Tri vrste autoriteta
Autoriteti vjere ili vjerski autoriteti, dakle Božiji poslanici i vjerovjesnici, jesu prvi promicatelji, prenositelji, garanti i čuvari slobode, ljudskog zdravlja i života, imovine, vjere, etike, zakona, reda, poretka, kulture, časti, dostojanstva, istine, pravde, socijalne pravde, potomstva, mudrosti, hrabrosti, mjere i umjerenosti i objedijenja vjere, morala, misli, riječi, djela i ponašanja. Da je na poslanicima i vjerovjesnicima zaustavljena sloboda, vjera, moral, zakon, red i poredak, kultura, istina i pravda, tada bi one bile nemoguće. Ko je Benu Israila (Israilićane) nakon pola milenija izbavio iz faraonskog ropstva i ko je prvi na svijetu faraonu u lice kazao da nije Bog nego čovjek kao i ostali ljudi? To je bio autoritet vjere ili vjerski autoritet Musa a.s. (Mojsije). Evo šta je autoritet vjere ili vjerski autoritet Šuajb a.s. kazao ljudima: “O narode moj, govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar i da mi je On dao svega u obilju. Ja nikada ne želim i neću činiti i raditi ono što vama zabranjujem, jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam“ (Kuran, 9:88). Autoriteti vjere su misiju i poslanje vršili samo u ime Boga, za dobro i na korist ljudi nikada ne želeći, ne tražeći i ne primajući od ljudi nagradu za tu misiju. Religijski autoriteti nisu Božiji poslanici i vjerovjesnici, ali jesu kao alimi – intektualci i učenjaci neprestani i nepotkupljivi advokati istine, promicatelji i zagovornici općeg dobra, univerzalnih vrijednosti, normi, prava i sloboda ljudi. Oni vjeruju, znaju i vide da je spoznaja uvjetovana moralnim životom čovjeka. Njima je Božija riječ putokaz i zakon, a poslanički život uzor i praksa, sva zemlja domovina, a čovječanstvo bliži rod.
Misija religijskih autoriteta jeste da preko svih religijskih sadržaja, dužnosti, naredbi i zabrana, pomoću vjere i kroz vjeru ljude neprestano podsjećaju, približavaju i vraćaju Bogu. Kao i njihovi uzori poslanici i vjerovjesnici, i religijski autoriteti su na nišanu i udaru zemaljskih cezara, silnika, moćnika i autoriteta koji imaju ambiciju da, pored tijela, ovladaju i dušama ljudi. Dok ima religijskih autoriteta zemaljski silnici, pa čak ni u komunizmu, ne mogu, pored tijela, ovladati i dušama ljudi. Svaka religijska zajednica na prostoru bivše SFRJ imala je religijske autoritete.
Katolička: Jablanovića, Kuharića, Stepinca, fra Ferdu Vlašića, fra Petra Anđelovića, koji su, što je veoma bitno istaći, bili istovremeno i institucionalni ili konfesionalni, ali i religijski autoriteti. U Islamskoj zajednici u 20. stoljeću religijski autoriteti bili su: Čaušević, Spaho, Burek, Dizdar, Handžić, Đozo, Dobrača, Azabagić i Smajlović, a kod pravoslavaca: Varnava, Čekada, Lazar, Milin, Irinej Bulović, episkop bački.
Treća vrsta su konfesionalni ili samo institucionalni autoriteti. To su ljudi koji imaju samo pravno formalne autoritete i legitimitet i legalitet koji im osigurava ogromnu moć i uticaj izvan kontrole i ograničenja mandatom, zahvaljujući činjenici što se oni nalaze na čelu konfesija ili religijskih institucionalnih organizacija. Za konfesionalne autoritete u velikom broju slučajeva može se ustvrditi konstatacija da su se kod njih davno izmiješale zemaljske i nebeske karte, da iza svakog ideala u nekom grmu čuči interes, da što postoji više svetih mjesta na zemlji iza kojih se ljudi kriju, to postoji veća šansa za njihovo griješenje, a teže otkrivanje.
Prihvatam riječi akademika Hafizovića: “Da na sebi nemaju prepoznatljivi religijski habit koji ih navještava kao formalne autoritete, jedne od religijskih zajednica ovdje, teško biste ih uopće prepoznali kao duhovne pastire jer na njima, a gotovo bi se moglo kazati ni u njima, ni traga od duhovnosti. Kada govore, u njihovu govoru nema one neizrecive dubine vjere, govore tako kao da se njihov govor uvijek tiče nekog drugog, i ne pomišljajući da se taj njihov govor odnosi i na njih same. Ponašaju se kao da imaju nepotrošiv kredit kod Boga, kao da sami raspolažu ključevima Raja i Pakla i kao da sami, bez Boga, mogu odlučivati gdje će koga iz svoje pastve poslati.“
Bez obzira na to što te ljude akademik Hafizović oslovljava sa religijskim autoritetima, po mom dubokom uvjerenju oni nisu religijski, nego samo konfesionalni i institucionalnoformalni autoriteti. Ni sadašnji kardinal Puljić, ni reis Cerić, ni episkop Nikolaj u komunizmu nisu bili religijski autoriteti, ni izazov komunističkim vlastima, nego lojalni i kooperativni vjerski službenici koji su vodili računa da se ne ogriješe o komunističke zakone.
Iznevjerene nade
Nažalost, i reis Cerić je samo konfesionalni ili formalnoinstitucionalni, a ne religijski autoritet. S te strane, pogubno je, tragično i stravično, da danas u BiH nema religijskih autoriteta, a u komunizmu (Đozo, Jablanović, Čule, Čekada, Smajlović) ih je bilo. Svi religijski autoriteti u BiH danas: Mile Babić, Ivan Šarčević, Petar Jeleč, akademici Rešid Hafizović, Enes Karić, profesori Fikret Karčić, Hilmo Neimarlija, Adnan Silajdžić, Ismet Bušatlić. Kod pravoslavaca ne poznajem stanje. S te strane, četiri su kardinalne greške Ugovo ra u Daytonu: a) RS, b) ustavnopravna nedovršenost BiH, c) što je BiH oduzet naziv republika, a dat isti manjem enitetu i d) što se mandat OHR-a ne odnosi i na konfesionalne autoritete. Zašto? Zato što su religijski autoriteti u socijalizmu imali odgovornost bez slobode, dužnosti bez mogućnosti, obaveze bez prava i etiku bez estetike i politike, a sada konfesionalni, ili samoinstitucionalni autoriteti, hoće i promiču slobodu bez odgovornosti, mogućnosti bez dužnosti, prava bez obaveza i politiku bez etike i estetike. Ne želeći ni na koji način upoređivati i izjednačavati konfesionalne i institucionalnoformalne autoritete u različitim religijskim zajednicama, a i radi se o različitim ljudima, kada je u pitanju reis Cerić ne pamti se u povijesti Islamske zajednice da je ijedan od 12 reisa od 1882. godine od njega došao sa većim referencama i per capita pretpostavkama, željama i nadama (školovanje u Bosni, Egiptu i SAD-u, doktorirao kod Fazlu Rahmana, znanje arapskog i engleskog jezika, iskustvo Bosne, Hrvatske, Egipta, SAD-a i Malezije), a koji je zvanje, simbol i instituciju reisu-l-uleme “ponajviše“ zahvaljujući sebi, a i drugima, pa i meni, doveo do ove granice i na ovako niske grane. Dodatno otežavajuća okolnost u radu Rijaseta i ponašanju reisa jeste notorna činjenica da se zamjenik reisa, čak i na otvorenjima džamija, ponaša kao reisov izaslanik i postavljenik, a ne zamjenik, kojeg je biralo i izabralo isti dan isto izborno tijelo sa istim izbornim kapacitetom, legitimitetom i legalitetom u odsustvu reisa.
Pošto nijedna slabost i nedostatak u životu ili radu ne idu sami tako, ni u radu reisa i njegovog zamjenika, bar doskora, i to ide na dušu Sabora Islamske zajednice, nikada nije napravljen, sastavljen i napisan pravilnik o radu i reisa i zamjenika.
Ustvari, niko ne zna šta je dužan raditi zamjenik, ako je ikada i kada je slučajno reis u Sarajevu. Bifon kaže: “Čovjek – to je stil“. Poslanik Islama kaže: “Iz nefseke summe nass – prvo sebi reci i kaži, pa onda ljudima.“ Jedan naš zajednički prijatelj je pred petnaestak ljudi kazao otprilike: “Reisu-l-ulema mora prvi i najdalje misliti i promišljati Islamsku zajednicu, a posljednji govoriti. Kada on govori, mi muslimani moramo iza toga stati.“
Nažalost, reis uvijek prvi i najviše od svih nas govori i po svijetu putuje, pa je pitanje svih pitanja kada će stići bilo šta u okviru svoga posla uraditi i kada će o biločemu, sem u avionima i hotelima, moći ozbiljno razmišljati.
)
