safran wrote:
Nego se ti opet preslušaj - jesi li materi zakerala da brata više voli, da njemu posvećuje više pažnje i sl. Ako jesi onda ti je to to - rodila si sebi brata. Da se razumijemo i ja sam - moj stariji je karakterom klon mog brata (malo blaži). A ja sam zakeralaaaaaa. Ja bila debelindža - brojala mi zalogaje, on bio nećejedović - vazda se borila da ga nahrani; meni kad kažeš - ne može - to je to; njemu kad kažeš ne može - zgrada se trese - sve bilo po njegovom. Vazda ljut a kad je ljut užasno glasan.
Ma jok, tu mojim roditeljima treba dati medalju. Brat i ja smo totalno različiti tipovi, ja sam bila ona mudrica koja je znala sve dobiti, a on poprilično naivan i prava dobrica, ali smo nekako uvijek sve ravnopravno djelili. On je meni više popuštao, jer je takav tip, a ne zato što je mama govorila ona je mlađa. Ja sam prije mama rekla njegovo ime, i čim sam se rodila stvorila se ogromna ljubav među nama. A mama je odlično balansirala i nikad se nijedno nismo osjetili ugroženi, iako smo, ponavljam bili potpuno različiti tipovi i stvarno je trebalo umijeća da se to postigne.
Ja sam ko beba bila vrlo nagodna, to je trajalo do neke četvrte godine, onda sam postala pravi ters i nesnošljiva. Moj brat je bio razbojnik do škole, u školi se malo smirio, ali bukvalno u školi, dok je kući i dalje bio razbojnik. Mene je pubertet tresao katastrofa, ništa mi se nije moglo dokazati (ja da sam bila na mjestu moje mame mislim da bi poludila), dok je njega to nekako mimoišlo.
Nego žene

uvela ja Kikici ječmene pahuljice, dala joj prvi dan sve ok. Drugi dan da ih dam, uradila sve ko i inače, noć prije potopila u vodu, kad isplivaše neke vrlo, vrlo ružne sitne bubice (ma izgledaju užasno, ko mravi sa klještama)

E sad, prvi put nisam primjetila te bubice i ona je uredno pojela, hoće li joj šta biti?