Forum Klix.ba

Može li neko preimenovati temu "Stolice" ili "Ko je koga"?
Fakat

P.S. Ne obazirite se na provokacije. Ne komentarisite ih. Raspravu cemo nastaviti sutra.

Ove male stolice su me dotukle... sreća pa sam imao sunčane naočale

Svjedočanstva iz obruča

Sve se nije desilo kao u priči koja slijedi. Sve što se stvarno desilo bilo je još gore. (A. Rahmanović)
Piše: Edin Krehić

Al Jazeera

Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.

Stih ugraviran na ploči mosta Suade Dilberović i Olge Sučić na sarajevskoj Vrbanji. Spomen sjećanja na, zvanično, prve žrtve opsade Sarajeva, koje su srpski vojnici ubili petog aprila 1992. Slike tog dana urezane su u filmske trake snimatelja i memoriju Sarajlija koji su tog dana izašli na ulice, hiljade njih i pridružili se mirnim demonstracijama protiv rata, nacionalizma, mržnje...

Masa ljudi, njihovi uzaludni pozivi na razum, bez trunke slutnje da je već noć ranije, kada je JNA zauzela Međunarodni aerodrom Sarajevo, počela opsada glavnog grada BiH, u svijetu titulirana najdužom u modernoj historiji planete. Smrt se tiho uvukla u Sarajevo, a onda ovim gradom zagospodarila. Ljudi su se grlili, držali za ruke, nosili transparente, pjevali...

Pazi snajper!

Pucnji su došli sa brda i bili uvod u masovnu smrt koja će od 1992. do 1995. godine u Sarajevu odnijeti više do 11.500 života. Od toga više od hiljadu dječijih. Kada su petog aprila pucnji nakratko utihnuli, na sarajevskom afaltu ostali su ležati studentica pete godine medicine, rođena u Dubrovniku, Suada Dilberović (1968) i službenica Skupštine Olga Sučić (1958). Nekoliko sati kasnije ljudi su bili prikovani za TV dnevnike. Još je bilo struje, vode, plina, hrane... Komšije su zajedno jele bajramske baklave, ružice i hurmašice, odmahujući rukama na riječi rat i podjelu.

Prvo je nestalo struje, pa vode, plina, onda hrane. Prekinute su telefonske linije. Na sarajevskim raskrsnicama su nikli novi znakovi: „Pazi snajper!“ Stao je gradski prevoz. Prodavnice su pretvorene u punktove u kojima se dijelila humanitarna pomoć, dar međunarodne zajednice, potpuno nespremne da zaustavi krvorpoliće na ulicama o kojem se saznalo u svijetu zahvaljujući stranim novinarima koji su pisali i snimali reportaže o: pomoćnom terenu stadiona Koševo pretvorenom u groblje, masakrima koje su granate počinile u školama i redovima za vodu i hljeb...

Smrt se tiho uvukla u Sarajevo, a onda ovim gradom zagospodarila. Djeca su izumila novu zabavu: malo nakon eksplozija, istračala bi vani u namjeri da se prvi domognu repova granata od 62, 80 i 120 milimetara, jer će to značiti da su taj dan glavni u raji. Roditelji su uzalud urlali za njima da ne izlaze u silnom strahu i očaju što im nisu u stanju obezbijediti sigurnost i lijepo djetinjstvo. Mogli su samo strahovati i moliti se da njihova djeca ne budu tog dana u redu za smrt. Bez trunke straha za vlastiti život. Smrt je postala svakodnevica sa kojom živiš. Ne baš najnormalnije, ali drugačije nije bilo moguće. Ljude je više boljelo kada vide plač djeteta kojeg tješe dok mu majku trpaju u gepek i voze u mrtvačnicu, dječaka kojeg čvrste ruke neznanaca drže u zaklonu uprkos njegovom urlanju i ne daju mu da priđe ranjenoj sestri koju snajperski hici i dalje pogađaju nekoliko koraka dalje...

Tokom gotovo četverogodišnje opsade prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo. Zabilježeno je da je dnevni rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen 22. jula 1993. godine. Izvještaj iz septembra 1993. godine kaže da je 35.000 zgrada u Sarajevu srušeno, sve ostale su manje ili više oštećene. U decembru 1993. padala su posljednja stabla koja će biti iskorištena za grijanje i kuhanje u pećima, napravljenim na loženje, napravljenim od limenih kutija kojima je u humanitarnoj pomoći dopreman keks sa datumom proizvodnje starijom od prije Vijetnamskog rata.

Bez poricanja

Mlađi bi u nekoliko zamaha iscijepali naramak, stari su dugo otpuhivali. Posebno jedan od njih. Stajao je dugo kraj panja koji je tek nekoliko centimetara izranjao iz zaleđene zemlje i crvenim rukama pokušavao odlomiti komad drveta. Ostao je te 1994. u parku, bezimen, među mnoštvom istih. Smrt je postala svakodnevica sa kojom živiš. Ne baš najnormalnije, ali drugačije nije bilo moguće. Ljude je više boljelo kada vide plač djeteta kojeg tješe dok mu majku trpaju u gepek i voze u mrtvačnicu, dječaka kojeg čvrste ruke neznanaca drže u zaklonu uprkos njegovom urlanju i ne daju mu da priđe ranjenoj sestri koju snajperski hici i dalje pogađaju nekoliko koraka dalje...

Mlade je grijala ljubav. Izlazili su predvečer: pred ulaz, poneki kafić, čak i park, recimo mladih na Čengić Vili, tvoreći korzo sa grupicama u kojoj je bila obavezna gitara i prva cigareta ukradena od oca, koju je dobio umjesto plate u jedinici. Odrastanje u vremenu i gradu o kojem su snimljeni filmovi, napisane knjige, odrecitovane pjesme... U kojem je svaki čovjek bio priča koju nosi sa sobom, često posve neshvaćen među onim koji to nisu doživjeli.

I neka nisu...

I neka niko ne doživi...

I ne porekne.

sad sam se vratio iz titove. otisao sam da vidim kako to sve izgleda, bez ikakve ideje ili ocekivanja sta cu naci. stolice polaze od alipasine dzamije. red, crven, bas kao rijeka ali ne izaziva skoro nikakvu emociju u meni. hodam pored predsjednistva i pocinje me udarati malo po malo: jebo te, pa ove stolice predstavljaju ljude, nekoga ko bi sada sjedio sa mnom i pio kafu.... osjecanja se polako bude, obuzima me neka tuga i kontam, hajde izdrazcu ja to.

ali kada sam dosao do dijela gdje su male stolice, srce mi je puklo.

placem kao kisna godina, oblaci su visoki, nema sunca ali sam navukao suncane cvike da se ne vide suze. a na licu mi se hvata grc koji vidi svako ko prodje pored mene ali ne komentarise, vjerovatno jer se i njima isto desava u dusi. stajem, gledam miki mausa na jednoj stolici, vidim barbiku na drugoj, skoro svaka mala stolica ima cijek, na jednoj stolicici kiki bombona (moj si ih obozava), ne slijedecoj strip za djecu, na stolici ispred nje mali drveni andjeo. ljudi prolaze pored svih stolica i neki pricaju, gledaju, fotkaju ali kada dodju do malih stolica, svi stanu, niko ne prica i svi se zadrze. kamere najvise snimaju te male stolice, a ljudi donose cvijece i stavljaju ga na stolice. jedan momak otprilike mojih godina doveo sina od nekih 5 godina koji je stavljao cvijece na te male stolice. ne zna zasto ali i taj djecak u tisini i bez smijeha (zalosno je kada se dijete ne smije) stavlja cvijece na stolice. i on osjeti da nije sve onako kako bi trebalo da bude pa se ponasa kao veliki.

odem dalje prema vjecnoj vatri i niz se nastavlja, crven i shvatam da ovako postavljene stolice nose ogromnu poruku i apsolutno me ne interesuje je li ideja ukradena, pogodila je srz. udara u mozak onaj pogled na prazan prostor, na jednu boju.

ostajem jedno vrijeme, gledam ljude kako donose cvijece na stolice, neke imaju imena, neke imaju isjecke iz smrtovnica i neke imaju samo cvijece sa datumom i opisom smrti (snajper, granata i slicno). i krecem nazad.

opet prolazim pored malih stolica. noge su mi kao olovo, ne m,ogu da idem dalje, pogled mi se stalno vraca prema malim stolicama. vidim neku stariju zenu kako donosi ogroman buket cvijeca i jednan po jedan cvijet stavlja na stolice odajuci pocast svakom malom tijelu i dusi koja sada lebdi iznad tih istih stolica i gleda nas.

sretnem jarana i vidim da je i njemu tesko. pozdravimo se i cutimo i gledamo stolice ne pomjerajuci se a onda krenem polako dalje. ne mogu jer suza suzu stize a nije lijepo da neko vidi muskarca u dobrim godinama kome nije problem potuci se u sekundi, dati i primiti batine i koje se ne boji nicega kako stoji pored prazne plasticne stolice i koji place kao malo dijete.

nista ne mogu zaboraviti, mogu im oprostiti sto su mi zajebali zivot, drzali me u opsadi 3,5 godine, sprijecili da se smijem i putujem, sto mi je pola porodice raseljeno iz rodnih kuca (ipak su zapoceli novi zivot ovdje), sto je brat RVI (doduse ne znam jesam li im ovo oprostio) i to sto sam jeo govna iz zapadne evrope, sto sam bio materijal za skupljanje politickih poena i ovo i ono, ali im ne mogu i nikada necu oprostiti samo dvije stvari: silovanja i djecu.

gradjanima sarajeva ovih 11.541 a pogotovo djeci, pokoj dusi i vjecni rahmet.

@photo
i nemojte kriti suze niti ih se stidjeti

Bio maloprije kad ne pukoh od muke i od tuge, stisne se u grudima da ti srce pukne.

Jedini moj i najdraži.....za tebei sve ostale


[b]Obične smrti i herojske smrti
i pesničke smrti od omče i metka,
nek te ne zbunjuju, zemlja se vrti,
smrt je, u stvari, život ispočetka.

Neko će drugi, neznan i drag,
još lepše pesme da ti piše.
Za svakim od nas ostane trag,
travka nad glavom kroz koju diše.

Možda smo bili ptica nad morem,
u Podmoskovlju breza tanušna.
Možda ćemo biti čempres međ borjem.
Život je velik! Smrt je majušna![/b]

photo hvala za suze,rijeci,iskrenost.....

"Prolazili su kroz tvoju tugu i ostavili te kako beskrajno miran... sjediš među suvenirima."

Hm....

Ako malo bolje razmislim, Srbija je ucesnik agresije, agresije na Sarajevo, direknto je odgovorna za one stolice.

Odgovorna što su one stolice prazne, pa su valjda ovi sto su nabavljali stolice sa onim "Made in Serbia", htjeli da sugeriraju na to da je srbija učinila da one budu prazne.

Odnosno SANU, i SPC.


Nadam se da ste ovo shvatili kao ironiju

Stvarno me vrijedja politicki razgovor o stolicama na ovoj temi vise .... Mene bi bilo stid ....

Kakve samo gluposti mozes procitati na ovom forumu i to u vezi ovakvih stvari, hajde da barem danas zaboravimo da je ovo vec pravljeno u NY, da su stolice iz Srbije i ispostujemo preminule, njihove porodice na neki dostojanstven i lijep nacin a ne svadjom, uvredama i slicno...

@photo hvala na postu. Kamo srece da je vise ovakvih postova na ovoj temi. Medjutim, dezurni dusebriznici su se pobrinuli da sustinu prebace na stolice. Iako tema zjapi prazna vec 4 dana, osjetili su da je danas pravi trenutak. Istina, tema je i otvorena zbog stolica, dok drugacije zapravo i nema, sto dovoljno govori kakav smo narod.

Takodje, zgadilo mi se kad sam vidio da su omogucili komentarisanje clanka na portalu.

zna li neko do kada će biti postavljene stolice?

harač wrote:zna li neko do kada će biti postavljene stolice?

do 22h veceras

photo

Hvala za suze evo poceo sam idem predvece u setnju tvojim putem pa da nastavim

Bullet Tooth Tony wrote:Stvarno me vrijedja politicki razgovor o stolicama na ovoj temi vise .... Mene bi bilo stid ....

Nalov je "Sarajevska crvena linija"

Ova linija je nedostojnastven način sjećanja na 11541 ubijenog građanina Sarajeva iz nekoliko razloga. Neka promjene naslov teme.

Ovo je forum i svako ima pravo da iznese svoje misljenje, sve dok ono ne vrijeđa nekog drugog.

A neka je vječni rahmet i slava svim onima koji proliše svoju krv za slobodu i dostojanstvo ovoga grada !

Upravo sam prosla od Alipasine do Vjecne
Bas kao sto photo rece, krenes od alipasine i nikakav poseban osjecaj, malo tuge, jos jedna godisnjica o onda sam dosla nadomak Vjecne vatre i okrenem se i pogledam tu rijeku stolica, shvatim da je to rijeka mrtvih ljudi
U meni se sve slomilo u tom trenutku, suze je bilo nemoguce suspregnuti, nekakv strasan bol u stomaku
I sad osjecam tu tezinu
Sve slike rata, sav uzas koji smo prosli, sve mi je to proslo pred ocima
U istu ruku fenomenala je ta crvena linija,ali strasna, tuzna

http://lightbox.time.com/2012/04/05/bosnia/#6

Ne zaboravimo ovim putem i ostale gradove, ostale ljude koji su muceni, ubijani sirom BiH...