Druga strana medalje wrote: ↑31/12/2021 17:37
Vakat je da se iznesu neke činjenice u vezi prodajnih cijena za domaćinstva, ali i druge krajnje kupce pa tako i na tržišnom snabdjevanju gdje su u ovim izmjenama Zakona o električnoj energiji zaboravili riječ tržišno promjenit u povlašteno/populističko/ograničeno ili sl. U ovom postu ću pojasniti puno anomalija i nelogičnih/neekonomskih (ne)postupanja koja su prisutna već jako dugo, a i koje bi mogle imati fatalne posljedice na EP BIH (a i šire). Ne znam koliko je ko informisan o ovoj problematici, ali ću biti detaljan. Odmah da kažem da ne namjeravam dalje puno polemisati i braniti svoje stavove. Što sam imao za napisati, napisao sam, motivisan da predočim cjelovitu i potpunu sliku. Neka svako shvati i prihvati kako god hoće. Ima puno predrasuda, ali osjećam obavezu da pojasnim neke stvari i pozadinu problema.
Prodajne cijene električne energije, posebno za Domaćinstva
Kako bi objasnio situaciju navest ću neke činjenice u vezi prodajnih cijena električne energije za kategoriju Domaćinstva koji su kupci EP BIH.
Cijenu električne energije za javno snabdjevanje (gdje spadaju i Domaćinstva) u zadnjih 15-ak godina odobrava FERK u postupcima gdje EP BIH traži promjenu cijene (uvijek je traženo poskupljenje), a FERK to u pravilu odobri i to za određeni procenat. Od 2004. godine bila su 4 poskupljenja (zadnje početkom 2015. godine). FERK nastoji da povećanja cijena ne budu prenagla (tako je propisao i svojom metodologijom) i to je manje/više ispoštovano do sada. EP BIH i EP HZ HB u svakom momentu mogu podnijeti zahtjev za izmjenu cijene javnog snabdjevanja tako da je od 2015. do sada teoretski moglo biti i 10 manjih poskupljenja kako bi se došlo do ekonomske/razumne cijene.
Cijena električne energije za Domaćinstva se izražava kroz tarifne stavove, a u suštini ima 2 glavne komponente: (električnu) Energiju i Mrežarinu. Za potrebe lakšeg razumjevanja ove tematike treba zanemariti Zajednička trošila (dijeli se zajednička potrošnja zgrade ako se živi u zgradi). Obnovljivi izvori, PDV i RTV taksa ionako nisu prihod EP BIH (to se samo prosljedi dalje), ali kod neupućenog građanina (kakvih je velika većina) sve je to novac koji plaća u korist EP BIH. Manje više, ovo je slično i sa drugim zemljama kada je u pitanju struktura računa za domaćinstva, a ja ću pokušati da pojasnim strukturu cijene sa računa
Iz tarifnih stavova za Mrežarinu pokrivaju se troškovi distributivne mrežarine gdje spadaju
- troškovi distributivne djelatnosti: trošak distributivne mreže (prvenstveno amortizacija i održavanje), mjerenja, očitanja, radna snaga, naknade i sl.
- troškovi pokrića distributivnih i prenosnih gubitaka
- troškovi za rad NOS-a BiH te troškovi sistemske i pomoćnih usluga (tarife određuje DERK).
Da ne dužim, visina Mrežarine nije toliko problematična u visini/strukturi cijene za Domaćinstva te se generalno mogu pokriti navedeni troškovi osim troška gubitaka gdje bi tržišno gledano trebali biti priznati po višestruko većoj cijeni nego što je to u postojećem Rješenju odnosno odluci o tarifama za distributivnu mrežarinu. Trenutne tarife za mrežarinu EP BIH kod Domaćinstava (kao i ostalih krajnjih kupaca na distr. mreži) su na snazi od jula 2011. godine. Srednji tarifni stav je 6,82 F/kWh, kod jednotarifnog brojila, dok je kod dvotarifnog 4,26 manji i 8,53 veći. Kod izračuna istih distributivnoj djelatnosti EP BIH je odobren povrat od svega 0,4% na vlastiti kapital kojim nijedan razuman privatnik ne bi bio zadovoljan. Ilustracije radi, povrat odobren za proizvodnju iz obnovljivih izvora je čak 13,5% Dakle, u istom entitetu isti regulator (FERK) odobrava jednoj djelatnosti (proizvodnji iz OIE) povrat od 13,5% (proizvodnji EP BIH 2011. odobreno 0,8%), a drugoj djelatnosti distribucije (koja struju iz obnovljivih izvora treba dovesti do krajnjeg kupca) odobrava 0,4% na vlastiti kapital (uz to nije priznat ni porez na dobit). I niko se ne žali, jer se čuva socijalni mir. Ekonomski gledano EP BIH je trebala u ovih 10,5 godina tražiti povećanje povrata na bar 1,0% (što bi isto bilo neekonomski i mizerno) te povećanje cijene distributivnih gubitaka na bar 10,5 F/kWh. U tom slučaju bi potrebni prihod distribucije bio veći za oko 14 miliona KM odnosno distributivna mrežarina u prosjeku za oko 7,4%, a tarifni stavovi za energiju u mrežarini Domaćinstava za oko 0,5 F/kWh (slično bi bilo i za ostale krajnje kupce na NN, za SN oko 0,2-0,3 F/kWh). Dakle, može se reći da je na neekonomskim osnovama tarifa za mrežarinu kod Domaćinstava bar za oko 0,5 F/kWh niža nego što bi bilo normalno i usuđujem se reći (a kasnije ću i pojasniti) zakonito.
Tarifni stavovi za Električnu energiju imaju dvije komponente i to
- Mjerno mjesto
- Obračunata energija
Iz tarife za mjerno mjesto (3,05 KM mjesečno za sva domaćinstva) trebaju se pokriti troškovi djelatnosti snabdjevanja što uključuje obračun, fakturisanje, naplatu, rashod od otpisa i sl. I ovdje se može reći da je tarifa/prihod od mjernog mjesta približno dovoljna za pokriće troška (po kupcu mjesečno), ali uz skroman povrat. Djelatnost snabdjevanja je ona koja fakturiše i prikuplja/naplaćuje prihod od prodaje električne energije krajnim kupcima i iz toga treba da plaća prethodnim subjektima u lancu za njihovu isporuku energije i uslugu dovođenja te energije do krajnjeg kupca. Jasno je da time preuzima i veoma visoke rizike, uključivo i rizik naplate potraživanja u vrijednosti od preko 370 miliona KM godišnje.
Pravi i ključni problem su tarifni stavovi (cijene) za tarifni element obračunata energija koji treba (barem) da pokriju cijenu troškova proizvodnje i/ili nabavke električne energije. Na jednotarifnom brojilu (I grupa, oko 35% kupaca) je cijena energije po „tzv“ srednjoj tarifu od 6,64 F/kWh. Veći dio (cca 65%) kupaca iz kategorije Domaćinstva ima dvotarifno brojilo (II grupa) gdje je za energiju manji tarifni stav (MT) 4,15 F/kWh (vjerovatno trenutno najniži na Svijetu i za 67% manja od cijene koju EP BIH plaća za obavezni otkupi iz obnovljvih izvora) dok je veći tarifni stav (VT) 8,29 F/kWh (aritmetička sredina je 6,22 F/kWh, s tim da se po MT više troši (jeftina struja). Na portalu EP BiH i FERK web-stranici se može naći važeća Odluka o tarifnim stavovima za javno snabdjevanje EP BiH iz koje se vidi ukupni tarifni stavovi (energija + mrežarina) te vremena u toku dana/sedmice kada se primjenjuju. Interesantno je da su važeći tarifni stavovi za energiju kod domaćinstava manji nego za mrežarinu (transport dobra skuplji od samog dobra) Mislim da više nigdje na svijetu nije ovakva situacija.
Uglavnom, od svojih kupaca iz kategorije Domaćinstva EP BIH prosječno godišnje naplati Energiju po cijeni od cca 6,25-6,30 F/kWh (+/- 1-2 %, kako u kojem mjesecu) odnosno cca 32,1 Eur/MWh. Ključni problem je što se ta energija proizvodi (preko 90%) i nabavlja (do 10%) daleko skuplje. Ovi tarifni stavovi za energiju su trenutno (2021) preniski za oko 3,1 F/kWh ili oko 30% u odnosu na cijenu koja bi pokrila stvarne troškove nabavke/obezbjeđenja energije za snabdjevanje Domaćinstava. Tržišna cijena energije sa mađarske berze po profilu po kojem troše domaćinstva u FBIH bila bi oko 260 Eura/MWh (zadnje cijene iz 2021, a za 2022. godinu) što znači da je na snazi (i ostaće bar još 2 mjeseca) akcijska cijena sa blizu 88% popusta u odnosu na tržišnu cijenu energije.
Trenutna (prije poskupljenja uglja) proizvodna cijena EP BIH je oko 9,00 F/kWh (troškovi radne snage učestvuju sa ispod 12%) sa trendom povećanja i tendencijom daljeg rasta (odsumporavanje, CO2 takse i dr.). Nadalje, trenutna referentna cijena po kojoj EP BIH nabavlja energiju iz obnovljivih izvora je 11,22 F/kWh (uz rast od 01.03.2022. na 12,60 F/kWh ) s tim da bi kao realnu cijenu nabavke trebalo uzeti nešto manje (oko 10,50 F/kWh), jer se dobar dio energije iz obnovljivih izvora preuzima na distributivnoj mreži pa se ne plaća oko 1,5 F/kWh troškova prenosa, NOS-a i sistemske usluge. Također, često se dešava i to da EP BIH mora kupovati energiju za pokriće ispada i/ili nedostatak uglja u termoproizvodnji gdje se kao realna može uzeti cijena od najmanje 23,00 F/kWh (118 Eura/MWh, puno povećana u zadnje vrijeme). Ako pretpostavimo da se za isporuku domaćinstvima koristi
- 90% energije iz vlastite proizvodnje
- 8% energije iz obnovljivih izvora
- 2% energije iz nabavke radi ispada i zaustavljanja termoblokova te rizika loše hidrologije
dobijamo trošak obezbjeđenja/nabavke energije za domaćinstva od cca 9,4 F/kWh. Dakle, toliko bi u prosjeku EP BIH trebala fakturisati domaćinstvima po osnovu tarifnog stava za energiju i to da pri tom i dalje ne ostvari nikakvu zaradu (što i dalje ne bi bila prava ekonomska cijena, jer ekonomska cijena uključuje i dobit) već samo da pokrije faktičke troškove obezbjeđenja energije za snabdjevanje Domaćinstava. Međutim, kroz tarifne stavove u zadnjih 7 godina (počevši od 2015. godine) EP BIH fakturiše prosječno blizu 6,3 F/kWh (prije bilo i manje) što znači da se na svakom kWh isporučenom Domaćinstvima trenutno (2021) fakturiše i naplaćuje oko 3,1 F/kWh manje nego što je isti stvarno košta. Poseban problem je i neadekvatnost tarifnih vremena i nenormalno velik odnos više i niže tarife (2:1, primjenjuje se kod kupaca koji imaju dvotarifno brojilo) koji nema ni tehničku ni ekonomsku opravdanost. Ovdje se može kriviti FERK, jer je svjestan ove anomalije, a ne čini ništa da je ispravi.
Kao razlog nepovećanja cijena ističe se nedostatak socijalnog programa za zbrinjavanje socijalno ugroženih. I to se ističe preko 10 godina, a niko ne pokušava da napravi logičan sistem i kriterije za subvencioniranje. U praksi su sa tarifnim stavom za energiju od prosječno 6,3 F/kWh subvencionirani svi kupci, kako oni sa primanjima do 500 KM mjesečno tako i i oni bogatiji sa primanjima od 5.000 KM mjesečno po domaćinstvu. Cijena energije za Domaćinstva je za sve ista bez obzira na mjesto/kanton stanovanja i socijalne prilike. Prosječni račun Domaćinstva koje je kupac EP BIH iznosi oko 38,50 KM mjesečno bez PDV-a odnosno oko 45,00 KM mjesečno sa PDV-om te se može reći da jedno domaćinstvo mjesečno troši manje na struju nego na TK usluge ili na fiksne troškove automobila (većina ga ima). Prosječni dnevni trošak el. energije je oko 1,50 KM za domaćinstvo sa cca 2 člana. Kada bi se prodajna cijena komponente energije bazirala na stvarnoj cijeni nabavke (cca 9,4 F/kWh umjesto sadašnjih prosječnih 6,3 F/kWh) na prosječnu mjesečno potrošnju od cca 255 kWh mjesečni račun bi sa PDV-om bio veći za oko 9,25 KM (0,31 KM dnevno, protuvrijednost 1 cigarete) što je oko 111 KM godišnje.
Postavlja se pitanje zbog čega vlasti ne dozvoljavaju da se el. energije prodaje po stvarnoj cijeni obezbjeđenja te energije. U suštini, stranke na vlasti (ne samo trenutno i ne samo u Federaciji BiH) ne žele povećanje cijena el. energije, jer ne žele zbog toga da izgube par hiljada glasova na narednim izborima. Po mom mišljenju, to je jedina posljedica koja ih plaši, a posljedice neekonomske prodajne cijene ih uopće ne brinu. Ironično je da su građani opljačkani bar 100 KM mjesečno po raznim osnovama, ali da kod prodaje el. energije vlastima proradi „savjest“ pa ne daju da građani plaćaju 9,25 KM više za struju (ili oko 4,5 KM po članu domaćinstva). Plaćanje struje po stvarnim i realnim troškovima proizvodnje i nabavke energije nije pljačka naroda. Sa druge strane jeste pljačka naroda kad se
- naplati PDV, a „država“ ne obavlja svoje funkcije u interesu ljudi koji plate PDV
- naplate akcize i putarine za gorivo, a pri tome se putevi loše održavaju, ne prave ili se isto troši na neke druge svrhe
- naplate doprinosi za zdravstvo, a ljudi nemaju zdravstvenu zaštitu dostojnu čovjeka i vremena u kojem živimo
- desetine miliona KM iz budžeta iskoristi za „podmazivanje“ glasačke mašinerije
- dozvoljava neplaćanje poreza i doprinosa po selektivnoj i diskriminatornoj osnovi.
Vjerovatno je za one na vlasti bolje da građani umjesto za el. energiju troše svoj novac u neke druge svrhe kod kojih se od 10 potrošenih KM slije više KM u budžet ili na račune „stranački korisnih“ firmi. Pa tako ono što uštede na el. energiji građani mogu potrošiti na cigarete (vrlo izdašan artikal za budžet), gorivo, besmisleni eko test kod tehničkog pregleda, kladionicu itd.
U zadnjih cca 20 godina je cijena komponente energije za Domaćinstva za cca 2,5-3,0 F/kWh (jaz se polako smanjivao, ali zadnjih 3-4 godina je opet blizu 3,0 F/kWh) niža nego sto bi trebala biti da se pokriju troškovi obezbjeđenja iste za kupce iz ove kategorije. Ako znamo da je prosječna godišnja potrošnja Domaćinstva u tom periodu bila oko 1.900 – 2.150 GWh (rasla 1-2% godišnje) jasno je da je zbog niže cijene gubljeno oko 50-55 miliona KM u prosjeku, dok se zadnjih godina gubi i preko 60,0 mil. KM prihoda EP BiH godišnje. Za 2021. godinu će biti izgubljeno oko 68 miliona KM na energiji, a treba dodati i još oko 11 miliona KM zbog onih 0,5 F/kWh niže distributivne mrežarine. Dakle to je blizu 80 miliona KM. Zbog rasta cijene uglja, rasta referentne cijene za otkup iz OIE kao i rasta cijene za interventne nabavke, cijena obezbjeđenja energije će se u 2022. povećati sa 9,4 F/kWh na oko 10,7 F/kWh pa će gubitak na energiji biti (za 2.200 GWh i 4,4 F/KWh nepokrivenih prodajnom cijenom) oko 97 miliona KM, uz još onih 11 miliona KM na mrežarini.
Nije nevažno to da se zbog niže cijene trenutno gubi i oko 13 miliona KM godišnje prihoda po osnovu PDV-a, obzirom da Domaćinstva nemaju pravo odbitka ovog poreza. Do 2006. godine je gubljen budžetski prihod po osnovu poreza na promet proizvoda i usluga. Preniska i neekonomska cijena energije za Domaćinstva je bila prisutna i u bivšoj Jugoslaviji (pa tako i u BiH u oba entiteta, a prisutna je i nekim drugim državama ex YU) te se može reći da je to „sistemska greška“ koja je već decenijama prisutna.
Kad sve sagledamo na duži rok, za neke 22 godine (1999-2021) to je cca 1,2 miljarde KM izgubljenog prihoda EP BIH zbog ekonomski neopravdano niže cijene za Domaćinstva plus još oko 190 miliona KM nefakturisanog (a time i nenaplaćenog) PDV-a i poreza na promet (do 2006. godine).
Obično se subvencioniranje vrši u korist socijalno ugroženih, tj. onih sa nižim primanjima i imovinom. Obzirom da je cijena energije kod EP BIH svima ista, a da bogatiji u pravilu troše više struje (imaju više kuća /stanova, imaju više uređaja, manje su racionalni kod potrošnje) jasno je da više koristi (gledano u iznosu KM mjesečno/godišnje) kod nas od subvencioniranja (tačnije doniranja) imaju oni bogatiji. Sa druge strane, oštećen je budžet i to kroz:
- manje primitke od dobiti EP BiH,
- manji uplaćeni porez na dobit EP BIH
- manji iznos uplaćenog PDV-a (za Domaćinstva neodbitan).
Budžet se više troši (bar je tako u normalnom i etičnom društvu) na siromašnije, a manje na bogatije pa je i sa te strane (kroz manji budžet) više oštećen siromašniji dio građana. Svih ovih godina je mogao biti uspostavljen sistem subvencioniranja te se za oko 7,2 miliona KM godišnje 100.000 najugroženijih domaćinstava moglo subvencionirati sa 6 KM mjesečno (cca 3,0 F/kWh na 200 kWh mjesečne potrošnje). Tih 7,2 miliona KM se moglo godišnje izdvojiti iz
- povećanih prihoda od dodatnog PDV-a naplaćenog od Domaćinstava zbog veće cijene (gdje bi većina pripala Federaciji BiH)
- dobiti i poreza na dobit EP BIH (pripadaju Federaciji BiH) koji bi bili znatno veći da se postupalo ekonomski u vezi prodajnih cijena za Domaćinstva i druge vrste prodaje te da su se EP djelatnosti manje opteretile naknadama (od kojih su neke vjerovatno i protuustavne).
EP BIH je zadnjih 10-ak godina plaćala ugalj nabavljen od svojih rudnika po prosječnoj cijeni od cca 4,90-4,95 KM/GJ. Da bi se ugalj spalio u TE on mora biti prevežen na depoe TE kao i analiziran što također košta nekoliko KM/toni. Uz to oko 1,5% uglja kalira dok ne bude spaljeno te postoji i trošak kala. Kad se to sve sabere GJ uglja koštao je EP BIH oko 5,3 KM/GJ prije nego ugalj bude spaljen u nekom od blokova. Ako znamo da termo blokovi EP BIH ostvaruju specifični utrošak topline uglja od oko 11.800 kJ/kWh ispada da samo trošak spaljenog uglja iznosi 6,26 F/kWh, a to je upravo identično onoj prosječnoj cijeni po kojoj EP BIH fakturiše energiju Domaćinstvima zadnjih 6 godina. Dakle, od prodajne cijene energije za Domaćinstva se može podmiriti samo trošak uglja u TE (proizvodnja TE čini oko 80% proizvodnje energije u EP BIH) i ništa drugo (ni dažbine, ni troškovi zaposlenih, ni amortizacija, ni održavanje, ni kamate niti išta drugo, o zaradi da ne govorimo). I opet će „objektivni“ građanin reći: cijena uglja je prejeftina, a cijena struje prevelika. Trošak uglja će se od početka 2022. godine povećati za cca 1,2 F/kWh pa se od 6,3 F/kWh više ni ugalj neće moći pokriti. Ali dobro, bar je BiH puna pekara koje hljeb prodaju po prodajnoj cijeni koja pokriva samo trošak brašna u hljebu.
