#2026 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 12:54
vjecni rahmet ubijenoj Srebrenici.....Forum Klix.ba
Da se nikad ne zaboravi ...
Page 82 of 137
#2027 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 12:57
vjecni rahmet ubijenoj Srebrenici.....#2028 Re: 11.07. ...
Posted: 11/07/2011 15:56
fukara_tz wrote:Neka je vjecni rahmet zrtvama genocida u Srebrenici...
my photos...
#2029 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 16:31
#2030 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 16:38
Danas je velika tuga i bol. Nikad nesmijemo zaboraviti Srebrenicu.
#2031 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 17:30
Previse tuge na jednom mjestu
Da se nikad ne zaboravi !
Da se nikad ne zaboravi !
#2032 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 19:39
Ne smije se zaboraviti i ne smije se ponoviti...
Vječni rahmet ubijenim
Vječni rahmet ubijenim
#2033 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 20:11
Zaboraviti? Nikad!
Ne zaboraviti ni da su ove masovne grobnice i u Potočarima i širom BiH jedini temelj i zadužbina Republika Srpske.
Oprostiti?
Kome?
I u ime koga?
Vječni rahmet svima ubijenima i vječno prokletstvo svima koji su u njihovoj prvoj smrti (ubijanju) i u drugoj (prekopavanju i premještanju kostiju i šutnji o tome gdje su) imali svoga udjela.
Ne zaboraviti ni da su ove masovne grobnice i u Potočarima i širom BiH jedini temelj i zadužbina Republika Srpske.
Oprostiti?
Kome?
I u ime koga?
Vječni rahmet svima ubijenima i vječno prokletstvo svima koji su u njihovoj prvoj smrti (ubijanju) i u drugoj (prekopavanju i premještanju kostiju i šutnji o tome gdje su) imali svoga udjela.
#2034 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 20:31
Pera Trta wrote:Zaboraviti? Nikad!
Ne zaboraviti ni da su ove masovne grobnice i u Potočarima i širom BiH jedini temelj i zadužbina Republika Srpske.
Oprostiti?
Kome?
I u ime koga?
Vječni rahmet svima ubijenima i vječno prokletstvo svima koji su u njihovoj prvoj smrti (ubijanju) i u drugoj (prekopavanju i premještanju kostiju i šutnji o tome gdje su) imali svoga udjela.
#2035 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 22:10
lido wrote:Pera Trta wrote:Zaboraviti? Nikad!
Ne zaboraviti ni da su ove masovne grobnice i u Potočarima i širom BiH jedini temelj i zadužbina Republika Srpske.
Oprostiti?
Kome?
I u ime koga?
Vječni rahmet svima ubijenima i vječno prokletstvo svima koji su u njihovoj prvoj smrti (ubijanju) i u drugoj (prekopavanju i premještanju kostiju i šutnji o tome gdje su) imali svoga udjela.
#2036 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 22:35
Godina 1995-ta.
Želje tri djeteta:
1.Dijete negdje u Svijetu
Želeći od oca da mu kupi igračku,
otac mu reče: "Sve za tebe, milo, i zagrli njega."
2.Dijete u Bužimu
Poželjeh od oca da mi kupi igračku,
on mi reče: "Kad prođe rat, bit će svega."
3.Dijete u Srebrenici
Držeći lutku bez glave, iskreno moli Boga:
"O Bože, vrati mi oca moga!"
SREBRENICA 11.7.1995 -da se nikad ne zaboravi i ne ponovi!
Želje tri djeteta:
1.Dijete negdje u Svijetu
Želeći od oca da mu kupi igračku,
otac mu reče: "Sve za tebe, milo, i zagrli njega."
2.Dijete u Bužimu
Poželjeh od oca da mi kupi igračku,
on mi reče: "Kad prođe rat, bit će svega."
3.Dijete u Srebrenici
Držeći lutku bez glave, iskreno moli Boga:
"O Bože, vrati mi oca moga!"
SREBRENICA 11.7.1995 -da se nikad ne zaboravi i ne ponovi!
#2037 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 11/07/2011 23:41
Pera Trta wrote:Zaboraviti? Nikad!
Ne zaboraviti ni da su ove masovne grobnice i u Potočarima i širom BiH jedini temelj i zadužbina Republika Srpske.
Oprostiti?
Kome?
I u ime koga?
Vječni rahmet svima ubijenima i vječno prokletstvo svima koji su u njihovoj prvoj smrti (ubijanju) i u drugoj (prekopavanju i premještanju kostiju i šutnji o tome gdje su) imali svoga udjela.
#2038 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/07/2011 00:12
oči uvijek otvorene, glava uvijek gore, svo vrijeme na oprezu i djecu nasu učiti i stalno opominjati o onome što se desilo kako i naša za nama a i njihova za njima jednog dana nebi zaplakala. i biti svjestan dušmana ne samo jedan nego svih 365 dana u godini. jos ćemo si mi ćerat....ali sljedeći put znamo šta i kako. dušmana u glavu i sjeme mu zatrijet.
#2039 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/07/2011 01:45
Nikad, nikad, nikad zaboraviti! Uvijek opominjati, uvijek, uvijek, uvijek! 11.07.1995
#2040 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/07/2011 08:53
Treba odati svaku počast nevinim žrtvama Srebrenice koji su ubijani samo zato što nisu htjeli da napuste svoje domove, domove u kojima su živjeli njihovi preci, domove u kojima su trebali jednog dana da žive njihovi nasljednici. Ono što meni smeta je nedostatak poštovanja prema tim ljudima od strane političara i vjerskih vođa koji svake godine 11 jula te iste žrtve koriste za svoje jeftine političke govore i demagogiju. Svake godine 11 jula uvijek ista priča, javni prenos ukopa i to način da se od toga prave mitovi i da se sve to koristi za jeftinu političku propagandu i i jeftine političke poene. Mislim da bi trebalo zabraniti bilo kakve govore kako političarima, tako i vjerskim vođama i da bi svi mi trebali da šutimo u znak poštovanja prema nevinim žrtvama. Isto tako mislim da ne bi trebalo biti javnog prenosa, već da svi mi odemo na lice mjesta i odamo počast u miru i tišini bez svjetla reflektora i kamera. Žalosno je da oni koji najviše spominju 11 jula tragediju u Srebrenici dan poslije sve to zaboravljaju i ponašaju se kao da se ništa nije desilo i tako sve do sljedečeg 11 jula. Jadni su oni koji se najveće tragedije, tj. genocida nad nevinim ljudima koji se desio na tlu moderne Evrope sjete samo 11 jula.
#2041 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/07/2011 08:59
Better Man wrote:Treba odati svaku počast nevinim žrtvama Srebrenice koji su ubijani samo zato što nisu htjeli da napuste svoje domove, domove u kojima su živjeli njihovi preci, domove u kojima su trebali jednog dana da žive njihovi nasljednici. Ono što meni smeta je nedostatak poštovanja prema tim ljudima od strane političara i vjerskih vođa koji svake godine 11 jula te iste žrtve koriste za svoje jeftine političke govore i demagogiju. Svake godine 11 jula uvijek ista priča, javni prenos ukopa i to način da se od toga prave mitovi i da se sve to koristi za jeftinu političku propagandu i i jeftine političke poene. Mislim da bi trebalo zabraniti bilo kakve govore kako političarima, tako i vjerskim vođama i da bi svi mi trebali da šutimo u znak poštovanja prema nevinim žrtvama. Isto tako mislim da ne bi trebalo biti javnog prenosa, već da svi mi odemo na lice mjesta i odamo počast u miru i tišini bez svjetla reflektora i kamera. Žalosno je da oni koji najviše spominju 11 jula tragediju u Srebrenici dan poslije sve to zaboravljaju i ponašaju se kao da se ništa nije desilo i tako sve do sljedečeg 11 jula. Jadni su oni koji se najveće tragedije, tj. genocida nad nevinim ljudima koji se desio na tlu moderne Evrope sjete samo 11 jula.
#2042 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/07/2011 13:52
Ne boj se sine - Sefika Licina
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Neka je vjecni rahmet!
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Neka je vjecni rahmet!
#2043 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 13/07/2011 13:13
In Memoriam: Jasmina Ahmetspahic (28.01.1968 – 14.06.1992)
Beautiful Bosniak girl Jasmina Ahmetspahic, did not allow Bosnian Serb soldiers to rape her, instead she committed suicide by jumping through a window in the Vilina Vlas spa hotel.
http://genocideinvisegrad.wordpress.com/2010/02/28/967/
Beautiful Bosniak girl Jasmina Ahmetspahic, did not allow Bosnian Serb soldiers to rape her, instead she committed suicide by jumping through a window in the Vilina Vlas spa hotel.
http://genocideinvisegrad.wordpress.com/2010/02/28/967/
#2044 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 20/07/2011 16:51
Kozarac 20.07.2011. Ukop posmrtnih ostataka ubijenih prijedorcana
Danas su u Kozarcu, na sedam lokalnih mezarja, ukopani posmrtni ostatci ubijenih prijedorcana tokom velikosrpskog divljanja 1992. godine.
Ukopano je 111 zrtava srbovanja ciji su posmrtni ostatci identifikovani nakon ekshumiranja u podnjozju koriscanskih stijena i okolnih prijedorskih masovnih grobnica.
Vjerski obred predvodio je poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić, koji je pozvao udruženja stradalih da ne optužuju, već da se organizuju i izvrše pritisak da se na nivou BiH donese "rezolucija o genocidu, zakon o osudi genocida i zakon o krivičnom djelu za one koji negiraju genocid".
"Htjeli bismo poručiti onima koji govore da su se promijenili, da se nisu promijenili jer nam govore da nemaju povjerenja u nas zato što smo muslimamni i da ne može suditi sudija musliman i podsjećaju nas na onu tešku riječ da su muslimani genetski kvarni, a ona nije tako davno izrečena. Mislili smo da će se s vremenom mijenjati, ali gore od toga je što negiraju istinu o genocidu ili ga relativizuju ili ga na drugi način tumače", rekao je Cerić.
#2045 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 21/07/2011 22:18
#2046 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 24/07/2011 15:59
Porodice ubijenih i preživjeli logoraši ove nedjelje će na prostoru nekadašnjeg prijedorskog logora Keraterm obilježiti 19 godina od masakra između 160 i 200 zarobljenika, koji su ubijeni u noći sa 24. na 25. juli 1992. godine.
Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, u jednu od prostorija logora ubačen je neki od bojnih otrova, a kad su zarobljenici pokušali da iz nje izađu, pucano je na njih iz mitraljeza, prethodno postavljenog u dvorište logora.
Iz ovog logora izvedeno je i 120 logoraša koji su likvidirani u opštini Sanski Most, u mjestu Rastova glavica, čiji su posmrtni ostaci pronađeni prije nekoliko godina.
Odlukom Kriznog štaba Opštine Prijedor, logor Keraterm formiran je 26. maja 1992. godine. Prema nepotpunim podacima, kroz njega je, za nešto više od dva mjeseca postojanja, prošlo između 2.500 i 3.000 osoba nesrpske nacionalnosti. Haški sud je za ratni zločin u logoru Keraterm osudio pet osoba na višegodišnje kazne, a među njima je i komandira logora.
#2047 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 25/07/2011 15:55
25.07.2011. Obilazak mezarja i grobalja na 18. godišnjicu odbrane Žuči
Udruženje "1. slavna - 111. viteška brigada" Sarajevo od 26. do 31. jula organizira obilježavanje 18. godišnjice "Odsudne odbrane Žuči" - 27. jula 1993. godine, pogibije legendarnog komandanta 1. motorizovane brigade 1. korpusa Armije RBiH Envera Šehovića i komandanta bataljona i heroja oslobodilačkog rata Zahira Panjete te njihovih saboraca.
Predsjednik Udruženja Salko Hajdarević rekao je na današnjoj pres-konferenciji da su 27. jula 1993. godine na Golom brdu vođene odsudne borbe za zaustavljanje agresora te da Udruženje svojim aktivnostima nastoji novim generacijama prenijeti znanje i sjećanje na heroje koji su se na Žuči borili za BiH.
"Imamo obavezu da sačuvamo sjećanje na heroje koji su branili ovaj grad i državu. Šehović je bio veliki čovjek koji je dao život za ovu zemlju i svoje saborce. Naša je dužnost da se to nikada ne zaboravi", istakao je Hajdarević.
Programom obilježavanja u utorak od 9.00 do 10.30 sati predviđene su posjete šehidskim mezarjima i grobljima. Delegacije će posjetiti mezarja i groblja Buča Potok, Kobilja Glava, groblje Lav, Stadion Koševo, Sveti Josip, Sveti Marko i Šehidsko mezarje Kovači.
Hajdarević je kazao da će u srijedu u 09.00 sati ispred Ali-pašine džamije biti upriličeno polaganje cvijeća i odavanje počasti Enveru Šehoviću, nosiocu Ordena heroja oslobodilačkog rata, nakon čega slijede pohodi "stazama boraca 1. slavne - 111. viteške brigade", koji završavaju "Časom historije" na Golom brdu.
Srijeda završava projekcijom dokumentarnog filma o liku i djelu Envera Šehovića u Domu OSBiH u 20.00 sati.
Obilježavanje završava u nedjelju 31. jula malonogometnim turnirom "Memorijal Enver Šehović 1993.-2011.", koji će biti održan u dvorani "Ramiz Salčin" na Mojmilu.
http://www.sarajevo-x.com/bih/sarajevo/clanak/110725071
#2048 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 27/07/2011 15:09
U haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu u srijedu je obilježena 18. godišnjica smrti legendarnog komadanta Prve motorizovane brigade Armije RBiH Envera Šehovića i njegovog saborca, komandanta čete Zahira Panjete.
Enver Šehović je poginuo 27. jula 1993. godine tokom bitke na svom komandnom mjestu u selu Jezera kod Sarajeva. Istog dana od iste granate ispaljene sa položaja agresorske vojske poginuo je i Zahir Panjeta, komadant Prvog bataljona...
http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/110727027#
#2049 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 27/07/2011 16:24
27.07.2011. Snagovo: Sahranjena i beba ubijena u naručju majke
Oko 3.000 građana zvorničkog kraja prisustvovalo je kolektivnoj dženazi 35 mještana Snagova zvjerski ubijenih 29. aprila 1992. godine.
Tog nesretnog dana pripadnici JNA, paravojnih jedinica i komšije srpske nacionalnosti zarobili su mještane Snagova na lokalitetu Rašidov Han. Potom su ih strijeljali i spalili njihova tijela.
Pored četrnaest tabuta sa kompletnim posmrtnim ostacima Snagovčana danas je pokopan i jedan tabut sa posmrtnim ostacima 21 žrtve. Oni su prikupljeni i sahranjeni zajedno jer je kompletna tijela zbog mučkog spaljivanja bilo nemoguće pronaći.
"Najmlađa žrtva Meliha Dogić imala je samo šest mjeseci kada su je ubili u naručju majke Fatime. Ubijena je i Fatima i Melihin otac Mehdin. Tada četverogodišnji Salih, brat ubijene Melihe, preživio je strijeljanje...
http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/110727102#
#2050 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 27/07/2011 16:30
Boze dragi...