Evo ja ću prvi priznati da nema većeg rahatluka nego gledati Želju u evropskim utakmicama. Prvo, ako pobijede, pobijedio je neko nama blizak kako geografski tako i sudbinski, a drugo ako izgube, ali pazi ne ako izgube primjera radi minimalno od nekog velikog tima, nego ako budu uniženi i poniženi, čak i minimalno od nekih levata poput nas onda će mi biti pravo dobro, znači zen na koki, jer ovo je sve jedna velika zajebancija prijeko potrebna, i ako ste čitali Samurajski kod ili barem gledate Džarmiša onda znate da se mora biti smrtno ozbiljan za male stvari, a neozbiljan za velike.
I onda ti dođe neki dijasporaš na minimum wagu iz Ikee kod Jebaneburga koji pamti prvu erekciju pa se svega sjeća toga dana, sve mu nekako toplo i milo oko srca, nanin regal, stari ćilim,vani kiša lije iz drveta iz kamena, unutra toplo,miris patišpanje i šećerlame, na tv-u Rim sunčano 30 stepeni, zastave se vijore, baklje gore, orlovi lete, Crespo i Salas, seksi nema šta ali sine, nije realno, nije opipljivo, fikcija je, fudbal je sine KULTURA KOMŠILUKA! Nisu City i PSŽ plastika, vi ste prva plastika, vi navijači Livepula, Reala, Bajerna i ostalih, a ovi prvi su samo dim i plamen te plastike. Ne volimo mi Slobodu, Sarajevo, Želju jer smo mazohisti, jer volimo blato, ne, nego smo rođeni u blatu, naša gradska kultura sjećanja ne dozvoljava nam da sklopimo oči i zamišljamo zvijezde iz lige šampiona jer kažu da je miris hljeba na stolu privlačniji nego slika pečenja na ekranu.
