Shoshana wrote:terapija wrote:Halleluhwah wrote:Zanima me, da li je iko od vas ateista ili vama poznatih ateista doživio kliničku smrt, pa se povratio, ili pak možda upoznao onaj fenomen tik do smrti?
Ja sam bio tik do davljenja u vodi.
Gadno, do zadnjeg momenta, kada je ono bas fino - sve ti je potaman, nema potrebe da se opires, jer organizam vise ne proizvodi refleks za udisajem prvo se "ugasi TV" pa onda "radio" Dakle prvo prestanes vidjeti, a zatim i cuti. Sljedece cega se sjecam je da sam van vode. A tih par momenata izmedju, nit sta vidio, nit sta cuo. Klasicno nesvjesno stanje, reklo bi se...
Ja sam imala slican dozivljaj, samo sam ja - umjesto crnila, imala prave halucinacije

Voda oko mene je postala zivopisna, puna lijepih boja i oblika, nesto kao one slike koralnih grebenova koje gledamo na tv.... Ostalo je bilo isto... odjednom vise nema potrebe za disanjem, odjednom se tijelo vise ne muci da dodje do povrsine, nego uzivas u nekom blagom stanju nirvane....kretala sam se pod vodom bez ikakvog napora, i, odjednom mi je kroz glavu prosla spoznaja da ja 'mogu da disem i pod vodom'

Kao.... tesko mi je opisati, ali bas se dobro sjecam mog ushicenja pred otkricem da ja u stvari mogu disati i pod vodom

Na svu srecu - bas u tom trenutku sam izbila na povrsinu ...
Mislim da je jasno i vjernicima i nevjernicima sta bi se dogodilo da sam ja imala vremena tu 'spoznaju' provjeriti u praksi
Pouka - nemojte se takmiciti u ronjenju nakon sto ste popili 6 dzin-tonika
Nisam vala imao kliničku smrt ili ovako
hippie situaciju kao Shoshana

ali sam jednom u srednjoj otišao na jedno jezero sa rajom iz razreda. Kupali se, skakali...dok neko nije nagovorio jednog našeg
belegija-plivača da slobodno uđe, da će ga dvojica pridržavat, da se ne plaši...ja doplivao do njih. Na moju nesreću, naš jaran isklizne njima iz ruku i odleti na dno. Strah očajnika ga lansira sa dna do povrišne brzinom
sahaba 2. Kako je izronio tako se uhvatio meni za glavu umjesto plovka. Zagnjuri me i urlao na površini, a ja sam prije porinuća uspio da uhvatim zraka tek sa pola pluća. I tako..dok je lik pljeskao po površini vode i ispuštao urlike klingonske djece kada ih mama mlati
D'g rahom, ja sam ekonomisao sa zrakom, nastojeći izroniti na površinu, do blagoslovljenog carstva zraka, sebe i još jednog na meni.
Zrak nisam ispuštao (nisam lud, trebao mi) i u trenu pomislih: to je to. I upravo kao što mnogi govore i meni se, bukvalno, razvio cijeli film. Jedino mi nije jasno bilo kasnije, kako mi je moglo tada biti krivo što neću imati šansu da odgovaram jedan predmet kojeg sam fantastično pripremio...
Kada su ga konačno skinuli sa mene, nisam imao snage da izronim..jedva sam do površine, samo uzeo zrak i nastavio da ronim...U neko doba skontam da sam krenu još dublje u jezero i jedva se vratim...Na obali moj plivač drhti ko kurban...A jes mi bilo drago se hitit na zemlju
Jedino što nikome nisam ispričao je to da sam u najtežem momentu, pod vodom, kroz blagu svjetlost ugledao neke prelijepe bašče, pune moje raje i nekih lijepih srednjoškolki... 