Da se nikad ne zaboravi ...

[iBosnia]

[kamen spoticanja]

[kamen spoticanja]

[BiH-x]

[BiH-x]

[xDenisx]

Jezivo...stvarno jezivo...

[BHCluster]

[BHCluster]

Takozvani nezavisni mediji...

[cucamonga]

imamo i mi svoj najn-eleven - seven/eleven 11/07

nek im je rahmet dusi na ovaj blagoslovljeni mucenicki dan.......

[BHCluster]

Gradonačelnik grada Charlotte, u saveznoj državi North Carolina Anthony R. Foxx odao je počast žrtvama genocida u Srebrenici izdavanjem proglasa o genocidu u Srebrenici za dan 11. jula ove godine na godišnjicu kad je više od 8.000 bošnjačkih civila brutalno ubijeno od srpskih agresorskih snaga s nedavno uhapšenim ratnim zločincom generalom Ratkom Mladićem na čelu.

Iz Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike navode da je u proglasu, gradonačelnik Foxx odao priznanje Bošnjacima koji žive u Charlottei, najvećem gradu u državi North Carolina, koji su uspješno integrirani u raznoliku zajednicu Charlotte.

Nadalje, on navodi da 16. godišnjica od genodica “podiže svijest o tragičnim patnjama bošnjačkog naroda i poštuje i pamti one koji su ubijeni kao posljedica politike etničkog čišćenja i genocida”.

Gradonačelnik Foxx time je proglasio 11. juli ove godine kao Dan sjećanja na Srebrenicu i sedmicu 11. jula kao Sedmicu počasti Bosni i Hercegovini.

Uime bošnjačkih familija koje žive u državi North Carolina i uime Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Hamdija Čustović, glasnogovornik KBSA i predsjednik koordinacije za državu North Carolina, uputio je pismo gradonačelniku Foxxu u kojem je zahvalio njemu i gradu Charlotte za velikodušnost prema bošnjačkoj zajednici i sjećanju na žrtve genocida u BiH.

[Allen_]

Gradonačelnik grada Charlotte, u saveznoj državi North Carolina Anthony R. Foxx odao je počast žrtvama genocida u Srebrenici izdavanjem proglasa o genocidu u Srebrenici za dan 11. jula ove godine na godišnjicu kad je više od 8.000 bošnjačkih civila brutalno ubijeno od srpskih agresorskih snaga s nedavno uhapšenim ratnim zločincom generalom Ratkom Mladićem na čelu.

Iz Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike navode da je u proglasu, gradonačelnik Foxx odao priznanje Bošnjacima koji žive u Charlottei, najvećem gradu u državi North Carolina, koji su uspješno integrirani u raznoliku zajednicu Charlotte.

Nadalje, on navodi da 16. godišnjica od genodica “podiže svijest o tragičnim patnjama bošnjačkog naroda i poštuje i pamti one koji su ubijeni kao posljedica politike etničkog čišćenja i genocida”.

Gradonačelnik Foxx time je proglasio 11. juli ove godine kao Dan sjećanja na Srebrenicu i sedmicu 11. jula kao Sedmicu počasti Bosni i Hercegovini.

Uime bošnjačkih familija koje žive u državi North Carolina i uime Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Hamdija Čustović, glasnogovornik KBSA i predsjednik koordinacije za državu North Carolina, uputio je pismo gradonačelniku Foxxu u kojem je zahvalio njemu i gradu Charlotte za velikodušnost prema bošnjačkoj zajednici i sjećanju na žrtve genocida u BiH.

[cucamonga]

nek im je rahmet dusi.

[moron]

Zaboraviti ne možemo, oprostiti nećemo. 11.07.1995. - 11.07.2011.

[tbv]

Toliko tuge u jednom razredu

Piše: IVO KOBAŠ

Bila je zrela jesen u punoj svojoj raskoši. Bogatstvo plodova, mirisa i boja je zapljuskivalo je sa svih strana, i nastojao sam u to vrijeme što više boraviti vani i uživati u čarima moga omiljenog godišnjeg doba. Krstario sam širom Bosne i Hercegovine po školama, družio se sa djecom, što mi je uvijek pričinjavalo zadovoljstvo, i, vjerujem i zbog tog divnog jesenjeg ambijenta, bio veoma raspoložen.

Tog dana prije desetak godina sam prolazio pored Podlugova i sjetio se da me je nastavnica Fikreta jednom zamolila da navratim do škole, da posjetim i njene učenike. Obećao sam joj da ću doći, a ovo je bila prilika da obećanje održim, te sam bez puno dvoumljenja navratio. Nastavnica me veselo dočekala, upoznala sa kolegama, direktorom i pedagogom, a kad je zvonilo za početak nastave, povela me je u jedan peti razred da im kažem poneku svoju pjesmu, ispričam neki doživljaj, anegdotu... Predstavila me je đacima, a onda sam ja počeo svoju priču.

Kako nemam problema u komunikaciji sa učenicima, možda i zbog decenijskog iskustva u radu u školi, vrlo brzo smo se „razumjeli i prepoznali“. Ali nakon samo nekoliko minuta učinilo mi se da je to i više od običnog razumijevanja. Da ova djeca imaju istančaniji osjećaj za ljepotu, da su nježnija. Osjećao sam da svaku moju riječ upijaju, da im je ugodno, i to me je poticalo da budem još inspirativniji, da im dam sve što mogu. Tako smo, i oni i ja, u nekom divnom zanosu privodili kraju naše druženje. Ostalo je još desetak minuta i za to vrijeme oni su trebali iz svojih torbi izvaditi radne sveske za lektiru na koje bih im se trebao potpisati, i nakon toga odgovoriti na još neka njihova pitanja. Kratku stanku, dok su tražili u torbama sveske, iskoristio sam i došapnuo nastavnici kako su ova djeca divna, i kako mi se čine osjećajnijima od većine druge djece. Nastavnica mi je na to tiho uzvratila: „Znate, u ovom razredu od trideset dva učenika, njih dvadeset sedmero je bez oca, pa vjerujem da i to ima utjecaja. To su uglavnom izbjeglice iz Srebrenice.“

Odjednom sam ostao bez daha. Nešto mi je zaustavilo disanje, stislo grlo. Nisam mogao ništa progovoriti. Osjećao sam potrebu da vrisnem, da zaplačem, ali sam posljednjim snagama uspio izbjeći oslobađanje naglih emocija. Znam da bi to rastužilo ovu divnu djecu, a to nisam želio jer bar tuge su u životu imali i previše. Sreća je pa sam se počeo potpisivati, hodajući od klupe do klupe, i nisam morao mnogo govoriti. Nekako sam se pribrao od šoka i pokušao kasnije odgovoriti na nekoliko postavljenih pitanja, mada moj nastup nije imao više one ushićenosti i vedrine od prije samo dvije-tri minute. Izašao sam iz škole i ne sjećajući se više šta se desilo nakon onih dviju rečenica koje mi je rekla nastavnica. Do Sarajeva sam došao bez volje da navratim u još neku od škola, kako sam bio planirao, i više nisam zapažao ni ljepotu prirode kojom sam bio okružen.

U sjećanju sam se vratio u svoje djetinjstvo. Odrastao sam bez majke, ona je umrla u dvadeset i osmoj godini života kad sam ja imao tek malo više od dvije godine. U razredu sam bio jedini bez jednog roditelja, pa su me nekada sažaljevali, što je meni teško padalo. Želio sam samo biti kao i drugi, nisam se osjećao manje vrijednim da me treba sažaljevati, i stalno sam se trudio da to i dokažem i svojim ponašanjem i ocjenama, ali bez obzira na sve, nikada nisam uspio izbjeći da čujem ono: „Jadan on...“. Sad sam uspoređivao sebe i svoj razred sa ovim razredom u kom sam upravo bio. Zamišljao sam koliko sam ja bio tužan i koliko su drugi bili tužni zbog mene jednoga, i dvadeset sedam takvih tuga u samo jednom razredu! Uz to, moja majka je umrla jer je bila bolesna, a njihovi očevi?! Zašto je sudbina ponekad tako okrutna, zašto svu muku svali na samo jedno mjesto, i zašto tako često ispaštaju nevini?! I već sam bio ljut na sebe, jer sam vjerovao da ću ubrzo potisnuti u zaborav i ovu djecu i njihove probleme, kao što sam već zaboravio i neke druge, i kao što su drugi zaboravljali mene. Njihovi problemi će ostati zauvijek samo njihovi i njihovih majki. Zašto smo takvi, pitao sam se, ali odgovora nisam imao.

No, taj dan je nekako prošao. Sutradan sam pokušao ne razmišljati o prethodnom danu, mada nije išlo lako. Prekosutra sam već bio uspješniji, a trećeg dana sam se čak nasmijao dobrom vicu koji mi je poslao jedan prijatelj. I ja sam njemu poslao drugi vic. U naredna dva dana već sam se nekako vratio u normalno stanje i ponovo sam obilazio škole. I tako, vozeći iz pravca Tešnja prema Doboju, na brežuljku na lijevoj strani puta ugledah novo naselje, sve iste kuće, sa istim fasadama. Naselje izbjeglica iz Srebrenice! U trenu u meni buknuše sve one emocije koje sam bio uspio potisnuti dok sam bio u razredu sa djecom bez očeva iz Srebrenice, suze pljusnuše i zaplakah kako odavno nisam. Oči mi se toliko zamagliše da nisam dobro vidio kuda vozim, i zato znatno usporih. Upravo na proširenju puta iza tog naselja stajala je policijska patrola i, pretpostavljam da je policajcima moje neobično usporenje u vožnji bilo sumnjivo, zaustaviše me. Jedan policajac mi priđe, pristojno pozdravi i zatraži dozvole. Bilo mu je neobično kako izgledam, mada sam se u međuvremenu pokušao smiriti, pa je pitao: „Jeli sve u redu?“ „Jeste“, odgovorio sam ušmrkujući. „Da niste šta pili?“, bilo je u trenutku sumnjivo policajcu. „Nisam. Nikada ne pijem. Sve je u redu, samo...“ I dalje nisam mogao ništa reći, jer suze opet pljusnuše. Policajac je bio malo zbunjen, ali mi je vratio dozvole i zabrinutim glasom rekao: „sretan Vam put. I budite oprezni...“ Jedva sam se uspio zahvaliti i nastaviti put.

Do kuće sam se ponovo nekako pribrao, i kao da je sa suzama iz tijela istekla i velika količina tjeskobe i nemira, počeo sam se sasvim oporavljati. No, nakon ovog bolnog iskustva, svjestan sam da se tragovi Srebrenice i mnogih drugih srebrenica iz moje duše, kao i brojnih drugih duša, nikada neće potpuno izbrisati. A kakve li tek ožiljke nosi ona brojna siročad na svojim dušama, i koliko su oni u stanju normalno živjeti mogu samo zamisliti. Pred njima ću se uvijek, mada nekada neću ni sebi moći objasniti zašto, osjećati krivim.

http://domaljevac.com/razmiljaonica/raz ... index.html

nek im je vjecni rahmet, a njihovim bliznjim nek Allah dz.s. podari snagu da istraju u borbi za pravdu.

[prljavi Hare]

ZABORAVITI? NE MOGU ! OPROSTITI?NEĆU!

[casa_vode]

Zaboraviti ne možemo, oprostiti nećemo. 11.07.1995. - 11.07.2011.

[Sasvim_Obican]

Ne brini se, nije studen mezar moje Srebrenice.

[Vares City]

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/4 ... ikret.html

[black]

ZABORAVITI? NE MOGU ! OPROSTITI?NEĆU!

nikad zaboraviti, nikad oprostiti
neka im je vjecni rahmet

[gladna sam]

ZABORAVITI? NE MOGU ! OPROSTITI?NEĆU!

Niti HOCU niti MOGU

Neka im je vjecni Rahmet

[BarbaDue]

Mozda cete me za ovo napasti i reci nije istina, al' sta mogu tako mislim...

nismo mi genocid zaboravili nit' to mozemo, ali puno je bosanaca i hercegovaca koji Ga se sjete tek 11 7...!

[RespectLifeBH]

Jedanaesti juli....... To je dan kada jedna varoš , na istoku Bosne srebrne, centar svijeta postaje. Srebrenica....

Mjesto pouke za svakog normalnog čovjeka na planeti. Srebrenica, dokaz monstruoznog zločina u vremenu kada se mislilo da je planeta na vrhuncu civilizacijske slobode i pravde.
Srebrenica grad iz kojeg su takozvani „dušebrižnici“ gledali direktan prenos putem špijunskih satelita, kako nestaje jedan narod. Samo tek tako, pred očima cijele Evrope zatiru se muslimani Bosne. Deset hiljada na samo jednom mjestu i niko ni da trepne. Nijemo posmatraju oni koji milijarde eura troše za zaštite životinjskih vrsta. Skaču kao sumanuti u borbi za prava životinja, šuma, rijeka, jezera, homoseksualaca i drugih klinaca-palaca, u tzv. „modernom, savremenom“ dobu, „širokogrudnosti i ljudskih prava“. Ali tog dana, dokazaše, pokazaše, nam da je sve to privid, laž, šminka dvadeset i prvog vijeka. Bila je to lažna nada za bosanskog muslimana da je prošlo vrijeme krstaških ratova......

Pokolj...Samo zbog toga što se drugačije molimo našem Stvoritelju...Pokolj.. Zašto?

Evo godinama svakog 11. jula pokušavamo to da shvatimo, da pojmimo što se pojmiti neda, da oprostimo što se oprostiti neda, da osaburimo što se odsaburati ne može, da vjerujemo, onima kojima se vjerovati ne može.

11. juli je dan Srebrenice. Dan opomene, dan podsjećanja, dan samoće, dan uplakane majke, sestre, supruge, sina, brata. Ovo je dan kada cijeli svemir čuje krik tišine tabuta nevinih ubijenih muslimana Bošnjaka. Dan kada cijeli svijet , a posebno Evropa, od srama pokriva svoje lice, jer na njihovu žalost ostali su Božijom voljom, da svjedoče o pokolju muslimana Srebrenice.

[krompir i riza]

Ne brini se, nije studen mezar moje Srebrenice.

[zelenashica]

Zeleni svatovi... Srebrenica


Dobre ljude u Džennet na krilima nose meleki. Danas na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i svojih najmilijih, kao brodići na pučini mora, kad se lelulaju na blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući. Ravnicom odliježu tekbiri:

-Allahu ekber!

Na broju 12o ispred mene je moja nevjesta Zejna. Ja za njom na broju 125.

-Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i na daleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505!

Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nijesmo daleko. Vidim ti i krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, sa dugom crnom kosom, koja ti je padala niz leđa do pasa i krupnim crnim očima. Tvoja me ljepota zaludila, začarala, dok si me gledala stidljivim pogledom. Zakleo sam se da neću drugu, osim tebe.

-Ne osvrći se, Zejna! Tu sam ja na broju 125. Evo te pratim. Sramota od ovoliko ljudi da gledaš gdje sam.

Ti se, ipak, osvrćeš. Je li? Kao ono pod bagremom kad si me čekala na prvi sastanak.

Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika livada, k o stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom, ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da stignem tebi. U glavi mi i pred očima tvoje oči, lice, osmjeh sa bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvom osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, k o da sam stajao na mravinjaku. Meni milina, iako su mravi na meni.

Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! K o da nijesmo kosili od lani. Babo me stalno požurivao, a ja bih i livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curila niz ledja i lice, a vrućina palila mozak. Da li od vrućine ili miline što na tebe mislim? Ne znam.

-Što si to zastala Zejna? Naprijed Sultanijo moja!

-Allahu ekber! Allahu ekber!

Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad!

Čekaju nas dolje na hiljade sretioca u bijelom kamenu i nepomično stoje u redovima. Čekaju i ljudi, ko da je mašerski dan. Nikad nijesam vidio više sretioca.

-Evo nas! Idemo nas 505!

Pišemo svojom krvlju bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Neka se pamte zločini nad nevinim, golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.

- Vidiš li, Zejna, sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. A jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo i Bosna za nama.

Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa nemirna curica! Gledao te ja, a gledao i Zijo. Meni krivo. Najradije bih ga udavio.

- Zejna, kćeri moja! Radosti majkina! Žalosti moja!

-Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!

Vrišti baš punica. Boli bezbeli.

Ode joj Zejna u drugu kuću. Vječnu zanavijek.

Idu zeleni svatovi, izvadjeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi medju njima u sredini, kao u stroju. Jedan za drugim, na bratskim rukama.

-Plačeš, je li Zejna? Žališ što ti nevjestačko ruho zeleno, što nije bijelo. Sramota bi bila da si ti sama u bijelom. Svi smo isti u zelenom. Nemaš ni cvijeće veliš. Biće i cvijeća, polahko samo. Okitiće te cvijećem, narod bosanski.

Ja te vidim u kadifi i svili, onoj što je majka za tebe spremila. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.

- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!

Rekla si mi da me nećeš dugo čekat, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja pretrnuo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Valahi i baba, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, k o da je pred kijamet.

Ugledao sam ti krajičak haljine. Nijesi se mogla sakrit. Iza ledja sam ti prišo, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je u sekundi, bilo kao san.

Od tada sam tvoj i samo tvoj Meho. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu sa brojem 125.

Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni, koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju, nego tiho Džennetu odlaze. Tamo u bašče džennetskim nastavit ćemo one naše razgovore. Nijesam čuo šta si mi ono šapnula, kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo tamo...

Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao biljeg za vjeridbu. Mogao sam da zatisnem ranu, što su me upucali. Krv mi prskala kroz prsa. Ne mogadoh zaustavi mlaz, no isteče krv iz mene kao izvor. Ja umirao i mislio na tebe Zejna, kao i sad što mislim.

- Meho, sine! Oči moje ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!

- Polahko majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što na đul miriše, to je, majko nevjesta moja. Moja Zejna!

-Allahu ekber! Allahu ekber!

Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!

Pjevaju djevojke u bijelom „Srebrenički inferno“

- Lanetosum - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se ne zaboravi i upamti!

Tabuti danas pričaju. Pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi suhi, zeleni!

-Ne osvrći se lijepa Srebreničanko!

Neka nijesi otišla, a molio sam te.

„Idi Zejna, spasi se,“ govorio sam ti.

„Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju.“

Danas mi milo što smo zajedno.

Nijesmo mi umrli Zejna. Živjećemo do Sudnjeg dana. Pominjaće nas naša nerodjena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvoro. Dvije cure i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena i znao da će biti lijepa na tebe. Kćerki starijoj, dao sam ime Medina, a mladjoj Fatima. Sinovima Hasan i Husein. To mi je bila želja.

- Djeco moja nerodjena! Zejna moja nesudjena!

- Zejna živote! Majku što ne vidiš!

Bila je Zejna i moj život, pa evo ne plačem.

- Ahmo, Meho, Zejna ,Osmo, babo, sine.....

- Kakvi su ovo vapajia? Ko to naše svatove zove?

- Šta mi to poručuješ otud Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Rećićeš mi tamo kad stignemo.

- Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao onu ljubičicu što sam ti kačio u kosu.

Mislio na vodu koju sam sa česme pio, onda kad si je ti točila. Prskala mi krv iz rane u lice, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Malo sam umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uz brdo da te stignem.

- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?

Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam kao lud za tobom, da te razljutim. Jedva zadihan te stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.

-Ne volim te!

-Lažeš!

Lagala si, znam. Sad me tražiš i okrećeš se. Vidiš da si lagala, kad si rekla da me ne voliš.

- Jesi li čitava, Zejna?

Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.

- Jeli ti ostao makar pramen od kose? Skinuli ti veliš, vjerenički prsten. Dat ću ti ja još ljepši. Pravi džennetski, sa alem- dragim kamenom.

Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.

Mislio sam na tebe, na majku i na dragog Boga dž.š.

Eno mi majke u gomili. Pada, a neko joj trlja ruke i zalijeva vodom.

- Polahko, majko moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.

- Da li ovo kiša pada što vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom mojom? Sama je starica moja!

- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li?

- Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu za ukop je tabut sa brojem 120 na tebe, Zejna.

- Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijeće ti hurije mehke svilene dušeke. Zakitiće ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevaće ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatiće te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisaće djevojku čednu sa stotinu mošusa.

- Ne boj se nevjesto moja!

Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.

Ostaj u miru pašinice moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

-Es – selamu alejkum Džennetu!

- Hoš geldiniz hurijo džennetska!

- Mumbarek olsun, kuća ti vječna!

- Allah rahmet olsun!

- El-Fatiha!
„ Ne recite nikad za one što su umrli na Allahovom putu, da su mrtvi. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate!“

Preneseno iz magazina Zehra
autorica: Šefka Ličina

[fukara_tz]

Neka je vjecni rahmet zrtvama genocida u Srebrenici...

my photos...