A ja sam mislila da je eto partner tu da ti bude lakše. A ne da sve bude teže. Ne komplikujte.
Kada nakon tri godine, oni jedno s drugim ne mogu sjesti, popričati, pa eto i on njoj da objasni da trenutno nema novca, da ne mogu hodat po kafama, đe već, ona da razumije to, jer jebote, voli ga, i ako je to "nepremostiva" prepreka, ja onda očito ne znam šta je ta ljubav.
Nije ljubav tu da ukloni njihova mimoilaženja, nego da ih na neki način pomiri (osim ako to nisu neke ekstremne situacije), i ne odustaje se tek tako, ako je pravo, bez obzira na nesporazume, pokušavaš nać način da funkcioniše.
Niko ne kaže da je to lako ba, naravno da nije, valja se potruditi, valja dat koji živac, bit spreman da se žrtvuješ. Uvijek ima problema. I ima ih svako. Nisam za to da ikoga teretim svojim problemima, nek' ide ako mu je teret, al' pobogu, valjda ako smo zajedno toliko vremena ne djelimo samo kafu, tijelo, dobre dane, cvjetiće, nego i strahove, planove, loše dane, kurčeve palčeve..
Tu sam da ti pomognem, pokušam razumjeti, a ne da bježimo na znake problema. I ne da, zbog trenutne situacije (nedostatak nova), i minimalne udaljenosti, napravimo toliki problem, da se ne možemo vidjeti, još plus ovo kalkulisanje sa obje strane.. pa se i udaljimo, i ne primjetivši.. i ode sve u kurac.
Njih dvoje kao da se poznaju dva mjeseca, a suština je da se nisu htjeli ni potruditi razumjeti ovo drugo. I krivi su oboje. A možda bi i uspjelo.
Al' najlakše je svest post na klupicu, jer je eto to poenta i tinejdžersko razmišljanje i treba to ismijati.
Nije problem što su oni udaljeni haman pa nikako a nisu se mogli kao viđati taj mjesec dana. I krivica je uvijek i uvijek samo na drugoj strani. Kako da ne.
Biće bolje, proći će.
Ni prvi ni zadnji slučaj.
Sretno. I sretno na poslu.
doviđenja
