Forum Klix.ba

lopta11 wrote:svaki covjek koji je na strani pravde u ovom trenutku je i na strani rusije.

Ukrajinska kriza u širem kontekstu: Nulte sume su egzistencijalna prijetnja narodima Europe, a ignoriranje temeljnih uzroka dovoditi će do sve opasnijih posljedica



Ukrajinska kriza počinje zabrinjavati i one koji su je do jučer smatrali dalekom. Sada se tih nekoliko stotina kilometara više i ne čini kao tako velika distanca. Promatramo balansiranje između mira i eskalacije – ono čemu smo svjedočili do sada moglo bi se brzo pretvoriti u nešto znatno veće. Strah se s pesimista širi i na realiste, a nekoliko detalja zadnjih dana povod je tome – Ukrajina više ne prijeti da će ući u NATO, sada otvoreno nudi svoj teritorij ovoj vojnoj alijansi koja je morala nestati, ili se bar ukopati, u trenutku kada su DDR i BRD, uz blagoslov tadašnje sovjetske administracije na odlasku, postale jedna ujedinjena država.Ukrajina je samu sebe pozvala u klub, a ovog tjedna će taj klub, za vrijeme summita u Walesu koji se održava 5. i 6. srpnja, morati nešto i reći po tom pitanju. Nije svaka prisutnost članstvo – drugim riječima, NATO trupe bi se mogle naći na teritoriju Ukrajine čak i ako postane “polu-članica”. Tu su razni termini koji zapravo znače slične stvari – “važan NATO partner” je jedan od njih. Bez obzira koju terminologiju koristili, ako NATO trupe počnu ulaziti u Ukrajinu to će biti loš dan za Europu.

Što će se točno desiti, i hoće li se uopće nešto značajno po tom pitanju desiti, znati ćemo već do kraja ovog tjedna. No, kako se jedna strana otvara prema eskalaciji, tako je počela progovarati i druga – Putinovi komentari od kojih se najsnažnije upamtio onaj “mi smo najveća nuklearna sila, nemojte se zezati s nama” nikoga ne bi trebali ostaviti ravnodušnima.

Rješenje bez pobjednika odagnalo bi ove neugodne prognoze. U interesu je naroda Europe da budemo slobodni od ovakvih eventualnosti. Uz sve probleme s kojima se kao narodi Europe suočavamo, od novih faza autohtone europske anti-radničke revolucije do institucionaliziranog zastrašivanja od povratka ekstremista s bliskoistočnih bojišta, zaista nam ne trebaju ružni snovi o gljivama na horizontu.

Moraju popustiti malo jedni i malo drugi. Na to bi ih razum trebao usmjeravati, ali uznemirujuća je činjenica da se to ne događa tako često. Kada govorimo o tome, treba reći i ovo – moderni jastreb, onaj kojem je militarizam povoljna slika svijeta, danas sebe naziva “analitičarom”, “poznavateljom prilika” i “stručnjakom”. Ti ljudi često ostavljaju dojam kao da svoje analize kroje poput strojeva, bez imalo osjećaja za magnitudu tragedije kojoj se Europa otvara ukoliko se ovaj tragičan sukob ne završi u najbržem mogućem roku.

U ekonomskoj i geopolitičkoj teoriji, nulta suma predstavlja situaciju u kojoj dobitak ili gubitak jednog sudionika točno odgovara gubicima ili dobicima drugog (ili drugih) sudionika. Drugim riječima, ako se ukupni dobici svih sudionika zbroje, a zatim oduzmu svi gubici, zbroj će iznositi nula. Ili u prevedenom značenju – nulta suma u slučaju Ukrajine znači da će jedan sudionik ove opasne igre biti apsolutni gubitnik, a drugi apsolutni pobjednik.

Ali ne, to nije nešto na što bismo trebali pristati. Takvu prognozu, takav ishod, narodi Europe u ovom opasnom trenutku moraju glasno i jasno odbaciti. Ako se protiv bilo čega toliko trebao podići glas, onda ga sada treba podići protiv nulte sume u Ukrajini jer ona hoće, gotovo da mora, donijeti tragediju kao jedini ishod.

Jedni i drugi tvrde kako druga strana “igra” prema nultoj sumi kao jednom eventualnom ishodu. Da li je tako? I nije bilo baš tako od samog početka, ali danas, već je teže reći. Sama činjenica da se toliko spominje ovaj radikalan pristup na neki način ga čini izvjesnim, jedinim.

Nulta suma u slučaju Ukrajine, tj. njena dva potencijalna ishoda u tom kontekstu, posve su jasna. Prema jednom Rusija bi se protezala do Dnjepra, a zagovornici ovog ishoda ozbiljno se bave debatama na koji način bi se pravilno u tom slučaju valjalo podijeliti Kijev. Nema pokazatelja da je ovo, pa makar i prikriveni, službeni stav vodstva Ruske Federacije, ali ovdje ni ne govorimo o političkom vodstvu, govorimo o jednoj ogromnoj para-nomenklaturi koja se sastoji od zbijenih redova “analitičara” i “stručnjaka” kojima su esencijalne životne odrednice usko vezane uz linije na zemljopisnim kartama.

Drugi ishod nulte sume je onaj u kojem Ukrajina postaje EU i NATO članica, a njen teritorij bastion vojne sile koja će držati Rusiju na nišanu. U tom ishodu Ukrajina također postaje domaćin anti-raketnog štita koji je, navodno, inicijalno osmišljen kao obrana Europe od zemalja poput Sjeverne Koreje (činjenica da su neki vjerovali u ovo zaista može izazvati osjećaj anksioznosti i nelagode), a sada se već i otvoreno potvrđuje kako će njegova uloga biti (što je uvijek i bila) da drži Rusiju na meti.

To su dva ishoda nulte sume, oba će nas koštati mira u Europi ukoliko postanu stvarnost. Ono što nas pritom također treba brinuti je i činjenica da su upravo nulte sume često iznimno primamljive, ne samo ključnim akterima, već i širokim masama. Drugim riječima, to je koncept koji se svodi na “ili si s nama ili si protiv nas”. Zbog toga je otpor protiv nultih suma slabašan, teško je uopće reći gdje bi zapravo trebao postojati, koja bi ga struja trebala stvarati i jačati.Povrh svega toga valja istaknuti žestinu kojom se opaki ishodi promoviraju, a pritom se često poseže za najdubljim emocijama. Nije jednom da smo imali priliku čitati i slušati kako je sukob u Ukrajini zapravo “sukob civilizacija”. Čim se takav pojam gurne u glavni diskurs, sva relevantna debata gubi smisao. Ovo, srećom, ipak nije nikakav sukob civilizacija, ali ako ga se uporno bude nastojalo takvim prikazati, onda će se prema tome i kretati.

Kako spriječiti scenarij nultih suma? Tu dolazimo do velikog broja pitanja – neka su zanimljiva, neka važna, a neka krajnje naivna. Jedno od onih koje spada u sve tri kategorije je i ono u kojem se pita zašto Rusija jednostavno ne pristane na promjenu paradigme u Ukrajini kao i na eventualnost da u Ukrajini bude stacionirana NATO vojska uz sve prigodne vojne tehnike. Pitanje je podjednako zanimljivo i naivno, ali i važno. Potpitanje pak glasi ovako – zašto bi Rusiji to smetalo ako nema pretenzije prema širenju dalje na zapad? Dobro pitanje – možemo na njega probati odgovoriti potpitanjem – da li bi SAD-u smetale ruske rakete, ili rakete pro-ruskog vojnog bloka CSTO, u Meksiku, Kanadi ili na Kubi?

Mnogi ovih dana govore kako je Ukrajinska kriza zapravo Kubanska kriza našeg vremena pa ne bi bilo na odmet prisjetiti se i zašto je ta Kubanska kriza bila tako opasna. Tada je Moskva svojom nuklearnom silom stavila Ameriku u bliski domet. Reakcija Washingtona je bila posve razumljiva. Da nije prevladao razum u nekim od jamačno najintenzivnijih poziva koje je kultni “crveni telefon” ikada pretrpio, SAD bi bio spreman ići na sve ili ništa u sprečavanju osjećaja okruženja. Povijest priče piše imajući istaknute lidere u krupnom planu, no pitanje je koliko su lideri uopće ključni u ovakvim trenucima – ovo su situacije u kojima država djeluje kao svjesni organizam koji je spreman na iznimno opasne i radikalne poteze kako bi eliminirao prijetnju vlastitoj egzistenciji. Država postaje kao jedan ogroman miš stjeran u kut – bježati će dok ima prostora, ali kada shvati da bijega više nema, pružiti će siloviti otpor, ići će na sve ili ništa.

Zato je Ukrajinska kriza tako opasna, kao što je Kubanska kriza bila prije nje. Da se ovdje zaista radi o autentičnoj volji naroda da se riješi korumpirane oligarhije, a jedan krak te oligarhije nedvojbeno odgovora još moćnijim oligarsima u Moskvi, to bi bio ustanak iza kojeg bi valjalo svim srcem stati. Neki su odmah, prvog dana, tvrdili kako Maidan to nije, oni – makar se ispostavilo da su bili u pravu – svoje tvrdnje su ipak dali na temelju ranije usklađenih predispozicija. Da je Maidan i bio stvaran krik revolucije, mnogi mu ga ne bi priznali, a i to je naznaka koja nam govori kako su nulte sume prisutne svo ovo vrijeme, ne samo sada kada dolazi do usijanja.

Rusija i Europska Unija su podjednako krive za podgrijavanje lonca, a tek kasnije je u isti lonac ubačen začin geopolitike, iz pravca SAD-a, pa tako danas imamo što imamo. Rusija je znala da bi uvođenje Ukrajine u Carinsku Uniju bilo nedopustivo za drugu stranu, morali su znati da to neće moći izvesti tek tako, da će se nešto neminovno desiti. I desilo se, desio se oružani državni udar kojeg je demokratski Zapad prihvatio, mada se ideološki, barem bi trebao, kosi s načelima reprezentativne demokracije.

Nakon puča smo već bili negdje na 1:1, ili možda 2:2. Kako se “rezultat” povećava, opasnost postaje sve veća. Pripajanje Krima, pobuna u Donbasu, pobjeda Porošenka, masakr u Odesi, referendumi u NRD-u i NRL-u, okruženje Donjecka i Luganska, proboj do azovske obale – sve su ovo etape kroz koje je do sada prolazila Ukrajinska kriza. Rezultat je poprilično izjednačen i sada mora proraditi razum, “crveni telefon” ili nešto treće što bi spriječilo daljnje guranje prema nultoj sumi.

Nije sigurno da će se to desiti. Ona pretpostavka da će se “oni ipak dogovoriti”, jer brinu o sličnim interesima, sada već zvuči kao neutemeljeni optimizam.

No, dok čekamo na razum ili eskalaciju, mada je sada možda već za to kasno, pitajmo se kako smo do toga dospjeli ili zašto nam je to trebalo? Zar stotine milijuna ljudi od Moskve preko Europe do Washingtona moraju biti taoci međunarodnih politika? Jer, bez obzira da li smatrali kako su argumenti danas na strani jednih ili drugih, neosporna je činjenica da svi zajedno na ovu situaciju gledamo kao ovca pred šišanje (ili nešto gore), bez mogućnosti da na tu eskalaciju utječemo.

Mora li biti tako? Da li će se budućnost naroda Europe, zapravo svijeta, svoditi na čekanje trenutka do mobilizacije – za čije interese i čije ciljeve? Ako ogolimo cijelu ovu i slične krize, ako uklonimo sve slojeve demgagogije, propagande, idealizma, nacionalizma, geopolitike i jastrebovskih suludih želja – što nam ostaje? Zar nije ekonomska komponenta zapravo temelj svega? Teritorij, resursi, ljudski potencijal, industrija oružja, industrija rata, industrija genocida – na kraju će se ipak svesti na bilancu uvoza i izvoza, profita i gubitka.

Za koju godinu bi Putin, Jinping, Merkel, Obama, Tusk, Hollande i svi drugi akteri koji danas čine prvi red ove situacije, mogli biti tek povijesni likovi, ali opasnosti s kojima se danas suočavamo neće otići s njima, jer temeljni uzrok – surova želja za dodatnom eksploatacijom, a samim time i teritorijalnom dominacijom (uključujući ofenzivne i defenzivne poteze), biti će i dalje izražena, a kako ekonomija postaje nestabilnija i ovih sukoba imati ćemo sve više i na sve različitijim mjestima. Koliko je samo ljudi, krajnje naivno, mislilo da će se globalne tenzije naglo smiriti kada iz Bijele kuće napokon ode George W Bush? Da li je svijet danas mirniji? Nije, situacija je po mnogočemu još i gora.

Ovo je poprilično jadna budućnost za narode Europe i svijeta, ali budućnost koju ne moraju prihvatiti kao neminovnu. Da bi opasnost od imperijalizma (i kontraimperijalizma) smanjila, morati će se povesti još jedna velika debata o ekonomiji. Vodila se nakon izbijanja financijske krize u Europi, ali izgleda kako je zamrla pod teretom borbe za egzistenciju i praćenja događaja koji prijete egzistenciji. Ipak, ta debata će se morati vratiti. Pitanje eksploatacijske naravi kapitalističkog načina proizvodnje, gomilanje profita kroz sve veće i sve temeljitije izrabljivanje radnika, je pitanje čiji bi nam odgovori mogli također reći jako puno i o Ukrajinskoj krizi i cijelom nizu kriza koje danas, što vojno, što ekonomski, pogađaju svijet.

Promjena ekonomske paradigme, stava da je nešto “tako jer je tako”, nužna je u otklanjanju ovih opasnosti kojima svjedočimo. Bez adresiranja uzroka neće se ništa moći učiniti po pitanju sprječavanja posljedica osim nadanja da iste neće izmaknuti kontroli i proširiti se poput požara. To onda zaista jest poprilično jadna budućnost naroda Europe.

drndalo wrote:Primirje/prekid vatre nije nikada znacilo kraj rata... Doduse, ovo i nije bio rat... Elem, svi su ovdje sigurno sa figom u dzepu, vidjecemo dokle...

Putinov euroazijski san ostvaruje se na Ukrajini



Još puno prije nego li će se građani Kijeva okupljati na Majdanu, Putin im je jasno poručio: ‘Vi ne pripadate Europi, vi pripadate Rusiji’. To je dio njegova sna

Ruski je predsjednik svoju ideju najavio kao misiju svog - više nitko ni ne broji, ali ipak trećeg - predsjedničkog mandata u Kremlju. Govorio je o euroazijskoj uniji prije četiri, pa prije tri godine. Onda je opet zasjeo u Kremlj i prestao govoriti o uniji i počeo je stvarati.

Svaki državnik ima san; nešto po čemu će ostati slavan i zapamćen u bespućima povijesti. Američki predsjednik Barack Obama sanja socijalno osjetljiviju Ameriku i međunarodno manje angažiranu; kineski predsjednik Xi Jinping sanja moćnu i bogatu Kinu s golemim međunarodnim utjecajem, Kim Jong-un sanja 101 posto na idućim “demokratskim” izborima u Sjevernoj Koreji, a Vladimir Putin... on želi biti utemeljitelj Euroazijske unije, golemog, moćnog prostora koji je strateška, geopolitička i energetska žila kucavica područja takozvanog Starog svijeta.

Još je Zbigniew Brzezinski rekao: “Posljednje desetljeće XX. stoljeća obilježile su tektonske promjene u svjetskim poslovima. Euroazija međutim i dalje zadržava svoju geopolitičku važnost. Nije samo njen zapadni dio - Europa - još uvijek mjesto koncentracije značajnog dijela svjetske političke i ekonomske moći, nego i njezin istočni dio - Azija - u zadnje je vrijeme postao vitalni centar gospodarskog razvoja i rastućeg političkog utjecaja. Euroazija je središte svijeta, a onaj tko kontrolira Euroaziju, kontrolira cijeli svijet”.

Vladimir Putin rado bi bio taj netko. Zapadni dio, područje koje obuhvaća Europska unija, ne zanima ga previše - Europljani su gnjavatori, puni praznih fraza i vrijednosti, koji onda, čim Vladimir Strašni pokaže bicepse i pomazi tigrića - zbrišu u mišju rupu i od tamo zazivaju međunarodne promatrače, nevladine organizacije, izvlače polumrtve disidente kao nove lidere i slično. Vladimir Putin takve lidere ne poštuje i zato s njima ne želi ni pregovarati. Zato je nedostupan europskim državnicima koji ga zivkaju zbog Ukrajine. Oni tada, kad su sigurni da ih novinari slušaju, a kao potiho, govore da je poludio ili, kao Angela Merkel - da Putin živi u nekom drugom svemiru i da se izgubio.

U vremenima kada tehnokratski lideri vode zapad, kada je manje važna karizma i neki veliki planovi, a puno bitnije balansiranje među političkim rivalima, održavanje zdravih nacionalnih financija i kad je utrka u vojnom naoružanju posve zaboravljen termin, baš na problemu Ukrajine taj se fini zapadni politički i diplomatski svijet susreo - sa čuđenjem pritom jer su taman pomislili da je Vladimir Putin, puštanjem na slobodu Mihaela Hodorkovskog i isforsiranih Pussy Riot članica postao svjestan da je politička kritika i sloboda govora nešto posve prihvatljivo - s državnikom prošlog stoljeća, čovjekom koji sanja veliko euroazijsko ekonomsko i političko carstvo kojega će - treba li uopće napomenuti - stvoriti i paziti on i samo on.

Još puno prije nego li će se građani Kijeva početi okupljati na Majdanu, Putin im je jasno, na jednoj konferenciji za novinare poručio: “Vi ne pripadate Europi, vi pripadate Rusiji”. Možda su to tada prečuli, možda su mislili da čudak iz Kremlja u stanci bildanja fantazira i da će sve biti u redu, jer će Ukrajinu zaštititi Europa (sic!) ili ih možda uopće nije bilo briga što Putin govori. Sada, nekoliko mjeseci i stotinjak žrtava kasnije, iz svake njegove riječi vade se analize i zaključci.

Ako se Ukrajina prelomi na rusku stranu, makar djelomično, uz već odbjegle dijelove Moldavije, pa vjernu Bjelorusiju, potpisivanje sporazuma s Armenijom i potom dalje preko srednjoazijskih “stanova”, Euroazijska unija držat će baš ono područje za kojega geostratezi kažu da “kontrolira cijeli svijet.” A tko je taj jedan koji će ga kontrolirati? Vladimir iz Kremlja.

Rusija je uvijek imala snagu i moć i podsvjesno usađenu nostalgiju ogromne imperije. Zemlja je to koje se svi zapravo boje. Kad im je bilo najgore, u njima je uvijek bila utkana, kroz krv im je tekla spoznaja o snazi i veličini goleme države koja im je domovina. Dok su se Amerikanci potezali po bliskoistočnim nedođijama i zapinjali u Afganistanu, a Europljani samodopadno gradili svoju malu pješčanu EU kulu, Putin je na pameti imao nešto puno moćnije.

Zato je navukao Europu na svoj plin, onda je uvalio novca i novca u vojsku, pojačao je svoju omiljenost u zemlji i stvorio taj osjećaj novog ruskog nacionalizma i snage - jer Rusija je ranjiva kada je slaba ili kada joj nedostaje samopouzdanja - i počeo širiti svoju euroazijsku mrežu.

“Mi ne trebamo preokrete - mi trebamo veliku Rusiju. Mi ćemo nastaviti vrlo oprezno, učvršćujući temelje našeg političkog sustava i razvijajući ga”, rekao je Putin, najavljujući euroazijsku uniju prije tri godine. Zapad je mislio da to znači jedno - demokratiziranje Rusije, vladavinu prava, političku krotkost, sve ono fino i bogobojazno što se od neke uređene demokracije očekuje. Ne prvi put, Putin je mislio nešto sasvim drugo.ƒ

lopta11 wrote:

area51 wrote:

drndalo wrote:Primirje/prekid vatre nije nikada znacilo kraj rata... Doduse, ovo i nije bio rat... Elem, svi su ovdje sigurno sa figom u dzepu, vidjecemo dokle...

Ukrajinci traže predah,ide zima a garderoba tanka

hhahahhahah tako nesto ali pod pritiskom zapada zar mislite da ce se zapad tek tako lako odreci ruskog jeftinog gasa koji joj je neophodan zbog ukrajine..

i to kad sad pred zimu,,septembar je a vrijeme po nesrecu ovih sa zapada ukrajine nikad hladnije

sumirprimus wrote: hos rec winter is coming,inace ovi sa zapada ukrajine navikli na mediteransku klimu...

madner wrote:Ma uvodjenjem regularnih jedinica nalemali su ove Ukrainske jedinice koje su bile spremne za rat. Sada bi im bilo glupo da izgube jos par gradova kada je ocito da prvo moraju na pripreme otici i vratiti oruzane snage na normalan nivo.

madner wrote:Putin se nije prepao, nego ima ogranicene ciljeve.

A što se tiče samog rata, Putinu odgovara da on potraje, postane za medije i svjetsku javnost dosadan i rovovski te uđe u snijeg i stepske vijavice, jer “zima je rusko vrijeme”. Tenkovi će zapeti u smetovima, plin će tada biti kurentna roba u Ukrajini te pogotovo Europi, a zna se čija je ruka na ventilu. Osim toga, što se više bude svijet bavio istokom Ukrajine, manje će misliti na Krim. (Koji Krim?!).

General War wrote:Izgleda da e Putinko dobro prepao sankcia koje su mu namjenjene iz svijeta ...ne potpisuje se primirje kad imas inicijativu na ratistu..ukrajini ce dobro doci da se pregrupse (i pod prvo da se zahvali starom oficirskom kadru koji je pokazao nevjerovatno neznanje rukovodjenjem jedinica)..dobro su i prosli. Kako vidim svima ce dobro doci predah od EU do ukrajine s obzirom na dolazak zime, a za to vrijeme ce se vec pripremiti vise opcija za kako dalje sa rusijom...ne vjerujem kako god da ce biti pozitivno.

General War wrote:

madner wrote:Putin se nije prepao, nego ima ogranicene ciljeve.

Nisam stigao da vidim sta je dogovoreno, ali "ogranicene ciljeve"... ako je to, je tesko zadrzati ako nemas sporazum o trajnom miru a ne primirje, ovako...opet imam de ja vu na oluju '95...inace slazem se na tvoj i jos neciji drugi post od prije par dana o ideji instalacije PC na tlu ukrajine...ali ne vidim nacin kako to sada provesti u djelo od strane Putina.

madner wrote:Ukraina je trenutno vojno porazena.

nosara wrote:

General War wrote:Izgleda da e Putinko dobro prepao sankcia koje su mu namjenjene iz svijeta ...ne potpisuje se primirje kad imas inicijativu na ratistu..ukrajini ce dobro doci da se pregrupse (i pod prvo da se zahvali starom oficirskom kadru koji je pokazao nevjerovatno neznanje rukovodjenjem jedinica)..dobro su i prosli. Kako vidim svima ce dobro doci predah od EU do ukrajine s obzirom na dolazak zime, a za to vrijeme ce se vec pripremiti vise opcija za kako dalje sa rusijom...ne vjerujem kako god da ce biti pozitivno.

Ne moze bit pozitivno cackanje mecke...