Ime Korisničko wrote:Pa upravo, vec sam previse tuzna i pretesko mi je jer mi nije 16 godina a uzimam pare od roditelja, i jos cujem to komentarisanje..
kako rekoh ne volim nista negativno i ruzno pa uspijem ovakve scene "zaboraviti".
Hvala ti! Zaista, od srca!

Nemoj biti ni tužna, ni da ti je preteško, polako samo, udahni, izdahni, prijavljuj se na sva mjesta, isprintaj CV 200 puta i otiđi u sve firme tvoje struke, negdje ćeš naletiti na direktore kojima ćeš se odmah predstaviti ko si i šta si i odmah im u oči upasti. Tako se aktivno traži posao. Nemoj da ti je ofirno, zamisli sebe da sada radiš i da si direktor i dođe ti mlada djevojka da preda svoj CV, ima li tu šta ofirno?
Negdje ćeš naletjeti na papke (mada rijetko), ali boli te briga, oguglaš na takve.
Ja sam samoinicijativno slala CVjeve, evo danas mi se dešava da me preporuče iz neke firme u drugu firmu, ljudi me zovu iz firmi za koje se nikada nisam prijavila. Preporuče me ljudi kojima sam volontirala, ali ja zapnem ko konj, ja ne ustajem u 5 s posla, već kad završim sve što se od mene očekuje.
I nikada, ali nikada me novac nije motivirao, već želja za znanjem i time da budem među najboljima u svom poslu.
Vjeruj da sam zarađivala samo toliko da mogu preživjeti bez da životarim, nikad nisam veću platu tražila, samo više posla i različitosti u poslu, kod mene nema "nije to moj posao" stava.
Gradi mrežu poznanstava, volontiraj gdje god možeš, ali uradi to pametno, nemoj se držati raje koja je došla tu da piju i zajebavaju se, upoznaš se sa organizatorima, predstaviš se ko si, šta si, upoznaš druge ljude, strance, vježbaš strani jezik...
Ne znam imaš li kakvog iskustva već, ako nemaš, za početak zamoli da volontiraš u nekoj firmi dok ne ispečeš zanat, barem pola godine, bolje i to nego sjediti kod kuće i samo uči, uči, uči, nemoj da ti je mrsko ostajati prekovremeno. I vuci sve oko sebe da ti pokazuju jer niko neće imati vremena za tebe, zapamti da se znanje ili plaća ili krade, u ovom slučaju ga moraš krasti.
Nemoj se sjebavati što uzimaš novac od staraca, polako samo, nemoj se sjebavati, kad bih ti ja pisala o svojim psihičkim padovima, pihh, ovaj post bi imao 30 000 karaktera, ali to nije poenta, poenta je da se boriš, boriš, boriš...
I ne trebaš voljeti negativnosti i ružnoću, ali takve scene ne zaboravljaj, nek ti samo daju polet da jednog dana takvima jebeš mater, neka te takvi inspiriraju u svoj svojoj jadnosti i malograđanštini i nikada nemoj postati takva
Nije sramota biti nezaposlen u ovoj državi koja ti pruža minimalne mogućnosti, šta sam ja sve doživljavala na razgovorima za posao, ihhhhhhh. Polako samo, nemoj padati psihički
