Heroj Ukrajine Kirilo Veres, komandant bataljona K-2, 54. brigade (između ostalog, odbija napade na čuvenu Bilogorivku): Ne dobijamo rat, ali u pozadini to ne shvataju...
Ovaj razgovor snimamo ispod srušenog mosta u Donjeckoj oblasti. Veres je pospan – noću je bio na borbenom zadatku...On je legenda Oružanih snaga. Ima 34 godine i vitez je Reda Bohdana Hmjelnickog, koji se bori od 2014. godine. Bio je jedan od vojnika koji su 2015. uhitili ruske časnike GRU-a Aleksandra Aleksandrova i Jevgenija Jerofejeva, koji su kasnije razmijenjeni za Nadiju Savčenko.
- Jedni misle da su dronovi univerzalni lijek, drugi da je lijek topništvo, treći tenkovi, a četvrti pješaštvo. Jednim sredstvom se rat ne može dobiti, nije moguće ni izjednačiti šanse, a kamoli uzvratiti. Od svih sredstava, dronovi su najbolja potpora pješaštvu.
- Što Rusi imaju, a što nemaju? Imaju sve, ne znam što nemaju. Neprijateljske granate su neograničene. Neki dan je vodstvo našeg sektora reklo da mi također više nemamo „glad“, ali u usporedbi s njima, velika je razlika. Imaju dobra sredstva za izviđanje, FPV dronove, Lancete…
- Naš bataljun je uglavnom u defenzivi, vrlo rijetko napredujemo. I kako je sudbina htjela, bačeni smo u ono područje gdje uvijek napadaju. Ne možete se svaki dan braniti na isti način. Ako neprijatelj danas juriša na vas i pretrpio je gubitke, sljedećeg jutra dolazi s potpuno drugačijim planom. Ima tamo ljudi koji nisu ni glupi ni slabi. Neprijatelj uzima u obzir sve moje akcije i pokušava se suprotstaviti. Ako se ponavljam, jedinica će pretrpjeti gubitke i doći će do gubitka teritorija. Stalno trebate uvoditi nešto novo…
- Od ljeta 2022. smo na smjeru Siversk. Ne želim da me sada pomaknu. Objašnjavao sam to zapovjednicima na svim razinama. Vidite, nikada nećemo biti prebačeni na bolje mjesto. Ovdje poznajemo svaki grm. Imamo dobru liniju rovova. Opstanak naše jedinice je samo u našim rovovima...
- Rusi su puno naučili, kvragu. Ne znam kakve su im pripreme, ali dobro se bore. Nemaju manjak kadra. Ne znam kako su se borili u Staljingradu u Drugom svjetskom ratu, ali vidio sam kako je jedan neprijatelj stvarno pretrčao 700 metara čistog, spaljenog polja, poginuo, a onda je drugi trčao, uzeo mitraljez prvog i otrčao dalje do naših rovova. Sve sam mogao razumjeti, ali nije mi bilo jasno kako su dva čovjeka mogla trčati preko polja 700 metara da bi došli do naših rovova i poginuli 5 metara dalje. Ali evo, vidio sam. Tako da ne znam kakvu obuku imaju, ali oni imaju jebeno najbolju motivaciju...Na koji način smo bolji? Vjerujem da ljudstvu izdajemo odgovarajuće naredbe. I, ne bojim se reći, mislim da smo mi tehnološki najnaprednija jedinica…
- Moj najstariji borac ima 63 godine. Stariji su dobri jer ne mogu bježati (smijeh). Uglavnom, hvala Bogu, nitko ne bježi. Situacije su različite, jedinica se drži, borimo se do zadnjeg Moskovljana. Naglašavam: ne borimo se do mog posljednjeg vojnika, već do posljednjeg Moskovljanina. Imamo i mali vod djevojaka, uglavnom liječnica, nešto službenika i tri djevojke koje sudjeluju u gotovo svakoj borbi (noćno bombardiranje, FPV i Mavic). Vrhunski su piloti, odgovorno tvrdim bolje su od svakog muškarca, u smislu odgovornosti, predanosti. Uskoro će biti zapovjednice vodova, odnosno imaće pod zapovjedništvom do 40 ljudi.
- Što god da kažeš o mobilizaciji, nekome se neće svidjeti...Ključni problem je u nepovjerenju ljudi. Plus, naš informativni program, tamo u vijestima smo već pobili sve Ruse pa se pitam što ja i dalje radim ovdje...Moramo govoriti istinu, kod nas (u pozadini) svi misle da dobijamo rat. Da sve ovo čitam kao civil, i ja bih pomislio: Koji k… onda idem u rat, imamo dronove, imamo analog Lanceta, imamo morske dronove...sad ljudi misle: pa da, sad ćemo sjebati cijelu Crnomorsku flotu. To su gluposti, to je neprihvatljivo, sit sam tog sranja…
- Podržavam mobilizaciju osuđenika, spreman sam ih uzeti u svoj bataljun, rado bih im zapovijedao. Što se tiče demobilizacije, ne razumijem kako sada može doći do toga. U teoriji je super, ali u praksi nemoguće. Ne vidim zamjenu za svoje osoblje. Ako sada imamo manjak ljudi, o kakvoj zamjeni možemo govoriti? Kako se to može učiniti? Kao zapovjednik, ne bih želio da se 60% mog osoblja sada promijeni u novo. Jer ovi su već dugo u borbi, obučeni su. Ali s obzirom da ih zovem djecom, a čovjek sam, volio bih da se odmore. I sam bih volio da mi se dopusti da nestanem negdje na šest mjeseci. Znam da će se mnogi kasnije vratiti (pauza)...Odvojena društva, odvojena društva...ne znam što učiniti…
- Prije šest mjeseci rekao sam da, ako uzmemo u obzir sve fronte ovog rata, onda gubimo. I dalje je tako. Gubimo naselja, imamo puno problema: u mobilizaciji, u medijima, u odnosu ljudi prema ratu, u budućim regrutima, u raspoloženju u samim trupama….Moramo biti iskreni u vezi toga. Umor, nepovjerenje, nema one motivacije iz 2022. godine, tad su momci jurišali i s lopatama, nije im trebala nikakva zapovijed. I ja sam umoran, nisam više učinkovit kao prije...Moji ljudi su sto puta umorniji od mene, neki se bore i po deset godina, neki su već treću godinu u rovu pod mojom komandom...Ne želim nikakvo unaprijeđenje. Mogu da zamislim život bez rata, biće mi krasno, ali samo pod uvjetom da moja jedinica ne ostane u zoni borbenih dejstava. Ne bih mogao da sjedim kod kuće, a da su oni i dalje na fronti...