ultima_palabra wrote:Da bi dalje obezvrijeđivali ovu državu i ostavljali dojam nemogućnosti funkcionisanja njenih institucija.
A Bakir ih još pogur'o.

Samo da sutra bude "necemo ovako nikad uci, daje da to ucinimo pojedinacno."
Vrijedi procitati.
Decentralizovani politički sistem i danas sadržava dvije osnovne karakteristike koje ga prate od socijalističkih vremena, a koje oblikuju i političke elite:
Prva: autoritarni karakter decentralizovanog poretka, koji omogućuje opstanak političkih elita kroz sprečavanje demokratizacije političkog sistema, čime političke elite (p)ostaju glavni generator društvene krize i blokade reformskih, modernizacijskih procesa. Spoj modernizacijske blokade i političkih elita kao nosilaca decentralizovanog poretka preživio je postsocijalističku transformaciju elita zahvaljujući procesu socijalne inverziije koji se desio u ratu. Otpornost tog odnosa na reformske procese u poslijeratnom periodu se može ogledati u nastojanju elita da putem korumpiranog
sistema visokog obrazovanja zadrže strukturalnu karakteristiku negativne kadrovske selekcije;
Druga karakteristika decentralizovanog poretka je deinstitucionalizacija države. Održavanje autoritarne vladavine kroz decentralizaciju socijalističke su elite realizovalei deinstitucionalizacijom državnih struktura, putem parainstitucionalnog djelovanja iz državnih institucija na osnovu srastanja države i partije. Dejtonski poredak uglavnom je omogućio nastavak tog spoja decentralizacije i deinstitucionalizacije, čije su posljedice proces parainstitucionalnog, suštinskog podrivanja, erodiranja državnih institucija na svim nivoima u BiH, te podređenost državno-političkog sistema
grupnim i individualnim interesima ispod autoritarne površine. Pojavni oblici te parainstitucionalne političke prakse ranije su imenovani kao „malverzacije” ili „privredni kriminal”, a danas se susreću kao „korupcija” ili „organizovani kriminal”, ali odnos između etničke decentralizacije i deinstitucionalizacije, kao i dubina procesa erozije državnih (i svih ostalih društvenih) institucija, ostali su uglavnom neshvaćeni.
Kolektivan diskurs koji svojim govorom o „etnosu”, „identitetu”, „tradiciji”, „kulturi” itd. ostaje sadržinski potpuno neodređen, ne sadržava nikakvu konkretniju (osim mitsku, virtuelnu) predstavu o državi i društvu, jer mu je glavna funkcija upravo ta neodređenost, maglovitost – s ciljem izbjegavanja da se razmišlja o društvenoj realnosti. Etnički nacionalizam kao proces kolektivnog sporazumijevanja predstavlja specifičnu reakciju na društvenu krizu koja sama postaje generator (produbljivanja) krize.
Stanovništvo i politička kultura:
Nada koju je međunarodna politika u raznim fazama gajila da će bh. „građani” postati subjekat društveno-političke demokratizacije svoje zemlje uglavnom se nije ispunila, a zbog činjenice koju nije razumjela, ili nije razumjela njenu pozadinu: da je stanovništvo, da je „narod” bio i ostao aktivni učesnik u društvenom procesu etnizacije – i to na dva nivoa:
Prvi je aktivno učešće u ideološkoj homogenizaciji društva, a time u političkom legitimisanju etnonacionalnih političkih elita. Aktivno učešće u kolektivnom samosporazumijevanju, u konformističkom izbjegavanju suočavanja sa stvarnim, kriznim društvenim stanjem, što je većinu naroda iz saučesnika komunističke elite u modernizacijskoj blokadi u kriznoj fazi jugoslovenskog socijalizma pretvorilo u saučesnika u nasilnoj etnizaciji društva 1990-ih godina. Radi se o saučesništvu koje u poslijeratnoj fazi ozbiljno otežava proces integracije bosanskohercegovačkog društva;
Drugi nivo aktivnog učešća predstavlja sudjelovanje naroda u erodiranju institucionalizacije države putem neformalnih ekonomskih i drugih društvenih praksi. Zajednička praksa „razmjena usluga” i „veza i vezica” elita i naroda potiče još iz doba realsocijalizma, a doživjela svoj nastavak u etnizovanom bh. društvu zbog prenošenja specifičnog dominantnog tipa autoritarne ličnosti, koji se neplanirano bio razvio u socijalizmu a koji bismo mogli nazvati „kolektivističkim egoizmom”. Time je naznačena specifična struktura ličnosti istovremenog konformističkog djelovanja unutar autoritarnog društvenog poretka koji ne priznaje individualne potrebe i podzemno, potajno (često brutalno) nastojanje realizacije individualnih (materijalnih i nematerijalnih) egoističnih interesa i potreba. Radi se o specifičnoj autoritarnoj strukturi, koja istovremeno onemogućuje kako stvaranje pravog autoritarnog poretka tako i demokratskog poretka.
Dejtonski politički poredak (paralelno postojanje kompetitivnih izbora, parlamentarnog i višestranačkog sistema, etnički definisanih državnih institucija i autoritarnog arbitra međunarodnog poluprotektorata) omogućio je reprodukciju tog autoritarnog, antidemokratskog odnosa društva prema politici. Da se radi, u osnovi, o antidemokratskom odnosu, nije na prvi pogled vidljivo zbog ambivalentnosti učešće naroda u procesu deinstitucionalizacije države: narod je istovremeno aktivan sudionik erodiranja državnih/društvenih institucija i nezadovoljan autodestruktivnim
političkim i društvenim posljedicama svog djelovanja (privredna kriza, socijalna kriza, pravna nesigurnost i dr.). Razlog što se to ne vidi leži u konformističkom kanalizovanju tog nezadovoljstva u pravcu drugih etničkih kolektiva, i njene transformacije u novi izvor kolektivnog etničkog sporazumijevanja.
BOSNA I HERCEGOVINA I PROTURJEČNOSTI PROCESA EU INTEGRACIJA (2008)
Fondacija Heinrich Böll, Ured za Bosnu i Hercegovinu[/i]
https://ba.boell.org/sites/default/file ... rocess.pdf