a potom i član Državne komisije za razmjenu civila Semberije i Majevice.

Ovlaštenje je dobio od Momčila Krajišnika, što je dokumentirano i u Hagu. Sa svojim potčinjenima bio je izvršilac etničkog čišćenja i pljačke 35.000 protjeranih Bošnjaka i ostalih nesrba Semberije. Izvor "Dnevnog avaza" i svjedok etničkog čišćenja opisao je, pod uvjetom anonimnosti, rad Đurkovićeve komisije.

- Po nas su došli krajem jula 1994., dva sata poslije ponoći. Zakucali su na vrata, a kada sam otvorio, u kuću je ušao čovjek u uniformi i prislonio mi cijev pištolja na glavu. Ispred vrata čuo sam Vojkana, koji je, šišteći dječačkim glasom, rekao da budemo tihi, da ne palimo svjetlo i da smo "određeni" da idemo u Tuzlu - kaže naš sagovornik.

On dodaje da je Vojkan mnogima samo došao uvečer i rekao da sutra dođu i dobrovoljno se prijave za razmjenu.

- To je koštalo, i tako su mogli samo oni koji su imali novac - navodi on.

Te noći iz njihove tri kuće odveli su 13 ljudi. Kombijem su prebačeni do Gradskog obdaništa i pred zoru su prebačeni u Fazaneriju u selu Suho Polje, desetak kilometara od Bijeljine.

Premlaćivanje i mučenje

Tu su proveli nekoliko dana u neljudskim uvjetima. Bilo je i premlaćivanja, a svi odreda su opljačkani, baš kao i njihove kuće. Tako je bilo mjesecima, sa svakom turom "pokupljenih" civila Bijeljine, a u jesen 1994. godine šleperima je iseljena kompletna Janja.

- Muškarci koji su uspjeli osigurati 3.000 do 5.000 njemačkih maraka nisu išli na kopanje rovova, nego su prebačeni u inozemstvo. Tako je radio i novac zaradio major Vojkan, koji je nakon rata postao građevinski investitor - navodi naš izvor.

Postoje hiljade svjedočenja

Fond za humanitarno pravo iz Beograda još 1992. godine zabilježio je i dokumentirao početak etničkog čišćenja u Bijeljini. Vojislav Đurković odmah je identificiran kao izvršilac koji je uzimao novac od civila.

O njegovom "radu" postoje hiljade izjava i svjedočenja. Tužilaštvo BiH 2005. godine je pokrenulo istragu. Đurković je uhapšen i nakon mjeseca pritvora pušten.

Tužilaštvo BiH vodi istragu

Adisa Karačić, stručna saradnica za odnose s javnošću u Tužilaštvu BiH, potvrdila je da je slučaj "Đurković" u fazi istrage i zbog toga nije mogla reći više detalja.

Naš sagovornik prijavio se kao svjedok. Osim izjave istražiteljima SIPA-e i prijave za svjedočenje, više nikada ga niko nije kontaktirao, a Vojislav Đurković slobodno se šeta Bijeljinom.

(iz dokumentarca BBC-a "Assignment - Cracks in the armour")

Kakve je dokaze donio kanadski veteran Karlos Stajner: Snimljena pljačka bošnjačkih kuća nakon pada Srebrenice
Holandski vojnici zabilježili kako civili i četnici kradu imovinu dok su srebrenički muškarci ubijani, a žene i djeca protjerivani

Autor A. KESEROVIĆ | Objavljeno 09.11.2011. u 06:18

Stajner: Neću napustiti bosanski narod


Karlos Robert Stajner (Carlos Steiner), veteran kanadske vojske, prošle je sedmice Međunarodnoj komisiji za ljudska prava pri UN-u u Ženevi uputio pismo u kojem vojnike UNPROFOR-a optužuje za sramnu diskriminaciju koju su od 1993. godine provodili nad Bošnjacima u Srebrenici, saznaje "Dnevni avaz".
Istražiti genocid
Stajner, koji je bio stacioniran na položajima oko Srebrenice, u pismu, čije dijelove ekskluzivno objavljujemo, naglašava da želi izvršiti veći pritisak na međunarodnu zajednicu i UN da se istraži genocid počinjen u Srebrenici, kako bi građani BiH konačno došli do pravde.
- Imam dokaze o kanadskoj odgovornosti u demilitarizaciji Srebrenice 1993. godine, ali i o zločinima protiv čovječnosti koje sam u okolici Srebrenici gledao vlastitim očima - navodi, između ostalog, veteran kanadske vojske.
On je, kako saznajemo, prilikom nedavne posjete BiH dostavio srebreničkim udruženjima i dokazni materijal, videosnimke iz enklave dok su srpske snage provodile genocid. Na obimnom videomaterijalu, koji je u posjedu našeg lista, a koji su, najvjerovatnije, snimali vojnici holandskog bataljona stacionirani u Srebrenici, između ostalog snimljena je i brutalna pljačka domova Srebreničana dok su bošnjačke žene i djeca protjerivani, a muškarci ubijani.
Na jednom od snimaka jasno se vidi kako civili i vojnici pljačkaju muslimanske kuće i imovinu nedugo nakon što su autobusima odvezeni, protjerani i izmučeni Srebreničani.
Žene i starci mahom su krali tepihe, slike i odjeću, dok su naoružani četnici grabili stoku!
Upletenost Kanade
Kanadski vojnik nije otkrio kako je došao do snimaka, ali u pismu upućenom Komisiji za ljudska prava objašnjava da želi podnijeti službenu tužbu radi istrage o upletenosti Kanade, odnosno njenih jedinica pri UNPROFOR-u, u zločine počinjene od 1991. do 1995., posebno od maja do septembra 1993. godine.
- U narednih nekoliko dana sve dokaze koje imam dostavit ću u elektronskoj formi. U tužbi koju podnosim tražit ću finansijsku naknadu za daljnje finansiranje istraživanja o tome šta se desilo u Srebrenici i sjeveroistočnoj Bosni. U ovom postupku sam srcem i više nikada neću napustiti bosanski narod - poručuje Stajner u izjavi za naš list.
Ponižavajući odnos vojnika
Sabra Kolenović, članica Udruženja "Majke enklava Srebrenica i Žepa", kaže za "Dnevni avaz" da se dobro sjeća diskriminacije koju su kanadski i holandski vojnici provodili nad Srebreničanima te da zbog toga pozdravlja Stajnerove napore u borbi za istinu i pravdu.
- Za razliku od Holanđana, Kanađani su morali sami praviti WC. Veliku nuždu iznosili su u vrećama na smetljište. Misleći da je riječ o bačenoj hrani, gladni narod rovio je po vrećama. Vojnici su im se za to vrijeme smijali, čak ih i slikali. Znali su uzeti i dvije školjke jaja i bacati ih preko rijeke prema ženi koja je u tom trenutku radila poslove oko kuće. Ona je širila dimije da ih uhvati, ali jaja su padala oko nje i razbijala se - priča Kolenović.

‎09.11.1993.-09.11.2011.

Prosvjetni radnici, kreatori zločina i učesnici u zločinima nad Bošnjacima: Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!

Ne bojte se, neće ništa boljeti, izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel...


(Adžić ove godine na času u Filološkoj gimnaziji u Beogradu)

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

Svašta je upamtila ova Bosna, svašta se dešavalo pod njenom kapom nebeskom. Mnogo toga što živ insan zamisliti ne može, zadesilo je bošnjačke žrtve za vrijeme genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Dešavalo se da komšija ubije komšiju, školski drug druga, kum kuma, radni kolega kolegu... U tom kraljevstvu četničkog ludila sve se možda i moglo očekivati, ali da prosvjetni radnici dignu ruku na svoje učenike, da stanu na čelo monstruma, da ne pokušaju spasiti svoje bivše učenike, nikako.

Krvoločno ubijanje

Ranije nekada, nastavnici su ginuli, štiteći svoje đake, međutim, u ovom bosanskom krvoločnom ubijanju profesori, nastavnici i učitelji često su bili rame uz rame s najokorjelijim zločincima. Neki od prosvjetnih radnika osuđeni su za genocid i zločine protiv čovječnosti, dok bi jedan broj njih tek trebao odgovarati za ratne zločine.

Neki od ključnih kreatora agresije i masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992. - 1995. bili su i univerzitetski profesori Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Vojislav Šešelj, Nikola Poplašen... Mnogo je i onih manje poznatih imena. Primjera je još više.

Radislav Unković bio je do agresije na BiH profesor srpsko-hrvatskog jezika u Mašinskoj tehničkoj školi u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Na početku opsade Sarajeva zaustavljao je na Ilidži konvoje s djecom iz Sarajeva, opasan redenicima prijetio je ubistvima, raspoređivao Arkanove dobrovoljce, koje je predvodio Milorad Luković Legija...

Profesorica i nastavnica

Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.

Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: "Nemojte nas ubiti, druže nastavniče."

- Ne bojte se, neće ništa boljeti - izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel...

Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.

Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.

Adem Vukas iz Rogatice, svjedočeći o četničkoj okupaciji Rogatice sa početka ljeta 1992., izjavio je, između ostalog, da je "prilikom okupacije Rogatice na jednom transporteru vidio profesoricu odbrane i zaštite Slavicu Ćorić, a na drugom transporteru, za PAM-om, Radu Pavlović, nastavnicu srpsko-hrvatskog jezika".

Prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu Ratko Adžić bio je tokom rata gospodar života i smrti u ovoj sarajevskoj okupiranoj općini. Ilijaški zločinci, po direktivi predsjednika općine Ratka Adžića, a predvođeni četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom i nekadašnjim policajcem Marinkom Vidovićem, počinili su stravičan zločin 5. juna 1992. u selu Lješevo kada su za samo sat ubili 21 Bošnjaka.

Adžić je bio i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Danas je profesor fizike u Filološkoj gimnaziji u Beogradu i uglavnom se plaši prijeći bosanskohercegovačku granicu zbog straha od hapšenja za ratne zločine na području općine Ilijaš.

Prijedorska polja smrti predugo će osjećati zločinački trag Sime Drljače. Prije agresije, Drljača je radio u prijedorskom srednjoškolskom centru i SIZ-u osnovnog obrazovanja. Od 1992. postao je načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor.

U mjestu Gradina kod Prijedora 10. jula 1997., u akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine pod nazivom "Tango", ubili su ga pripadnici specijalne jedinice SFOR-a. Ubijen je u neposrednoj blizini logora Omarska, u koji je poslao na hiljade Prijedorčana, svojih komšija Bošnjaka, odakle se nikada nisu vratili.

Slobodan Kuruzović, nastavnik matematike, bivši direktor prijedorske Osnovne škole "16. maj", bio je upravnik zloglasnog logora Trnopolje kod Prijedora. Kuruzović je bio upravnik logora Trnopolje i onog 21. avgusta 1992., kada je odavde u smrt na Korićanske stijene poslato 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Umro je 27. maja 2005. u Prijedoru.

Čojstvo i junaštvo

Među onima koji su načinili zulum prijedorskim Bošnjacima, svjedoci spominju i imena Ilije Bijelića, profesora njemačkog jezika, Miroslava Zorića, profesora elektrotehnike, Nebojše Babića, profesora elektronike, Savana Runje, nastavnika ONO-a i DSZ-a u Gornjim Podgradcima, Mladena Stojanovića, profesora i direktora Ekonomske škole, Bogdana Delića, profesora i direktora Gimnazije, Krstana Josića, profesora...

Marko Samardžija, bivši učitelj, teretio se u optužnici pred Sudom BiH da je, kao komandir III čete Saničkog bataljona Vojske RS, učestvovao u privođenju bošnjačkih civila u Osnovnu školu u Biljanima kod Ključa, odakle je odvedeno i potom u obližnjem mjestu Lanište ubijeno 256 Bošnjaka.

Svjedokinja Tužilaštva Magbula Mešanović kazala je 29. maja 2006. pred Sudom BiH:

- Nikada neću oprostiti Marku što je dozvolio da se ovo desi. On je bio učitelj sve te djece koja su ubijena. Pucao je u svoje znanje i svoje mozgove.

Marko Samardžija je 3. novembra 2006. osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Pravosnažnom presudom Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je Samardžiji 23. oktobra 2008. kaznu sa 26 na sedam godina zatvora!

Bivši profesor srpsko-hrvatskog jezika u bratunačkoj Srednjoj školi Miroslav Deronjić bio je Karadžićev lični povjerenik za područje srednjeg Podrinja. Za zločine u Bratuncu i okolici Deronjić je 30. marta 2004. pred Sudom u Hagu osuđen na 10 godina zatvora. Zločinac je 19. maja 2007. umro u švedskom zatvoru Kumla od raka.

Profesor ONO-a i DSZ-a u Srednjoškolskom centru u Bratuncu Momir Nikolić priznao je u maju 2003. da je učestvovao u genocidu nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica nakon njenog zauzimanja u julu 1995. Na prvostepenom suđenju Haški sud osudio ga je na 27 godina zatvora, ali je u martu 2006. njegova kazna u žalbenom postupku smanjena na 20 godina. Zatvorsku kaznu izdržava u Finskoj.

I u Višegradu su prosvjetni radnici itekako bili poznati po zlu. Monstrum Milan Lukić rekao je u Hagu 14. jula 2007. kako "se nada da će se na optuženičkoj klupi naći i Risto Perišić, profesor srpskog jezika, koji je tokom rata bio načelnik policije u Višegradu i odgovoran je za mnoga ubistva višegradskih Bošnjaka".

Perišić je iz Višegrada pobjegao na Zlatibor. Višegradske preživjele žrtve često po zlu spominju i imena Mirka Joksimovića, profesora matematike, i Mikana Ilića, nastavnika u Prelovi.

A kakav um može smisliti da ubija svoje učenike. Je l' to čojstvo i junaštvo? Je l' to stih iz epskih pjesama? Je l' to ponos, hrabrost? Ako i jeste, ko i kako da im oprosti i zaboravi? Bošnjačko, bosansko i pamćenje čovječanstva ne smije nikada.

Karišikov napad na školu na Vracama

Nedjelja, 5. april 1992. Prvi oružani otpor agresiji u Sarajevu pružili su učenici i profesori Centra za obuku kadrova na Vracama, na čelu s direktorom Huseinom Balićem. Napad je izvršila Specijalna jedinica tzv. srpskog MUP-a, predvođena Milenkom Karišikom, čovjekom koji je napadnutim učenicima bio jedan od profesora.

Desilo se na Vracama ono što se možda prije toga nigdje desilo nije - da su profesori pucali na svoje učenike nakon što su, uz pomoć tenkova bivše JNA, Karišikovi specijalci zauzeli školu na Vracama i započeli torturu nad profesorima, kursistima i učenicima.

U večernjim satima u Osnovnoj školi "Radojka Lakić" na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić iz Rogatice, učenik drugog razreda 20. klase Policijske škole Vraca.


Plavšić, Koljević, Maksimović, Buha, Šešelj, Poplašen

Biljana Plavšić je biolog, prijeratni profesor biologije i dekan na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Odlukom Haškog tribunala osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora i bila je prva žena nakon Drugog svjetskog rata koja je osuđena za ratne zločine na evropskom tlu. Iz švedskog zatvora Hinsenberg u Orebru puštena je nakon što je odležala dvije trećine kazne. Živi u Beogradu.

Nikola Koljević bio je univerzitetski profesor svjetske književnosti u Sarajevu, prevodilac i esejista, jedan od najvećih autoriteta kada je riječ o Šekspiru na prostorima bivše Jugoslavije. Njemu se nije sudilo, presudio je sam sebi 16. januara 1997. na Palama tako što je iz pištolja pucao sebi u glavu.

Stručnjak za marksističku valorizaciju književne baštine, prijeratni profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Vojislav Maksimović često je markiran kao jedna od najodgovornijih osoba za masovne zločine nad Bošnjacima u Foči. Nejasno je zbog čega do danas nije bio predmet procesuiranja za ratne zločine.

Sarajevski prijeratni profesor filozofije Aleksa Buha bio je u mnogim odlukama desna ruka Radovanu Karadžiću.

Doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj od 1981. do 1984. radio je kao asistent na predmetu Teorija o ratu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od glavnih protagonista ideje o velikoj Srbiji, vrhovni komandant četničkih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog zločina tokom rata na području Hrvatske i BiH, kao i zbog nasilnog protjerivanja Hrvata iz Srema, Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužilo ga je u januaru 2003. za počinjena krivična djela. U pritvor u Hagu dobrovoljno je otišao 24. februara 2003., gdje se nalazi i danas.

Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i ime Nikole Poplašena, koji je bio povjerenik Predsjedništva "srpske republike" za općinu Vogošća. Profesor Nikola Poplašen je od 1985. do početka agresije na BiH bio sociolog na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vojislav Šešelj ga je 20. marta 1994. u Knežini proglasio četničkim vojvodom.

ovo stvarno ne treba zaboraviti sa kakvim monstrumima smo imali posla

Slučaj Jević i ostali: Vojnik odveo 13-godišnjeg dječaka i pucao


Na suđenju u Sarajevu četvorici optuženih za genocid u Srebrenici u predmetu "Jević i ostali", svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričao je da je prilikom pretresa terena u blizini Konjević-Polja bio zarobljen i jedan dječak koji se nije vratio nakon što je odveden po naređenju, javio je BIRN - Justice Report.
Zaštićeni svjedok S-125, koji je bio pripadnik policijskog centra za obuku na Jahorini, rekao je da je pripadniku ove jedinice naredbu za odvođenje dječaka izdao jedan od komandira.

“U pretresu je zarobljeno sedam do osam ljudi. Među njima je bilo i jedno dijete, imalo je maksimalno 13 godina. Kad smo sišli na put, jedan od komandira ga je pitao: ‘Šta ćeš ti ovdje? Ovom jednom je dao naredbu da ga odvede na stranu. Čuo se pucanj. Vojnik se vratio sam”, ispričao je svjedok.
On je govorio i o drugim slučajevima ubistava i pucnjavama u i oko Konjević-Polja tokom zarobljavanja muškaraca bošnjačke nacionalnosti, koji su, nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, kroz šumu krenuli prema Tuzli.

Naveo je da je tokom noći na cesti ubijen jedan čovjek, čiji su leš na cesti ujutro vidjeli, te ispričao da je tokom noći došlo do razmjene vatre i kako je ranjen jedan muškarac.

“On je pobjegao nazad i čulo se kako iz pravca potoka doziva svoje da je ranjen. Jaukao je do ujutro, kada je Brko otišao tamo i čuo se pucanj. Nisam vidio šta se desilo, ali mogao sam da pretpostavim”, kazao je S-125.


Brko je, naveo je svjedok, bio komandir njegovog voda, ali mu nije poznato kako se zvao.
Svjedok je prepoznao optuženog Duška Jevića kao glavnog starješinu jahorinskog odreda, kojeg je, dok su bili na terenu, vidio samo jednom u školi u kojoj su bili smješteni.

Jeviću se sudi zajedno s Mendeljevom Đurićem, Goranom Markovićem i Neđom Ikonićem za učešće u prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva s područja Srebrenice, kao i ubistvu oko 1.000 muškaraca u Kravici.

Prema optužnici, Jević je bio komandant Centra za obuku na Jahorini pri Specijalnoj brigadi policije Republike Srpske, Đurić i Ikonić komandiri četa, a Marković komandir voda.

Svjedok je ispričao kako je zarobljena grupa između 100 i 200 muškaraca, koji su odvedeni u pravcu Konjević-Polja te kako je jednom čuo rafalne pucnje u jednom objektu gdje su čuvani zarobljeni.

“Tu gdje su bili zarobljeni ljudi čula se pjesma, pjevali su te četničke pjesme. Odjednom je odjeknuo rafal. Pjesma je prestala i čuli su se krici”, ispričao je svjedok, navodeći da pripadnici njegove jedinice nisu bili zaduženi za čuvanje ovog objekta.

Na pitanja odbrane, svjedok je potvrdio da svojim očima nije vidio ubistva u ovom objektu u Konjević-Polju, kao ni ubistvo dječaka, ranjenog muškarca kod potoka niti čovjeka na cesti.

S-125 posvjedočio je da su, dok je bio u školi, traženi dobrovoljci za određeni zadatak i da su se javila dvojica njegovih kolega.

“Brko je bio tu. Sjećam se da je prokomentarisao da im ne valja to... Ta dvojica nisu tu bili dva dana. Viđali smo ih na kamionu. Sjedili su na blatobranu, a pozadi, pod ceradom, bili su ljudi”, rekao je svjedok.

Na pitanje da li je kasnije saznao na kakvom su zadatku bila dvojica dobrovoljaca, on je odgovorio da su 'bili tračevi da su oni ljude sprovodili na strijeljanje, pretresali i uzimali pare'.

Nastavak suđenja je u ponedjeljak, 5. decembra.

(FENA)

Kantonalni sud u Sarajevu
Samir Bejtić oslobođen krivice za zločine na Kazanima

Samir Bejtić oslobođen je danas svih optužbi za zločine nad Srbima počinjene tokom rata na lokalitetu Kazani u Sarajevu, javlja izvještač Srne.
Bejtić je u julu 2006. godine osuđen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu na 14 godina i šest mjeseci zatvora zbog ubistva civila na lokalitetu Kazani. Na ovu presudu uložene su žalbe koje je Vrhovni sud Federacije BiH prihvatio i obnovio sudski postupak.

Nakon obnovljenog suđenja, Bejtić je u junu 2008. godine oslobođen optužbe za ubijanja, premlaćivanja i zlostavljanja civila na Kazanima.

Na ovu presude Kantonalno tužilaštvo je uložilo žalbu Vrhovnom sudu FBiH u novembru 2010. godine nakon čega je ukinuta presuda i naloženo ponovno suđenje pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

Creasy wrote:Kantonalni sud u Sarajevu
Samir Bejtić oslobođen krivice za zločine na Kazanima

Samir Bejtić oslobođen je danas svih optužbi za zločine nad Srbima počinjene tokom rata na lokalitetu Kazani u Sarajevu, javlja izvještač Srne.
Bejtić je u julu 2006. godine osuđen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu na 14 godina i šest mjeseci zatvora zbog ubistva civila na lokalitetu Kazani. Na ovu presudu uložene su žalbe koje je Vrhovni sud Federacije BiH prihvatio i obnovio sudski postupak.

Nakon obnovljenog suđenja, Bejtić je u junu 2008. godine oslobođen optužbe za ubijanja, premlaćivanja i zlostavljanja civila na Kazanima.

Na ovu presude Kantonalno tužilaštvo je uložilo žalbu Vrhovnom sudu FBiH u novembru 2010. godine nakon čega je ukinuta presuda i naloženo ponovno suđenje pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

I tako ...

Pošto su ostali proglašeni neuračunljivima, ima li ikoga da sjedi u zatvoru, vezano za Kazane, ikog?
Ili ih je Caco zapravo ''sve sam'' pobio?

Dokaz da nisu bili paravojne formacije: Državna bezbjednost Srbije komandovala dobrovoljcima

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ


(Arkanovac Bokser (drugi slijeva) nad tijelima ubijene porodice Šabanović u Bijeljini: Nogama ih mrtve šutali )

Dugo mi je trebalo da iz vokabulara izbacim riječi "paravojne jedinice iz Srbije", jer sad sam apsolutno svjestan da su to bile itekako vojno organizirane i plaćene jedinice pod komandom Slobodana Miloševića, Jovice Stanišića, generala Momčila Perišića...

Banditski čopori

U posjedu smo ekskluzivnih dokaza koji to potvrđuju. Među njima je i potvrda koju je 21. oktobra 1992. godine potpisao načelnik vogošćanskog odsjeka Ministarstva odbrane RS kojom se potvrđuje da je jedan "srpski borac-dobrovoljac" iz Apatina "hrabro poginuo" 1992., a potvrda se izdaje "radi regulisanja svih prava njegove porodice koja im pripadaju po Zakonu o vojnoj obavezi".

Objavljujemo, također, i platnu listu desetorice pripadnika Specijalne jedinice "Pivarski" u aprilu 1992. te potvrdu o "prevozu posmrtnih ostataka poginulih boraca 24. marta 1993. na relaciji Bratunac - Novi Sad - Beli Manastir".

Zasigurno, horom srbijanskih plaćenika je u najvećoj mjeri dirigirao Jovica Stanišić, šef Resora državne bezbjednosti Srbije, današnji haški stanovnik. Godinama Srbija nastoji njihovom navodnom "paravojnom" prirodom, odnosno formalnom nevezanošću za ratno pravo ili vlastiti pravni poredak, umanjiti vlastitu odgovornost za ratne zločine u BiH.

Nesreća Bosne je uvijek dolazila sa strane. Pažljivo probrane grupe regionalnih bandita okupljale su se u zločinačkim formacijama koje su u Srbiji naoružavane, logistički u svakom smislu osiguravane, često čak i artiljerijom, protivzračnim oružjima, oklopnim i protivoklopnim sredstvima, prebacivanim helikopterima...

Pretpostavlja se da je više od 10 hiljada pripadnika raznoraznih takvih formacija iz Srbije haralo po BiH tokom agresije od 1992. do 1995. godine. Njihovi krvavi tragovi ostali su u svim gradovima u kojima su se pojavili.

Prethodnica svim čoporovima četničko-zločinačko-pljačkaških bandi bila je najorganiziranija i za pljačku najosposobljenija jedinica među njima - Srpska dobrovoljačka garda ili "Arkanovi tigrovi".

Uz oklopna vozila i protivavionska oružja koja su dobili na poklon od Štaba Novosadskog korpusa JNA u pograničnom mjestu Badovinci u Mačvi, 2. aprila 1992. u potpunosti je Arkan s pripadnicima SDS-ovih terorista okupirao Bijeljinu. Arkanovci su prvo ubijali bogate ljude, a zatim sve na šta naiđu.

Arkanove zločine nad bošnjačkim civilima svjetska javnost vidjela je zahvaljujući američkom fotoreporteru Ronu Havivu. Na jednoj od fotografija smrti u Bijeljini, na kojoj arkanovci ubijaju mesara Redžepa Šabanovića, njegovu suprugu Tifu i ostale članove familije, te ih i mrtve šutaju nogama, prepoznat je izvjesni Bokser. Ovaj zločinac je i danas na slobodi.

Najveća zlodjela

Arkan je sa svojom ekipom ubio na desetine Bijeljinaca, među kojima je i Mustafa Komšić te njegovi sinovi Adnan i Rijad. Uhapisli su Ferida Zečevića, uglednog ugostitelja koji je kasnije ubijen u Batkoviću. U smrt su odveli i Asima Fidahića, vlasnika kafića "Kazablanka", koji je bio viđen i bogat čovjek, Hasiba Kupusa, bivšeg komandira Stanice milicije, bokserskog šampiona Salku Nargalića Ćosu...

Nakon Bijeljine, srbijanske grupe plaćenika krenule su na Zvornik, koji je okupiran 8. aprila 1992. I ovdje je kolovođa smrti bio Arkan.

Petko Panić, bivši pomoćnik komandanta rezervne policije u Zvorniku, kazao je 20. septembra ove godine, na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu, da je "dolazak Arkanove jedinice u Zvornik plaćen 300.000 maraka". Arkanova jedinica nije išla u ozbiljnije vojne akcije.

Nakon Arkanovog ubistva u beogradskom "Interkontinentalu" 15. januara 2000., priča o njegovim zločinima u Slavoniji, Bijeljini, Zvorniku i Sanskom Mostu poprilično je utihnula, a većina zločinaca koji su učestvovali u njima danas su slobodni građani Srbije.

"Svoju dužnost" ubijanja Bošnjaka u Zvorniku i okolici u maju i junu 1992. obavile su i druge jedinice pod kontrolom srbijanskog KOS-a, među kojima i "Žute ose", šešeljevci, Specijalni odred "Pivarski" kojim je komandovao Stojan Pivarski iz Zrenjanina, zatim jedinice Kapetana Dragana, izvjesnog Niškog, Kapetana Crnog...

U Zvornik je 4. aprila 1992., po naređenju KOS-ovog potpukovnika Jovanovića, stigao Vojin Vučković Žućo u pratnji svoga brata Dušana zvanog Repić i formirao jedinicu "Žute ose". Najveća zlodjela pripadnici te jedinice počinili su tokom maja, juna i jula 1992. U Dom kulture u Ćelopeku 28. juna 1992., gdje je bilo zatvoreno više od 150 Bošnjaka Diviča, "upao" je Žućin brat Repić i izvršio "vidovdanski masakr".

Stojan Pivarski navodno je poginuo na majevičkom ratištu 1993., a u Beogradu se trenutno za zločine nad Bošnjacima Zvornika sudi pripadnicima njegove jedinice Darku Jankoviću Pufti, Saši Ćilerdžiću i Goranu Saviću.

Kapetan Dragan vodio je akciju u selu Glumine, gdje su kasnije u jednoj masovnoj grobnici pronađeni posmrtni ostaci 274 Bošnjaka. Nadalje, tokom cijelog perioda agresije u BiH su boravile i plaćeničke jedinice čiji je glavni komandant bio Vojislav Šešelj.

- Svaki put kad sam trebao slati ljude u Bosnu, Milošević je to od mene lično tražio - Šešeljeve su riječi.

Šešeljevi dobrovoljci iz Srbije su u BiH uglavnom bili pod komandom domaćih četničkih vojvoda, Slavka Aleksića na Grbavici, Vasilija Vidovića Vasketa u Ilijašu, Branislava Gavrilovića Brneta na Ilidži, Mitra Maksimovića Mande na Majevici, Mirka Blagojevića u Bijeljini, Radovana Radovića u Bileći, Branislava Vakića i Olivera Denisa Bareta u Nevesinju i Mostaru.

Mnogo je krvavih tragova iza njih, a posebno se izdvajaju zločini u Lješevu kod Ilijaša, strijeljanje 27 vogošćanskih logoraša na brdu Žuč, snajperska djelovanja s Jevrejskog groblja po civilima Sarajeva, ubistvo više od 80 bošnjačkih žena i djece u Nevesinju tokom juna 1992., te strijeljanje 114 Bošnjaka i Hrvata iz mostarskog naselja Zalik na Uborku.

Vikend četnici

Tokom genocida i agresije na BiH ime "Beli orlovi" je Bosnom bezbroj puta izgovoreno kao sinonim velikog zla. Praksa im je bila da se četvrtkom navečer okupljaju ispred Crkve svetog Marka u Beogradu i za vikend odlaze na ratišta.

Vikend akcije "Belih orlova" završavale su velikim transportima opljačkane robe iz Bosne. Popularno su nazivani "vikend četnici". Jedinicu je osnovao Dragoslav Bokan, po zanimanju TV reditelj, kojeg su neki mediji u Beogradu prozvali "koljač opšte prakse".

U Obrenovcu je početkom 1992. formirana jedinica "Osvetnici", za čijeg je komandanta postavljen Milan Lukić. Javna je tajna da je ova jedinica osnovana uz pomoć Milanovog bližeg rođaka, generala srbijanske policije Sretena Lukića, porijeklom iz Ruišta kod Višegrada, jednog od najpovjerljivijih Miloševićevih saradnika, haškog osuđenika na 22 godine zatvora za zločine na Kosovu.

"Osvetnici" su počinili najmonstruoznije zločine u Višegradu i okolini. Monstrum Milan Lukić osuđen je prošle godine u Hagu na doživotnu robiju, a njegov rođak Sredoje na 30 godina zatvora.

Državljani Srbije, plaćenici, prema evidenciji Bratunačke brigade Vojske RS, stizali su tokom cijele 1992., ali i 1993. godine te učestvovali u zločinima nad Bošnjacima Bratunca.

Poznati videosnimak na kojem zloglasni srpski "Škorpioni" 16. jula 1995. u selu Godinjske Bare kod Trnova ubijaju šestoricu Srebreničana, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), šokirao je svjetsku javnost.

"Škorpioni" su jedinica koja je organizirana poput svih ostalih tzv. paravojski "onog vremena", uz pomoć Specijalne policije MUP-a Srbije, odnosno terenskog čovjeka Radovana Stojčića Badže, generala srpske policije, ubijenog 11. aprila 1997. u restoranu "Mama mia" u Beogradu.

- Novac za plaćanje "Škorpiona" dolazio je iz SDB-a Srbije. Povremeno su imali legitimacije MUP-a, povremeno SDB-a i većina je poslije akcija vraćala te legitimacije. Milan Milanović Mrgud bio je zadužen za raspoređivanje jedinica SDB-a na terenu i za naoružavanje. "Škorpioni" znaju da je kontaktirao mrežu svih tih jedinica i bio veza sa šefom SDB-a Jovicom Stanišićem i sa Slobodanom Miloševićem - izjavila je Nataša Kandić, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.


FAKTI

Dušan Vučković zvani Repić je 17. marta 2005. uhapšen i nakon istrage našao se na optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu, zajedno s još šestoricom optuženih za najmonstruoznija zvjerstva počinjena u Zvorniku i okolici. No, Repić se nije oglasio na jutarnju prozivku šestorice pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog Centralnog zatvora 20. novembra 2005. Ostao je u krevetu hladan i ukočen i nije bilo teško ustanoviti da je mrtav.

Umro je osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 Bošnjaka. Zvanično je objavljeno da je umro usljed teškog oboljenja srca, mada su prve reakcije na njegovu smrt bile da je zločinac zauvijek ušutkan.

Pripadnicima "Žutih osa" je 12. juna 2008. u Beogradu određena kazna od 31 godine zatvora. Dragan Slavković Toro iz Kraljeva osuđen je na 15 godina, Ivan Korać Zoks iz Kraljeva na 13, Siniša Filipović Lopov iz Rume na tri. Komandant Vojin Vučković Žućo nikada nije smijenjen s dužnosti "komandanta ubica". U Beogradu je amnestiran za strašne zločine koji su pod njegovom komandom počinjeni u Zvorniku.

Šešeljeve podređene četničke vojvode su na slobodi i aktivno učestvuju u njegovoj haškoj odbrani, dok su neki od njih poginuli pod misterioznim okolnostima.


Vojvoda Manda je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Bijeljine, vojvodu Radovića ubio je Krsto Savić u Bileći, dok je zločinac Oliver Denis Baret, za kojeg je pred Haškim tribunalom utvrđeno da je Albanac po imenu Mujo Bunjaku, ubijen 1994. na Novom Beogradu.

Osnivač "Belih orlova" Dragoslav Bokan nije otišao u Hag, čega se najviše pribojavao, već u novosadski istražni zatvor zbog razbojništva. Uhapšen je pod sumnjom da je zajedno sa svojim vojnicima Aleksandrom Šarcem, Aleksandrom Momićem, Aleksandrom Cvijetićem i Ljubišom Radosavljevićem učestvovao u pljački Tomislava Đorđevića, vlasnika kompanije "Yuco", u selu Bukovcu kod Novog Sada. Bokan je 17. maja 2009. za ovu pljačku osuđen na godinu zatvora.



U Srbiji su 2006. za otmicu i ubistvo 16 Bošnjaka iz Sjeverina pravosnažno osuđeni monstrumi iz "Osvetnika" Dragutin Dragičević na 20, a Đorđe Šević iz Rume na 15 godina zatvora, dok je zločinac Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, presudom Višeg suda u Bijelom Polju, 9. septembra 2002. osuđen na 15 godina zbog otmice i ubistva 19 Bošnjaka i jednog Hrvata iz voza Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine u Štrpcima.



Đorđe Šević se sumnjiči da je zajedno sa "Siminim četnicima", kojima je komandovao Sima Bogdanović iz Rume, 12. jula 1992. godine učestvovao i u ubistvu 23 Roma, među kojima je bila i žena u poodmakloj trudnoći, u selu Skočić kod Zvornika. Pred Višim sudom u Beogradu za ovaj zločin se sudi srbijanskim državljanima Simi i Damiru Bogdanoviću, Zoranu Stojanoviću i Tomislavu Gavriću.



Na suđenju pripadnicima "Škorpiona" u Beogradu samo je optuženi Pero Petrašević priznao zločin i iskazao kajanje: "Ubio sam šest muslimana, kriv sam pred Bogom. Izvršavao sam naređenja. Majke, izgovoriću ovu istorijsku rečenicu zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi s njima. Ubili smo ih zato što su bili muslimani."


Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu 10. aprila 2007. izreklo je četvorici od petorice optuženih pripadnika formacije "Škorpioni" ukupno 58 godina zatvora. Slobodan Medić Boca, komandant "Škorpiona", osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina.

Top: Srbima sam prodavao muslimanske uši za 50 maraka


Slobodan Mišić Top: Rezao "levo uvo"

Krvnici iz svih dijelova Srbije su tokom agresije svakodnevno prelazili Drinu te ubijali i pljačkali bošnjačke civile na području srednjeg Podrinja. Jedan od njih, Slobodan Mišić Top iz Vranja, bio je 1992. smješten u Fakovićima kod Srebrenice. Javno se u "Vranjanskim novinama" pohvalio da je sam ubio oko 80 muslimana.

- Kad sam bio bez para u Ljuboviji, Srbima sam prodavao muslimanske uši za 50 maraka. Hoće ljudi imati muslimansko uvo. Rezao sam muslimanima koje sam ubijao samo levo uvo. Jedno uvo, jedan musliman. U Ljuboviji najviše je muslimanske uši kupovao jedan bogati trgovac - izjavio je Top, koji slobodno živi u Vranju.

Monstrum Lugar ubijen nakon rasprave o tome ko je pobio više muslimana

Predug je spisak ubica iz Srbije koji su zulumćarili Bosnom.

U Vogošći se po zločinima i mučenjima logoraša isticao Nebojša Lazić Nele iz Zemuna, u Ilijašu Mićo Sijeković iz Sombora, poznat kao Mićo Četnik, u Bosanskoj Krupi jedinica "Suha rebra", u Bosanskom Šamcu "Sivi vukovi" pod komandom Dragana Đorđevića Crnog iz Vranja i Slobodana Miljkovića Lugara iz Kragujevca.

Lugar, monstrum koji je ubijao i mučio posavske Bošnjake i Hrvate, prijeratni kamiondžija, ubijen je u Kragujevcu ispred kafane "Kod Gileta" u noći između 7. i 8. avgusta 1998. Branislav Luković, radnik Državne bezbjednosti MUP-a Srbije, ubio ga je iz službenog pištolja.

Pričao mi je čovjek u Šumadiji da je Lugarovom ubistvu prethodila kafanska svađa o tome ko je tokom 1992. pobio više muslimana u Bosni.

Film lažno prikazao srbijanske plaćenike kao žrtve rata u Bosni: "Lepa sela lepo gore" - istina o tunelu

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ


Na ulazu u tunel na Brodaru još su vidljivi tragovi borbe

Mjesto Brodar, udaljeno osam kilometara od Višegrada, nalazi se na ušću rijeke Lim u Drinu, i uglavnom je poznato po mostu preko kojeg putnici namjernici s magistralnog puta Sarajevo - Višegrad prelaze i idu dalje prema Rudom i sandžačkim gradovima.

Brodar je prije 19 godina i skoro tri mjeseca bio poprište velike bitke i briljantne pobjede koju su izvojevali pripadnici Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH, pod komandom legendarnog komandanta Ahmeda Sejdića, protiv srpskih jedinica koje su kontrolirale ovo mjesto i putnu komunikaciju prema Rudom.

Morali se povući

Rijetki su oni na prostoru Balkana koji barem jednom nisu vidjeli ili čuli za srbijanski film "Lepa sela lepo gore" reditelja Srđana Dragojevića, rađen po istoimenom romanu Vanje Bulića, koji je producirao i u kojem je glavnu ulogu igrao poznati beogradski glumac Dragan Bjelogrlić.

Mnogi ovaj film pamte po scenama stradanja grupe srpskih vojnika u jednom tunelu. Njegovo snimanje započelo je početkom 1996. godine, dva mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, po događaju u tunelu Brodar, čija je autentična radnja počela 9. septembra 1992., a završila devet dana kasnije.

Prolamao se od detonacija tih septembarskih dana 1992. kanjon Drine, od Međeđe do Hidrocentrale Višegrad. Forsirajući rijeku Drinu, veslajući čamcima pod okriljem mraka, 6. septembra 1992. borci Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH krenuli su u gotovo nemoguću misiju oslobađanja sela Drinsko, u kojem su bili smješteni jaki artiljerijski srpski položaji.

Pošto su kontrolirali značajan dio lijeve obale Drine, bosanski ratnici su došli u poziciju da oslobađanjem Drinska kontroliraju prilaze Višegradu s tri strane. S pridodatim snagama iz Goražda, planiralo se krenuti u oslobađanje grada Višegrada. Akcija oslobađanja Drinska tekla je kao u snu, za nekoliko minuta oslobođene su dvije strateški bitne pozicije, srpsko stanovništvo počelo je bježati iz Višegrada, srpski vojnici sa fronta...

A onda, zbog nefunkcioniranja sistema veze, srpske snage su se nakon početnog rasula konsolidirale i uz jake snage iz Višegrada i Rudog krenule u kontraofanzivu, tako da su se bosanski ratnici morali povući iz faktički dobivene bitke. Nakon neprežaljenog povlačenja s Drinska, jedan od najvećih podrinjskih heroja, rahmetli Bekto Gacka je sa svojom diverzantskom jedinicom tokom noći čamcima preko rijeke Lim došao u četničku dubinu na putnu komunikaciju između Strmice i Brodara.

Laž o proboju

U podne 9. septembra 1992. godine počinje bitka za Brodar. Ratni komandant Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH, pukovnik Ahmed Sejdić o ovoj akciji nam priča:

- Moje komandno mjesto nalazilo se na špicastoj stijeni Viktorija, na lijevoj obali Drine, imao sam PAM zarobljen na Drinskom i vidio Brodar kao na dlanu. Nasuprot mene bio je srpski tenk. Moram priznati da je među nama bilo i malo nespremnih. Trebalo je sve što ide iz pravca Rudog blokirati, a onda mi Zaim Kustura Hodža, koji je vodio jednu grupu i također ušao u četničku dubinu, javlja da mu je "proletio jedan oklopni kamion i jedno vozilo s četnicima".

I Bektini diverzanti djelovali su po četnicima, ali su ih promašili i taj kamion i vozilo su ušli u tunel u Brodaru. Kad je počela bitka, četnici su tenkom s Brodara gađali tunel na lijevoj obali Drine koji vodi prema Međeđi i granatom nam ubili šest ljudi koji su iz radoznalosti došli da prate bitku i koji uopće nisu bili planirani da učestvuju u ovoj akciji. Sjećam se da smo četnike PAT-om gađali preko glave rahmetli Bekte i njegovih diverzanata. Bitka je za kratko vrijeme dobivena, a srpske jedinice razbježale su se na sve strane.

Dio srpskih vojnika je, znači, kamionom ušao u tunel i ostao zakovan tu. Rahmetli Meša Hećo prvi je pretrčao preko mosta na Drini i stigao do tenka kojeg smo zarobili. Pozivali smo ove iz tunela na predaju, međutim, nisu pristali, samo su ponekad pucnjavom odgovarali. U jednom trenutku pokušala ih je spasiti i avijacija Vojske Jugoslavije, koja je najvjerovatnije poletjela s aerodroma Ponikve kod Užica. Avijacija je gađala moje komandno mjesto, ali nisu se smjeli spustiti previše nisko zbog našeg djelovanja PAM-om, tako da su djelovali bezuspješno.

Dani i noći su prolazili, oni u tunelu, naša jedna jedinica na tunelu i okolo. Pokušavali smo civilizacijski da ih zarobimo, a oni su to uporno odbijali. Međutim, nismo bili dosljedni u noćnom čuvanju tunela. Desilo se da je cijelu noć tunel bio slobodan, a da ni ja to nisam znao, a nisu ni oni u tunelu. I onda, nakon nekoliko dana, jedna naša jedinica napustila je raniju poziciju osiguranja izlaza iz tunela prema mostu i Drini.

Bili smo iscrpljeni od svakodnevnih borbi i jednostavno nismo mogli tražiti od ljudi da čuvaju tunel bez smjene. Nekoliko srpskih vojnika to je iskoristilo, izašlo i vjerovatno plivanjem niz Drinu uspjelo se izvući. Znači, laž je da su oni izvršili proboj. Radio Višegrad je tada javljao da je došlo deset hiljada Alijinih bojovnika u dolinu Drine, a nas je tada svega bilo 200.

Izjednačavanje zločina

O događajima u tunelu Brodar pričao je i preživjeli srpski vojnik Mikajlo Šimšić iz Staniševca kod Dobruna, koji danas jedva preživljava kao radnik najamnik po Srbiji.

- Nas četvorica vojnika treće čete Drinskog bataljona Višegradske brigade Vojske RS, Slađan Simić iz Bosanske Jagodine, Novak Arsić iz Veletova, Vladan Gavrilović iz Višegrada i ja, te trojica dobrovoljaca iz Srbije, Stevo Panić iz Smedereva, Milovan Lučić iz Užica i Stanko Mađaševac iz Lazarevca, našli smo se devet dana i devet noći u klopci u tunelu Brodar, dugom 97 metara, punom nekih betonskih ploča, s desnom krivnom na polovini tunela.

Četvorica njih, Novak, Vladan, Steva i Milovan, ostala su u tunelu zauvijek. Milovan i Vlado poginuli su u tunelu od gelera. Novak je bio teško ranjen i kad je osjetio da umire, pucao je sebi u sljepoočnicu. Bio je sedmi dan kad se ubio Novak. Stevo iz Lazarevca ostao je u tunelu pored svog pobratima Milovana iz Užica da čuva njegovo mrtvo tijelo i na kraju je poginuo. Nas trojica krenula smo u smrt, ali smo nekim čudom ostali živi. Slađan je poslije poginuo. Danas su me u Višegradu svi zaboravili, a nekad su govorili "kako od Višegrada do Romanije od mene nema većeg srpskog junaka" - svjedočenje je Mikajla Šimšića.

U vrijeme bitke na Brodaru komandant Višegradske brigade Vojske RS bio je pukovnik Vinko Pandurević, oficir koji je pred Haškim tribunalom 10. juna 2010. godine osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u julu 1995. u Srebrenici.

Film "Lepa sela lepo gore" komandant Sejdić pogledao je nekoliko puta.

- Ovaj film je pokušaj izjednačavanja zločina u Podrinju, a ujedno i pokušaj da se onaj ko je došao iz Srbije s namjerom uništenja bošnjačkog naroda prebaci u ulogu žrtve. Plaćenik iz Srbije, na tuđoj zemlji, ne može se prikazati kao žrtva. Laž je da je s druge strane tunela među mojim borcima bio neko ko je bio najbolji drug iz djetinjstva jednom od ovih u tunelu kao i to da se među njima u tunelu našla strana novinarka.

U kasnijim bitkama za Meremišlje i Strgačinu zarobili smo značajan dio srpskih vojnika koji su uglavnom razmijenjeni za naše civile iz Višegrada, a dešavalo se i da smo tijela četnika mijenjali za hranu. I ovi iz tunela, da su se predali, bili bi sprovedeni u Goražde i razmijenjeni, možda i za hranu, jer je već harala glad među narodom i borcima na slobodnom višegradskom teritoriju.

Ovdje smo išli isključivo na zarobljavanje, da se išlo na njihovu likvidaciju po svaku cijenu, mi bismo dovukli zemlju kojom bismo zarušili ulaze u tunel, pokrenuli bismo neku značajniju vojnu akciju njihovog uništenja i ne bi niko izašao živ. Ona njihova herojstva u filmu nisu istinita, najveće herojstvo je bilo kad sebe ubijaju, njihova priča o herojstvu se ne uklapa s onim što su na terenu pokazali - dodaje Sejdić.

Film "Lepa sela lepo gore" zasigurno spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina, koja se prvenstveno odslikava porukom o zarobljenim Srbima u tunelu, koji ovdje imaju ulogu pozitivaca, okruženi Bošnjacima, koji su u ovom slučaju negativci, jer se pretpostavlja da ne bi postupili sa Srbima korektno ako bi se ovi predali, nego naprotiv.

S obzirom na to da je film finansiran u produkciji RTS-a, kojom je gazdovao Slobodan Milošević, apsolutno je jasno kako je i po čijem nalogu dizajnirana situacija u kojoj je došlo do zamjene teza, po kojoj su Srbi, kao najnaoružanija i vojno najorganiziranija strana u datom trenutku, svedeni na grupicu iznemoglih i očajnih ratnika opkoljenih "velikom silom Bošnjaka", koji su strašni i divlji, koji siluju žene, muče očajne ljude - "hrabre srpske ratnike"...

Realnost je bila sasvim drugačija.

Ratni zločinci kreiraju istinu o ratu u BiH

Ovaj film je jedna od mnogobrojnih velikih ideoloških laži i produžena politika srpskog hegemonizma u kojem se agresor tokom ubijanja Bosne predstavlja žrtvom. Bivši ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo i naš popularni glumac Emir Hadžihafizbegović prvi je javno otkrio u avgustu 2009. godine da je jedan od organizatora snimanja filma "Lepa sela lepo gore" bio ratni zločinac Milan Lukić.

- Bez Lukićevog znanja nisu se u Višegradu tada mogla snimiti pluća, a kamoli film. Pa, ne zahvaljuju autori filma "Lepa sela lepo gore" na odjavnoj špici filma udruženju golubara ili savezu izviđača grada Višegrada, nego zahvaljuju na pomoći pri snimanju filma Vojsci Republike Srpske i vojnoj komandi Višegrada. Što se mene tiče, zahvaljuju Milanu Lukiću i njegovoj bratiji - izjavio je Hadžihafizbegović.

Na konstataciju da je višegradski monstrum Milan Lukić učestvovao u organizaciji snimanja filma "Lepa sela lepo gore", komandant Sejdić kaže:

- Onda je to jedna nova dimenzija ove filmske priče, a to je da najveći ratni zločinci kreiraju istinu o ratu u BiH. U filmu se vidi da se snimalo u bošnjačkim višegradskim selima koje je spalila srpska vojska početkom agresije na BiH. Stekao sam dojam da su neke bošnjačke kuće koje su ostale nespaljene, spaljene za potrebe filma, da nisu uopće pravljene makete.

Naredne godine bit će realiziran dokumentarni film koji će prvi put regionalnoj javnosti prezentirati istinu o Višegradu i tek tada će se shvatiti koliko je srpska strana do sada lažima trovala javnost o ratnim događajima u Višegradu i Podrinju.

Na suđenju Milanu Lukiću 25. marta 2009. godine svjedočio je američki ekspert, forenzički psiholog Džordž Hof (George Hough). Prema ocjeni američkog psihologa, Milan Lukić "nije duboko intelektualna osoba", ali je nekoliko puta pročitao knjigu "Na Drini ćuprija", dok mu je ubjedljivo najdraži film "Lepa sela lepo gore".

argyle wrote: Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: "Nemojte nas ubiti, druže nastavniče."

- Ne bojte se, neće ništa boljeti - izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel...

Boze ima li te...

Prije 20 godina, na današnji dan ...

R

puharska wrote:

Suvisno je bilo sta reci ,najezio sam se ,sta su nam komsije radile !