Druga strana medalje wrote: ↑02/02/2022 08:38
evo jedna priča o ugroženosti, partnerstvu i pljački javnog novca, nadam se da Escobar ovo čita ili ce mu neko prevesti.
Iz Uprave i Sindikata radnika Aluminij d.d. Mostar su mjesecima tokom 2018. i 2019. godine tvrdili da ekonomski nije održiva proizvodnja aluminija uz cijenu struje od 60 Eur/MWh, ali da bi sa 40 Eur/MWh mogli održivo poslovati. Naravno, niko se nije zapitao kako to da drugi proizvođači mogu proizvoditi aluminij, koju oni cijenu struje plaćaju, kakve su kod njih produktivnost i plate radnika, pod kojim uslovima nabavljaju sirovine te kako i kome oni prodaju svoj proizvod.
Ali hajdemo povjerovati u priču da je jedini i ključni problem bila nabavna cijena struje. Poznato je da je početkom jula 2019.godine (to bi trebalo slaviti kao praznik BH energetike) ugašen ključni pogon elektrolize Aluminija zbog toga, jer nisu mogli da nađu novog snabdjevača pod iole ekonomskim uslovima. Po medijskim napisima Aluminij je ostao dužan EP HZHB sredinom jula 2019. godine oko 293 miliona KM, primjenom zateznih kamata to se kasnije uvećalo i na preko 320 mil. KM. Ostali su dužni ogroman novac i Operateru za OIEiK, a zbog Aluminija nenaplaćena potraživanja imaju i Elektroprijenos BiH i NOS BIH u višemilionskim iznosima.
Dakle, imamo sljedeće činjenice:
Ako su trošili energiju sigurno su proizvodili aluminij (nije se mogla trošiti energija da se ne proizvodi).
Ako su proizvodili aluminij vjerovatno su ga i prodali (ne žale se da nisu imali plasmana)
Ako su prodali aluminij vjerovatno su to i naplatili (ne žale se na problem naplate).
Poštujemo da zbog ekonomskih razloga (mada je pitanje da li je nivo plaća radnika bio ekonomski logičan i koliko su se plaćale druge sirovine) nisu mogli plaćati punu cijenu nabavke el. energije od EP HZ HB već su iz prodajne cijene aluminija mogli pokriti oko 2/3 troška energije. Postavljaju se tu ova pitanja
1. Zašto nisu platili/plaćali oko 2/3 računa za energiju, ako već nisu mogli plaćati cijeli račun ?
2. Ko ih je, u čijem interesu i po čijem nalogu pustio da ne plaćaju (zašto se nisu tražila i primjenila sredstva obezbjeđenja potraživanja, vidjeti pod Odluka Skupštine EP HZ HB o odgodi placanja na 6 mjeseci, a sto je odobrila Vlada Federacije BiH kao vecinski vlasnik, Uprava i NO EP HZ HB se nisu usudile donijeti ovakvu odluku, jer ipak imaju neki strah od procesuiranja) ?
3. Gdje je završio novac od neplaćene el. energije, a tu bi se moglo raditi o oko 200 miliona KM (preporuka: pratiti tok novca) ?
4. Da li su federalni dužnosnici i članovi organa upravljanja EP HZ HB postupali u interesu ovoj javnog preduzeća i javnom interesu uopće ?
5. Ko će snositi posljedice ako EP HZ HB (koja je 90% u vlasništvu FBiH) ostane na kraju bez oko 300 miliona KM ?
U svojoj istoriji (obuhvatio bi tu i predratno razdbolje) Aluminij d.d Mostar nikad nije bio profitabilan i održiv, a da pri tome nije imao povlaštenu nabavnu cijenu struje i to mu je bila ključna komparativna prednost. U suštini, da bi neko nešto dobio, neko mora izgubiti. Kad god je Aluminij dobijao u pravilu su gubile elektroprivrede (jedinstvena EP BIH je i prije rata poslovala sa gubitkom zbog neekonomskijh cijena prodaje struje)
Posebno je „neobična“ (da ne koristim teže izraze) odluka (ili zaključak) Vlade Federacije BiH od 05.12 2019. godine da Aluminiju d.d. Mostar odobri grant sredstva u vrijednosti 1 milion KM za finansiranje tekućih troškova (el. energija, plate, održavanje opreme,…). Dakle, firmi čiji Federacija BiH nije većinski vlasnik i koja firmama kojima Vlada FBiH jeste većinski ili priličan dioničar ili (su)osnivač duguje preko 300 miliona KM se donira 1 milion KM. I sve to u državi gdje se na tender u postupku javne nabavke ne može javiti firma koja ime neplaćene poreze i doprinose.
