mr__bosnjak wrote: ↑25/11/2005 21:26
SMRT GORSKOG LAVA
Piše: Ahmed CERIĆ
Zamo DUČIĆ r.a.
Poslije prelomne 1993. godine u Armiji R BiH dolazi do formiranja manevarskih bataljona, koji će biti u 1994. i 1995. godini udarna pesnica u oslobodjenju RBiH od srpsko-crnogorskog četničkog agresora. Ti bataljoni koncem rata postaju Lahke manevarske brigade.
Na prijedlog komande 101. Motorizovane brigade, komandant Prvog korpusa Armije R BiH za komandanta Manevarskog bataljona 101.mtbr., postavlja istaknutog borca i gaziju sa Hrasno brda Zamu Dučića u koji je do tada obavljao dužnost zamjenika komandanta 3. motorizovanog bataljona 101. motorizovane brigade.
Prekaljeni borac, lavljeg srca dobio je zadatak da odabere i formira komandu bataljona i manevarske čete sa najodabranijim i najhrabrijim borcima i starješinama.
Tu plavsku-gusinjsku bošnjačku DUŠU, plemenitog i hrabrog čovjeka volio je svaki borac i starješina. Svako je želio da bude u novoj jedinici sa Zamom. Kada je formirao manevarske čete i odabrao komandu bataljona. Zamo je uz redovne borbene zadatke vršio intenzivnu obuku svojih boraca i starješina jer je znao kakva ga misija čeka u naredom periodu.
Borce manevarskog bataljona 101.mtbr., prozvali su na Hrasno i Mojmilo brdu "ZAMINI LAVOVI", što i jesu bili, jer nisu dozvolili da u najvećim ofanzivnim udarima četnici zauzmu dominantne linije i kote iznad sarajevskih općina Novo Sarajevo i Novi Grad.
Polovinom 1994. godine srpsko-crnogorski četnički agresor otvara nekoliko frontova i smišljeno ide da presječe sjeverni i sjeveroistočni dio slobodne teritorije BiH, tj. tuzlansko-posavski i tuzlansko-podrinjski dio od centralnog dijela BiH od kojeg su dolazila materijalno-tehnička sredstva, hrana za civilno stanovništvo i logistika.
Najžešća ofanziva je počela preko Crnorječke planine - Nišićke visoravni i planine Zvijezde oko kojih su smješteni BH gradovi: Ilijaš, Visoko, Breza, Vareš, Olovo, Kladanj i Zavidovići.
Direktnim napadom iz pravca Srednjeg, preko Korita (strmih brda ), ka kotama Moševačko brdo, Polom i Jasen komandovao je komandant vojske pobunjenih srba, RATNI ZLOČINAC i haški optuženik Ratko Mladić.
Komandant manevarskog bataljona Zamo Dučić dobiva zadatak da se hitno sa svojim borcima sa sarajevskog ratišta kroz sarajevski tunel, preko planine Igman, mjesta: Tarčina, Kreševa, Kiseljaka, Visokog i Breze prebaci na Crnorječku visoravan i zadrži dominantne kote koje vatrenim dejstvom kontrolišu magistralni put iz pravca Semizovca kod Sarajeva ka Olovu.
Nekoliko dana su trajali artiljerijski napadi iz svih vrsta topovskih cijevi, zatim najrazornijih haubica, tenkova, minobacača i topova. Granate su jedna drugu prestizale. Bez prestanka. Tri dana i tri noci.
Zamo Dučić r.a. raportira Vrhovnom komadantu Armije RBiH Aliji Izetbegoviću r.a.
Nadmoć neprijateljskih snaga u materijalno-tehničkoj opremi oružju i orudju, te ljudstvu je bio desetorostruko veći. Od silnog granatiranja koji je trajao danonoćno iz stroja je izbačeno uslijed težeg ranjavanja oko stotinu boraca, a desetine ih je poginulo kao šehidi u rovovima na prvim borbenim linijama.
Četnička taktika omekšavanja naših linija je počela sa kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadima tako da su počeli sa tzv. podvlačenjem diverzantskim i dobrovoljačkim jedinicama prema našim položajima.
Napadali su u intervalima. Prvo su isturili dobrovoljce iz Rusije, Ukrajine, Moldavije, Rumunije i Jugoslavije.
Uspješno smo odolijevali tim napadima, nastojeći da iskoristimo svaki metak u živu metu, prvih dva dana. U bezuspješnim napadima srpsko-crnogorska četnička neman se povlačila sa ostalim terorističko-pravoslavnim plaćenicima. U bježaniji tih "kvazi junaka za tzv srpsku stvar", ratni zločinac, general Mladić sa svojim egzekutorima je iste ubijao na licu mjesta u čelo ili potiljak.
Nama je ponestalo municije u svim jedinicama Operativne grupe na linijama razmjštaja. Počeli smo štjediti svaki metak. Granata i tromblona nam je sasvim nestalo.
Počeo je frontalni pješadijski napad na sve naše položaje u čitavoj zoni Crnorječke planine.
Direktni pravac napada artiljerijsko-pješadijskih jedinica preko brda zvana "Korita" ka dominantnim kotama "Polom", "Jasen" i "Moševačko brdo" predvodio je lično general Mladić.
Odolijevali smo tim silnim artiljerijsko-pješadijskim napadima, a četnici su nam artiljerijom zapriječavali dotur hrane i municije. Gotovo četiri dana neprestalnog granatiranja i pješadijskog napada. Izmrcvareni i ranjeni izdržavamo! Više nemožemo vršiti evakuaciju poginulih i ranjenih boraca, jer smo u polu-okruženju, a linija evakuacije je presjecena od strane neprijatelja, a druga mjesta kojima bi mogli evakuisati ranjene i poginule su zapriječeni neobilježenim minskim poljima iz vremena ofanziva koje su vodjene ratne 1993. godine.
Do naših rovova su došle njihove diverzantske jedinice i dobrovoljci iz Rusije, Ukrajine, Rumunije i dr. Odbili smo i ovaj napad, ubivši njih nekoliko, a medju njima i komandanta dobrovoljačke jedinice iz Rusije zvanog "Beli Vuk".
Jedan naspram drugog komandant Manevarskog bataljona Armije R BiH - naspram komandanta neprijateljske okupatorske Vojske tzv (VRS). ZAMO DUČIĆ naspram zločinca RATKA MLADIĆA.
Arslan, sin rahmetli Zame Dučića u zagrljaju Harisa Silajdžića
Borba je trajala do posljednjeg metka. Više se nije imalo čime braniti. Preostale su samo gole ruke. Zamo se nije dao. Preživljelim borcima naredio je evakuaciju na rezervne položaje kroz poluobruč neprijateljskih vojnika. Kraj Zame su poginuli njegov pomoćnik Mustafa Bašalija, Ligata X i još deset boraca manevarskog bataljona.
Zamo je ostao posljednji. Za njega je bilo kasno. Nije se htio povući sa prve borbene linije. Ostao je sa pištoljem u ruci pucajući na neprijatelja koji bi prekoračli u njegov rov. Njegovo mubarek tijelo ostalo je sa nekoliko šehidskih tijela u četničkoj zoni borbenog rasporeda. Istinski insha-Allah ŠEHID nije odstupio korak dalje dok se na bezbjedno mjesto nije evakuisalo ostatak ranjenih boraca.
Na rezervne položaje Zamo nije htio. "Kapetan broda ne napušta svoj brod".
Učvrstili smo rezervne položaje. Zaustavili smo neprijatelja nadljudskim naporima uz ogromne žrtve.
Sutradan u Sarajevu i okolnim gradovima pod kontrolom Armije RBiH se pričalo: "Poginuo je ZAMO". Ofanziva je stala.
Imao sam nezahvalnu ulogu da izvjestim trinaest porodica u Sarajevu: djece, supruga, majki, očeva da nema više njihovih najmilijih, a što je najgore u neprijateljskim rukama se nalaze njihova tijela. I ja sam poželio u momentu saopštavanja roditeljima, djeci i suprugama da sam šehid, i da nikad nikome ne saopštim ovako tužnu vijest.
U haremu Ali-pašine džamije počivaju mubarek tijela bošnjačkih velikana
Zamino mubarek tijelo sa ostalim šehidskim tijelima smo razmijenili nakon jednomjesečnih pregovora sa srpskom stranom za poginule srpske vojnike. Za rahmetli Zamu su tražili nekoliko tijela poginulih srpskih oficira i vojnika.
Ruskog plaćenika i dobrovoljca "Belog Vuka" nisu htjeli.
Tijelo Zame Dučića je ukopano u Haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu novembra mjeseca 1994. godine u aleji velikana i insha-Allah Šehida, uz najčasnije velikane i komandante Armije RBiH.
Zamin sin Arslan, kao i svi Plavljani i Gusinjani, i čitava serhat Bosna pamtiće vrijeme u kojem je GAZIJA i ŠEHID ZAMO DUČIĆ sa svojim GAZIJAMA i ŠEHIDIMA uz Allahovu pomoć produžio život Bosni.
Zamo Dučić je odlikovan najvećim vojnim priznanjem "ZLATNI LJILJAN" i jedna kasarna Vojske Federacije BiH nosi njegovo ime.